Vrelo i sparno... Lubenicu sam upravo ugurao u frizider, ali ce trebati bar dva sata da se ohladi. Za to vreme... pa mogao bih na kupanje negde! Drugar Aca sa Stromom je jutros predlozio uz kafu da odemo ili na Ocagu u Lazarevac ili na neko mesto kod Valjeva. 16h je krajnje vreme da se nesto ucini po tom pitanju. Ubacujem potrebne stvari u top-case i krecem.
(Za lakse pracenje atmosfere, kliknuti na ovaj link)
Silazim do Ibarske, i pada mi na pamet uzvratna poseta Aci, pa da zajedno krenemo dalje - to je samo nekoliko kilometara do Zupanjca. Stizem tamo, medjutim Aca zbrisao do rodbine u Ljig. OK, idem onda ka Mionici, pa cu videti za dalje, mozda do Valjeva, pa malo na skup...
Prva usputna stanica je naravno manastir Bogovadja - idealno mesto da se malo predahne od svakodnevnog tempa zivota.
Posto sam proveo neko vreme sam sa sobom, krecem dalje ka Mionici. I pored velike vrucine, na motoru je prijatno. Puigov vizir na BMW-u nije bas nesto, ali za ovo vreme dobro dodje! Dolazim u Mionicu, pade mi na pamet Ravna gora, odavno nisam bio gore. Putem shvatim da sam ozedneo, i setim se novootvorene cesme (2006) kod kuce Zivojina Misica u Struganiku, pa ni tamo nisam dugo bio.
Kao prilikom poslednje posete, cesma ne radi... Nigde nikog, samo obavestenje sa greskom...
Stara kuca i ograda su tu, vajati su tu i lepsi su nego ikad!
Jedina novost je ovaj top!
Nema vode, sta da se radi... idemo dalje. Do Ravne gore put je znatno losiji. U samom Struganiku prolazim deo koji je sveze nasut sto teskom GS-u ili meni ne prija. Opste je poznato da se nemacka tehnika ovde nikad nije dobro snalazila ni prolazila! To se ubrzo zavrsava i ulazim u pitome brdovite predele sa sjajnim vidicima.
Skretanje za Ravnu goru... Okolne sume su velikom vecinom zimzelene, borove. Medjutim, krajem dominira miris pokosenih livada.
...i tu smo!
Medjutim, ne zadrzavam se, setio sam se da par kilometara ka Kostunicima postoji pored puta cesma sa hladnom vodom. Krecem ka tom mestu i razocarano konstatujem da ni ta cesma ne radi. Tja... pa bice valjda u Kostunicima neka lepa kafanica za predah... Produzujem dalje, pravim ovo za gelande dokumetaciju.
Put pretezno pust i zanimljiv za voznju - dugacki pravci koji se zavrsavaju iznenada jako ostrim krivinama pokrivenim peskom od nedavnih kisa. Mora se ipak biti koncentrisan.
U zemlji kosarke ovo je normalno...
Dolazim na raskrsnicu iz koje ne mogu da zakljucim gde se ide, pa pitam za pravac traktorisu koji pored sebe vozi zenu. Pitam za Kostunice. Levo kaze on, su Kostunici. Ubacujem u prvu i krecem. A desno je za Cacak, vice on. Nabadam kocnicu. Cacak?? Boboska, Janjo, Bambus, Rider-girl, Mancule? Trenutak razmisljanja je bio dovoljan. To ide na Pranjane, jel tako? Jeste, jos 8km! Divota.
Okolina... pa sta reci?
Put vijuga, motor se skoro ne cuje, dostupni su mi cvrkut ptica i po neki zrikavac... onda nailazim na ovo!
Deluje obecavajuce za jednu kafanu, a kafu ne popih celo popodne. Parkiram se. Vidim terasu kafane u tamnoj hladovini, udobne stolice. Zanimljivo ime: Plaza! hehe Plaza u sred ovih brda... Tek kad sam krenuo da sednem, primetio sam plavicasto svelucanje sa druge strane mracne terase.
Nisam verovao ocima - prelep bazen, prosto je mamio svojom cistom vodom da ispunim ono zbog cega sam i krenuo na voznju - kupanjac!
Cuje se tiha muzika, Cavatina Stenli Majersa. Kukuruzi okolo. Kosi, blagi zraci kasnog popodnevnog sunca upotpunjuju ovu cudnu kombinaciju. Evo kako treba da izgleda srpska kafa...
Zavrsavam je i ...
Put i kukuruzi su jako blizu!
Nije bas ovako...
... ali je vrlo blisko tome! Uglavnom, posle sat vremena brckanja, ronjenja, prevrtanja i pljuskanja, bio sam kao nov. Gazda mi objasnjava da se par stotna metara dalje ka Pranjanima odvaja put za Cacak. Pozdravljam se i palim dalje. Okolina je takva da zaboravljam na skretanja...
Ulazak u centar Pranjana je bio znak da sam tu raskrsnicu promasio.
(Wikipedia)
Ipak, nije mi zao. Vec sam jednom, prosle godine, zalutao u Pranjane i jos tada sam primetio da su ovde kafane jako lepe. Prave srpkse, stare kafane sa tremom i debelom hladovinom, drvenim stolovima i kariranim stolnjacima.
Insbruk, Garmis? Ne, Pranjani!
Vracam se nazad, skoro do "Plaze" i zaista, skretanje, jedva primetno, je tu. Produzujem dalje, vozim kroz neku vrstu kanjona, kamenje i suma na sve strane, pustos naravno... Dvadesetak kilometara dalje, nazirem prva svetla Cacka. Prolazim Cacak do Prislonice, Boboska naravno nije kuci. Vracam se nazad i zovem Janju, sa njim odlazim do Mancula na picence. Tamo uz Coca-Colu razradjujemo detalje puta na Alpe koji je Janjo nedavno napravio... Vidjam poznata lica, ali je vreme da se ide kuci.
Eh... Cacak. Nekada sam ovde studirao i jako sam vezan za taj grad. Mislim da nigde ne postoji toliko lepih devojaka, kao u Cacku. Obilazim par ulica kojima sam nekad cesto prolazio...
Ne mogu da verujem koliko je godina proslo od tada... Visa elektrotehnicka skola, restoran Pariz, bonovi za klopu, foto-kino klub Cacak, stari bioskop, Dom kulture... Cacak je sada velegrad, neki delovi su mi jedva prepoznatljivi. Grad se dosta promenio, a i ja sam nesto drugaciji nego pre 32 godine... Samo jedno je ostalo isto - od cacanki srce zna da preskoci po nekad...
Nekoliko kruznih raskrsnica me je delilo od mraka Ibarske magistrale. A onda sam brzo bio kuci.
Lubenica se zaista ohladila.