Pre 30 godina kad sam počinjao svoj život na dva točka granice su bile asfalt.To se dešavalo na daleko lošijim i manjim motorima nego što vozim zadnje vreme.Sada kada su obaveze vođenja nekog do početka njegovog samostalnog života za vratom ,granice su tamo negde daleko i o njima ne razmišljam.
Kada vozim sa ženom imam taj problem da nam deca ne ostanu siročići ali.
U mojim zdravorazumskim razmišljanjima nije problem da ja odem i deca ostanu siročići.Mnogo mi je veći problem da ja nekim slučajem koji je daleko izvesniji ostanem invalid o kome ta deca treba da vode računa do kraja života.
Da zbog mog zadovoljstva upropastim život svojoj deci ta pomisao me užasava.
Možda sam malo neadekvatno sročio sve ovo ali oni koji imaju decu mislim da će me razumeti,a oni koji ih nemaju razumeće me za + godina.