Mnogo puta sam se u zivotu potukao, kao dete, kao momak, a i sad kao odrastao covek. Time se ne ponosim, cak naprotiv, sramota me je tog mog kratkog fitilja. Narocito od kada sam postao otac. Dobio sam par puta i ozbiljne batine, toga se npr ne stidim. Vazno mi je da nisam cutao i bezao, to ne bi mogao da oprostim sebi. Za svo to vreme, mi nikad, ali nikad, nije palo na pamet da nekog udarim bilo kakvim predmetom ili da nosim oružje. I nikada na mene niko nije krenuo bilo cim osim pesnicom. Ne mogu da shvatim potrebu za nosenjem, boksa, palice ili oružja. Mozda zato, posto zivim u maloj sredini, ljudi sa kojima sam se na fer tukao u proslosti, su mi na ovaj ili onaj nacin ukazali postovanje, neki cak i pomoc sada kad smo stariji i koliko-toliko ozbiljniji.