IV dan –Italija: Odmor (na bajkerski nacin) Jutro zapocinjemo "doruckom" u 11am Rijec dana: odmor Planirala sam posjetiti jezero Misurino ali na kraju ipak odustala. Sutra su na repertoaru Dolomiti pa treba sacuvati snagu. Ostatak vremena svrljamo po gradu koji se inace moze obici u roku 5 min ali uz ovu ekipu nikad nije dosadno . u neposrednoj blizini hotela... vrijeme je za ljetnu odjecu...napokon ! I dok AJ razmislja o promijeni profesije ja pronalazim "mini me" - upoznajte Zvrka , cute & evil na ponosnu vlasnicu Dok pojedini razmisljaju o rucku, "ostali" bacaju pogled ka Bolazno planinama i smisljaju planove za voznju Nakon jela.... sacekala sam nekoliko minuta & predlozila mini voznju do obliznje Bolzano planine - reakcija: prvi dobrovoljci Za bukvalno 5 minuta spremili smo se i krenli ka vrhu planine sa koje se pruza prekrasan pogled na Bolazno Sto nema u kotlini ima na brijegovima & obrnuto Obrnuli jedan krug i pronasli utociste tj. parking u samoj krivini koje je posluzilo kao savrseno mjesto za skljocanje zvanicna pjesak zona odabrano drustvo sjedi na litici i uziva u prometu .. i divi se ... vesela ekipa aj' jos "jednu fotku" za kraj pa idemo ... neki do hotela a neki ni vise ni manju u teretanu...toliko o odmoru to be continued...

Nastavljamo ka Bolzanu preko Merano i Terlano (ili kako sam ih ja prozvala “Meremo” i “Teramo”). Sto god vise odmicemo od Stelvia broj serpeninta se smanjuje a cest poprima vijugavu putanju. U inat znakovima umora koji najavljuju pocetak poslije podnevne smjene prekrasan krajolik nas drzi budnim. Negdje kod Naturno, usred bajkovitog zelenila nas dragi i pouzdani GPS odlucuje da bi bila steta propustiti prirodne ljepote ovog mjesta te nas vodi ka sporednom putu preko kojeg zavrsavamo u "Narniji". Da mi se motor ovdje pokvari ne bi mi bilo ni krivo ni zao. Oko nas nizu se redovi vocnjaka i vinograda. Asocijacija: Takovo, Gornji Milanovac. cekajuci ostatak ekipe .. Nije los ovaj “urbanzirani off road” Odusevljeni ovim prirodnim blagom nastavljamo dalje po makadamu (da, odusevljeni bez obzira na pomakanje asfalta). Lokalni farmeri nas u cudu posmatraju dok ih sa osmijehom pozdravljamo moleci se u isto vrijeme da se put ne zaustavi u necijem dvoristu. Da smo barem na mopedima mozda bi lokalci pomislili da idemo kod nekog na rostilj ali ovako dok se truckamo po makadamu u punoj ratnoj opremi ocito je i njima i nama da smo zalutali. Samo opusteno. ;-) Nakon voznje kroz vinograde (i opet bez Dragane i Juznog Vetra) napustamo ss38 i uskom cestom kroz obliznja mjesta stizemo do malog mjesta Ora gdje cemo narednih 24sata “striktno odmarati”. Docekuju nas Alisa i Kalok koje su vec sredile papirologiju i prijavile sve Smogovce za veceru….Nom-nom-nom U skladu sa tradicijom, slijedi osvjezavajuce pice ili dva, pa tek onda parkiranje motora na sigurno mjesto & raspakivanje stvari - prioriteti su nam jaca strana. Vecera je bila odlicna. Ne zna se tko je vise uzivao, konobar ili mi. . . (MI)! U medjuvremenu AJ-u pada na pamet ideja za novu igru koju ce u toku putovanja postati tradicija Ora je inace njemacko govorno podrucje sto je sa svakom turom alkohola sve vise i vise zbunjivalo ekipu. To naravno nije obeshrabrilo Bena da se osloni na tzv. maternji tj. talijanski i zbuni sve prisutne oko sebe ukljucujuci i konobara koji mi je 2x donio desert. Ah, kako sam se razocarala :jee: Nakon 1000milja & 2 deserta u trbuhu bilo je vrijeme da se krene na zasluzeni odmor.

Slucajno jer je to bio jedini slobodan kut/mjesto za fotkanje...mada spust kreira istu sliku / efekat u glavi ;-)

uf, zavrsit ce u bolnici.... p.s. Drustvo, hvala puno na komentarima!

Nedavno sam se vratila sa putovanja (http://forum.bjbikers.com/index.php?/topic/98199-17-dana-11-drzava-5500-km/) i preporucujem Umbrail, Ofen, Stelvio & Grossglockner . U toku kreiranja rute sam koristila info sa Alpineroads web stranice (http://www.alpineroads.com/alpmap.php. ) Sretno !

