Iskustvo do sada mi kaže da na put na kome znam da ima uspona, naročito dugih uspona, moram da mu dam malo bogatiju smešu. Znači da pred takav put štelujem sve, od paljenja preko ventila do karburacije. Vazdušare iinače vole bogatiju smešu. Kratak i oštar uspon manje zamori i ugreje motor nego dug, mnogo blaži uspon. Na usponu nipošto ne terati u crveno. Gas i stepen prenosa treba odrediti tako da se motor kreće najvećom brzinom sa najmanje gasa. Nekad je bolje ići sporije, nižim stepenom prenosa ali ne šrafiti mu gas. Stvar je u tome da mu se da dovoljno promaje da se hladi. Dokle god ide, vazduh ga opstrujava i on se hladi. Trkanje uzbrdo sa vazdušarom nije naročito dobra zabava, osim ako nije prav put pa ima mesta da se potera i rashladi. Čim se ukaže prilika, treba prebaciti u viši stepen da bi se rasteretio motor i tako smanjila količina smeše koju sagoreva. Ali u tom slučaju treba paziti kad počne da gubi snagu i brzinu. Tada ne davati sve veći i veći gas jer tako povećavaš količinu smeše već ga treba prebaciti u niži stepen pa polako dalje. Kad su dvoje na motoru, sve ovo se još vile i brže primeti.
Što se tiče odmaranja, posle dužeg grejanja, neka radi u mestu desetak, petnaest sekundi pa ga ugasi i okreni tako da ima najviše promaje. Ne smeš biti nestrpljiv, čekaj da se što bolje prohladi. Ne brini ako nije u hladu, važno je da ima promaje. Ako je četvorotaktni motor, nizbrdo ga pusti u nekom višem stepenu da ide brže ali onda se oslanjaš na kočnice pa nađi zlatnu sredinu da ne ostaneš bez pločica, na primer kad se spuštaš sa Crkvina ka Podgorici. Ako je cvaja, onda ga redovno odreži po gasu da se podmaže. Nemoj da se uplašiš ako ti, recimo, odmah posle Crkvina ne vuče po ravnom. Znači da se malo prehladio. Može i to da im se desi, naročito kad je napolju nešto niža temperatura.