Dan VIII –Vodice – Dubrovnik: U potrazi za Thesaurum mundi Sunacano jutro, miris mora, motor u blizini na sigurnom … sto se jos moze pozeljeti? Dorucak, naravno! Prednost dobrih hotela je izobilje hrane, a to je nesto u cemu svi bajkeri a narocito gastarbajteri uzivaju. ;-) Jos kad zauzmete stol u hladu na rubu terase sa koje puca pogled na beskonacnu plavu pucinu - fantazija! Dok Sara i ja igramo eci-peci-pec ispred stola sa poslasticama (znam da je rano, ali moram napuniti baterije za danas) osjecam kako nas ljudi gledaju. Nije ni cudo kad izgledamo kao da nas je UNICEF oblacio tj. obe nosimo nase BT majce. A sto da ne, ponosne smo sto smo dio ovog uzbudljivog proputovanja. Iako smo svi narucili po 2 majce & ponjeli sporedne ljetne majce najvise smo uzivali nositi upravo ove sto smo zajednicki kreirali. Ukoliko ste proslog Aug na Jadranskoj magistrali vidjeli grupu bajkera sa engleskim tablicama i crnim majcama kako se viore (tj. suse na zadnjim sjedalima) – mi smo .... guilty as charged! U toku dorucka raspravljamo o proslim danima, Datu, danasnjoj ruti. Redovito stizu poruke od Data, pitao je da mu saljemo slike itd. Jos uvijek ne zelimo poslati slike dorucka jer znamo kakva je bolnicka pa se bojimo da ce mu u trenu pozliti. Atmosfera se u grupi poboljsava. Za nepunih 7 dana dogodilo nam se vise nego sto smo ocekivali, a najbolje (kako cemo kasnije dozivjeti) tek dolazi. Nakon hranjivog dorucka & odlazimo do soba po ostatak stvari i sredjujemo balkone tj. kofere. Dok prolazimo kroz hotelske hodnike opet primjecujem kako mamimo poglede. Ne znam da li nam gosti hotela zavide ili nas pak zale dok pored njih prolazimo u punoj ratnoj opremi po ovoj vrucini. Ma zavide, naravno;-). U tom trenu prilaze mi gospodin i njegov sin (cirka, 45god/10god), primjetili su nase motore, kofere. Raspituju se o ruti, motorima. Iz razgovora saznajem da mali redovito ide na karting utrke i sto je stariji sve ga vise motori privlace. Stidljiv je, ali ga oci odaju svaki put kad pogleda nase motore. Pitam ga koji mu se motor najvise svidja. Odgovor: Mrgica. A zasto? Obozava kawasaki a i Mrgica je crne boje! Haha.. bravo, malisa, mozes sjesti na motor! E da ste mogli vidjeti izraz njegovog lica kad sam upalila motor, a on “dao gas”. Automatski mi se film vratio kad sam kao 8god klinka ugledala svoj prvi motor parkiran ispred haustora. Davno je to bilo ali uspomena nije izblijedila. Stovise upravo mi je ona dala snagu da nakon 20-ak godina ostvarim san i provozam motor po poznatim mi ulicama i drumovima. Tko ceka taj i doceka. Sigurna sam da ovaj maleni nece morati toliko dugo cekati da kupi motor i krene u osvajanje Europe. Osmijeh na njegovom licu mi je uljepsao taj dan. Danasnja prognoza vremena & pejzaz: & moje photo kolege: Paul & AJ Danasnja ruta nas vodi preko Splita i lipe Makarske do Dubrovnika. Cilj je sto prije stici do hotela Neptun kako bi iskoristili vrijeme za kupanjac i suncanje pa ce pauze biti iskljucivo osvjezavajuce prirode. Svjesna sam da ovaj predio odise lijepim mjestima koje vrijedi posjetiti (npr Slapove Krke & povijesni Split, a dan prije toga i Zadarske orgulje), ali ne moze se sve stici u ovako kratkom vremenu. Iskreno po ovakvoj vrucini radije bih se kupala u Jadranu nego izigravala turistickog vodica na rivi. Dosta mi je turista u Londri & ne pada mi napamet da se guzvam sa njima ovdje. Ipak osjecala sam da danas moram malo prosvijetliti Smogovce tj. podijeliti opce zemljopisne i povijesne informacije. Ukratko: Plavi Jadran sa vase desne strane, Brac i Hvar u daljini i fanovi na semaforima tj. u traci pored vas, zato se nasmijesite za fotku. There, all done! OK, ok bilo je tu informacija i o Dioklecijanovoj palaci, Grguru Ninskom glavnom zagovorniku staroslavenskog jezika ciji je poznati broncani kip koji se nalazai pokraj crvke sv. Anslema (a mislim da postoje jos 2 u Hrvatskoj) izradio poznati hrvatski kipar Ivan Mestrovic (igrom slucaja jedna od mojih bivsih OS u Zg je nosila i dan danas nosi njegovo ime). Eto, enciklopedija u malom. Prva mini pauza netko pronalazi spas u hladu.. a netko na suncu aj sad jednu za mamu da zna da sam jos uvijek ziva razglednica - ovdje je skoro pao prvi danasnji kupanjac dok se kaciga hladi, ja upijam sunce vrijeme je da se krene Nastavljamo dalje & (na odusevljenje ostalih ucesnika u prometu) pokazujemo umjetnost voznje & fotkanja (ipak neke fotke su morale biti cenzurirane -hihi). U toku voznje nailazimo na nekoliko bajkera, uglavnom mali dueti lokalaca i Talijana. Nekad oni nas preticu a nekad mi njih. Pojedini u punoj opremi a pojedini bukvalno u boroletama. - Organ donors! Ben & AJ svakodnevno rade na popravljanju komunikacije ali im ocit ne ide Zavojita cesta nas vodi ka Makarskoj gdje smo imali interestantan susret sa BMW-om UK tablica iz kojeg su nam mahali kao da nisu vidjeli zivu osobu u posljednja 2 dana. Moram priznati da je i meni bilo drago ih vidjeti. Eh sta mi ovaj Balkan radi…jos cu ih i zavoljeti ;-) Inace ne zudim puno za preticanjem drugih bajkera kad sam na odmoru a pogotovo ne danas kad imam sansu uzivati u spektakularnom pogledu na Jadran no jedan od bajkera (Talijan) je odlucio priljepiti se malo blize nego sto inace volim dok brzo vozim. Dodam gas, on jos blize. Smanjim gas & bukvlano se sklonim da me obidje ali i dalje prati moje linije. Gledam u retrovizor kako bi vidjela da li mu je sve ok sa motorom – ne primjecujem nista neobicno. Opet sam usporila i onda je on poceo obilazati. S moje lijeve strane tocak njegovog R1 izravnjava se sa tockom Mrgice. Ja vec polako spremam “don’t mess with me” facu kad mi on pokazue ! Haha, car. Sara me sustize i mase/pokazuje na njega. Izgleda da je posmatrao i njenu voznju prije moje & na isti nacin dao joj blagoslov. Btw, naspram AJ & Bena nas dvije imamo razvijenu kominukaciju (jer ona nema btooth) koja nam pomazu da se lakse sporazumimo u toku voznje. Bogat spektrum cine znakovi za benzinsku, pice, wc & ostale krasota na horizontu . Nakon sto nas je Talijan obisao dajemo znak jedna drugoj da je vrijeme da mu ga malo damo po gasu i pozdravimo Talijana. Na bt-u uvodni taktovi “Sweet child of mine” GN’R– ides bebaaaa! Nakon nekoliko zavoja smo ga stigle i krenule u akciju. U trenu sam se sjetila cuvenog zaobilazenja s unutrasnje strane koje je Hakinen 2000-te na Belgijanskom GP-u izveo nad Zondom i Sumaherom. OK, pa niste valjda pomislili da cu to pokusati izvesti u zavoju na nekoliko stotina metara iznad mora? …meni se jos uvijek zivi! "Kulturno" smo dodale gas i pozdravile Talijana, a on nam je opet prijateljski mahnuo tj.! Inace svakodnevna voznja po ulicama Londre me je naucila da je malo vozaca/bajkera koji ce prihvatiti (tj. ciji ce ego dozvoliti) da ga jedna a kamoli dvije bajkerice obidju a da ne izraze svoje negodovanje. Nas Piccolo kako smo ga od milja prozvale ocito nije imao taj problem sto je za svaku pohvalu. Vjerovatno je odrastao slusajuci Zucchero - “Senza Una Dona” (“Bez zene”) pa sada na pravi nacin pokazuje svoje divljenje. a kad smo vec kod zena (& bez zena) : Girl power

@ MR.ZOKI - Hvala lipa na pozdravima & info. Iskreno, razmisljala sam da posjetimo Slapove Krke & jos neka mjesta dok smo bili na moru ali smo htijeli sto vise uzivati na plazi. Nekom drugom prilikom, nadam se.... p.s. slijedi Makarska ;-)

Hvala

Sva sreca pa nije u vojsci... zamisli da nas takvi cuvaju

hahaha, ne sviraj. Dobro je i prosao s obzirom da je vodja rodjena na 13-ti Dat je bio u Hrvatskoj & okolnim EU zemljama prije nekoliko godina i onda je isto imao mali problem. Mislim da je krajnje vrijeme da kao prava prijateljica kreiram jos jednu rutu & tako skinem(o) crnu magiju!

