Meni motor stigne posle X dana čekanja iz Italije. Skidamo ga sa kamiona. Kaže meni vozač kamiona ajde sedaj, spuštaj ga. Ja reko, jok bato, ti ga spusti, ja posle preuzimam. Ko mislim, treba nešto da se desi pa onda posle ko li je kriv i slične gluposti. I spusti ga on. Onda mi kaže: ali neće da ti pali taj motor. Probali smo. Ja reko, u redu je, najbolje da BMW neće da pali. Posle 90 sekundi čačkanja, motor naravno pali. Daj malo da ga provozam, naravno, neću sad da ga gledam, mislim ja. Da li meni pada na pamet da izađem na put da ga tamo probam? Pogađate, ne! Ja ću na carinskom placu da ga probam. I krenem, ide lepo, bez zaletanja. Skrećem levo i, pravo da vam kažem ne znam šta se dogodilo ni dan danas. Odjednom, ja vidim kako se prebrzo približavam zemlji u skretanju. Brzina nije mogla biti veća od 40km/h. I ja se zalepim ko sličica. (Ako vidite crnog BMW F650 sa oguljenom levom stranom, to je taj i to sam ja.) E sad, problem je što nije bila zemlja kao podloga u pitanju. Nije bio ni asfalt, ni beton. Bio je krupan tucanik. Ogulio sam se samo tako. Sve me živo bolelo jedno 10 dana. A ja srećan ko kučence, kao stigao mi motor i to.
Sad mi je sinulo koliko smo svi mi bre u stvari nenormalni!