Hey drustvo, hvala vam puno na lijepim komentarima & podrsci tokom pisanja putopisa. Puno pozdrava iz Londre

, hvala Alex !

Hvala puno Mr.Zoki. Pozz iz Londre

Do maximuma zna se! Hvala, puno Rogec

Hvala puno DorcolAC. Oprostite na pauzi, ali tako je to kad neplanirane obaveze preuzmu kontrolu na duzi period. U svakom slucaju nadam se da je vrijedilo pricekati kraj price.

Hvala, Doc !

Nepuna 2h voznje i stigli smo u suncani Calais. Koja ironija, putujes skoro cijeli dan po kisi i onda na sat vremena prije ukrcavanja u vlak po prvi put osjetis tople zrake septembarskog Sunca. Kvarcali smo se kao gusteri & po prvi put nam guzva nije smetala blizu cilja Rezultat “stetnih” suncanih zraka ;-) Slikanje je inace zabranjeno, ali nije bilo sanse da se netko od drzavnih organa pobuni - Smogovci su to! Cekanje na peronu da se otvore vrata konzerve za nas smrtnike tj. bajkere. Neki strpljivo cekaju a neki (od dosade) slikaju Hladovina & dugo ocekivan odmor Danasnji ulov je za svaku pohvalu. Neka je laka prasina svim internacionalnim insektima cije smo zivote oduzeli u toku naseg putovanja! x aaah, naslon... odmor za Mrgicu 30-ak minuta kasnije...Smogovci jesmo spremni?! ;-) Po izlasku iz konzerve tj. vlaka docekala nas je tmurna nebeska zavjesa. Stali smo na obliznjoj benzinskoj kako bi se pozdravili. Ovdje cemo se ujedno i podijeliti u vise manjih grupica & nastaviti voznju ka Londonu. Ne postoje rijeci koje mogu opisati osjecaj dok smo se pozdravljali - osmijeh je jednostavno rekao sve. Ben, Paul, AJ & ja nastavljamo voznju zajedno. Nije proslo ni 10min od benzinske kad je pocela kisa tj. potop. Eh, sta ti je tradicija! Nikome od nas ne pada na pamet da trazimo zaklon ili oblacimo kisna odijela. Ostalo je jos samo 1h do stana. Ukratko: "No stop signs, speed limit, Nobody’s gonna slow me down" AC/DC! Odmah sam pomislila na Saru – pati li sada zbog izgubljenih hlaca? Sto smo sve blizi cilju tako se preobrazuje u londonskong zvrka. Vez zna putanju & filtriranje sa koferima nije problem. Pun gas, idemo doma. Na zadnjih 45min taman kad su se Paul & AJ odvojili, na BT-u je kao narucena pocela “A sad adio….” – e, bas. Hoce me pjesma... Heeey Mrgicaaaa stigli smo ispred stana. Parkrianje u garazi .... & dobro poznat osmijeh. Eh, kako je dobro vidjeti te opet! Aj' sad da ti sve ispricam Stanje na brojcaniku zabiljezeno tek sutradan nakon zasluzenog odmora - sto reci nego bravo za Mrgicu!!! I tako, nakon 5,500km & nezaboravnih 17 dana i 11 drzava stigli smo svi kuci. Ok, neki prije, neki kasnije ali ipak zivi i 90% zdravi. U toku putovanja smo stekli nove prijatelje, posjetili stare & jednom rjecju uzivali. jos nekoliko slika za kraj... Dokaz da se prijateljstvo i dalje njeguje svjedoce i slike sa raznih tuluma (odrzanih u posljednjih 6mj) kako u Londonu tako i u Beogradu. Do slijedeceg susreta! Zvrk