Mile, ova ti je Njegoseva! Ja sam za

Hvala svima na podrsci & komplimentima - sjajni ste ! Update: Uprkos nezgodi Dat ponovo planira obilazak Balkana

Dan VII –Senj – Vodice: Negdje izmedju jave I sna…. “Sanjao sam iskreno Bolju stranu neba, Bilo je jasno, Da sam dio svega” - Azra Suncano jutro svanulo je iznad malog hotela, smjestenog uz samu obalu plavog Jadrana. Neprospavana noc, budjenje prije alarma, a u glavi umjereno-oblacne misli pokusavaju narusiti mir ljetnog dana. Ne daj se Floki ! Pomisao da je mozda sve bio samo los san u trenu rusi pogled na malu hrpa policijskih papira uredno slozenih na stolu pored kreveta. Provjeravam mobilni, nekoliko poslovnih poruka ali nista od Data. Sto bi braca Englezi rekli: "No news is good news". Necujno napustam sobu kako ne bih probudila Saru i odlazim do banke da uplatim Datovu kaznu. Banka je na 2min hoda - zivjela zlatna provincija! Dolazim bukvalno 5 minuta nakon pocetka radnog vremena a sacica penzionera vec formirala red. U rukama im uredno popunjene uplatnice. Obuze me sjeta……neke stvari se nikad nece promijeniti. Nakon 15 minuta cekanja i uz pomoc ljubaznog osoblja koji su zabiljezili uplatu uiznosu od 1116 HRK - pridruzujem se mojima za gablec. Proslo je skoro 24h od mog posljednjeg jela a apetit i dalje slab – nepojmljivo ali istinito. Ipak, mora se nesto ubaciti u kljun, makar i na silu. Ispred mene veliki izbor hrane za kojom sam toliko zudila dok Dat vjerovatno guli topli caj i Zdenka sir. U toku dorucka atmosfera medju nama je znatno drugacije od prethodnih dana. Svi pokusavaju predloziti neku Njegosevu - hm, ovo ce ipak potrajati. U medjuvremenu stize txt od Data - OK je. Ipak ga zovem jer ne volim "citanje izmedju redova". Ovako cu znati da li je fakat ok ili nas pak zeli postediti nerviranja. Istini za volju zvuci mnogo bolje nego jucer ili je to mozda zbog velike doze ljekova?! Doktori su predlozili operaciju kljucne kosti s tim sto moze birati "mjesto radnje". Ima 2 opcije: Pula ili London. Nekako pronalazim pozitivnu nit u tim vijestima jer da je u kiriticnom stanju operirali bi ga sinoc, zar ne? Donio je odluku. Kockica je pala, kao u igri Monopola na London polje. Iako sam vec znala odgovor, potvrdio je da nece moci nastaviti putovanje sa grupom (cak ni kao suvozac). "Ne racunaj na mene...."- BD. U sekundi je nestala moja nit pozitivnosti, ali znam da je donio pravu odluku. Sad mu je potrebno mirovanje, a ne 10 dana jahanja na motoru. Vec je kupio avio kartu za Londru. Sto bi rekla Daleka Obala, Sad mi je za ... , fakat! Medjutim ne napustamo Data tako lako. Iako smo ga svi htijeli posjetiti, odlucili smo da je ipak najbolje da jedan dio ekipe nastavi dalje a drugi da posjeti Data i odonese mu stvari (kad vec ne mozemo motor). Moja zelja da ga posjetim se nije ostvarila jer je vecina u ekipi odlucila da je bolje da ja vodim grupu dalje ka Vodicima. Paul i Gaz idu za Pulu. Kako ne bi gubili dragocijeno vrijeme Paul, Gaz i ja idemo posjetiti Datov motor dok ostatak ekipe pakira stvari. Zakljucak: Motor se ne moze upaliti - prednji i zadnji dio su podjednako osteceni. Dok Gaz i Paul skidaju “vrijednosti” (tj. tax disc itd.) sa motora ja sredjujem papirologiju sa vlasnikom vucne sluzbe. Dobra vijest je da je vlasnik na osnovu informacija koje su mu decki jucer dali vec stupio u kontakt sa osiguranjem. Sto znaci jos jedna briga manje za Data. Ne znam zasto ali cini mi se da ovdje stvari funkcioniraju brze i bolje nego na Zapadu. Well done, guys! Tada je jos postojala mogucnost da Dat proda motor (v. sluzbi) u Hrvatskoj, ali je na kraju ipak odlucio da ga (osiguranje) prebaci natrag u UK kako bi ga popravio. U medjuvremenu su moji Cro bajkeri/prijatelji ukljucujuci i Mile Fazera (opet) ponudili pomoc oko posjete, smjestaja Data i (popravke) motora. Kako je dobro imati ovako dobre prijatelje. Hvala vam, jos jednom. Sjetnih pogleda, pozdravili smo se sa motorom i krenuli natrag ka hotelu. [inace, 4mj nakon povratka u UK, rehabilitacijia jos uvijek traje, kako za Data tako i za njegov motor. Medjutim bitno je da je Dat ok & da motor odmara u poznatoj mu garazi . Clanovi stare ekipe nestrpljivo cekaju na sljedecu tuto completu voznju.] Polazak ... i kao u "Vukovar jedna prica" filmu, svatko na svoju stranu ... ali vidjet cemo se uskoro ;-). "Uuuuu... teske boje, njima ja sam obojen" - Majke.....ali danas nema predaje. Sunce je na nasoj strani & ako je vjerovati jabucici danasnja temp ce biti preko 25c. Do sada me iako uglavnom na moju zalost, nije slagao pa ne bi bilo fer da sad zapocne novi trend. Slijedi presvlacenje u“ljetne stitnike” (hvaljeni bili - spasili su nas od toplotnog udara), namjestavanje AJ-ovog fotica na Benov motor (ne pitajte - “A je to”pametnjakovici im nisu ravni. Lovili su fotic po zavojima magistrale - skoro je zavrsio u moru) & krecemo laganini uz Jadransku magistralu ka Vodicima. Stelvio moj nisi ni blizu