Vidim da mnogo ljudi ima iste strahove kao i ja, mene takođe najviše plaši da ne ostanem invalid i nekome na grbači. Još više sam počeo da razmišljam o tome kada sam saznao da ću postati otac. Od tada svaka vest o nekoj nesreći u kojoj je učestvovao neki motociklista me smrzne i neko vreme mi je mrsko da sednem na motor. Konkretno vezano za temu moja žena se provozala samnom dok sam vozio skuter, posle vožnje je rekla da neće nikad više da sedne na motor, u međuvremenu sam promenio motor a ona zatrudnela. Od trenutka kad je sela na Trandžu tako (jedan krug oko zgrade) počela je borba i ubeđivanje da nije pametno da se vozi samnom. Naravno morao sam da joj ispunim želju i provozam je nekoliko puta bar po kraju. Sve u svemu promenilo mi se gledanje na sve ovo, volim da vozim motor i to je jedina stvar koja me izdvaja i rehabilituje od svakodnevnice, posla, stresa ali sa druge strane uvek mi je u glavi briga i strah šta ako...? Imam dilemu da li sam sebičan prema drugima ako na neki način rizikujem i bavim se onim što nije baš najbezbedniji hobi. Nema tu nekog rešenja ili prelomiš i kažeš vozim, bolje da moja porodica i žena ima srećnog oca i muža ili okačiš dva točka o klin i posvetiš se nečem drugom.......i za dvadeset godina kažeš jbt. kako sam mogao da putujem na motoru i gledam svet iz neke druge perspektive, eh da mogu da se vratim u dvadesete i tridesete!