Nakon nepunih sat vremena mucenja sa kisom nebo je napokon odlucilo skinuti kabanicu pa smo napravili mini pauzu na prvoj benzinskoj koju smo ugledali i samo za parkirane kamiondzije koji su likom podsjecali na glavne karaktere iz “Audicije” besplatno izveli brzinsko skidanje mokrih kisnih odijela sa koznih odijela. Btw, mislim da bi nam cak i Michael Flatley tj. Lord Plesa pozavidio na koreografiji, a o vjestini cupkanja u bajkerskim cizmama & balansiranja na jednoj nozi da ne pricam. Kako su nam koferi bili puni, svatko je strpao mokra odijela di je mogao. Sara je nosila vecinu AJ-ove prtljage (btw skoro smo svi naizmjenice prevozili njegovu stvari jer njegova pila jednostavno nije sposobna za nosenje kofera) pa je “spakirala” svoje hlace za kisu pod mrezu koja se nalazila na sjedalu. U biti to je savrseno mjesto za mokru odjecu. Uz pomoc prirodne klimatizacije koju stvara brza voznja na autocesti mokra odjeca se vrlo brzo & efektivno susi. Medjutim da bi ova taktika bila uspijesna stvari se moraju pravilno spakirati jer ih u suprotnom mozete izgubiti! Slijedi verbalna ilustracija bazirana na istinitom dogadjaju. Spremni?! Naime, u toku nase pauze na benzinskoj je stigla i poruka od Kalok u kojoj nas je upozorila na guzvu na cestama koje vode ka Calais-u. Ohrabljeni zrakama zubatog sunca pojacali smo gas kako bi sto prije stigli do iskljucivanja sa autoceste i uzivali jos malo u voznji na tobogan putevima. U medjuvremenu, voznja na autocesti kao i na svakoj drugoj – standardno ravna. Asfalt dobar, a oko nas bezbrojna zelena polja ciju su zelenu paletu pomijesale sarene cerade mnogobrojnih kamiona. I tako, dok smo u toku nase voznje tj. igranja “aj da vidim tko je brzi” pokazivali strucno umijece voznje po ravnoj putanji, Sara je pojacala tempo. Po default-u sam dodala gas & ubrzo smo se odvojile od ostatka grupe. Taman sam odlucila pojacati tempo kad je odjednom pored mene prozujao crni sjajni materijal. Sto se to sad viori na autocesti ??? Cek, cek…lici na hlace...pa to su Sarine hlace za kisu Na svu srecu prisutnih hlace su zavrsile u “jarku”. Tko zna mozda su nakon toga cak i doletjele do nekog strasila usred livade blizu autoceste. Na Sarinu nesrecu, nismo je mogli prestati zezati sve do kraja dana. Ma koga lazem, jos ju uvijek zezamo u vezi motorway striptiza . No izrazavanje ljubavi ka Francuskoj se nije zaustavilo na Sarinoj anegdoti. Ne, ne. . . U toku sljedece male pauze , AJ je odlucio ostaviti dio sebe tj. poboljsati fertilizaciju francuskog tla. Sto se mene tice,sampanjac vise nikad nece biti istog okusa. Ako ste se ikad pitali sto moze navesti 5 bajkera da gleda u istu tocku a da nije motor u pitanju.... Ovo je bolje od Pionir reklame za "seme"! Mislim da je u datom trenutku i cuvena katedrala Notre-Dame (Naše Gospe) u Reims-u zvonila kao luda kako bi alarmirala lokalce ilegalne fertilizacije svete zemlje. Da su slucajno pozvali policiju ja bih se fakat pravila Englez i poriciala cijeli dogadjaj. No ove dvije anegdote nisu jedine koji su me razveselile na putu za Reims. U toku voznje na autocesti kroz sampanjsku dolinu odlucila sam malo skratiti vrijeme uz igru pogadjanja reg. tablica - bas kao stao sam nekoc igrala dok sam virila kroz prozor sa zadnjeg sjedala obiteljskog auta. Dijete ostaje dijete… I tako, obilazim kamione, autobuse, kao pobjedjujem samu sebe u ovoj igri kad odjednom nailazim na bijeli bus. Jos je uvijek daleko da bih prepoznala registraciju (a ni moj vid nije zadivljujuci) pa sam zato pokusala procitati natpis na zadnjem dijelu busa iznad registracije. U pitanju je, koliko vidim, kratka rijec, ukoso napisana pisanim slovima u plavoj boji. I pocnem ja tako citati, L….a…..s…..t…..a. Hmmm, Lasta - bas lijepo zvuci & nekako poznato. 2 sek kasnije (ne zamjerite, mozak je vec uveliko u Western Europe zoni), HEEEEEEEY pa to je moja LASTA ;-)… Whoooo-hoooo! Gas, gas! Priblizavam se blize, nazire se i BG registracija. Pocinjem i preticanje sa najvecim osmijehom do sad iako sam skroz svjesna da ga nitko ne moze vidjeti osim mozda onog gore... ili dolje (zavisi na cijoj sam listi). Vrijeme je za brzo razmisljanje, moram nekako dati do znanja soferu da sam bez obzira na zutu UK registraciju zapravo “nasa”. Ubrzo stizem i do prednjeg djela autobusa i bacam pogled na sofera. Vozi brale,pun gas! Nas je, nema sta! Nemam puno vremena za gubljenje jer vjetar tj. vakum cini svoje i ako se uskoro ne maknem, pribljubit cu se u lijevu stranu autobusa kao one male igracke na vakum sto sto se stavljaju na prozore. Jos jednom gas, prebacivanje u srednju traku, lijeva ruka u zrak & “3 prsta”. Pozdrav zemoooo, odoh jaaaa! Kasnije su me u toku rucka u Montcornet-u AJ i Sara pitali zasto sam (tako) pozdravila autobus? Pa, iz Srbije je. Kako cu drugo ?!. Pauza... jos malo do cilja... Nakon rucka u Montcornet-u slijedi voznja kroz prekrasne tobogan ceste koje okruzju polja kojima se ne nazire kraj. Ovo je u principu ista oblast kroz koju smo vozili prije 16 dana. Hey, prije 16 dana, kako to dobro zvuci. Pozdravljaju nas i ogromne elise bijelih vjetrenjaca koje kao cuvari ustrojeno cuvaju dugacka polja. Ajmo jos jedna mini foto pauza. Kad vec nema Don Kihota moram barem uslikati ove graciozne cuvare. Ubrzo smo stigli i u nama vrlo poznati Guise. Ocito je tko se najvise obradovao ovoj “n-tnoj” posjeti u zadnja 2.5 tjedna.