Jadranu. Vijugava magistrala, sunce, more = zakon! Alisa cool-ira ;-) Sa svakim kilometrom (intersantno kako na “mom tlu” rijecnik automatski prelazi sa milje na km ) voznja postaje brza a zbog mnogorojnih zavoja & dionica bez zastitne ograde, uzbudljivija. Znam, ludost, ali... Ponekad sve sto je potrebno je vijugava cesta da bi misli nasle ravnu putanju. Pit Stop Power rangers-i u hladu U moj glavi, a i mozda zbog kacige "1000 razloga za svjetlost, 1000 razloga za mrak" - JL. S druge strane (ceste) paparazo ocito nema taj problem.. Interesantno je da su nas svi GPS-ovci navodili na “cestu” preko otoka do Vodica jt. okolo naokolo. Da je vise vremena i ne bih se protivila jer sam prije nekoliko godina posjetila vijugave drumove otoka Paga i voznja je bila fantasticna. No nekom drugom prilikom. Da zbunjola bude veca svaka karta/gps pokazuje drugu oznaku za staru cestu. Negdje je oznacena kao E65 a negdje totalno drukcije. Drzim se starog ali provjerenog zakona, prati znakove i stici ces. Amin! Nista me ne moze zbuniti niti zaustaviti. Sunce i zavoji su tu, najdraza pjesma "Nista posebno" - Ramirez odjekuje kroz btooth. I like moja lujka Sara - Engleskinja sa Balkanskom dusom ! Hey Mrgice, uspijeli smo ;-) U Karlobagu, nailazimo na mini rivu sa parkingom. Restoran preko puta, kao stvoren za nas. Pravo osvjezenje za nostalgicnu bajkericu Vrijeme je da se probaju morski plodovi. Hrana je bila za bogove, a usluga jos bolja. Konobarica je priznala da se plasi voznje na motoru ali nakon sto smo joj opisali nasu rutu, promijenila je misljenje. Stovise ,rekla je da bi posla sa nama samo da je mladja – kraljica ! Zna Hemingwey sto je dobro poziranje je uvijek lakse nakon rucka tj. u djetich polozaju... tamo daleko.... Nesto prije dolaska u Vodice odlucili smo napraviti jos jednu malu pauzu. Sparno vrijeme cini svoje, a ima nesto i u tom Jadranu ;-). Skeniranje zrtve tj. padaju planovi za danasnji provod. Ako ne (ovaj jet ski) ovdje, onda definitivno kasnije u Vodicama. Ne volim praviti pauze na sat vremena od destinacije, ali ponekad je upravo ta 5min pauza neophodna. Niste ni svjesni koliko toplo vrijeme, 7 dana na cesti, stress, uticu na organizam, cine vas umornijim. Savrsen recept za male greske u voznji koje vrlo lako mogu prerasti u 1, vecu. Zato, ako vam mogu ponuditi savijet, napravite tu malu pauzu pa makar bila i pola sata prije destinacije. Destinacija ce uvijek biti tu, nema gdje pobijeci, ali zato mi/bajkeri/vozaci, da ne cuje zlo, upravo zbog umora… na parove razbroj se ... po Kalok instrukcijama (ali steta sto se ne voli slikati...) Ben (aka Simon Cowell) baca pogled na zrtvu plicaka (tj. mene). Da je tad znao da cu ga gurnuti u Bledsko jezero (a o tome malo kasnije) ne bi ovdje puno razmisljao Ostatak puta su Alisa i Kalok nastavile u mirnijoj brzini dok smo Sara, Aj, Ben i ja nastavili zujanje po krivinama. Skoknuli smo i na brzinu do Zadra, napravili mini pauzu jer je Saru toplina vec polako gusila. Usput smo provjerili stare zidine & odmorili se u hladu. Umor cini svoje pa po ko zna koji put Sara i ja krstimo kofere – zivjeli! U medjuvremenu su Alisa i Kalok stigle u Vodice i (opet) sredile hotelsku papirologiju. Kako sve funkcionira kad cure vode rijec . Po dolasku u hotel Olympia, ljubazno osoblje mi predaje kovertu sa zelenim kartonima neophodnim za ulazak u Bosnu koju je prethodno poslala moja sestricna iz Sarajeva. Vidite, sve je po PS-u .:-) Brzo cekiranje na recepciji, osvjezenje i pravac kupanjac.Jadrane moj pa nismo se vidjeli100 godina - hihi. Najvise smo uzivali u voznji na jet ski, uz zalazak sunca. Nigdje ogranicenja, speed camera, samo modra pucina & gas - moja terapija. Od silnog uzbudjenja nitko nije ponio fotic/telefon na plazu, ali vijerujte da nam je bilo super. U medjuvremenu Gaz i Paul stizu iz Pule. Dat je ok. Bolnicko osoblje pazi na njega. Sredio je avionsku kartu i papire za prijevoz motora. Po povratku iz Pule Gaz i Paul su se odlucili ma malo drukciju putanju od nase tj. kroz Gorski Kotar - pa da pogledamo ;-) Prozujali su po makadamu u potraznji za benzinskom u polunapustenim selima, vidjeli nove predjele i sudeci po njihovim nasmijanim licima & slikama, uzivali do maksimuma. "Krivo je more" Ubrzo je usljedila vecera zatim (za neke) “disco night” a za neke 3 partije bilijara. Prvo je naravno trebalo objasniti pravila igre jer je snooker ipak malo drukciji. Za divno cudo potraga za kovanicama u hotelu nakon ponoci nije predstavljala izazov ;-). Sto to tjera covjeka da igra bilijar nakon ponoci i ignorira umor koji cak ni uz armiju predjenih km na motoru i novo izvajanog iron butt (ok, ne skroz, ali radim(o) na tome) ne moze potjerati um & dusu na pocinak, nikad necu znati ali smo u tom trenutku bili puni elana. Formirali smo 2 tima: Paul i ja protiv AJ i Bena. Legendarni mec je zavrsio sa 2:1 …. zna se ciji je tim pobijedio. Laku noc, Dat – uz tebe smo!

