@Malacc Mislio sam na to ko plaća, koga će boleti

Dimenzije zadnje gume na forzi su 140/70-14

Pa sta da stavlja na krs star 20 godina, miselinke ? To što je bmw ne menja činjenicu da je star i da je krs.

Meni gore od plina kad videh pre neki dan BMW E91 sa LingLong gumama.

Hvala na savetu nov sam pa još uvek nisam pohvatao sve. @alexanto sreća u nesreći nije na ime roditelja

Još jedan drugarski savet, par dana si na forumu: Nema potrebe da citiraš prvi post iznad svog pa čak i prethodne postove, pogotovo kad su obimni. Dovoljno je da taguješ forumaša kojem odgovaraš dodavanjema znaka @ ispred njegovog nick-a kao ja sad tebe: @Malacc Tako će on dobiti obaveštenje da si ga tagovao, pomenuo a ljudima neće otvarati duplo postove. Forum se time ne zagušuje i teme su preglednije. Što se tiče tvog iskustva, svaka škola se plaća, ti si dobio dooobru kaznu (ili tvoji roditelji u tvoje ime) pa se potrudi da izvučeš što više pouka iz svega ovoga. Srećno

Tebe SYM i Eurosumar treba da plate,sto testiras najaceg vazdusaru. Stalno opterecenje dve osobe ,verovatno ga i ne mazis. Bar troskove puta da ti nadoknade.

Vidiš koliko smo različiti. Mi na putu što manje telefona i tehnike - samo nužno, bukiranje, prognoza i možda promena puta. Meni je zanimljivo, kad razgovaramo u različitim nerazumivim jezicina, najviše rukama i nogama. Dosta puta sa puno smeha sa obe strane.

Kolega kupi jeftiniji, a ja mu za manje od razlike u ceni dam svog FJR-a, poklon u vrednosti 400€ i ručak. A i lepši je plavi, za dečake.

@BokyBoyMa ko te pljuje...koji ti je.Ja sam razmišljao da ugradim u punta ali spadam u onu grupu koja gazi malu kilometražu a cena ugradnje sa atestom je 700€,tako da.... Ma rade i bembure na plin...Par autobusa 581 su ili na plin ili na metan,(idu kaj metak)ma i kamiona na plin. Sad je to usavršeno da ne možeš da provališ na kom je gorivu.... Čak neki automobili sa fabričkim plinom imaju veću snagu od istih tih automobila sa istim motorima koji idu na benzin(nove dacie sa tri klipa)..Ne se razumem,ali sve je moguće. Nego većina nas vozi to što vozi,i to što vozimo 'oće da jebe...pa još da jebe i plin.Nema smisla

Suzuki V Strom 1050 crash bars Seba.

Danas gospođa i ja utucali 200km po dunavskoj,pa malo do Rama,Srebrnog jezera. Uglavnom,pored vode...Simeun i dalje ne posustaje! Na Dunavskoj milion kamiona i par automobila.... Послато са 23124RA7EO помоћу Тапатока

Namontirao mu pontisovu navlaku za sedište da ga ne prži sunce i ne pada prašina.... Послато са 23124RA7EO помоћу Тапатока

Da ali dok nadjem nekog da ga pogleda, platim prevoz i kasnije carinu... Mislim da je bar sto se tice ovih jeftinijih motora bolje da se uzme u Srbiji. Naravno ako je ok

Ili , pade mi na pamet , ako neko resio da kupi ovaj kofer , i ako je hteo kao ovaj desno ( takav je moj ) , i ako mu je interesantna ponuda , da kupi ovaj levo pa da ili zamenimo poklopce uz doplatu moju , ili cak da mu smanjim 50,60,70e pa da uzme moj a ja da mu dodam za kupovinu ovog levog... svakakve kombinacije moze

Kupio bih ovaj poklopac kofera , ali se jako tesko nalazi...kontaktirao sam i banisu Bitno je da budeu sivoj boji ...skoro sam siguran da pase i od maksie ... Ili , ako neko ima kofer koji bi oglasio , mozda da se zamenimo , moj takav poklopac je karbon i u super stanju je

Lepota

Оно јес'... [emoji6] Сент фром мај Шајоми...

