Izgleda da rakija cini cuda

Sve u svemu ovaj putopis dobro dodje za neki film sa elementima komedije Iz svake voznje, moje ili tudje, naucim po nesto novo Drago mi je kada forumasi objave i ono ruzno sto im se desi na putu, jer sutra kada neko mladji dodje na ovaj formu imace priliku da procita da ovaj nas hobi nije tako jednostavan Kolegi zelim brz oporavak

Kao sto rece kolega iznad, nije bitno kad bitno je da se vozi Ocekujem da ce ova tema biti bogata pricama, fotografijama a mozda i video zapisima Samo naprijed!!!

Jos ne mogu da vjerujem... Juce cijeli dan govorim "Eeee brate Mileta..." Vjecna ti slava dobri moj!

Meni je drago da je moja tema nekom pomogla Ja nazalost nisam mogao da idem tamo, mene olujno nevrijeme sprijecilo da nastavim put.

Ovakvi motoristi su za mene pravi primjer onoga sto cini jednog putnika na dva tocka. Zao mi je sto nisu dosli do kraja ali i sa ovim su napravili ogromu stvar. Hvala kolegi na prevodu. Prvom prilikom cu da se oduzim

Samo tako nastavi i ja sam skolu pisanja putopisa ucio, a jos uvijek ucim, ovdje na forumu Idemo dalje

Pravo interesantan putopis

Pa sve si napisao neces zamjenu, fiksna cijena, broj telefona, vidljiva cijena da si izostavio neku informaciju bilo bi drugacije

A jel potvrdjeno da moze da se organizuju ovog tipa dogadjaji? Ne bih volio da se razocaramo

Zasto bi to bio problem? Nije festival piva, no posnog budzeta moto skup Sta se toci, to se uzima. Ko nece, nek pije nesto drugo, trece

Vrlo rado cu pristati na tu vožnju treba samo voziti i uživati ziv bio

Mozemo se sloziti da je oluja pokvarla uzitak na najboljem dijelu puta. Mozda ce zvučati čudno ali hvala Koroni što je vama iz Srbije pokazala koliko su RS i BiH lijepa a nama koliki je Srbija lijepa Svako dobro ti želim!

0616589020 ovo ti je broj Nazovi ga, slobodno reci da sam ti ja dao broj (mada vidi on da ja pisem ovo sad )i pitaj sve sta te zanima. Ja sam odusevljen njime i kao umjetnikom i kao covjekom. Sve fino objasni

Evo ja cu ti odmah reci Ja sam prvo htio esteticki da ga sredim jer mi je fabricko prslo na jednom savu. E onda tu dolazi novina koju do tada nisam znao. Srdjan mi je ubacio memori pjenu, oblikovao sjediste po mom polazaju sjedenja i na sve to stavio materijal koji ne propusta vodu (za razliku fabrickog (koje sam ja imao) na malom stromu iz 2004. godine). Meni je udobnije sada ovo sjediste, a i ljepse

Meni je @moto.sedista_srdjan dva puta bio genije I opet ce, dace Bog

Dobra voznja i dobar putopis Samo mi nije jasno kako ste mogli proci kroz Jablanicu a da ne stanete na jagnjetinu, makar na pola kile ako nista Grijeh je to...

Ovo je moj izbor ulja vec dvije godine. Nemam zamjerke apsolutno

Ovakva ljepotica brzo ce dobiti novog vlasnika Ajde sa srecom pa da proslavimo prodaju i kupovinu

A nije valjda da hoces da se rastanes od Honde Sta li imas sad na umu

Kad dodje zima tad cemo citati sve putopise Hvala na lijepim rijecima

Hvala na lijepim rijecima

Mnogo je lakše voziti nego pisati. Ali kada dođe vrijeme da voziti ne mogu ovaj putopis će da me vrati u dane kada sam ostvario svoj davno sanjani san. Preko 3700 kilometara pređenih, 11 država, desetine gradova i sela upisane su na kartu putovanja mladog putnika. Nadam se da ste uživali u slovima kao što sam ja uživao u kilometrima. Do neke sledeće vožnje i priče, pozdravlja vas Draki. P.S. Ovaj putopis posvećujem stricu Nebojši koji uvijek vjerovao u mene i u ono što radim. Naučio me je da treba sanjati ali i živjeti za ostvarenje sna. Nažalost on nije dočekao da me isprati na ovaj put. Živiš Šefe!!! Dražen Draki Karišik Avgust 2020. godine