lol.....Staris Mile al' u putopis vjere nemas idemo.....idemo....

Koje mjesto 'zemo' pa onda da i na prezime dodamo ono -ša hahaha.... Prnjavor, zna se !

Sale, ovu konstataciju moramo provjeriti sljedece godine . Svaka cast za avanturu

Drustvo, Hvala na podrsci ! @ Krstomir: Ovo je super, kako je moglo biti. Mali suvenir za mocnog Data. ;-) @ Alex NS Nexus - Istina, ali je vrlo tesko obici sve ljepote bivse Juge u tako kratkom vremenu. Najbitnije je da smo uzivali & nadam se da vi isto tako uzivate u putopisu ;-). @ Zomilly: Ruta nas dalje vodi niz slikovitu Jadransku magistralu i kroz prekrasne predjele Bosne, itd. Stay tuned! ;-) Ova mala nezgoda je definitivno uticala na atmosferu u grupi ali nas je istovremeno i zblizila . "Ne moze nam niko nista jaci smo od sudbineee ;-)"

** Nothing Else Matters ** Oprez, slijede fotografije "uznemiravajuceg sadrzaja" ... Pri ulasku u Senju oci se brzo navikavaju na okolne sumske ljepote dok se centralni sistem i tijelo sinkronizirano navikavaju na iznenadni pad temperature. Cesta je vijugava ali zbog gustine sume pojedine dionice su jos uvijek mokre pa se u zavojima mora oprezno voziti. Naziru se tragovi prosutog dizela na cesti. Promet je gust i na momente spor zbog teretnjaka koji se takodjer sluze ovom cestom. Sto god dublje zalazimo u sumu to do nas sve manje i manje dopiru suncane zrake i postaje sve hladnije. Na otprilike 1.5h od Plitvica, odjednom nailazim na prve znakove sporog prometa. Prvo sam pomislila sam da je kamion zapeo u zavoju te privremeno stopirao promet. Koristim ovu situaciju & dodajem gas kako bi se filtrirala kroz vec sad formirane kolone automobila. Medjutim, po prvi put u zivotu ne uzivam u filtriranju jer sto god vise gazim ka naprijed to me sve vise bol steze u grudima, kao da slutim lose vijesti. Opet ta zenska intuicija… e, fakat. Nije prosla ni minuta filtiranja kad sam vidjela Paul-a kako se parkira pored ceste. Nekoliko metara iza njega, nasred ceste lezi razbijen motor, pripijen uz kamp prikolicu. Cujem svoj glas ali kao da netko drugi umjesto mene izgovara sljedece rijeci: to je Datov motor! Ne mogu opisati kakav je osjecaj kada vidite motor od prijatelja kako lezi na cesti. . . (a nece biti ni zadnji put u toku naseg putovanja...) Nervoznim pogledom trazim Data. Sa desne strane stoje nepoznati ljudi i decki iz moje ekipe. Sekunda traje kao minuta. Olaknulo mi je kad sam ga vidjela kako sjedi u polulezecem polozaju pored ceste i prica sa Gazom. Cool, glavno da je Dat ok, motor se moze popraviti. ... Iz razgovora sa Datom saznajem da ne moze pokrenuti desno rame te da je ozljedio desnu stranu noge. Dok besmocno lezi pored ceste, Sara i ja smijehom strah pokrivamo dok pokusavamo oraspoloziti Data. Par iz prikolice (stranci, iz Skandinavije ako se ne varam) inace jako prijatni ljudi su ga odmah pokrili dekama, jer se zalio na hladnocu & stavili led na ozljedu. U toku razgovora obe strane su potvrdile da je Dat vozio primjernom brzinom (sto nas uopce nije iznenadilo jer je on jedan od najsmirenijih vozaca u nasoj grupi) sto je ocito ublazilo jacinu udarca i ozljedu. Ispostavilo da je Dat pri ulasku u krivinu naisao na dizel i neravni dio ceste sto je uz kocenje prouzrokvalo momentalni gubitak kontrole i sudar sa kamp prikolicom iz suprotnog smjera. U auto iza prikolice je bio policajac (u mirovini) koje je potvrdio isto. Vrlo ljubazno je ponudio pomoc i stupio u kontakt sa policijom i hitnom koji su se pojavili za bukvalno 5 minuta. Prednost malog mjesta & dobrih ljudi! U medjuvremenu slijedi razmijena dokumenata/informacija sa policijom, telefonski pozivi itd. Nakon kratkog razgovora sa policijom, prevodjenja sa engl. na hrv. i obrnuto mojima, policiji, doktorima i Skandinavcima, doktor je dopustio da krenem sa njima i Datom do Doma zdravlja. Radim 10 stvari u 1 minuti a vrijeme kao stoperica. Pozeljela sam da mogu vratiti/zaustaviti vrijeme kao u jednoj od epizoda nekoc popularne serije iz 80-ih, The Twilight Zone. Tko zna, shvatit ce. Dok napustamo scenu nezgode, pogled mi pada na ostatak ekipe koji ceka na vucnu slubu, Datov motor i Mrgicu. Od vozaca hitne saznajem da je u zadnjih mjesec dana zbog mixa kise i tragova dizela na cesti bilo mnogo nezgoda zbog kojeg su najvise nastradali bajkeri. U toku voznje i razgovora sa Datom, drzim se laganih tema, da ne brine. Dobijam prolaznu ocijenu sto je super s obzirom na situaciju. Dom zdravlja kao i svaki drugi u malom mjestu - oskudno snabdjeven sa osnovnim medicinskim insturmentima. U cekaonici, kao da je vrijeme stalo. Visoki stropovi, istrosene stare klupe od hrastovine, spricani betonski pod. Za osoblje samo rijeci hvale. Nakon kratkog pregleda ustanovili su da je Dat povrijedio kljucnu kost te da mora na rengen u Opcu bolnicu u Puli kako bi ustanovili stupanj ozljede. Na moju zalost zakon ne dozvoljava da idem s njim(a) za Pulu. Vec su mi progledali kroz prste kad su mi prethodno dozvolili da se vozim u hitnoj do Doma zdravlja. Nije fer da ide sam & kontam ako sad poludim, imat ce jos jednog pacijenta, ali nisam htijela otezavati vec zeznutu situaciju. U tom mahu stizu ona dva policajca i ja ponovo igram ulogu prevodica. Osobolje hitne nas pozuruje sa papirologijom jer moraju Data hitno voziti za Pulu. Pazljivo skupljam Datove stvari, mobilni i dokumentaciju u vrecicu koju ce mu biti potrebne u Puli uz poruku da ne brine, uz njega smo. Narednih 1.5h vremena provodim u stanici policije. Jos jednom, policijaci su bili jako ljubazni i uradili su sve sto su mogli da nam olaksaju muke oko papirologije. Po prvi put moje advokatsko zvanje dolazi do znacaja dok potpisujem izjavu (u Datove ime). U medjuvremenu me Gaz zove - veceras ostajemo u Senju. Vec su pronasli hotel. . Neposredno prije kraja sastanka u stanici, cujem poznate zvukove motora kako prolaze ispod prozora policijske stanice. Prepoznajem zvuk Mrgice. Na sigurnom je zahvaljujcu AJ i Benu - . Paul i Gaz su dosli po mene. Saznajem da je lokalna vucna sluzba vec pokupila Datov motor sto je super vijest jer sam se plasila da ce ostaviti motor uz cestu do sutra ujutro. Ispred hotela nas docekuje ostatak ekipe koji sjedi na terasi. Motori su parkirani odmah ispred ulaza. Svi su tu osim jednog... Moji Smogovci mi nude podrsku, ohrabruju jer znaju da vec uveliko samoj sebi prebacujem za Datovu nezgodu (najdrazem clanu nase male ekipe). Svi me tjese da se ne nerviram. Svakom se je ovo moglo dogodit, kazu. Znam i svjesna sam da je ovo samo mala nezgoda i da je sve super proslo kako je moglo biti, ali nije mi svejedno. Dat je nastradao i sada je sam u nekoj bolnici u Puli. I dok tamo cami kao "Pale sam na svijetu" , nema s kim ni popricati a mi smo tu, zajedno. Nije fer. Obruc tuge me steze. Sara mi prilazi. Moj pogled joj govori sve. Bez rijeci odlazim do recepcije i uzimam kljuc od sobe. Ostatak veceri je prosao ok s obzirom na okolnosti. Nije mi bilo do vecere ni price pa sam se rano povukla. Preko policije sam saznala direktan broj bolnickog odiela gdje se Dat nalazi. U medjuvremenu stizu poruke podrske od Natase, ostalih (BJB) bajkera & prijatelja. Nasi nesudjeni domacini kao i prijatelji iz Zagreba i Pule medju kojima je i Mile Fazer () nude pomoc u vezi Data i njegovog motora. Hvala vam svima. Namjerno nisam nista javila mojim najdrazima, da ne brinu. Dva sata kasnije saznajem da su Data napokon smjestili u sobu & dali mu potrebne medicinske koktele kako bi smanjili bolove. Ostavljam poruku nadajuci se se da naci utjehu u saznanju da je motor na sigurnom & da smo uz njega. Pola sata kasnije, stize njegova poruka. Zovem ga na brzinu kako ne bi trosio snagu na kucanje poruka. Iako ga sve boli, ok je. Ispricava se zbog svega. Kakvo crno ispricavanje?! Jooj. Bilo je dobro cuti da je sve ok. U tom trenutku & zbilja “Nothing Else Matters….”. Od ovog momenta prestaje svakodnevno biljezenje putovanja. Ostatak putopisa se zasniva na sjecanju tj. prelistavanju mnogobrojnih fotografija pa ce vjerovatno i naredna opisivanja biti kraca .

