Obožavan, osporavan, mag na dva točka, ponosni otac i muž, papučar, neko ko je vozio u vrijeme Rossija, neko ko je potukao Rossija, ribolovac, mudić, bezmudić, neko ko se penzionisao, kad je njemu bilo dosta ... bez obzira da li navijate za njega ili ne, Casey Stoner će ostati neko ko je uspio da ukroti to čudo od Dukatija, i pokaže šta se sve može, a može se i na vrh svjetske moto elite, što je i za velikog Valentina Rossija ostala velika misterija, motor koji je mnoge poslao od penzija, preko čestih posjeta urgentnim centrima do neopjevanih frustracija, Casey je ukrotio, iako nam se često činilo da je u pitanju rodeo, a ne vožnja motocikla. I ne samo to čudo nego svaka mašina na koju je sjeo je išla do svog maksimuma, često i preko. Svi koji volimo vožnju i Moto Sport ćemo žaliti za tim bravuroznim vožnjama, mislim da će marketinške firme biti jedine kojima neće biti toliko žao, jer nije bio neko ko voli da se fotografiše, daje intervjue, smijulji sa kineskim šiparicama...
Oprostio se kako drugačije, nego sa podijuma, na stazi na kojoj je odnio prvu pobjedu u 125ccm klasi sada već davne 2003 godine. Vjerujem da bi mu bilo draže da se oprostio na Losailu, a najsrećniji bi bio kad da je to bilo na Philip ostrvu, gdje je suvereno vladao svih ovih godina u premijernoj klasi.
Možda se nešto desi i sa Moto GP-om i sa Stonerom, pa da se vrati na dva točka, mada znajući koliko je nebaždaren, na našu veliku žalost, veće su šanse da Lalajko i To crank postanu vatreni navijači Rossija.
Veliki pozdrav čovjeku, ma šta čovjeku, ljudini sa dvije ŠAMPIONSKE TITULE u Moto GP, ljudini sa 45 pobjeda, ljudini sa 89 podijuma, ljudini sa 43 pol pozicije, ljudini sa 33 najbrža kruga... da uživa u penziji sa toliko puta spominjanom Adrijanom i kćerkicom, da ne bude nijedna pastrmka ispod kilo.
Casey vrati se, Lalajko sada mora da navija za onog šupčića.