Grafiku sam izvadio iz svog racunara, ponovilo se malo pa ide na prodaju. Ocuvana, ne maltretirana. Cena 50e

Imam i jedan stampac HP laserjet 1020, treba mu malo servisa, glavi papir. Nisam ga slikao, ako treba javite. Mada je klasican 1020

Evo da dodam jos nesto : Laptop Toshiba i3 starija generacija sa 4 GB rama memorije i 128GB ssd. Na njemu Win 10, baterija losa i ima jednu veeeliku tacku na ekranu, izgleda kao pomracenje meseca , Dobar za muziku, kuckanje i tako

U pravu si.... Ovaj voli vise obrtaje, ja sam svoj iz pocetka malo davio, ali sam vremenom skontao da mu vise prijaju veci obrtaji. I tacno je to za vibraciju, tacno negde oko 3800 vibrira.... Meni neka plastika se napred cuje samo od 3800 do 4100,znaci da tu najvise treska. Bas mi drago kolega, uzivaj...

Jeste.

DAN 6. (NEDJELJA) Vrijeme se stabiliziralo, ali povratak preko dolomita i vožnja preko prvotno „promašenih“ prijevoja nažalost ipak više nije opcija. Vraćamo se autocestom preko Verone, Venecije , Trsta do Rijeke. Supruga predlaže da usput pogledamo Škocjanske špilje u Sloveniji , ali ja međutim imam drugi plan i pomalo vragolasto se pozivam na njenu rečenicu koju je u suzama izgovorila kad je izlazila iz muzeja MMM Corones. Naime u Bresciji postoji muzej “Mille Miglia” smješten u restauriranom kompleksu manastira Sant'Eufemia. Simbolika muzeja unutar manastira ne može biti jasnija veza s našim hodočašćem i duhovnim uzdizanjem, pa ekipa naravno sa zadovoljstvom pristaje. Muzej je sa svojom kolekcijom rijetkih povijesnih četverokotačnih dragulja naravno posvećen legendarnoj utrci Mille Migilia. Ako netko tko čita ovaj tekst ne zna o kojoj je utrci riječ, molim da odmah ode do prve ispovjedaonice te nakon ispovjedi za pokoru izgovori Mille “Očenaša” i Migilia “Zdravo Mariji”. Bespotrebno je pisati da samo ostali bez daha promatrajući ta umjetnička djela na četiri kotača. Bezvremenski dizajn tih automobila s majstorski i umjetnički izrađenim detaljima neupitno tjeraju svakog promatrača na preispitivanje u kojem smjeru je otišla današnja auto industrija. Otišla je vrit, ako se mene pita, jer svi današnji automobili izgledaju jednako i plastično upakirani u božepomozi SUV odijela, pritom kombinirajući u jednoj karoserijskoj inačici sve moguće i nemoguće dizajnerske karoserijske stilove kao što turbofolk muzika uzima sve najgore od svih glazbenih pravaca u samo jednoj pjesmi. Mislio sam da ne može biti gore od pravokutnog automobilskog dizajna 80 tih godina prošlog stoljeća, ali ovi današnji automobili gotovo da vrište da može gore, šepureći se svojim “hight tech” instrument tablama (ako se to tako još može nazvati) s nekoliko tableta spremnih za igranje video igrica prilagođenih „ukusu“ za život nesposobnih tinejdžera, a koji su emotivno dezorijentirani u stvarnom svijetu, jer većinu svog života troše na virtualni svijet. Kad upališ zaslon „instrument table“ milijun boja prošara ekran, led svjetla i ambijentalna rasvjeta kičasto zabliješte cijelim vozilom da bi se na kraju na ekranu ispisao tekst koji sugerira vozaču da treba voziti oprezno i da ne pije tekućinu iz baterije, da bi nakon toga vozač s ponosom