Hvala & hvala na pozdravima za Saru ;-) pa da nastavim(o)... ********************************************************** Dobro dosli na Stelvio Krvni pritisak nase dionice ......tj. ovako izgleda kad rutu preko alpskih prijevoja kreira zensko (bez vaser vage); Ako patite od foto-epilepsije molim vas ne gledajte slijedece fotke. 'Suncana Strana' Stigli smo na vrh Stelvia gdje su nas docekali mnogobrojni restorani & ljubitelji legendarne ss38 ceste. Bajkera mali million a bajkerica nigdje na vidiku osim Sare i mene (ili smo nas 2 lude ili…). Do vrha ovog prijevoja mozete ako me sjecanje dobro sluzi, pristupiti sa sjeverno-istocne strane(48 serpentina) ili jugo-istocne strane (60 serpentina). Koju god putanju izabrali ocekuje vas vrlo fascinantna planinska ruta koju mnogi oktanski ovisnici nazivaju jednom od najzahtijevnijih na svijetu. Osim prekrsanog pogleda i serprentina legendarna ss38 je poznata i po broju nesreca izazvana od strane vozaca koji pate od "Die Hard sindroma". Zato, oprez! Pogled na “kraljicu Alpskih puteva” – da ne bude zabune mislim na spagete tj. Stelvio cestu u pozadini : Pa sto ja onda radim ovdje?! Kao prvo uvijek sam se htijela provozati kroz Alpe a Stelvio je bio uz put ;-) a kao drugo, zelim "dokazati" Jeremy Clarkson-u (poznatom hejteru motora) da je uzivancija na ovoj cesti bolja na motoru nego u autu. To priznanje nije lako dati jer oni koji me poznaju znaju da sam veliki ljubitelj auto trka & redovito idem na test voznje sportskih automobila. Ipak, motori su br.1 ;-) "Izmedju zbilje i sna" vrijeme je za 2 prijevoj ali prije toga pada partija grudvanja ;-) Voznja je kao niti jedna do sada i ubrzo shvatam da je Umbrail posluzio kao odlicna uvertira. ;-) U toku voznje pogled mi je fiksiran na izuzetno usku cestu koja kao tijelo zmije naizmjenicno mijenja pravac dok na Bluetooth-u kao narucena pocinje “Najjaci samo opstaju” - koja telepetija. Promet postaje sve gusci i svako misli da moze brze i bolje. Vozimo u parovima i svako u skladu sa svojim vozackim sposobnostima jer ne zelimo zavrsiti poput legendardnog Stirling Mosa, najboljeg vozaca F1 koji je ovdje davne 90-te izletio iz krivine. Pratim Data koji vozi laganim tempom. U toku cijele voznje konstantno osjecam tezinu motora na prednjem kotacu i svako skretanje zahtijeva poseban oprez jer su pojedine serpentine morke od snijega koji se otapa. Po prvi put zavidim AJ-u sto vozi Street Triple, “zenski” motor . Triple je inace znatno laski od Mrgice a otkakoje uspio drugima uvaliti svoju odjecu trenutno ima samo 5kg vise nego inace - car! Razlika izmedju moje trosobne kuce sa balkonom i njegove skinny cow je min 65kg – sitnica. kao sto se da primjetiti svako svoj zavoj hvata Kao i na Umbrailu, vozila iz suprotnog smjera vidite tek na "metar" od serpentine, ali imam osjecaj da je videokrug siri pri spustu nego usponu. To ipak ne garantira da cete izbjeci greske fantoma koji u zavoj ulazi kao da vozi FAP-a a ne Mini Morris. Neke serpentine su ekstremno zahtijevne a neke to vrlo lako postanu kad se vozilo iz suprotnog smjera nadje na vasoj strani ceste, kao npr. kad je (meni) kobmi usred serpentine presao na moju stranu ceste. E danas me moto bogovi fakat testiraju do maximuma! Pa vratit cu se samo mi dajte da prezivim ovu turu! Cim je vidio kako me je kombi “prikljestio” tj. ostavio malo prostora da prodjem s koferima, Dat je odmah stao. Mislio je da zbog nagiba necu uspijeti nogom dohvatit cestu i odrzati balans. Ah, pravi prijatelj! Nisam mu ni uspijela mahnuti da je sve ok a on je vec sisao s motora. Na zalost nije dobro postavio nogaru i motor je zbog visokog nagiba automatski poceo padati. U istom trenutku me napada osjecaj krivice, a sto je najgore ne mogu mu pomoci tj. sici sa motora jer jos uvijek nisam dospijela do "ravnijeg" dijela ceste. U istom mahu nailazi biciklista (ludih li ljudi, ali respect u svakom slucaju) uz ciji pomoc Dat podize motor na nogaru. Ukljucujem 4 zimigavca kako bih dala do znanja ostalim vozacima da uspore, dok se istovremeno molilm Bogu da me netko ne pokupi s vrha. Sta da vam kazem, sa mnom je uvijek veselo. Pokusala sam telefonirati ostatak ekipe ali bezuspjesno. Ovdje samo dimni signali prolaze. Nekako sam uspijela odrzati balans i doci do Data koji je u medjuvremenu ustanovio da mu je otisla poluga mjenjaca. Imao je rezervnu (jedini u nasoj grupi, kao da je znao) ali sada nije bilo vrijeme niti mjesto za popravku pa je ostatak puta (a sva sreca bili smo blizu dna) vozio u drugoj brzini. Ostatak voznje mi je bio fiksiran na Data i njegov motor & zaboravljam na zahtijevne serpentine. Uskoro smo stigli i do dna putanje (baze) gdje smo sacekali ostatak ekipe. Na kraju je ispalo da je vecina imala slicna “kombi" iskustva. Decki su odmah krenuli na popravku nogare. Osjecaj krivice je jos uvijek tu ali uz Datov osmijeh i podrsku drugih atmosfera se brzo vraca na normalu. Stovise slavili smo kao sto se vidi iz prilozenih slika. Fantomi ! ta-da ;-) Inace, prije samog spusta niz ss38 sjetila sam se sto mi je jednom prijatelj rekao (prije nego sto cemo zapoceti voznju preko cuvenog Hardknot Pass (33%) u Lake Distirict-u). Naime najlaksi nacin da izbjegnete kocenje laktova/tijela je da zamislite da u rukama umjesto volana drzite malu pticicu. Pritisak mora biti mali kako je ne bi ugusili ali ipak prisutan da ne bi odletila.” Dobar savijet. Kad sam se vratila u Englesku isti bajker me je pitao sto se je dogodilo sa pticicom na Stelviu. Samo sam ga pogledala i odgovorila: ciu-ciu-tup! kad se male ruke sloze happy faces vidi li se koliko smo sretne? Sara jos uvijek slavi ;-) Mrgica bez ogrebotine ponosno odmara ;-) Oh, kakav dan…ali opet bih na Stelvio ;-) Vrijeme je za polazak. Za danas je dosta serpentina.... ili smo barem tako mislili ;-)

