Danas je bio onaj dan bolje da nisam izlazio iz kuce.
Seo u auto idem da zavrsim lagano sta imam, kako sam izasao na ulicu haos.
Nema ko me nije isekao, izleteo ispred mene, skrenuo naglo bez migavavca kod nekog objekta, kao da su danas izrasli na ulicu svi oni sto voze 30 i jebe im se za ostale.
Prilazim kuci, imamo suzenje puta, vec sam na tom suzenom delu fali mi 10 metara da prodjem, ide auto vidim da ne staje, nabije me u granje, upadnem u manju rupu, pogledam statija zena, telefon na uvetu, muski sedi pored, dete pozadi u sedistu.
Izgoreo sam, ona me pogleda sa sve telefonom na uvetu, muski gleda pravo.
Definitivno nam treba jedan reset i da sve opet krene iz početka.
Mnogo su se ljudi oslobodili i ne misle za svoje i tudje zivote.
I da, prilazim pruzi, auto ispred mene, vidim da treperi crveno i spusta se rampa, liku se bukvalno spustila rampa na soferku, vratio se malo nazad, izlaze dvojica od jedno 45-55 god i smeju se, nije prosle par sec auto obilazi nas troje i prelazi prugu a mozda 10 sec kasnije nailazi voz.