Dan XVII: Metz (FRA) – London (UK): Povratak kuci & uzbudljiva autocesta Jutro …moje umorno tijelo pokrece srce puno ljepih sjecanja - istina, sve se odvija u slow motion, ali glavno je da sam ustala. Osjecam kako me boli sve i jedan misic (ukljucujuci i skup novih za koje fakat nisam ni znala da postoje) –uf, stari se! Gooodmorning Vietnaaaaam – glasno sam pozdravila najbolju cimericu na svijetu,Saru. Sto joj je drugo preostalo nego uzvratiti istom mjerom jer s' kim si, takav si Ajmo zabari & vitezovi okruglog stola vrijeme je za ustajanje – govorile smo dok smo budile nase susjede u hotelu. Adekvatniji nacin za budjenje lokalaca & Smogovaca na ovo kisno i posljednje jutro naseg malog proputovanja u datom trenu nije postojao. Vrzmaju se u glavi i veselje i tuga. Iza mene 5,000 uzbudljivih km, ispred mene zadnja dionica koja me vodi home sweet home u dugo ocekivan zagrljaj. Danas nas ocekuje nesto manje od 500 milja i ako se mozemo pouzdati u do sada 19% tocnu prognozu vremena na telefonu ocekuje nas kisa, sunce, kisa, oblaci- hey pa ovo zvuci kao Zlatni Hitovi Godisnjeg doba & to Jugoton izdanje. Bit ce tu i malo bajkerskog striptiza tj. gubljenja kisnih hlaca na autocesti pri (pre)velikoj brizni, te prirodnog nadvodnjavanja francuskog zbunja (pretpostavljam pri normalnoj brzini ali nisam bas pratila ). Da potvrdim, ove dogadjaje nije predvidio moj telefon (za njega je i prognoza tocnog vremena jos uvijek neostvarena misija), ali eto, da znate da ovo nije bila standardna, dosadna voznja na autocesti. Pogled kroz prozor… tmurno, kisovito vrijeme. Bit ce (opet) interesantno voziti po poplocenim mokrim cestama – ne klepeci nanunalama… Before/After – koja razlika izmedju jucerasnjeg i danasnjeg vremena "Kise jesenje..."- TIFA Iako sam vec postala profi u pakiranju torbe/kofera kad je pitanje teglanje istih sve do podzemne garaze jos uvijek kaskam. Ako nista drugo ovo je dodatni razlog za sljedecu avanturu Dorucak….okruzuju me suhomesnati proizvodi i nasmijana lica Smogovaca. Nesto mi ipak govori da su osmjesi prisutni vise zbog cinjenice da su nam srca prepuna dogodovstina u zadnjih 17 dana nego zbog svjezih kroasana. Previse smo “happy” da bi sad bili umorni & jednostavno ne mozemo vjerovati da je dosao kraj nasoj maloj avanturi. Sve je tako brzo prozujalo, ali bukvalno... Inace Kalok, Kevin, Jo, Mark & Miles su vec otisli i u toku dana ce nas izvjestavati o vremenu tj. nevremenu a mi cemo uglavnom sve poruke kasno dobiti tj. procitati. No to nije bitno jer ako mene pitate, na kisi se poznaju pravi bajkeri! Na samom pocetku kraja naseg putovanja Francuska nas je odlucila ispratiti sa kisom. Kao da zeli naplatiti Englezima (a izgleda i meni koja se kao pravim Englez) za jutranju buku koju cemo kreirati u toku voznje kroz zidine povijesnog grada, Metz. Pa ako je tako, da ih pozdravimo na turbo nacin - Viva la France! Iako smo ljubitelji krivina znali smo da bi nas voznja kroz mala mjesta po nevremenu usporila zbog cega bi mogli zakasniti na vlak. Odluka je pala: prvi dio putanje cemo voziti na autocesti, a ostatak putanje kroz suncane sljivike i vinograde.