Hvala Rogec na lijepim rijecima. Iskreno, svaka 5 slika u albumu je slika mog motora (pored planine, pored rijeke, pored ceste itd. )) pa je tesko izabrati onu pravu. Iako ne zelim gusiti putopis sa slikama vijerujem da on zasluzuje pocasno mjesto i zato se cesto mogu vidjeti slike gdje je motor u krupnom planu. U pravu si, koferi mu daju poseban karakter & svaki put kad ih stavim motor se mijenja iz Zvrka (street) u Mrgicu (cruiser) . Na forumu se uglavnom mogu naci naked, ali ako te interesira, ovako izgleda bez kofera (2 slike): http://forum.bjbiker.../page__st__1280 ************

Hvala na komentarima! @ aspar: dobra ! @ nemanjastruja: oni su previse lijeni za pisanje. Prije ce nauciti SH jezik i procitati ovaj putopis nego napisati nesto na Eng.

Odlicno, Sale. Pratim

@ Gliga - fototapeta !

I tako.... Nastavlja se voznja zivopisnim krajolikom koji sve vise i vise podsjeca na razglednicu. Postepeno se izmjenjuju krivine a sa njima i intezitet umora. Ipak, idemo dalje, dug je put. Dat ;-) A onda…(visoko priznat) Umbrail Na 2051 mnv i sa krivinama od 180 stupnjeva Umbrail predstavlja savrsen teren za praksanje vozackih sposobnosti (ili krearianja istih) prije nego sto krenete u osvajanje Stelvia. Sto se voznje tice, na pojedinim dijelovima cesta je poprilicno uska a podloga losa. Uzivanje u pogledu na dolinu je ograniceno na 1 sec jer se pri usponu jedva vidi vozilo iz suprotnog smjera. Na pocetku pri ulazu u serpentinu smo cak i trubili kako bi upozorili vozila koja nam dolaze u susret, ali zbog nekog cudnog razloga nase mik-mik (tj. ptica trkacica) trube nisu bile dovoljno glasne. To me je podsjetilo da moram namontirati Monster Truck Dixie trubu. baby serpentina Umbrail cesta nije prometna poput ostalih Alpskih prijevoja (kasnije smo i saznali zasto). Vozaci automobila se uglavnom drze svoje strane ali naidje i po koji manijak koji prekasno shvati (citaj, u samoj serpentini) da je doslovno presao na vasu stranu. Tako sam u jednom trenutku usred krivine pod nagibom naglo zakocila i spustila nogu na cestu (desi se cak i najboljima ;-)). Na svu srecu, sve je proslo bez ogrebotine sto nije sprijecilo momentalno povecanje moje poliglotske kompilacije pogrdnih rijeci! 265kg kasnije (uz pomoc AJ-a & nakon smiravanja Sare (kao da je nju strefilo a ne mene ;-)) i taman nakon sto sam patentirala voznju na usponu nailazimo na ... makadam … . Asfaltu ni traga ni pune bijele crte a bio (nam) je tako dobar. U datom trenutku adrenalin me prostepao uzudz i popreko kao singerica. da ozvanicimo start ;-) Pokusavam se sjetiti da li sam ponjela kramp, uze & gojzerice jer ovo sve vise lici na planinarsko a ne moto osvajanje Alpi. Bez mnogo razmisljanja i optimisticnog duha zapocinjem enduro voznju koncentrirajuci se na uspon, serpentine, izbjegavanje rupa, ostrijeg kamenja i sprijecavanje kamencica u tetoviranju bocnih dijelova Mrgice. Negdje na pola puta, broj makadam inspirisanih serpentina se smanjuje, kamenje poprima sitniji oblik a mi se odlucujemo za pauzu. Cak su iskusni bajkeri priznali da je Umbrail bio izazov te pohvalil “njezniji “dio” ekipe za effort. To nam je puno znacilo jer od Fluela prijevoja nismo vidjeli ni jednu curu na motoru. polozili ;-) zasluzen odmor ;-) Pitomiji dio enduro dionice Na zadovoljstvo ekipe makadam nije dugo trajao (mozda 2km). Serpentinama nikad kraja, ali me to ne sprijecava da slikam okolo naokolo tj. iza sebe Sara, Dat i ja smo morali stati i uslikati ovu dionicu pogotovo kad smo vidjeli pripadnice Milka family kako lezerno odmaraju na proplancima. Otkud one ovdje? Jedino racionalno obrazlozenje je da ih je Haidi ovdje lansirala uz pomoc padobrana iz B-52 – druge nema. zmurke Nakon odusevljenja sa B-52 kravama nastavljamo jos boljom dionicom i stizemo na Stelvio Pass 2758 mnv (Stilfser Joch), najvisi asfaltirani gorski prijevoj u Istocnim Alpama, a drugi u Alpama. Let the fun begin!