Jedanaesta epizoda Već u osam časova bio sam spreman za polazak. Beograd je bio na vidiku a mene je čekala posjeta Bratislavi i Budimpešti. Ova dva grada koje Dunav krasi bilo je nemoguće propustiti. U prvom nisam nikada bio te sam sa velikom dozom radosti hitao ka njemu. Po dolasku u glavni grad Slovačke primjetio sam most sa građevinom nalik NLO na njemu. To je bio Most slovačkog nacionalnog ustanka a na njemu se nalazi restoran i vidikovac u kojem je teško naći slobodno mjesto. Na brdu iznad Dunava, u istočnom dijelu grada, nalazi se još jedna prepoznatljiva turistička destinacija, u pitanju je Bratislavski dvorac (sk. Bratislavský hrad). Zbog velikog broja turista jako je teško pronaći mjesto na kome možete parkirati motor. Mislio da je to moguće uraditi bilo gdje ali su me ljubazni policajci zamolili da se ne parkiram u blizni kapije od dvorca nego da odem do obližnje podzemne garaže što sam i učinio. Odmah zatim uputio sam se u obilazak čuvene građevine iz 10. vijeka. Doduše, sadašnji izgled potiče iz 15. vijeka kada je Sigismund Luksemburški porušio dobar dio dvorca i sagradio nove objekte. Najpoznatiji stanovnik ovog zdanja bila je Marija Terezija a ovdje se danas nalazi dio Slovačkog narodnog muzeja. U trenutku kada je stomak davao jasne signale da je „prazan“, parkirao sam se na trgu gdje je bio festival nacionalne hrane. U takvoj dilemi šta uzeti nisam bio još od srednjoškolskih dana kada sam birao koje boje ću uzeti „starke“. Posle obimnog jela sjeo sam na motor i nastavio kao Budimpešti. Na granici sam primjetio da policija provjerava da li na svim vozilima ima jasno istaknuta vinjeta. To me je malo zabrinulo jer ja nisam imao vinjetu ali sam posle saznao da za motore nije potrebna. Ili meni bar nisu tražili. U Budimpešti sam bio par godina ranije i tada jedino nisam išao do zgrade Parlamenta. Na ovom putovanju pokušao sam ispraviti tu grešku ali nažalost vrijeme posjeta za turiste je isteklo. To me je podstaklo da odem na trg Heroja i time završim posjetu prestonici Mađarskoj. Dok sam šetao trgom razmišljao sam šta da radim, da li da tražim smještaj ili da nastavim da vozim do Beograda. Nije mi trebalo dugo da odlučim da nastavim sa vožnjom. Na izlazu iz Budimpešte zastao sam da sipam gorivo i popijem vodu i sve do Subotice nisam stajao. Oko 10 časova sam prešao granicu i ušao u Srbiju. Ostalo je da se pređe još nekih 200 kilometara. Iako nisam vozio preko dozvoljene brzine prilično brzo sam stigao pred garažu. No moje putovanje se nije tu završilo. Taman kada sam sišao sa motora nazvao me je drugar Boris i rekao da me čeka kod hotela Jugoslavija sa hladim pivom. Tu ponudu nisam mogao da odbijem. Tek posle sat vremena vratio sam u stan i na taj način završio dugo planirano putovanje.

Deseta epizoda Nakon što sam dobro naspavao, na Darkov poziv izašao sam na balkon da doručkujem zajedno sa njim. Kako mi je sledeća destinacija bila Beč, a to je tek 250 kilometara vožnje, odlučio sam da jutro provedem pričajući o doživljajima uz kazan. Nekoliko godina zaredom Darko, njegov rođak Slaviša, moj stric i ja smo pekli rakiju i tih dana bili centar humora. Svako ko bi nam se pridružio odlazio je sa bolovima u stomaku, a pojedini su govori kako su ih vilice boljele danima koliko su se smijali. Nažalost, od kada je moj stric Nebojša preminuo takvog pečenja rakije više nema. Ostalo je samo druženje u čast čovjeka koji nas je spojio. Kada sam krenuo ka Beču Darko mi je predložio da se spustim na Ater jezero (njem. Attersee). Primjetio sam da veliki broj motorista ide tim putem i ubrzo sam shvatio i zašto. Sa vrha tog puta ugledao sam jezero koje više podsjeća na more. Na sredini jezera vidio sam veliki broj jedrilica, jahti, glisera i svih ostalih vozila koja mogu da se kreću po vodi. Mjesta koja se nalaze kraj jezera podjsetila su me na mjesta na obali Jadrana. Saznao sam i da se na obali ovog jezera nalaze i vikendice gradonačelnika Beče te čuvenog ruskog oligarha Romana Abramoviča. Ljepotu vožnje kraj jezera brzo sam zamijeno dosadnim autoputem. Jedino što me činilo srećnim jeste činjenica da idem na vruću jagnjetinu kod Bobija u centru Beča. Svi motoristi koji su ikada bili u Beču znaju ko je Bobi. Naš zemljak, rodom iz Pelagićeva, godinama drži pečenjaru u kojoj svakog dana možete uživati u ukusu i mirisu jagnjećeg i prasećeg pečenja. Bilo je pravo zadovoljstvo provesti neko vrijeme sa čovjekom čiji su se točkovi kotrljali od Rusije do Portugala. Poslednje veče u Austriji proveo sam rodicom Cecom i njenim klincima. Viktor i Maksim su bili oduševljeni kada su me ugledali ispred njihovog dvorišta. Pošto su bili „zaluđeni“ mojim motorom čim sam sišao morao sam njih da stavim da sjede na motoru. Ni vrućina od sunca, ni toplota od čelične mašine nije ih spriječila da punih pola sata sjede i uživaju. Kada ih je umor savladao otišli su na spavanje a ja sam sa Cecom i zetom Markom sjedio dugo u noć pokazivajući fotografije sa putovanja.