Silverstone, 10 April 2014....prvenac

Hvala, Lenticularis & dobro nam dosao na forum! Super smo se proveli u stranim zemljama, ali je (meni) ipak naljepse na nasem tlu. Provod u Sarajevu je bio odlican & vjerujem da cu/cemo opet navratiti

Galand - ne spavaj na poslu ;-) Trenutno se spremam za Wales & Ireland, ali nastavak slijedi za nekoliko dana - I promise.

Jos malo pa gotovo

Hvala Zlaya, bilo je zestoko ali sam nekako uspijela

Sto je vise krivina to je vise avantura, pogotovo za profesionalca poput tebe ;-). Zato uzivaj & obavezno napisi putopis! Poput tebe i ja sam nekoliko godina posmatrala ovaj forum iz prikrajka & uzivala citajuci razne putopise. Malo je bajkerica na forumu & mislim da je krajnje vrijeme da i mi podijelimo nase dogodovstine sa bracom po kvacilu. U vezi Data, doktor je rekao da mora pratiti proceduru sto znaci da se samo bolnicko osoblje & pacijent mogu voziti u ambulantnom vozilu. Ponadala sam se da ce biti kao u USA filmovima, ali realnost je uvijek drukcija...

Cao Kalina, bas mi je drago cuti da se broj bajkerica povecava (na forumu). Hvala na ljepim komentarima. Sigurna sam da ce te Alpe oduseviti kao sto su i mene te da ces podijeliti svoje dogodovstine na bjb forumu. Ne brini sto ides sama, ponekad je tako bolje - trust me . Ako ti mogu pomoci u vezi rute ili slicno, slobodno se javi. GIRLS RULE! Puno pozz iz (za divno cudo) suncane Londre