**sve i svasta ** Nakon 2 sata “cekanja”, prestala je grmljavina ali ne i kisa. Za nas ipak dovoljno mirno da nastavimo put. Uz pozdrave drugih bajkera kojima ocito ne pada na pamet da voze na ovom “kijametu”, krecemo dalje niz/uz vijugave ceste ka Rijeci. Kisa se slijeva niz cestu kao da se utrkuje protiv prednjeg kotaca. Mrgice, pokazi sta znas, tobogan cesta je tvoja. "Svakodnevno" iskustvo po mokrim cestama Londre je napokon bilo od koristi. I dok se borim sa kisom i hladnocom imam osjecaj kao da sam na neplacenom testiranju kisne opreme a ne ljetnom putovanju. Moram se zahvaliti sponzorima a najvise prozivodjacima frizerskih rukavica. Oprema & pinlock su me zastitili od kise & kondezacije, ali nista nije moglo poboljsati vidljivost. Istini za volju nije mi bas bilo drago sto sam vodila grupu na ovoj dionici po ovom vremenu, ali netko je morao. Negdje kod Opatije, kisa je prestala padati i ubrzno nakon toga je sunce ponovo izaslo i ugrijalo kao nikad do sada. Kao da kisa uopce nije padala prije 1h. Sto bi rekao Balasevic, Netko to od gore vidi sve, igra se. Pocinje preznojavanje sto zbog kisnog odijela sto zbog radova na cestama koji znatno usporavaju tempo voznje. Planiralli smo zaobici centar Rijeke ali je to na kraju ispala losa odluka. Naime predgradje Rijeke je bilo preplavljeno novim obrtnicama/kruznim tokovima i radovima na cestama zbog kojih je Zumo momentalno pao u komu. Pink putanje na ekranu su bukvalno pokusavale pobijeci van kroz okvir. U zivotu nisam vidjela toliko znakova na jednom mjestu (citaj, zvanicni znak za mjesto prekrizen, pored njega stavljen jos jedan u zutoj boji koje je takodjer prekrizen, pa jos jedan iznad njih u pink boji – cirkus). Nije ni cudo sto je Zumo kolapsirao. Svaki put kad je “pronasao” novu putanju, docekali su nas radovi na cesti. Na kraju sam stala kako bi upitala lokalce/radnike za smjer ali ni oni jadni nisu znali jer je pola puteva bilo zatvoreno zbog trenutnih radova na cesti. Navodno tu je ekipa morala produzila dalje kako bi izbjegli sinfoniju truba “strpljivih” vozaca automobila. Meni se ipak cini da su se malo uplasili balkanskog temperamenta ali ok. Sve u svemu, dok sam ja zavrsila razgovor & ubacila se u promet oni su vec nestali sa horizonta. Za poludit. Di sad da ih trazim? Zumo vec u transu a ni vlasnica nije daleko od tog nivoa. Saljem txt Sari da vidim di su i dok cekam odgovor oslobadjam se kisnjaka–aaaah, sad je lakse. Vec razmisljam da predlozim Sari da se nadjemo u Senju jer tko zna da li cemo se uopce uspijeti naci u ovom predgradju. Nakon 5min zove Sara i veli da je grupa skrenula sa glavne ceste kad je Datov gps dozivio Eureka moment. Ona i Kalok me cekaju na toj uzbrdici (gdje god ona bila) a da, prekoputa je birc sa zutim suncobranom na kojoj pise Ozujsko pivo. Pocela sam se smijati kao luda a kad sam joj objasnila da svaki birc u Hrvatskoj ima iste suncobrane - obe smo pale u trans od smijanja. Ok,vrijeme je za mini avanturu. Cheraaaaj mala…uz taktove pjesme Heroj Ulice ! Na moju srecu potraga nije dugo trajala & ubrzo je cijela ekipa bila na okupu. Ostatak putanje smo se pouzdali u Datov gps i nekako pronasli put koji nas vodi preko svih mogucih obrtnica do odvajanja za Senj. Na putu za Senj, kod Novog Vinodolskog nailazimo na “enduro dionicu” Jadranske magistrale. Uz pratece bodrenje radnika koji su obnavljali ovu dionicu nastavljamo off road voznju. Hvala decki, navratit cemo opet ;-). Dionica, negdje oko 12km duga je vrlo losa za motore, pogotovo sportske pa konstantno drdranje stvara dodatni umor. Malo je reci da se vecina GPSovca izgubila kad je naisla na racvanje dionice ..... osim (za divno cudo) mog Zumija. Aaaah, vratia se Sime . Ignorirajuci racvanje puta a i modernu tehnologiju nastavljam dalje sve dok nisam ugledala asfaltirani dio ceste. Pun pogodak.

Dok pratimo vijugavu cesta ka Labinu nebo se opet naoblacuje. Nemrem vjerovati... Kroz glavu mi prolaze Miletove rijeci. Ma nije bitno, neka padne kisa ako vec mora i onako mi je draza od one u Engleskoj. Negdje nakon Plomina, tik prije zavoja, od straha da ce kisa objaviti jos jedan policijski sat nad ljetnim danom zaustavljam povorku za skljoc pauzu. Pa moram, zensko sam i volim skoljacanje prirodnih ljepota. Utociste nalazimo na parkiralistu restorana/hotela Flanon sa kojeg pogled plovi u nedogled preko silueta Cresa i Losinja. Legenda kaze da je vidikovac sagradjen zbog Josipa Broza Tita koji je rekao da ce na ovom mjestu biti njegov komandni most misleci pri tome da ce Rt Fianona na koji se pruzao pogled ispred, biti pramac njegovog broda. Istina ili ne, Marsal je bio u pravu jer se sa ovog vidikovca pruza jedinstven pogled na Kvarnerski zaljev. Nismo se uspijeli ni raskomotiti na terasi, a nebo je opet navuklo tamni ogrtac. U roku 5 minuta do nedavno svijetle boje neba su zamijenile mjesta sa tmurnim. Cjielo nebo je izgledalo kao velika paleta modrogsivila ali u mojoj glavi “nije sve tako sivo kad imas s nekim otic na pivo”…- ja imam 8dobrovoljaca. sa svakom minutom nebo je sve tamnije u iscekivanju vihora i Doroti... ta-da Zatim se je nebo otvorilo. Dok smo uzivali u simfonijskom umijecu grmljavine i sijevanja uslijedio je kresendo - tj. nestala je struja. Da vam je bilo vidjeti izraze lica mojih Smogovaca. Kao da im je netko naljepio papiric sa “A sta sad” pitanjem na celo? Eh, di ste bili 90-ih kad je struja bila pojam u Bosni. Samo opusteno! Uzivajte u rucku, desertu i specijalnim efektima narucenim samo za vas, pa cemo nastaviti dalje kad se smiri…. ili mozemo raditi svijece od sapuna i fitilja. I dalje mislim da mi je djetinstvo bilo kreativnije u toku rata usred malog mjesta na 9km od ratne linije nego prije rata u prekrasnom velegradu Cekanje smo iskoristili na najbolji moguci naci - tj. ja sam uzivala do maksimuma. O slatka mala izvrnuta torto, vrh ti na dnu stoji…. uz stihove Thunderstruck na mobilnom, stimung dostize top nivo. Yup, bring it on!!!

tek je pocelo ...

Ima nesto lijepo u gradskoj voznji odmah nakon kise dok se suncane zrake provlace kroz guste krosnje a asfalt upija zadnje kapi kao da stvara zalihe za dugo ljeto. Druga strana ove idile je znanje koje se po defaultu uvijek obnovi (citaj, koje ja uvijek obnovim) u toku voznje po poplocenim mokrim ulicama a pogotovo pri kocenju kako bi izbjegla "plavusu" koja nije sigurna da li zeli ili ne preko ceste na 10m van zebre. Bilo je tu na divljenje okolonih pjesaka (ne)kontroliranog propinjanja koje se na moju i na srecu “plavuse” zavrsilo bez tetoviranja inicijala na Via Flavia cesti & njenoj praznoj glavi. Parking smo nasli odmah uz zidine Arene. Oko nas ljudi setaju u ljetnoj opremi dok se mi kuhamo u koznjacima. Padaju komentari kako imamo ljepe motore & ostali komplimenti. Na iznanedjenje lokalaca, zahvaljujem se na hrvatskom ;-). Pogled ka nebu - suncane zrake ponosno izvode pobijednicki plesna svijetlo plavoj pozornici. Tko bi rekao da je samo prije 2h bio potop. Slijedi skljocanje oko Arene, prisjecanje povijesnih lekcija i prepricavanje istih Smogovcima. U 2 minute razgovora sam natrapala sve sto sam znala & naravno sve same cinjenice ;-). Dok sam posmatrala zidine Arene nisam mogla a da ne pomislim na povijesne dogadjaje koji su se odigrali upravo u ovom impresivnom amfiteatru. Od gladijatorksih i viteskih borbi do ostalih "predstava” gdje su gledatelji za razliku od onih koji su davno prije njih pratili gladijatorske borbe, aplauzom oznacavali kraj predstave a ne ucesnika. Interesantno je koliko tisina moze biti brbljiva ukoliko joj posvetite malo vremena. Posjeta Areni je kratko trajala jer smomorali nadoknaditi izgubljeno jutro te krenuti cestama istocne obale Istre kaRijeci. Cim smo izasli iz centra, Zumo se poceo gubiti. Umijesto da prati programiranu putanju preko stare ceste hvata ga “plavusa moment” (a fakat ih volim & odlucno nas vodi ka auto-cesti za Rijeku. Sto je najgore oko nas nigdje znaka za staru cestu ka Rijeci ili smo ih mi skroz promasili. Nekoliko krizanja, kruznih tokova sa privremenim znakovima i evo nas na ulazu auto-ceste. Oh, Boze ! Vidim kako se moji vec mrste jer sam im obecala put uz more – hm, zelim i ja isto ali sta da radim kad sam na nepoznatom i nema znaka za staru cestu. Balkanska snalazljivost polako prodire na povrsinu (na kasnije ocit sok & istovremeno odusevljenje Engleza) te zaustavljam ekipu na 200m prije naplatnih kucica i tik uz nekakav kiosk za spediciju. Naime ovaj dio auto-ceste je jos uvijeku izgradnji i umijesto betonskog zida suportna traka je odvojena cunjevima sto znaci da bi se ovdje mogli okrenuti tj. filtrirati kroz cunjeve natrag ka glavnom krizanju (ukoliko je to jedini put do stare ceste). Postoji samo jedan nacin da se ova teorija provijeri. Dok silazim sa motora, face mijenaju mrgud maske za zbunjola izraze jer su vrlo brzo shvatile da su i njihovi GPS-ovci pobrkali loncice. Pomno prate moje sljedece korake. Ocekujte neocekivano jer “Nobody Expects the SpanishInquisition”! Uz polutiho recitiranje “Michelin, dragi Oce nas” ulazim u kiosk gdje mi je vrlo ljubazna zena potvrdila instrukcije za staru cestu uz objasnjenje da ovdje trenutno ne postoji znak za staru cestu za Rijeku (samo za auto-cestu) te da pratimo znak za Loboriku ….aaaah, pa sto niste tako rekli! Istovremeno je “odobrila zahtijev za filtriranje kroz cunjeve” pa smo se samo nakon 5min vec vozili na staroj cesti – draga teta, hvala Vam lijepa. Rizk se isplati.