Mozda, ali to je poznati e-stil borbe protiv kloniranja u EU jer "Evil people will steal my precious!" & sto je najbitnije u skladu sa zeljama clanova ekipe.

Hvala, rimtu. Maskiranje smanjuje publicitet

@ Sale11351 - obecala / ispunila @Bandolero - dobro ste prosli *************************************** Nakon rucka ostavljamo iza sebe turisticki poplavljen Davos i nastavljamo voznju ka Fluela prijevoju gdje nas je nakon tmurnog jutra uz prve taktove meni vrlo drage pjesme "Kako je dobro vidjeti te opet" docekao i veliki zuti krug na nebu svima nama poznat kao sunce. Sara i ja povremeno zastajemo kako bi uzivale u beskonacnom prirodnom amfiteatru pa onda kao lude jurcamo za ostatkom ekipe sto nam je kao sto ste i mogli predpostaviti tesko palo Cesta je prometna sto zbog turista a sto zbog kamikaza bajkera/lokalaca koji jure po serpentinama sa nevjerovatnim umjecem. Neka,neka, doci ce te i vi na moju lijevu stranu pa cemo onda vidjeti tko je brzi …u medjuvremenu puno Cokolina, za mene ;-). prekrasna priroda nadohvat foto objektiva Daljnja voznja nas vodi do epicentra turizma, Zernez. Zajedno sa turistima ljubav kao ovom malom mjestu dijele i bajkeri(ce) jer igra znacajnu ulogu kao konektor Fluela i Ofen prijevoja. Po mom misljenju ljepse krizanje na ovoj dionici ne postoji. Nakon krace voznje uz rijeku Inn prodorne plave boje poput Jadrana odvajamo se od Alise i Kalok koje ne preferiraju serpentine te ce ostatak dana putovati mirnijom & brzom rutom do naseg hotela u Italiji. Ostatak ekipe nastavlja voznju ka Ofen prijevoju (tj. Fuorn Pass, cije ime potice od pecnica koje su se koristile za proizvodnju zeljeza u ovom dijelu Svicarske) i Santa Maria Val Mustair gdje nas cekaju kontraverzni Umbrail i hram oktanskih ovisnika, Stelvio. Da li zbog povijesnih pecnica ili neceg drugog ovdje nas je docekalo toplije vrijeme pa smo napokon skinuli kisnjake.

Sat vremena kasnije stizemo u Davos gdje smo se nasli sa Kalok & Alisom. Ubrzo pada odluka da pronadjemo mjesto za klopu. Izvidnica (vijerovatno najkraca u povijesti svih izvidnica) je trajala cijelih 5 sekundi ...Samo 500m iza ovog improviziranog stajalista nalazi se Von Sprecher Haus gdje sluze vrhunsku klopu. gladnici... i dok jedni planiraju gdje cemo na klopu .. drugi se bave fotkanjem... ili pokusavaju.. no comment ;-) skok u dalj & uspijeh ! slijedi vjezbanje polukruznog na glavnoj cesti ka restoranu - sve je moguce kad je hrana u pitanju! preko makadama do parkinga (a kako bi drugo, eh?)... Ave!!!! Hrana se sluzi u gornjem dijelu restorana koji odise autenticnim sarmom planinskog ambijenta. Pogled sa balkona na Davos jezero... i na unutrasnjost restorana... tj. na prehrambeno-komirane goste

Nakon foto session oko dvorca, Kalok i Alisa se odvajaju od grupe i prate “ravnu” tj.glavnu cestu do Davosa gdje cemo se naci za rucak, a mi nastavljamo dugacak spust ka Klosters niz vijugavu Bergstrasse cestu okruzenu gustom sumom i mokrim zavojima. Cesta je zahtjevna, mokra, stalno vijuga a ja na motoru sa 3 puna kofera. Sitnica, sta me ceka na Umbrailu. Nakon nekoliko zavoja, uspostavljam tempo, povecavam brzinu i tu pocinje slalom po poprilicno prohladnom jutru. Sva sreca pa sam se ubundala i stavila zeleni sal. Osjecam se kao Mateja Svet iz 88-e godine, doduse vise zbog zelene boje sala nego mojih veleslalomskih sposobnosti. Na dnu nas je docekala prekrasna zelena dolina - green route 66. Krajolik je totalno nestvaran, podijeljen na pola po sirini sa perfektno asfaltiranom cestom & blagim zavojima. Steta sto nitko od nas nije zabiljezio ljepote ovog krajolika foticem, ali tu smo gresku ispraviti u nastavku ovog putovanja.