Dan XVI: Augsburg (GER) – Metz(FRA): slikovita B500 & solo avantura Zar je moguce da je skoro kraj? pitala sam Saru dok smo pakirale stvari. 15 dana brzo proleti kad se dobro provodite. Istina, vec nas polako hvata umor & ima nesto u tom…..tj. tim savijetima koje su mi samo nekoliko mjeseci prije pocetka ove turneje u kafanici Nasa Marina pruzili moji bajkeri kad sam ih kako oni kazu iznenadila (sa ovom ludom “Balkans Tour” idejom). Rekli su da ce biti tesko, pogotovo za “mlade” bajkere & moram priznati da su bili u pravu. Kako dani prolaze tako nam svako budjenje & pakiranje kofera sve teze pada, ali danas nema predaje. Petak je, a to u svijetu Zvrkomanijaka znaci samo jedno: avantura! Malo li ih bilo eh?! Danasnju pozornicu cine: Augsburg, Munsingen, Altensteig, Freudenstadt – The Schwarzwaldhochstrasse B500 & Metz. Ono sto danasnji dan cini drugacijim od ostalih je da sam se igrom slucaja nakon B500 odvojila od grupe & danasnje putovanje zavrsila solo voznjom po nemilosrdnoj kisi od Njemacke do Francuske, ali o tome malo kasnije. Grupa…(da krenemo kronoloskim redom) Negdje oko standardnih 9 i po’ uz pratnju svjezeg ali suncanog jutra krenula je mala povorka iz standardno uredjenog (citaj, dosadnog) Holiday Inn hotela u potragu za bajkovitim krajolikom & sumovitim grebenima jugozapadne Njemacke. Schnell, schnell, ajdemo u planine! Duo…(manje od grupe, vece odsolo) Jutro zapocinje voznjom po poplocenim & urednim ulicama (malo gubljenja usred grada nije na odmet) & napajanjem nasih konjica. Ubrzo izlazimo iz grada i kako to biva cim se nadjemo u ruralnim dijelovima….gubimo. Zivjela tradicija! Naime u zelji da pronadjemo alternativnu rutu (jer su nas privremeni poljoprivredni radovi sprijecili da pratimo vec isplaniranu rutu) doslo je do neplanskog razdvajanja grupe … opet, a nece biti ni zadnji, naravno. Slijedi EPP tj. objasnjenje: u toku jutra Gaz je predvodio grupu, a Sara i ja smo na smjenu vozile iza Alise, jer je njena prednja guma bila malo temperamentna pa je vozila laganini tempom. I tako, u toku tko zna kojeg vec okretanja na nizbrdici i usred Boga pitaj kojeg seoskog predjela corner man (ni dan danas ne zna se tocno tko je “kriv” ali sam sigurna da je u pitanju muska osoba ) je zaboravio (po tko zna koji put a kasnije ce se ista “greska”ponoviti na B500) pricekati ostatak ekipe, tj. Alisu & mene. Dok smo se nas dvije spustile na glavnu cestu, ekipa tj. corner man je vec zbrisao sa mjesta zlocina. Ke?! U prvi mah smo pomislile da je upitanju skrivena kamera. Kad nam je ovako jutro zapocelo, kako li ce ostatak dana proci? Odgovor: na istu foru. No da se vratim na danasnje “izgubljene offfcice” (sto bi rekao moj buraz). Nakon kratko-minutnog & iskljucivo vokalnog EPP-a obogacenog engl. & Yu epitetima kako na racun grupe & GPS-a tako i (uglavnom & skroz razumljivo sa Alisine strane) na racun njenog muza, Gaza (koji je hladno zaboravio na zenu ) krenule smo u planiranje daljnje rute. Pitanje dana: Kojim putem krenuti & gdje susresti Smogovce? Nismo se mogle osloniti na moj Zumo & njen Tom-Tom jer su oni jadni jos uvijek bili u komi & po default-u pokazivali prethodno isplaniranu a sada skroz neprohodnu rutu. Spas smo potrazile u dobroj staroj mapi i nakon samo 2min dogovaranja, odlucile nastaviti putanju ka Ulmu pa kud puklo. Poslale smo txt Sari & Gazu, valjda ce na sljedecem grupiranju primjetiti da falimo. Bez obzira na okolnosti, moram priznati da smo obe uzivale u voznji. Suncan dan, blago vijugava neprometna cesta usred “nowhere” & dvije bajkerice. Ma, cijeli svijet je nas! Ok, mozda ne bas svijet, ali narednih 100-njak km sigurno jesu. Voznja je bila tako dobra da smo momentalno zaboravile na problematicnu prednju gumu na ST-u te iskoristile praznu cestu za umjereno brzu voznju. Fakat je bilo toplo pa smo morale malo ubrzati tempo . Naspram klasicnih, ravnih seoskih puteva, ovdje su ceste