Dan VI – Pula – Plitvice…. Panta Rei “Svu noc kucala ja na mom prozoru....” a onda je svanulo prekrasno suncano jutro. More, moje more... Nakon otmjeno popunjenih trbusnih supljina odlazimo natrag do soba da pokupimo stvari i odjavimo se iz hotela. Dosadno pakiranje stvari prekida zvuk poruke - dolazi Mile Fazer da nas isprati. Super. Brz pogled na vremensku prognozu. Najavljuju kisu ali sto je to za nas, Engleze. Odlucno nastavljam sa pakiranjem ne sluteci da ce danasnja kisa preokrenuti sve. Danasnja ruta: starom cestom preko Labina do Rijeke a od tamo preko Senja zaPlitvice. Jednostavno, zar ne? Ce da vidimo. Iako sam vecinu djetinjstva provela uZagrebu nikad se nije naslo shodno da posjetim jedno od najpoznatijihnacionalnih parkova na ovom podrucju. Tako da je ovo putovanje bila idealnasansa da ispunim svoj san i upoznam druge sa ljepotama ovog prirodnog blaga. Nocenje je rezervirano u etno kucici kod prijatelja, nadomak jezera. Htijela sam da svi iskusimo domaci stimung a bolje domacine ne mozete pozeljeti. Vec su pripremili poseban (citajgastarbajterski) jelovnik za nas, znaci domaca klopa ispod saca i domace vino. Sve sto je trebalo da se javim na 2h prije dolaska kako bi oni servirali topluhranu na vrijeme. Legende! Ovo je bio prvi put da sa nestrpljenjem cekamo polazak iz suncanog mjesta. Dok smo postavljali stvari na motore stigao je i Mile da nam pozeli sretan puti podijeli poklone medju kojima je bio i jedan za ekipu iz Nase Marine (kojucine Trinity, Daki, Bandolersi, Mikula itd.). Bezbriznu moto spiku narasuvaju tamni oblaci cije je prisustvo sve teze i teze ignorirati. U daljini je svijetlo neboje vec navuklo modro plavi veo. U tango ritmu, pocinju padati i prve kapi kise po koferima. Etiamtu (Pula) mi fili? Nije proslo ni 2minute a kisa prerasta u pljusak. Zatim slijedi sijevanje i grmljavina. Prije pola sata sunce a sad potop. Jos jedan dokaz da na Balkanu uvijek postoje 2 opcije: (1) sve i (2) nista. Na vremenskoj lutriji, barem stose zadnijh 6 dana tice, mi smo definitivno izvukli glavni zgoditak. A lijepo ljudi kazu da bogatsvo ne donosi srecu! Kao sto to biva u kljucnim momentima, pretrpani kofer i Givi bravica odbijaju saradnju. U medjuvremenu pokusavam izvaditi kisnjak jer imam osjecaj da ce “teritorijalna borba” potrajati duze nego planirano pa da barem sprijecim potop mog koznog odijela. Kak volim zensku intuiciju, nikad ne “omane”, cak ni kada to potajno prizeljkujem. Fakat nema nista gore nego kad vas uhvati kisa usred postavljanja kofera. Nitida prestanem sa pakiranjem niti da obucem kisno odijelo. Kao u “Die Hard” filmovima imam bukvalno bukvalno 1 minutu da odlucim koju zicu prerezati prije nego sto bomba eksplodira ili u ovom slucaju, ja. Odlucila sam se za crnu zicu(tj. topbox). Neka su stvari tj. pokloni suhi a za mene je lako. Da bi potop bio upotpunjen pobrinuo se i desni stitnjak za koljeno koji jeusred pljuska tek nakon 3 pokusaja odlucio proci kroz nogavicu…. a imao je vizu. Pri tom mi je desno stopalo bilo skroz mokro a kisa je stvorila naciononalno jezero u cizmi. Mini Plitvice na izvol’te. Spljac hodom (vrlo otmjenim naravno, jer mi balet tece u venama) dogegala sam se do sporednog ulaza hotela gdje se je ekipa sklonila od “kijameta”. Na moju srecu Mile je uspio nabaviti plasticnu vrecicu s kojom sam privremeno oblozila cizmu. Spljac-spljac –“ izgleda sasavo, ali”stopalo vise nije mokro ;-) pitam se pitam... Za vrijeme strateske pauze tj. dok cekamo da kisa prestane Mile nas savijetujeda ostanemo jos jedan dan. Zna covjek o cemu prica jer kako ce se kasnije pokazati prolazni pljusak je odlucio danas raditi duplu smjenu. Da smo ga poslusali mozda bi i izbjegli nezgodu koja nas je kasnije strefila. Nakon sat vremena kisa je smanjila tempo sto je bio znak da mozemo krenuti do centra i posjetiti Arenu - srce Pule i nakon toga krenuti ka Plitvicama. Dok smo stigli do centra, kisa je prestala padati.

Hvala, Rade! Putopis jos nije gotov, najbolje tek dolazi. Mikula, nesreco !

Fakat mi je zao sto se nismo slikali ali su bili u zurbi pa smo skroz zaboravili. Yes, Sir !

