O krivinama od Valjeva ka Osečini neću trošiti reči jer, verujem, da je većina foruma prošla bar jednom ovom, fenomenalnom džadom - 30 kilometara čistog zadovoljstva. Taman da probam zadnje vešanje koje sam još malo omekšao. Taman sam uhvatio ritam dok su mi poslednje valjevske kuće ostale daleko u retrovizoru, kad naletoh na prve autobuse pune nekakvih... Uzdržaću se, da ne bih davao povoda za brisanje ovog, kratkog raporta, samo ću reći da se put kojim sam vozio, i s pravom očekivao da pri tom uživam, pretvorio u vožnju u koloni autobusa i automobila, koji se nisu preticali jer su očigledno putovali zajedno u konvoju. Par puta sam uspeo, uz dosta rizika, da obiđem ovakvu kolonu ali sam odmah stigao sledeću. I tako sve do raskrsnice za Krupanj gde sam, neplanski, skrenuo i zaputio se ka Drini, ne bih li makar malo kompenzovao ono što sam pre toga propustio. A i zbog još jednog razloga. Put do Krupnja lep, solidan asfalt, vozim i razmišljam o onoj bulumenti koja se sliva ka Loznici, sa jedne strane, i ovoj predivnoj, zelenoj prirodi kroz koju vijugam. Lepe kuće, sređene okućnice, malinjaci svuda, šljiva rodila, kukuruzi viši od čoveka... Rađa plodna zemlja, a kako i ne bi kad je natopljena krvlju naših slavnih predaka. Kome ovo nije sveto - seme mu se zatrlo.