krivudave i kao takve prolaze kroz “centar” sela – ma, Monte Carlo na seoski nacin! Na ulazu u Munsigen je Zumo opet pao u komu, ali smo se vrlo brzo snasle & pronasle put do restorana gdje nas je cekao ostatak ekipe. Da li zbog malog trga i fontane ili starinsko ukrasenih gostionica imala sam osjecaj kao da se nalazim na snimanju serije Allo-Allo. Prije nego sto se vjerni obozavatelji ove serije oglase, svjesna sam da se je radnja u seriji odvijala u malom francuskom gradu ali za mene je slicnost bila toliko velika da sam imala osjecaj da cu svaki tren ugledati policajca Crabrtree ili Michelle iz otpora. Kad su nas Smogovci ugledali nisu mogli vjerovati da smo tako brzo stigle. Pustile smo ih malo da se muce, a onda opisale nasu putanju koja je po svemu sudeci bila interesantnija od njihove jer je lakse jurcati u 2. Mene je naravno hrana a najvise desert jelovnik za djecu “smirio” jer jelovnik za odrasle nije imao nista konkretno za moj problem. "Listen vairy carefully I vill say zis only vonce…. Mogu li naruciti palacinke za klince? – pitala sam konobara. Konobar: Naravno !;-) Wow, kakvo prijatno izenandjenje. Ova molba bi bila odbijena u UK. malo ali slatko zadovoljstvo Ubrzo je konobar donio jos 5 porcija za ostatak Smogovaca. Cisto da se zna, kad je rijec o desertu sumnjati u Zvrka je Biga mistejka to mejka! Nakon rucka vrlo brzo smo presli 100-njak km i stigli do Freudestadt-a koji se nalazi na visoravni u sjevernom Svarcvaldu. Ovaj grad je poznat po svjezem zraku & najvecem gradskom trgu u Njemackoj no u zurbi da se sto prije domognemo B500 trg smo ostavili za neki drugi put. Iskreno, ne sjecam se da je zrak bio kvalitetniji od onog u Munstangu ali se je zato vrijeme drasticno promijenilo. Sa suncanih 20c+ temperatura je pala na tmurnih 15c. Odjednom su oblaci navukli sive bade(n)-(Bade(n)) mantile & momentalno prigusili jacinu suncanih reflektora na cesti. "Herzlichen Dank!" Slikovita ruta… Schwarzwaldhochstraße je najstarija “planinska ulica” u Svarcvaldu i ujedno zadnja vijugava planinska cesta na nasoj “Balkans Tour” listi. Na nadmorskoj visini izmedju 800 & 1000m ova planinska nirvana poznatija kao Crna Suma (cije ime potice od tamne boje crnogoricnih suma koje rastu u toj oblasti) predstavlja idilicno mjesto za vizuelni i dusevni odmor. Legendarna vijugava cesta i prekrasni pogled na Svarcvald, Rajnsku dolinu i Vosges ne ostavlja nikog ravnodusnim…. Ovdje bi se cak i Zvrk smirio! Start pozicija: Buhler, B500 Vrijeme: umjereno oblacno ali dovoljno optimisticno da bi svi skinuli kisna odijela cak i ako ce mi sljedecih 64km tj. sat vremena vilica svirati kao kastanjete zbog hladnoce. Mislim, di je dr. Udo Brinkman i“svester” Krista kad ti trebaju? ;-) Svaki poduhvat ili pokusaj istog zapocinje pozerskim fotografijama ...pa da krenemo... Sara, uvijek raspolozena za pozeraj ...I rocked YU... and then B500 Vrijeme je za spust Legendarnu cestu nesebicno dijelimo sa mnogobrojnim bajkerima iz raznih Europskih drzava. Zivjelo Svarcvald bratstvo &jedinstvo! Sa svakom osvojenom serpentinom samopouzdanje raste. B500 nije transparentna kao ostale planinske ceste. Taman kad pomislite da ste ostavili sve serpentine iza sebe i da mozete uzivati u pogledu na carobni planinski krajolik, vijugava cesta vam servira jos jednu serpentinu. Nazalost nitko od nas nije slikao serpentine jer smo previse uzivali, ali na netu ima dovoljno dokaza zasto bajkeri vole ovu cestu. Rijec dana: interestantno & to ne samo zbog ovelegendarne ceste nego onog sto je usljedilo nakon voznje na istoj. Nisam mogla a da ne stanem i pokusam ozvaniciti ljepotu Svarcvalda. Taman prije nego sto cemo stici do kraja ceste, zastala sam jos jednom kako bi uslikala zavoj. U tom mahu je naisao AJ, dala sam mu znak da produzi jer necu dugo. Slikanje nije trajalo duze od 3min ali ocito dovoljno da izgubim ostatak ekipe. Mislila sam da ce me cekati