Stanislave, to se podrazumevalo - osećao bih se kao poslednje g.... da sam postupio drugačije Važno je da je Kymco uprkos svim problemima izgurao put do kuće, ipak je to skoro 200 km. Osećam da će uzrok biti neka banalnost, kako to obično biva, ali nema ništa gore od toga kad se uvuče nesigurnost i nepoverenje u motor tako da me ne čudi što ti je pukao film i hoćeš da ga prodaš.
Kad sam se već raspisao, da iznesem i moje utiske jučerašnje vožnje i druženja koja je dobila sasvim neplanirani epilog ali je, u svemu tome, najvažnije da se nisam razočarao nego, naprotiv, zadovoljan stigao kući. A počelo je lepo, da bi se ubrzo vožnja pretvorila u sve samo ne uživanje: Stanislav alias Naša Stvar (NS) i ja smo se našli, po dobrom starom običaju, u ulici Modene u centru NS, u zakazanih pola osam. Odmah smo krenuli, i već kada smo prelazili DTD kanal, prema auto-putu, videlo se šta nas čeka - gusta, sipljiva magla koja se kondenzuje na svemu...motoru, odeći, viziru. Na auto-putu smo vozili relazivno brzo, imajući u vidu uslove, koristeći strujanje vazduha kao brisače. Kada smo na koviljskoj petlji skrenuli ka Šajkašu, ja nisam više mogao da pratim NS. nego sam mileo 40-50 kmh, jedva nazirući kuda vozim kroz maglu gustu ko testo. Vozio sam bliže sredini puta, prateći središnju belu liniju sve dok ne primetim da mi farovi kola dolaze u susret, pa bež’ udesno. Dodatni problem pravilo je blato koje su na put naneli traktori sa usputnih njiva, i koje je gusta magla raskvasila. Nekako smo stigli u centar Šajkaša i sačekali Alexanta i drugare. Tu sam bio u velikom iskušenju da se okrenem kući jer su mi farmerke bile skroz vlažne. Tu se videlo koliko znače široki viziri na maksi skuterima! Naravno, i oprema za kišu koju btw. nemam, dok sam protiv hladnoće dobro opremljen. Nastavljamo preko Titela, ja na začelju....ubrzo gubim ekipu iz vida. Bilo je očigledno da ovako neće ići pa se, nakon sledeće „stajanke“, oko mene formira sendvič – dva motora ispred, dva iza i peglaj. Sada smo već mnogo brži mada magla i dalje pravi probleme (barem meni). Kako smo se približavali BG vidljivost je bila sve bolja, vlaga sve manja, a kapi vode sa vizira su počele da se suše. Ubrzo se magla potpuno podigla i ukazalo se Sunce... Od GAZPROM-a pa nadalje vozilo se normalno i u najboljem redu. Ređaju se usputna mesta, prolazimo kroz živopisni krajolik Deliblatske peščare i na kraju ulazimo u Belu Crkvu. Nakon kraće pauze na benz. pumpi nailazimo na granicu. Tog momenta počinju problemi za NS „ekipu“: Stanislavljev Kymco počinje da trokira, dobija „knedle“, gasi se... Neko mu prilazi, neko posmatra, većina komentariše šta bi moglo biti uzrok....malo tu šta može da se uradi „na terenu“. Ako ću dobro preneti, pošto je iz 2. ruke, Stanislav je odlučio da se vrati par km do Bele Crkve da vidi, usput, da li će skuter doći sebi ili će morati da odustane od daljeg puta – definitivno. Ono što je nesporno je da se u takvom stanju ne treba čačkati mečka i prelaziti granica. Prelazim srbijansku granicu dok me crv griže savesti što ostavljam komšiju „s onu stranu“ lagano gricka iznutra. Tešim se da epilog, svakako, mora biti (koliko to može biti u datim okolnostima) povoljan: ili će skuter proraditi kako treba pa će nas NS stići u RO, ili će okrenuti pa lagano kući, uživajući u neobavezujućoj solo-vožnji, ili ako skuter definitivno otkaže onda ga kupim usput u povratku. Dok prebiram sve te kobinacije u glavi stižemo pred rumusku granicu, i odjednom – ŠOK! Shvatam da nisam poneo ništa od dokumenat (vozačka i saobraćajna), sem pasoša koji sam, otprilike, zakucao za izlazna vrata da ga ne zaboravim. Neću vam opisivati bes koji sam osetio prema sebi, sve što pomislite da sam pomislio – istina je! Glas razuma i kolega po motoru odvratio me je od pomisli da prođem granicu „na blef“. Okrećem motor nazad i vraćam se u Srbiju, opet mi naši nisu ništa tražili sem pasoša. Stajem odmah iza granice, tu gde je NS odustao, i zovem ga ali se ne javlja. Dobro je, znači na motoru je i vozi... Nastavljam prema B.Crkvi i ubrzo mi se Stanislav javlja da je na izlazu iz B. Crkve prema Vršcu. Stižem ga i dogovaramo se da idemo „centralnobanatskom“ magistralom jer u Vrcu i Zrenjaninu ima drugare kojima može da se obrati za pomoć i prevoz kombijem, zlu ne trebalo. Vozimo 50-70 kmh, kako skuter dozvoli, jer čas ide normalno čas počinje da trokira, trza i sl.. Nema veze, lepo je vreme, barem ja sam uživao usput u vožnji. Stali smo na kafu u Vršcu, kulirali u pešačkoj zoni skoro sat vremena u bašti nekog kafića, i nastavili do ZR. Plan je bio da se potroši veći deo goriva sipanog na pumpi u Bcrkvi pa, ako je do goriva, sa novim dolivanjem problem bi mogao da nestane. Ali avaj, na pumpi u ZR nakon sipanja goriva skuter nije uopšte hteo da upali. Jednog momenta je sastavio i Stanislav je krenuo za NS, dok sam ja ostao da kupim neke slatkiše mojim devojčicama. Računao sam: brzo ću ga stići... Bogami, to „brzo“ se malo odužilo – stižem ga tek kod raskrnice za Žabalj, jer mu je skuter radio skroz normalno. Nastavili smo ka Novom Sadu ali skuter opet počinje da trokira, ovaj put najžešće do sada, do te mere da NS odlučuje da stane na jednom proširenju puta i da pozove nekog sa kombijem da dodje po njega. Tog trenutka bili smo već na dvadesetak km od Novog Sada. Htedoh da ostanem da čekamo zajedno ali me je ubedio da nastavim, uz obećanje da će mi javiti da li je sve ok prošlo. Tako je i bilo: malo kasnije uspeo je da ponovo upali Kymca i nekako se dovuče do Novog Sada.
Sve u svemu, bez obzira na sve opisano, meni je jučerašnji dan prijao a nešto sam i naučio. Jedva čekam da vidim slike i pročitam kako se ostatak ekipe proveo po RO.