Nakon 40 minuta stizemo do najbolje granice ikad postavljene izmedju 2 drzave jer je rampa podignuta a carinika nigdje na vidiku. Ah kako je lijepo proci granicu bez gnjavaze, skidanja rukavica, kopanja po dzepovima itd.. Da nije bilo ploce sa natpisom ne bi ni znali da smo presli granicu i stigli u Vaduz, glavni grad Lihtenstajn knezevine. No to me i ne cudi s obzirom da je ovo jedna od rijetkih anti-ratnih drzava – dokaz za (bivse) politicare da je moguce izbjeci ratno zlo. S ulaskom u centar, prestaje i kisica. Pa ovdje sve stima! ;-) Ako zelite u centru mozete uz malu doplatu “zigosati” pasos. S obzirom da su tetovaze jedina vrsta zigosanja koje nas interesiraju mi smo taj obred preskocili. Unatoc svojoj maloj povrsini, centar je ispunjen raznim atrakcijama od kojih je najlakse prepoznati Boterovu skulpturu voluminozne zene – masala!!! Prednost minijaturnog glavnog grada je da se sve nalazi na 5 minuta od centra, pa tako i dvor (tj. zvanicna rezidencija Princa od Lihtenstajna) sa kojeg se pruza prekrasan pogled na grad i dolinu rijeke Rajne. Dvorac, sagradjen u 12 stoljecu odise jednostavnocsu i velom tisine. Ulaz u dvorac nije dostupan turistima, ali ga svakako vrijedi posjetiti ako nista drugo onda barem da malo testirate akceleraciju i opcu kontrolu motora uz brdovitu vijugavu cestu, poplocenu glatkim sivim kamenjem u ostrim zavojima. Pocinje budjenje! pospana lica ;-) Suho vrijeme je trajalo koliko i nas boravak - 30 minuta. Svaki dan u svakom pogledu sve vise napredujemo u expresnom oblacenju i skidanju kisnih odijela u javnosti & vec razmisljam o prijavljivanju nase male druzbe za novu sezonu "Ja imam talenat".

Nedjelja, 25 August, jutro… Pogled direktno kroz prozor – prekrasno jezero, pogled ka nebu…hm, izgleda kao sah partija izmedju bijelih (Kasparov) & sivih oblaka (Deep Blue). Odlucujem se za kisno odijelo jer svi znamo rezultat tog slavnog meca. Pitam se, gdje li je ljeto nestalo?! Ipak, ni tmurno vrijeme ne moze umanjiti ljepotu ovog malog mjesta… Dok zavrsavam sa pakiranjem razmisljam o danasnjoj ruti. Ovo je definitvno najzahtjevniji dan u sklopu cijelokupne turneje. Ako danas sve prodje OK radni staz Mrgice ce biti duzi za nekih 300 milja, a moja moto dusa obogacena zadivljujucim prizorima i nezaboravnom voznjom koju samo prijevoji poput Fluela (2,383 m), Ofen (2,149m), Umbrail (2,501m) & Passo dello Stelvio (2,575m) mogu pruziti. Kao sto se da primjetiti, marljivo radim ka povecanju kvote bajkerica koje se mogu pohvaliti da su savladale ovu fascinantnu rutu. Dva - tri sloja odjece kasnije, pozdravili smo se od carobnog jezera i prekrasnog Chur krajolika i krenuli za Lihtenstajn po kisici, naravno.

Pozz svima koji su dio ovog virtualnog auditorijuma. @ Bandolero- hehe vidis kroz sto smo sve prosli prije naseg susreta na Mokroj Gori...evo pojacavam brzinu na tastaturi pa se vidimo uskoro!

III dan – Svicarska – Lihtenstajn - Italija: jedna rijec, Stelvio! Ako se po jutru dan poznaje bit ce ovo prekrasan dan ....barem sto se slika tice Razlog zasto sam htijela prenociti u Walendstadt-u: Dobro jutro dzezeri ... pogled iz kreveta Jutro je hladno & da bi uzivali u ovakom pogledu potrebna vam je zimska oprema (tj. minimum 3 majce) ... nije jutro za vampire... ...ali prednost ranog budjenja je da imate vise vremena za skljocanje igra boja i oblaka...

