Kada sam bio mali, često sam se igrao po napuštenom hangaru gde ima puhova.
Jednom sam našao mladunče puha, mislim ne više od dan staro.
Život u nečemu tako malom me je fascinirao. Ne znam zašto, dečija radoznalost valjda, posle jedno pola sata kada je došla mačka, stavio sam ga ispred nje i gledao kako ga mačka prvo njuška, pipka i onda hvata zubima i jede.
I kad je prvi put zagrizla, mladunče se i dalje onako mrdalo, minimalno koliko može, i onda sam video krv i mladunče je prestalo da se pomera.
Smrt me još više fascinirala, posle tako "bliskog" susreta.
Da ne pomislite da sam neki psihopata, nisam, to je jedna od stvari koju je najteže razumeti.
Ne samo kao primiti informaciju, okej, upucaju te i umreš, već osetiti suštinu da sve šta ste ikada spoznali, osetili, pomislili nestaje i to bez ikakve drame koju ljudi vole da dodaju. Tek tako. Život je veoma krhk. I ne treba neki poseban razlog da nestane.
To je ono šta je ljudima nedokučivo.
Zato sam ja odlučio da svoj čuvam koliko je to moguće, i uživam u svakom delu.
Što se tiče dece, o tome ne mogu ništa da kažem, pošto sam relativno još uvek jedno.