O stanju u saobraćaju najbolje svedoči poražavajuća statistika
Ja sam u nekoj ranijoj temi već naveo da me po gradu (Požarevcu) pretiču skuteri, čemu su se neki smejali, ali zaista mi je ludo da se približavam raskrsnici i onda kočim svom silom, kao što to rade deca na skuterima, već mi je logično da usporim na vreme ne koristeći kočnice (motorno kočenje) i ne brinući što će me preteći deca. Uvek žurim, ali nikada toliko da vozim pun gas i kočim svom snagom, već odmereno, kako i priliči gradskoj vožnji. Da deca imaju jače skutere, tek bi bilo svašta, sva sreća većinom kineske krntije.
Na semaforu se probijam samo ako ukapiram da će duže vreme biti crveno svetlo (malo ili puno automobila, pratim druge semafore, itd.) i ako ima dovoljno mesta. Nisam nikada zakačio tuđi retrovizor gurajući se. Znam da bih izašao iz auta i zavrnuo uši nekome ko bi mi to uradio sa retrovizorom, pa onda to ni sam ne radim. Mislim da je pravo mesto za vaspitanje porodica i osnovna škola. Šteta je što se u osnovnoj školi malo pažnje pridaje saobraćaju, trebalo bi daleko više da se radi na tome. U moje vreme je postojala saobraćajna sekcija, vozili smo ponike po poligonu, učili testove, takmičili se. Ne znam koliko je to danas zastupljeno po školama, ali bi svakako trebalo više. Umesto suludo obimne matematike i gotovo svih drugih predmeta, decu bi više trebalo učiti životu, gde svakako spada i saobraćaj bez koga moderan čovek ne može da funkcioniše.