pri dnu/kod znaka za B-B, ali tamo nikog nije bilo. Niti cornerman-a, niti Smogovaca. "taj zavoj" Solo.... Pogled na pouzdani Zumo - putanja kao krvni tlak skace sa ekrana i pokazuje u suprotnom pravcu od znaka za B-B. Dilema! Doslo mi je da se okrenem i obrnem jos jedan “djir” po B500 a kad/ako ovi shvate da me nema vratit se na dogovoreno/tj. isto mjesto. Na kraju sam ipak krenula ka B-B. jer sam mislila da cu ih mozda sresti na prvom semaforu/krizanju - vjerovatno nisu htjeli ovdje kod znaka praviti guzvu. Da, da, tjesi(m) se. Usljedilo je prvo krizanje, drugo, zatim jos malo voznje a Smogovaca nigdje… U isto vrijeme, putanja (inace pink boja) je bukvalno poplavila od muke jer sam sto se Zumo tice vozila u suprotnom smjeru. Eh kad tehnologija poludi... Da situacija bude gora, moj pokusaj da tel. stupim u kontakt sa Sarom, AJ-om, Benom je zavrsio bezuspijesno. Osjecala sam se kao “Pale sam na svijetu”. Da lutam dalje dok Zumo pokazuje da se FRA nalazi u suprotnom pravcu nije imalo smisla. Vratila sam se na mjesto zlocina tj. na dno B500 ceste ali od Smogovaca jos uvijek ni traga ni glasa. Hmm, da li da se iznerviram sad ili veceras kad stignem u Francusku? Kako se nitko od Smogovaca nije javio na moj poziv,a kristalnu sam kuglu ostavila u Londri, odlucila sam pratiti vjerne Zumo instrukcije I krenula ka Francuskoj. Cak i da zavrsim na totalno drugom kontinentu nije problem - ionako sutra ne radim . Na pomolu je jos jedna avantura! Nije proso ni 15min stigle su poruke od Sare &AJ-a. Oni su se malo pogubili i zavrsili na sladoledu negdje Bogu iza tregera. OK znam da si zabrinuta Sara, ali jel’ si ti rekla sladoled?! Znam, znam, moram srediti prioritete! Ispostavilo se da je vecina Smogovaca znala vec na startu B500 da se nece zaustaviti na dnu ceste nego produziti dalje (osim vaseg Ferdinanda) a ostatak grupe ih je pratio (uprkos tome sto originalna ruta pokazuje suprotni smjer), ali ok… necemo sad u detalje Po mojoj slobodnoj procijeni bilo bi nemoguce pronaci Meri Cetinic a kamoli Smogovce u predgradju B-B. Za dva sata ce pasti noc. Sara je bila zabrinuta kad sam joj potvrdila da cu nastaviti sama ka hotelu.Mislim da sam bila nervozna vise zbog propustenog sladoleda nego zbog cinjenice da cu (naspram Sare) sama nastaviti put do Francuske. Ipak. moram priznati da je sljedeci dio putovanja bio jedan od najboljih. Koliko god volim voziti u drustvu ponekad mi solo voznja pruza najveci gust. Tako je bilo i ovaj put. Misim, motor, dobra cesta… sto vam je drugo potrebno? Pa meni u datom trenutku... suho vrijeme! Kao za inat, nebo se otvorilo, a kisno odijelo odmara u koferu. Nije bilo sanse da sad stanem sto zbog cinjenice da nisam imala gdje, sto zbog zelje da stignem u hotel prije nego sto mrak padne... & prije Smogovaca . Ako nista drugo htijela bih dokazati “liderima” da su bajkerice konkurencija & da znaju pratiti znakove. Let the games begin! Kisa nije posustajala, ali nisam ni ja. I opet, umjesto da usporim (po default-u) ubrzala sam toliko da su me putnici iz svakog auta koji sam zaobisla gledali kao da sam pala s Marsa. Jos kad su shvatili da ih je zaobisla bajkerica … Merak mi je, merak mi je!!! Kao u “7-ci” (kartaskoj igri), na svako sijevanje, dodala bih gas. Nakon nepunih 2 sata, u totalno mokrom koznom odijelu, pri samom ulasku u Metz, pokupila sam posljednji stih. EU kisa se napokon povukla iz igre. Prilazak hotelu i parkiranje u mracoj podzemno jgarazi je bila mini avantura, ali zahvaljujuci Kalok & Kevinu koji su tog jutra zaobisli B500 te ranije stigli u hotel, avantura je zavrsila sa pozitivnim ishodom. Da ne zaboravim, Smogovci su stigli oko 1.30min kasnije. Hmmm, nije lose za pocetnicu/bajkericu. Carobni Metz.. nakon vecere....diskusija kako je Zvrk stigla prije drugih se nastavla.... BALKANSKA dusa, prijatelji moji - nema predaje! Vrijeme je za odmor jer je sutra pocetak kraja...

