Leti cesto kad posle posla odmaram, cujem kroz otvoren prozor da neko dete sa parkinga zgrade vice i izgovara "K'ME". Naravno, odmah skacem na prozor, jer znam da se mali Nikolica, sin mog kuma popeo na motor i sa kezom oko glave ceka da se pojavim .
A isto tako gdegod vidim decu usporim, podignem vizir da vide da ispod kacige i sve ostalo crne opreme nije robot nego covek, mahnem, svirnem, stanem da popricam, ako neko hoce da se popenje na motor izadjem u susret. Mimo dece, tu su i roditelji koji ne znaju nikoga ko vozi motor pa na sve to, pa jos u komplet opremi, gledaju sa nekim strahom, strahopostovanjem, radoznaloscu, nekad gadjenjem.... Ako sam iza auta, obavezno mahnem, posto su klinci u glavnom sramezljivi. Ali mi je jako tuzno sto smo mi sa ove teme i foruma veoma usamljeni u srpskom bahatom, nekulturnom iskompleksiranom i od strane nemoto populacije satanizovanom moto svetu. A kao sto neko rece, problem kod nas je sto motociklisti voze jako brzo, jako bucne motore, pa jos bez kacige (ili kao vanemaljci u ful opremi), pa stradaju, pa su bradati, prljavi, pa ih nekad voze ljudi za izvrsenje krivicnih dela...... Sve u svemu ni jedna dobra asocijacija, tako da vidjenje i nas samih ne treba mnogo ni da cudi.
Medjutim, to opet ne znaci da treba da prestanemo da se borimo protiv vetrenjaca i sirimo najlepsi moguci glas o nama, a to je najdelotvornije ako se klincima od malih nogu usadi svest o tome, jer ce buduci saobracaj na njima ostati.
A sto se tice toga kako klinci reaguju na motore znam iz sopstvenog primera jer se dan danas secam bezmalo cak i mirisa vetra u licu kada me je komsija pre 30ak godina na matorom puhu provozao nepunih 100 metara. To je bila moja prva moto voznja. 10ak godina kasnije sam od oca (hvala mu) dobio prvi APN i tu je ljubav prema motorima poprimila konacan oblik.