uključio opciju da umjesto zvuka sirene pritiskom na volan se čuje glasni prdež. Eto u tom smjeru ide autoindustrija, u smjeru ponosnog zvuka sirene. Ponovo sa sjetom gledam u ta starodobna izložena remek dijela iz vremena kada je osjećaj za lijepo i univerzalan ukus ljudske populacije (nekim čudim ćak i u Amera) bio drugačije oblikovan, tako da i danas jednim dodirom oka na te plemenite linije istovremeno u mislima se prizove slika romantičnih vremena puna entuzijazma i želje za dizajnerskom i mehaničkom perfekcijom. Da, vjerojatno sam i ja već starodoban kao i vozila kojima se divim i samo sve manje razumijem novo vrijeme i ukus novih klinaca, ali ponekad starost na leđima nosi i breme neke iskustvene zrelosti koju novi svijet u svim sferama sve manje osluškuje i čuje. S tim mislima utvrđujem da je automobilska industrija skrenula sa svog puta u trenutku kad su se iz automobila izbacile pepeljare i upaljač za cigarete. Odmah mi se javi neizreciva želja da pripalim cigaretu upaljačem iz jedne izložene Alfe Romeo Giulietta Sprint i u njenoj kabini uživam u opojnom mirisu plemenite kabine i dima, ali shvaćam da muzej ima protupožarni alarm, pa u ime starih dobrih vremena palimo cigarete i častimo se kavom na vanjskoj terasi kafića u sklopu kompleksa manastira Sant'Eufemia. I više nego zadovoljni viđenim, s dovoljnom dozom kofeina u tijelima izlazimo iz muzeja na kružno križanje i nastavljamo u smjeru autoceste prema Veroni i Veneciji. Vožnja autocestom, što reći, odnosno napisati, najbolje ništa. U Trstu silazimo s autoceste kako bi napravili pauzu i napunili bateriji posjetom dvorca Miramare (Castelletto di Miramare) koji nas, čim smo zakoračili u njegovu sjenu, odmah vraća u vrijeme prinčeva i princeza. Prekrasni dvorac čije ime u prijevodu s talijanskog znači „pogled na more“ u sebi krije tužnu sudbinu svojih tvoraca koju vam prepuštam da sami istražite. Dolazimo do Rijeke gdje se rastajemo s našom ekipom, s našim vedrim Casper bemvejašima, našoj Crvenkapici i Vuku, s kojima na rastanku razmjenjujemo ideje i planove za buduću novu zajedničku avanturu, koju oni s osmijehom (kako drugačije) i prihvaćaju. Za mene godina i nije neka godina, ako ne provozam Trajekt Rabljanku 1 jadranskom magistralom koja je po mom skromnom mišljenju jedna od najljepših cesta Europe. Međutim bez naših vedrih bemvejaša vrijeme nam nije išlo na ruku i cesta je bila zatvorena zbog bure u njenom najboljem dijelu od Senja do Svete Marije Magdalene te smo u Senju prinuđeni nastaviti u smjeru Žute Lokve i ličkom stranom se dočepati Biograda na moru. Iako nisam odvozio Jadranku, ne mogu biti nezadovoljan, jer i Bog je stvarao svijet punih 6 dana, a ja sam kao skromni ljudski sin i miljenik božji u tih 6 dana našeg hodočašća uspio nakratko razvrgnuti savez sa Svevišnjim, da bih zatim uz njegov blagoslov doradio u sinajsku kamenu ploču uklesanu 1. Božju zapovijed te tim činom ponovo uspostavio savez sa Bogom i svetim trojstvom, a samom sebi sam dao novi zavjet ću se ponovo vratiti pred sveta mi crvena vrata s orlom, a čistom srcu se sve želje ispunjavaju i zato budite čista srca i usudite se željeti.