hmmm.. samo me diplomatski odgovor sada moze spasiti . Bez brige nastavak tj, kraj lektire uskoro stize a ti se javi kad stignes u Londru !

Jel si ti devojko udavana? Jel ide taj Porš u miraz? Lepa kolica. Obećao sam sebi ispisnika 911 iz '85 pa makar umro od gladi Naravno da ide, kao i skladiste vojne opreme & pun autobus famiilje . Tko ceka taj doceka. Sretno sa kupovinom & nabaci sliku kad nabavis 911.

Hey draga, dugo se nismo cule a ni vidjele. Drago mi je cuti da su majce jos uvijek u opticaju Ugusile me poslovne obaveze pa nikako da nadjem 5min. Nastavak tj, kraj uskoro slijedi. Pozz od Smogovaca x

tocno ;-PPP...

Hvala, nemanjastruja.

@ Goranbj: Hvala ! Bilo je napornih dana, ali se nismo predale ! @ Mr.ZOKI: To careee pojacaj malo!

Porse ostaje, lakse ga parkirati (u box)

Nakon Edelweissspitze-a spustamo se dalje po mnogobrojnim serpentinama ka mjestu Fusch (805mnv). Spust na svakoj serpentini traje znatno duze (oko 50m) u usporedbi sa talijanskim serpentinama sto je u svakom slucaju interesantan test mojih moto sposobnosti tj. kreiranja istih ;-) A onda....kotlina Napokon stizemo i u Gerlos gdje odlazimo na zasluzen (& ujedno kasni) rucak. Jos uvijek ne mozemo vjerovati da smo se upravo provozali po legendarnoj Grossglockner Hochalpenstrasse. Tek sad razumijem zasto se bajkeri rado vracaju na Alpe. java halucinacija? ne, ipak java kad je AJ u pitanju iznenadjenje duhovna hrana Siti (& pomalo umorni) laganini tempom nastavljamo dalje ka Augsburgu okolo-naokolo putanjom ....u skladu sa tradicijom naravno. Sva sreca pa smo Milku & njene prijateljice ugledali nakon rucka inace.... prva zenska pauza...... Pokusaj stopiranja u moto opremi nije urodio plodom,ali je u datom trenutku znatno poboljsao raspolozenje (do tada) 3 umorne bajkerice. Nakon nekoliko sati voznje, napokon stizemo i do naseg hotela u Augsburgu gdje nas je docekao ostatak ekipe. Uprkos 300 milja provedenim na planiskim cestama, zezancija je jos uvijek jaca od umora. Omer Be(n)/(g) - tj. nasa nova maskota! Na opce zadovoljstvo svih prisutnih, Jo je uspio popraviti svoj (tj. zenin) GS tako da sutra svi Smogovci mogu zajedno krenuti u osvajanje legendarne B500. BRING IT ON!