Hey drustvo, oprostite na maloj pauzi… idemo dalje, najbolje tek dolazi. ************************************************************** V-ti dan, jos uvijek.... Negdje pri samom ulasku u centar Kortine nailazimo na mini parkiraliste (taman dovoljno mjesta za nas 7) gdje ostavljamo konjice da se malo odmore. Situirana na 1224mnv Kortina je epicentar Dolomita & kao sto se da ocekivati nenormalno prometna tako da nas je brz pronalazak parkinga itekako oraspolozio. cak se i Zvrk smijesi pogled sa parkinga Vodjeni mirisom kulinarskih umijeca lokalnih majstora upucujemo se ka centru grada kroz koji prolazi poznata pjesacka zona. Naspram tradicionalnih ski gradova koji se sastoje od 2 trgovine & 1 turistickog biroa, ovaj mali grad odise modernim buticima & ravnomjerno parira svjetskim metropolama. Fasade su ofarbane u svijetle boje, balkoni puni raznolikog cvijeca & sve je sredjeno sa stilom. "Korzo" okruzuju brojni restorani i kafici u kojima primjecujemo druge bajkere. "Mi nismo sami..." spijuni prvi znakovi gladi U pjesackoj zoni smo se nasli sa Kalok i Alisom i krenuli u pohod na restorane. Dok pregovori traju paparazi marljivo rade nas izbor unutrasnjost restorana....za svakog po nesto i dok cekamo hranu neki odmaraju a neki istrazuju restoran proslomjesecni jelovnik Hrana je odlicna a cijene ok s obzirom na popularnost. Za vrijeme rucka organizatorica radi na odrzavanju kontakta sa Natasom (Iphone) & Mile Fazerom (BB). Po povratku na parkiraliste, Sara i ja smo posjetile trgovine namjenjene iskljucivo turistima. Vrlo interesantni suveniri, od ukrasnih drveno izrezbarenih skupljaca prasine do skijaskih dukseva. Jos da imam mjesta u koferima di bi mi bio kraj…. dar od Sare ;-) osmijeh govori sve neumorni spijuni.... Nakon rucka nastavljamo kroz vijugavu cestu sve do Aurozno di Cadore gdje smo, ugledavsi prekrasnu branu na smaragdno zelenom jezeru Santa Caterina nas dvije stale na mini skljoc pauzu. Ostatak ekipe bukvalno gubimo u magli ali ne za dugo. simpa I dok Sara i ja biljezimo prirodne ljepote Gaz biljezi peglanje krivina & lezernu voznju Uskoro pravimo i pauzu na benzinskoj. Bacam pogled na tmurno nebo. Iako se naziru sitne pukotine u membrani sivog nebeskog prekrivaca, ocito je da ce ovu bitku sunce izgubiti. Kao tvrdoglavo dijete kad mu zabranite da ne smije van, odustajem prihvatiti mogucnost da ce opet kisa te nastavljam voznju u nadi da cu ovako lakse prizvati suncane zrake. I da znate da mi je uspijelo. Uvijek se drzim Guiness (reklame ;-)) "Good things come to those who wait"...Istini za volju uspijelo mi je tek nakon 3h voznje ali ipak.... Biker chick vs. Grey sky 1:0 - bring it on! pogled iz kokpita u lijepom susjedstvu U Tolmezzo se napokon nalazimo sa Alisom I Kalok i svi zajedno nastavljamo dalje ka Sloveniji. Bez ozbira na to sto se one dobro snalaze na cesti ne mogu a da ne mislim na njih u toku voznje. Ipak sam ja sve ovo organizirala i osjecam se odgovornom, a najvise kad se cure odvoje od grupe. Pristala sam da njih dvije prate B-rutu jer nije fer nekoga prisiljavati na dionice koje mu/joj ne odgovaraju, ali mi je najlakse kad je ekipa tuto completo. Nakon Tolmezza nastavljamo autocestom koju krase prekrasni pejzazi (nisam mislila da cu ovo ikad napisati ali je fakat istina) preko Trsta do Slovenije. Okolna brda nas zovu, ali Jadran vuce na svoju stranu. I sto smo sve blize to sunce sve jace sija kako vani tako i u dusi. Na bluetooh-u se kao narucene nizu nase pjesme a ja pjevam iz sveg glasa da imam osjecaj da me automobili u susjednoj traci cuju! Cak i dok ovo pisem, osmijeh ne napusta lice kad se sjetim ove dionice. Sto bi rekao moj dobar prijatelj iz Bosne, "lako je tebe skontat ali odrzati korak...eh tu treba energije & zivaca ";-) U Kopru nas sustizu sunce i tupi zvukovi praznih rezervara. Nakon sibirskog jutra, docekao nas je ljetni dan sa 25c+. Ljeto – ma,da li je to moguceee?! U toku potrage za benzinskom Garmin se kako to biva malo izgubio sto smo iskoristili za upoznavanje sa kruznim tokovima i duplim rubnjacima/ivicnjacima (vjerovatno posljedica rimske arhitekture). Pored bogate povijesti Kopar je poznat kao najveca komercijalna luka u Sloveniji u kojem se jednako govore slovenacki italijanski jezik. Ne parlam niti jedan ali mi je zato oktanski k'o maternjji. I dok pokusavamo shvatiti kako najlakse naci benzinsku u ovom predgradju nailazi vrlo ljubazan tip na skuteru. Nakon 20 sek oktanske konverzacije decko je samoincijativno olucio da nas odvede do pumpe. OMV pumpa na Istrskoj cesti ako se ne varam sto me je u datom momentu podsjetilo na famoznu OMV pumpu u BG gdjese moja BJB ekipa inace okuplja prije svakog putovanja, sto me je jos vise razveselilo. Decko je car & pozz za njega ako cita ovaj putopis. Ok, sjecate se kako sam grlato pjevala bez razglasa na samom ulazu u Sloveniju, e ta se euforija jos vise pojacala kad sam parkirala Mrgicu pored pumpe. Pazi sad....S desne strane Sara prilazi sa Fazerom. Samo sam je pogledala i odjednom smo se pocele smijati i mahati rukama. Yaaay, tu smo! Ljeto je tu! Osmijeh na licu rotira & bukvalno skacemo na mjestu (kao sto to cine legalne plavuse u americkim filmovima) !!! Ljudi nas gledaju kao da smo stigle sa Marsa a ne Dolomita. Nalazimo utociste u kaficu u sklopu pumpe. Vec smo laganini zakuhali u koznoj opremi ali nema sanse da sad gubim vrijeme na presvlacenje. Biram instant opciju i skidam 2 "Michelin man" duksa & ponovo se upoznajem sa trade mark majcom kratkih rukava- ah,kako je dobro vidjeti te opet! vrlo je korisno imati osteopata u grupi Sara je sad spremna nastaviti dalje Ekipu ju najvise zbunila a jos vise odusevila ideja da se na benzinskoj moze naruciti alkos jer je to u UK nepoznata pojava. U UK nas stalno (& sa pravom) bombardiraju sa reklamama “Don’t drink & drive”. Kao rezultat ove nus pojave, slijede mnogobrojna pitanja, a ja kao ex-YU atase za (alkoholnu) kulturu pokusavam objasniti da je to ovdje sasvim normalno jer nitko ne dolazi na pumpu da bi se napio, nego ukoliko zeli, osvjezio (uz stihove “Hladnog piva” ako nista drugo). Iskreno, nije lako objasniti da je moguce piti i ne napiti se (tj. nemati zelju da se napijes) naciji koja ne zna uzivati u picu kao sto mi znamo (tj. ove "starije generacije" ;-)). Cast izuzecima ali svi smo vidjeli kako se pojedini specimeni zapadne populacije ponasaju na festivalima, na moru itd. Ok, ovi moji nisu bas takvi. Stavise nakon izlaska sa BJB clanovima u Bg momentarno su prestali piti – ali o tome malo kasnije ;-) Ubzro napustamo pumpu a zatim i autocestu te kroz opcinske krivudave puteve nastavljamo putanju ka Istri. I sto smo sve blizi Puli sve je jaci miris morskog zraka i borove sume. Euforija u dusi raste iz km u km. Vecinu puta sam provela u uspravnom stavu ili sa rasirenim rukama kao da zurim Jadranu u zagrljaj. Malo mi za sricu triba... Uz zalazak sunca i u prokuhalom izdanju, stizemo i na parking Plaza Histria hotela. Ljudi znatizeljno gledaju dok trazimo parking za nasu malu grupu. Slijedi cekiranje & uzivanje u vrhunskoj veceri. lost souls ;-) Nakon vecere smo se vidjeli i sa legendarnim Mile Fazerom i njegovom suprugom koji su usuprot brojnim obavezama dosli do hotela da se upoznamo. Napokon sam upoznala covjeka ciji su savijeti igrali bitnu ulogu u kreiranju rute. Zao mi je sto se nismo slikali ali bit ce prilike. Uz obecanje da cemo se vidjeti sutra ujutro prije polaska, oprastamo se od nasih domacina i nastavljamo tulum u obliznjem baru – uz domacu rakiju i pivo. Englezi su zadovoljni kvalitetom, a kako i ne bi ;-). Vrijeme je za spavanac. Sutra nas ceka novi dan koji ce iznenadno promijeniti tok nase rute...