U toku pauze pada dogovor da se moramo pridrzavati prometnih propisa (citaj, posebna “molba” je upucena lideru tj. autorici ovog putopisa jer je ista operirana od straha za brzinu i voli jurcati). Dozvoljena voznja je 70m/h isto kao i u Londri i kako smo saznali od drugih bajkera i najmanje prekoracenje brzine vas moze skupo kostati. Kao sto sam rekla, dogovor je pao, ali u vodu jer smo ubrzo shvatili da je ok ak se vozi “malo brze” nego sto je dozvoljeno. Kao sto se i moze ocekivati od ovako organizirane zemlje ceste su odlicne kao i putokazi jedino treba obratiti paznju na tunele jer se racavaju tj. dijele na dodatne tunele, izlaze itd. pa se je lako izgubiti ako ne znate tocno di idete. GPS ovdje naravno ne radi tako da je ovo odlicno mjesto za testiranje zivaca narocito ako ste lider grupe. Nakon mini avanture po tunelima uskoro smo ugledali i putokaz za Walenstadt gdje se nalazi nas hotel – yaay, nisam ih odvela u Afriku. Inace cijela tura je sam kreirala u “samo opusteno fazonu” i gdje god je bilo moguce rezervirali smo sobe u hotelima pored vodenih povrsina ili sa pogledom na planine. Priorda je najbolji eliksir za umornu dusu pa zasto onda ne uzivati do maksimuma, eh? Ubrzo smo sisli sa autoceste jer nam vrag ne da mira pa ostatak puta vozimo kroz prekrasan sumski predio. Tu susrecemo nasa 3 musketira i nastavljamo dalje svako svojom putanjom uz opkladu da cemo stici do hotela prije njih. na putu nas pozdravljaju VKV krave Walensee Polako pada noc... a potom slijedi naljepsa nocna dionica na ovom putovanju. U daljini se vide svijetla grada i svjetlucava povrsina Walensee – jednog od najveceg jezera u Svicarskoj, usjecenog medju planinama. Ovakvom prizoru ni Heidi ne bi stala ravnodusna. Gledajuci na jezero sjetila sam se naseg Jadrana i svijetla malih naselja u daljini cije vas zmirkanje poziva kao svijetleca Morseova abeceda da ih posjetite. Ubrzo stizemo ispred hotela a od 3 musketira ni traga ni glasa....tako se to radi! Hotel koji izgledom vise podsjeca na ski chalet /motel nego na hotel se nalazi preko puta jezera - samo ga cesta dijeli od obale. Na recepciji nas je docekala starija gospodja vedrog duha & odmah nam ponudila da ostavimo odijela i rukavice u sobi gdje se nalazi sistem za centralno grijanje kako bi se sve osusilo do sutra ujutro- zena je legenda. Kasnije cemo u toj istoj sobi zakljucati AJ-a ;-) pivsko jodlovanje Privatni bar za danasnje pobijednike ;-) & sto o tome misle nasi musketiri, sore losers ;-) A da ova noc ne bi prosla bez mini avanture ovog puta se pobrinuo nitko drugi nego najmirniji clan nase grupe, Dat. Taman kad smo zavrsili veceru, Dat (zvanicni fotograf) je odlucio napraviti nekoliko nocnih fotki jezera dok se ostatak ekipe povukao u sobe…. neki pjeske a neki uz pomoc rekvizita - Isuse, koga sam ja pozvala na ovo putovanje ;-) Negdje oko ponoci....taman se spremam na pocinak kad zvoni mobitel. Pomislih tko je sad u ovo doba – kad ono Dat …er, what the hell?? Spava u sobi do nas, a zove me preko mobitela. Ovo su neki novi “djetich” momenti. Ispostavilo se da se je zadrzao na nocnom fotografisanju jezera & sada ne moze uci u hotel jer su glavna vrata zakljucana a Ben, njegov cimer vec uveliko spava & ne moze mu pomoci Tocno sam znala da ce se moje vampirstvo jednog dana isplatiti. Vrijeme je za operaciju “poziv u ponoc” ovog puta bez smirenog glasa Jack Killian-a. Moj slijedeci plan je pronaci kljuc od glavnih vrata ili osoblje dok Sara ceka u sobi pored telefona. Suvisno je reci da plan nije uspio jer nisam nikog od osoblja nasla u to doba. I tako dok sam lutala mracnim hodnicima tzv. hotela sijetila sam se da smo po dolasku koristili sporedni ulaz koji vodi od parkinga do recepcije. Jos samo kad bih sad uspijela pronaci hodnik koji vodi do njega bilo bi super. Naravno da nisam iz prve, nego slucajno ali bitno je da sam pronasla hodnik/vrata. Ja za kvaku, vrata otkljucana – jupi! E sad, pogled i korak na pola ... da, to je taj ulaz koji vodi do parkinga…. ali di je Dat? Kontam, ne smijem izaci skroz van jer se bojim da se vrata mogu otvoriti samo iznutra - a sada nije pravo vrijeme da provjerim da li je moja teorija tocna ili ne. Pogled na telefon, slaba recepcija ali dovoljna da nazovem Dat-a. Za rekordnih 5 sekundi se stvorio ispred vrata. Mission impossible – naaah, mission accomplished! Vrijeme je za spavanac!

Hvala jos jednom, podrska puno znaci :-) ******* Obuceni po posljednjoj "frizersko-moto" modi napustamo toplo utociste i spremamo se za polazak. Kalok & Dat ....i meni poznata zastava u pozadini... AJ-vo bombardiranje fotki - u skladu sa tradicijom ;-) Ruta nas dalje vodi ka Basel-u preko Vosges planina – poznatijim kao francuski raj za bajkere. Za ovaj dio rute sam kreirala dvije opcije jedna preko Colmar a druga preko Munster– s tim sto Munster opcija ima vise serpentina. U biti postoji mali million opcija i koju god cestu izabrali u ovom predjelu uzitak je jednak jer ce svaka (na ovaj ili onaj nacin ;-) testirati vase vozacke sposobnosti. U zelji da razbijemo kisnu monotoniju & provozamo se kroz sto veci dio ovog planinskog prevoja Paul odustaje od navigacije i prati iskljucivo intuiciju. Potez koji naprosto uliva sigurnost! Ne preostaje nam nista nego da ga poslusno pratimo, jer Kud svi Turci, tu i mali Mujo. "Planinska"cesta me dosta podsjeca na Sljeme osim sto je ovdje mnogo vise serpentina. Na cesti bukvalno nema nikog osim nas & jos 2 bajkera koji nam prave drustvo. Nemam pojma otkud su jer zbog kise jedva i stop svijetlo vidim a ne registraciju. Sve u svemu, osijecamo se kao VIP – cijela cesta samo za nas. Vrijeme je za Twist of the Wrist! Po tradiciji, sa pogorsanjem vremena moj default system se automatski aktivirao & ostatak rute koristim za struganje guma do ruba (tj. chicken strips). Naspram cirkulara, ja nemam dvostruki pogon tako da finese nisu od istog kvaliteta, ali radim na tome. Btw, zbog loseg vremena & uzivanja nemamo niti 1 fotku ;-( Nakon Vosges i nezaboravnih serprentina ponovo smo se grupisali i nastavili preko malog gradica Mulhouse poznatijeg kao francuski Manchester (zbog industrijskog izgleda & proizvodnje), ka Basel-u. Voznja je trajala manje od 1h sata ali nas je kisovit Vosges toliko razbio kao da smo vozili 3 sata. Ostatak puta sam ja vodila sto i nije bila dobra ideja jer ne podnosim gradske voznje ako se ne mogu filtrirati a Basel je kao narucen za anti-filtriranje! Bas sam znala kad cu preuzeti lider palicu,eh? Btw, narednih nekoliko dana cu takticki izbjegavati ulogu lidera sve dok ne stignemo u Jugu jer je tamo ipak veca uzivancija u voznji. U Londri vozim tj. filtriram svaki dan tako me spora voznja (pogotovo kroz grad) psihicki ubija, ali s obzirom da smo na odmoru (citaj, grad vrvi od policije) odlucili smo nastaviti laganini tempom. Tu se naravno i Zumo malo izgubio ali uz pomoc Bosko Buha improvizacije vracamo se na putanju. Uskoro nas je glad natjerala da napravimo jos jednu pauzu u malom gradicu, Olten. Tu je uslijedila sansa da uronim u riznicu mog poznavanja njemackog jezika & narucim hranu za nasu gladnu grupu. Zastala sam odmah u plicaku taman oko visine koljena. Sve je zvucalo na foru Muse is Audicije: jaaaaa, jaaaa ... Nekako smo se vec sporazumijeli, narucili, najeli ali i papreno platili za "kebab" inspirisanu hranu & krenuli dalje. Pogled na svicarski Mostar moja banda S obzirom da smo zbog danasnje kise i pauze izgubili dosta vremena te da postaje sve hladnije vecina nas je odlucila prebaciti se na autoput kako bi sto prije stigli do hotela. Vinjeta skupa ali je vrijedilo. Paul, AJ & Gaz su ipak odlucili "sacuvati novce" & krenuti putem njiva tj. okolnih sela. Ostatak ekipe prati mene.... & gle, ispostavilo se da voznja autoputem moze biti vrlo ugodna “za oko" jer moje plavetnilo na Garminu je u biti bilo Cirih jezero Smogovci