Ajme meni koja pozitiva vlada ovim forumom - hvala svima p.s. Sale, nisi daleko od istine ;-) pa da nastavim(o)...... ********************************************************************************************************************************* V DAN: Italija – Hrvatska: Preko Dolomita do Jadrana Jutro, 27 Aug 2013… Kroz otvoren prozor u daljini se naziru siluete planina ciji su obronci zamotani u sivu maglu. Sto bi Nadrealisti rekli, Razlika Dirasticna naspram jucerasnjeg ljetnog dana. Trenutni vremenski rezultat: jesen vs. ljeto: 4:1. ali to danas nije bitno. Danas mi nista nece bit tesko, ni 550 planiranih milja, niti serpentine, niti koferi, apsolutno nista. Danas cu ukoliko sve prodje ok na putu, nakon 15 godina cekanja provozati moj mali motorin uz nas plavi Jadran. Stoga, zivjela pozitivna nostalgija. Budim cimerice sa 360c osmijehom na licu uz istu poruku koju je davne 80 i neke u crtanom porucio mudri seik Spira, ali naravno uz mnogo pozitivniji eho: "hocu kucccciii ";-) Sva sreca pa su mi cimerice jutarnje osobe inace bi me vijerovatno gadjale kacigama. Za svaki slucaj prva napustam sobu i odlazim da pozelim dobro jutro Mrgici i ekipi. bez mokrog sljunka nigdje, pa ni na parking Slijedi brzinski dorucak koji kao i svaki hotelski prednjaci mrtvom prirodom ali pronadje se nesto jestivo kao npr. nutella. Crack phone najavljuje oblacno vrijeme bez padavina. Ipak, oblacim se toplo jer imamo osjecaj da ce rastjerivanje gustih oblaka trajati sve do plavog Jadrana - osjecaj se kako to uvijek biva ispostavio tocnim. Danasnja ruta je podijeljena na ravniju tj. sjeverniju putanju za Kalok i Alisu i naravno zig-zag putanju preko Dolomita za ostatak ekipe. Plan je bio provozati se kroz sto vise prijevoja ali smo ubrzo shvatili da to nije moguce jer smo kratki s vremenom. Odlucili smo adaptirati rutu "on the go" pa sto nas zahvati. Jedino sto smo znali sa sigurnoscu je da je rucak u Cortina d’Ampezzo (Kortinu) gdje ce nam se i cure pridruziti prije nego sto opet nastave ravnijom putanjom do Tolmezzo-a. Nakon naseg dorucka po vec dobro uspostavljenom sistemu vozimo motore na njihov dorucak tj. na benzinsku . Nedavno smo u Svici imali interestantan susret sa sjajnim slovom E na kontrolnoj ploci i magicnom benzinskom stanicom koja je postojala u Garmin sistemu ali ne i na javi. Super test za zivce/motore pogotovo za AJ-ov Triumph jer nema pokazivac kolicine goriva u rezervoaru (a kao novi motor, ma daj...) pa je bilo povuci potegni do slijedece benzinske. Kako bi izbjegli isti stres i u isto vrijeme prosirili spektrum bluetooth igara, AJ I ja od tada svako poslijepodne igramo “I spy... petrol station” igru. Mozda i ne zvuci uzbudljivo ali je definitvno bolje od njegovog pjevanja. Bez obzira na usku vijugavu cestu i dosadnu maglu, planinski prijelazi su kao i sve drugo u Italiji, impozantni i svaka pejzaz je za razglednicu (cak i kad je region bombardiran maglom). Kako sa svakom miljom prodiremo dublje u sumu, hladnoca sve vise i vise remeti momentum. Ne preostaje mi nista drugo nego da kreiram vanjsku izolaciju (citaj, ekspresno oblacenje gornjeg dijela kisnjaka) u cijem sam efektu uzivala narednih 15minuta, cak. Uprkos hladnom vremenu (moje) pravo budjenje je uslijedilo tek na serpentinama Passo Valles prijevoja. posljedice popularnosti se primjete i na asfaltu mnogo smo jake ;-) nas mali prijatelj prvi znakovi civilizacije uprkos hladnoci... (& jos jedan dokaz da frizerske rukavice nisu samo za 1-kratnu upotrebu) kao sto se da primjetiti znakovi hladnoce diriguju tempo narednog skoljcanja & zamrzavanja Sara ninja bye-bye mate .... da mi je barem top box bio veci... vrijeme je za polazak Negdje na pola puta ka Kortini preopustamo se zadivljujucim prizorima Dolomita. Naspram Stelvia i Umbraila usponi su razvuceni sto vam daje dovoljno vremena/mjesta da razvucete gas ;-). Tko god je odgovoran za izgradnju ove 12km duge dioncie je ocito imao bajkere na umu. Jednom rijecju nirvana. Da nije bilo hladno bila bi i oaza, ali zbog gustih oblaka & hladnog vremena ostat ce u sjecanju kao nirvana. Okruzeni prekrasnim nijansama zelene boje i krivinama, odlucujemo se za malu pauzu na Agordina vidikovcu. Nastavljamo sjeverno ka prekrasnom jezeru Alleghe u kojem se kao u zrcalu odslikava mali grad. Sara i ja ignoriramo ekipu i pravimo skljoc pauzu i u pozitivnom duhu skidamo kisnjake - yaaay ! Posljednih 30 km , tik prije planiranog rucka u Kortini, u oblasti Selva vijugava cesta postaje sve vise i vise zahtijevnija ali se ne predajemo - mislim di sad da stanem a rucak me ceka u Kortini. kao i uvijek, lovimo se po zavojima kako bi uspijeli skljocati jedni druge Krivine se nadovezuju jedna na drugu kao spagete bolonjez u tanjuru. I tako sve do ulaska u "alpsku dolinu", Kortinu. MMMMM, rucak ;-)

Super - nastavi dalje !

@ nemo: Hvala na komentarima. Sto se skrivanja tablica tice, mislim da to nije neophodno.. Na UK forumima pojedinci to rade kako bi sprijecili kloniranje tablica (koje se stavljaju na ukradene motore (iste marke)). Ja pratim ovaj stil u skladu sa zeljama clanova ekipe ( i primjenjujem isto pravilo za sve motore na slikama). To je jedini razlog.

Nakon voznje smo se vratili u hotel, gdje se je vecina povukla na siestu. Kalok odmara uz mape … Ben sprema audiciju za Cirque du Soleil Kako mi mirovanje nije jaca strana ostatak dana provodom ni vise ni manje kao pocasni gost u teretani dok Ben "odrzava iniju” - uz obecanje da ce mi kupiti kolace ili sladoled kod Vinceka, u Zg. Haha, uspijelo je! Dilema oko tko ce voziti ciji motor nije dugo trajala Osoblje hotela je "objasnilo put do teretene” kazu, tu je, na 5min od hotela. . . kad da ne. Cak su i mapu nacrtali (citaj, 4 kruzna toka i milion sporednih ulica). Ovo malo mjesto je gore nego Milton Keynes. Nakon 5min kruzenja u krug po industriijskoj zoni zavrsili smo na sporednoj cesti. Sa lijeve strane hangar a u izlogu bijela tehnika, sa desne strane vinogradi. Ima smisla da teretana bude blizu, zar ne? Spremni da se (na moje zadovoljstvo) vratimo u hotel, nailazi auto pored nas i izlaze dva bodibildera (kao da su iz Benovog susjedstva).. Hmmmm, tko zna mozda i jesmo blizu. Ben je na lomljivom talijanskom pitao di je teretana. Tipovi ga blijedo gledaju i odgovaraju na engleskom da je tu, odmah iza hangara. Dobar mu ovaj talijanski. Na kraju se ispostavilo da jedan od njih radi na recepciji sto je bilo od velike pomoci kad je (nakon svega stosmo prosli) Ben shvatio da je zaboravio tensice u hotelu. Ne znam da li bih se smijala ili plakala od muke. Medjutim ovaj tip (kao da je nase gore list) je ljubazno posudio svoje tenisice Benu. Respect! Narednih sat vremena sam zujala (kao vjezbala) u teretani dok se je Ben znojio u bodibilding zoni. dok ja sanjam o kolacima drugi vjezbaju.... Uskoro je usljedila dugo ocekivana vecera i desert, naravno. Sutra nas ocekuju Dolomiti & Pula ;-)))))