Ljubi ga majka

2*kisna sahata kasnije…. Kisa jos uvijek pada, kao da sutra ne postoji. Dobovanje kise u ritmu tam-tama prerasta u grmljavinu koja utice i na bluetooth komunikaciju sa AJ-om. Na zalost brojnih slusatelja (tj. nas 2) morali smo prestati sa nasim muzickim nastupom jer je grmljavina bila znatno jaca od nasih vjesto izbalansiranih vokalnih arija. Vrijeme je da iz mog bogatog mp3 repertoara izvucem prodornu kompoziciju & izbjegnem “zombie mode” … Do mene dopire poznati uvod Thunderstruck. ... nece grom u AC/DC, eh? Borba protiv kise se nastavlja & kako to biva, u ovakvim momentima saznajete dobrobit vodootporne opreme & isto tako unutrasnju radost kada otkrijete da vasa vodootporna oprema vise ne dijeluje. FRTUTMA (kaos)! Sto je najgore zaboravila sam spakirati vodootporne rukavice (kao i vecina moje ekipe). . . don’t ask! Ne znam kako vi inace reagirate kad vas nevrijeme uhvati u voznji, ali ja ….(ah da,prije nego sto nastavim dalje, poruka za sve pocetnike i patrolne policajce na ovom forumu: please look away…nista pametno necete procitati) ..... umijesto da smanjim tempo, kao po default-u ubrzam voznju! Kao fol brze cu pobijeci od hladnoce –CRAAAZY . Dodatni prijmeri sazeto opisani kasnije (na 17-ti dan) kad sam po nevidjenom kijametu na autoputu negdje izmedju Njemacke & Francuske sibala preko 100m/h kako bih sto prije stigla do hotela. Znam da to nije dobro ali,… Mini pauza na benzinskoj & sve je tmurno osim Benovog kisnog odijela Nakon benzinske smo navigaciju bukvalno bacilli u vodu & odlucili potraziti zaklon u obliznjem mjestu koji ima otvoren kafic i sluzi tople napitke. Izgleda da nam je Thor uslisio molitve ili pak svoju dugogodisnju zelju da muci engleske motoriste francuskom kisom jer je pljusak odjednom presao u lagano rominanje kise, a zatim smo naisli i na kafic. Ne sjecam se imena mjesta, samo da se je sve cijedilo sa nas. moj dragi Zumo, potpunomokar ali daje znakove zivota sto se ne moze reci za rukavice &neck tube ...(suha majca na vidiku ) Plan je bio osusiti se u toaletu uz pomoc elektricnog susila za ruke, promijeniti majcu (rezervnu uvijek nosim u top box-u) & osusiti rukavice. Cool ideja,samo 1 mali problemcic - toalet nema susilo za ruke. Samo obican, partizanski ubrus za ruke. Izem ti EU & njene tzv.prednosti. Nova/toplija odjeca i kreiranje suncanog vremena uz rekvizite ubrzo poboljsava nase raspolozenje Kamo srece da se i stanje u rukavicama moze popraviti. Tu mi je sinula Zhinijus ideja: mozda bi mogli naci apoteku i kupiti one prozirne rukavice za jednokratnu upotrebu. Vrijeme je za akciju. U izvidnici nailazimo i na 2 butika a ako ista moze oraspoloziti cure onda je to shopping! €=happyface= Sara= neprocijenjiv osjecaj! Prvo mali pit stop - majce & salevi pa onda u izvidnicu za apotekom. Kao za inat, ni jedne apoteke na vidiku. Bas kad smo pomislile da su nam sve ladje potonule (zajedno sa nasim koznim rukavicama ;-)) ugledala sam frizerski salon. Zhinijus ideja no.2: frizeri koriste rukavice za farbanje, mozda ih mozemo kupiti kod njih? I tako ulazimo u frizerski salon umorne & pokisnule u koznim odijelima, a oni suhi & natapirani. Uz pomoc pantomime & skroz izmisljenih francusko-engleskih izraza jezicna barijera je pala & dobri natapirani ljudi su napoko shvatili za cim tragamo. Dobile smo 4 para rukavica besplatno – od srca se zahvalile i vratile u svoj “kamp” & razdijelile Novogodisnje paketice. Ostatak ekipe je bio toliko impresioniran da su i oni otisli do salona gdje su im frizeri rado izasli u susret. "malo mi za sricu triba...." Happy faces! jos malo slika...

II dan – Francuska – Svicarska: Visenamjenske rukavice! Jutro…od odluk odzvanjaju kapi kise. Pogled po sobi, pokusavam shvatiti di sam. S desne strane koferi i kaciga, s lijeve usnena lica mojih cimerica. Zar je moguce da sam se probudila prije alarma & uskratila moje cimerice u uzivanciji 6 snooze opcija? Jos uvijek ne mogu vijerovati gdje se nalazim. Nabacujem mahusiv kez uprkos kisi koja je ocita padala svu noc & ne pokazuje znakove umora. Temperatura je spala sa 25c na 15c (tj. ljeto, kako mi to zvanicno zovemo u Engleskoj). Da vas na brzinu upoznam i sa mojim cimericama: Sara & Kalok. Sara, jednom rijecju super cura! Upoznale smo se prije godinu dana na motovikendu u Wales-u & od tada se bukvalno ne razdvajamo. Kalok - jedna od prvih cura koju sam upoznala kroz nasu LCB grupu prije 1.5 god. dana. Dobra prijateljica & stalozena (sto je vrlo bitno za balans u nasoj grupi). Obe cure su dugodisnje bajkerice. U toku naseg putovanja Kalok i Alisa (koja je naucila voziti motor prije 5, 6 godina kako bi Gaz-u upravila drustvo) ce vecinu turneje putovati odvojene od ostatka grupe, jer preferiraju sporiju voznju i nisu ljubitelji (opasnih) planinarskih predjela. Dok sam vozila kroz zavoje Grossa I Stelvia sjetila sam se njihove idelogije i klela samu sebe sto sam ukljucila ove prevoje u rutu– mislim, koji fantom sa ovako malo iskustva misli da je moguce pokoriti Stelvio ili Gross? Zvrk, naravno;-). Nakon dorucka brzo potvrdjujemo rutu & vodstvo (mali ritual koji cemo pratiti naredna 2 tjedna). Dobra stvar u vezi moje ekipe je da su svi flexiblini & spremni promijeniti rutu ukoliko nas vrijeme stisne ili naidjemo na nesto zanimljivije. Prije samog polaska pokusavam nabaciti kisno odijelo uz minimalno preznojavanje u sobi gdje je kondezacija na zabrinjavajucem nivou – toliko da smo usred noci morale ukljuciti “klimu”(citaj,ventilator jer ne zove se ovaj hotel tek tako Bagatelle – cheers, Phil! Nije vazno doci ce uskoro i moji hoteli na red ;-). Dje ba zapelo? …onaj trenutak kad otkrijete da nove kisne hlace ne zele pregovarati sa stitnicima za koljena. Ocito zadovoljstvo mojih cimerica koje od smijanja nisu mogle mirno drzati fotich u rukama. Nasmijana lica uprkos vremenu Nije ni 10am a vec izgleda kao 5 pm. U toku voznje vrijeme se znatno pogorsava. Kisa postaje pljusak. BRING IT ON, svemocni Thor!!! And so he did… nakon 1h pljuska Thor nam je u susret poslalo led. Blagodarim!!!