DAN 5. ( SUBOTA) Cijelu noć je padala kiša i to je tek bilo zagrijavanje kiše za njezine stvarne subotnje namjere u pogledu još više kišnih kapi mjerenih u litrama po metru kvadratnom. Opet gledam te pametne, a glupe aplikacije vremenske prognoze. Pokazuju jaku ciklonu iznad cijele sjeverne Italije, Slovenije, a bome i cijele Hrvatske od juga do sjevera Iako sam obnovio savez s plamtećim grmom, izgleda da isti mi ipak daje „packe“ i lekciju iz neposlušnosti, a kolateralne žrtve moje nepokajničke duše su ostatak moje uvijek vedre i grijeha oslobođene moto ekipe, ali i ostala ljudska populacija koja živi u područjima kojima se želim vračati doma i to uz moje prvotno planiranu trase nazad preko dolomita i prijevoja koje nismo zahvatili u prvom prolazu, tako i uz aleternativnu trasu autocestom Milano-Venecija-Trst-Rijeka. Bog me voli i jedan sam mu od dražih ljudskih sinova, ali moje nepokajničko ponašanje utječe i na okolni svijet oko mene i na to moram ubuduće svakako obratiti pažnju. Predlažem da ipak ostanemo još jedan dan u Mandello de Lario-u, jer je sutrašnja prognoza obećavajuća, međutim moj kolega pravi tvrdi bemvejaš ipak želi da krenemo autocestom prema hrvatskoj unatoč kiši, jer na BMW RT-u ako se voziš iznad 100 km/h i kad pritiskom na gumbić podigneš vjetrobran u najviši položaj, sve kišne kapi lete iznad kaciga i gotovo nemoguće je kisnuti. Malo sam skeptičan prema njegovim uvjerenjima i mada Trajekt Rabljanka 1 također ima visoki vizir, moja iskustva vožnje po kiši su prilično drugačija, ali zbog dobivenih božjih packi nikako ne smijem pokolebati više ničiju vjeru i stoga pristajem (nevoljko) na takvu vožnju. Oblačimo kišnjače, provjeravam da li moj duct tape i dalje dobro drži nogavicu, pa krećemo za Bergamo. Do Bergama smo prilično kisnuli i od umjerenije kiše, ali to je zbog vožnje s prosječnih 50 km/h, pa čarobni vjetrobrani nisu bili u mogućnosti dobro odrađivati svoju ulogu bacanja kišnih kapi iznad kaciga. Na autocesti s tri traka, krcatoj vozilima koji dižu goleme vodene oblake iza sebe vozimo se prema Bresciji brzinom od 110 km/h. Kiša sada pada opako jako. Vozim iza vodonepropusnog BMW-a RT svoju Hondu i shvaćam da ne vozim više Hondu Trajekt Rabljanka 1, sada vozim Hondu podmornicu U 571 !? Gdje si sada brate Mojsije da razmakneš ovu vodenu masu? Mojsije me otkantao i ne reagira jer još uvjek kljuca dlijetom po kamenoj ploči izmjenu 1. Božje zapovijedi. Na sva tri traka promet se zbog proloma oblaka, munja i gromova odvija brzinom od 80 km/h, pa sada i moćni BMW RT sigurno postaje vodopropusan, a bemveovski vjetrobran zbog male brzine više nije u stanju svoje putnike držati na sedlu suhima. Pinlock system na mojoj kacigi već kilometrima ne funkcionira i morao sam lagano otvoriti vizir na kacigi kako bih smanjio zamagljivanje, odnosno kako bih barem nešto video na cesti, pritom ne mareći što će mi spužva u kacigi biti potpuno mokra. Ekipa na BMW RT-u se napokon smilovala nama na Hondi podmornici U 571, te skreću na krcato parkiralište neke benzinske koja se prvotno kao fatamorgana pojavila uz autocestu, da bi uz ushićenje spasonosno shvatili da je uistinu stvarna. Vozila svih kategorija i vrsta pristaju i traže spasonosno parkirno mjesto kojeg više nema , a sve kako bi napravili preko potrebnu pauzu, a zatim odlučili kako dalje. Na parkiralištu vidimo i motocikliste u trapericama i majicama, bez moto odijela, a kamoli kišnjača, kako očajni situacijom u kojoj su se našli ne vide izlaz iz iste. Gledam ih i ne mogu ne imati grižnju savjest s obzirom na to da je moje jučerašnje idolopoklonstvo imao tako jak utjecaj na ovu njihovu tešku situaciju. Ulazimo u restoran u sklopu benzinske i naručujemo preko potrebnu kavu, odlazim u WC s namjerom da na sušilu za ruke bezuspješno osušim spužvu u kacigi. Vračam se popiti kavu kad vidimo da je naš uvijek vedri Casper, naša suborka, suvozačica na BMW-u RT u očaju i panici. Netko joj je ispred nosa ukrao kišnjaču!? Dok je srknula gutljaj kave, neki majstor je drmnuo kišnjaču koja se sušila na stolici tik uz nju. Tješim našeg Caspera i produhovljeno izgovaram da su čudni putevi gospodnji i Bog sigurno ima neki plan zašto je tako. Moja supruga i kraljica istovremeno pokazuje telefon s upaljenom aplikacijom Booking i govori da je u ovaj zao čas bukirala hotel u Bresciji. Ponovo ne mogu vjerovati kojom mudrošću i intelektom je prožeta moja kraljica. Naš Casper na benzinskoj kupuje jednokratnu crvenu kišnjaču, pa sada naš bemvejaš i njegova suputnica izgledaju kao vuk i crvenkapica na motoru. S tom slikom s osmijehom ponovo sjedamo na motore te nakon nekih dvadesetak kilometara skidamo se s autoceste prema Bresciji u kojoj nas čeka prekrasno sunčano nebo. Oluja je odlučila nastaviti prema Veroni, Veneciji i Trstu bez nas. Stvarno su čudni putevi gospodnji s osmijehom izgovorim dok slutim da je moja karmička “packa” odrađena i da sam ponovo u potpunoj milosti, a s tom činjenicom i ostatak ljudske populacije na mojem putu, tako da i moja grižnja savjest nestaje kao i olujna kiša koja je nestala s obzora. Smještamo se u hotel kraj željezničke stanice i pod potpuno vedrim nebom odlučujemo pješice (bez motora) obilaziti znamenitosti koje nam nudi Brescija, a pokazalo se da taj gradić ima stvarno puno toga nam pokazati i ponuditi. Kroz kilometarske šetnje gradom mogu potvrditi da je Brescia uistinu šarmantni grad, prepun bogate povijesti, arhitekture i kulturnih znamenitostima i kao takav definitivno je nepravedno u sjeni većih razvikanijih gradova koji ga okružuju. Zadovoljno prihvaćamo ulogu slučajnih turista koji su se oduševili slučajno ponuđenim gradom i njegovim znamenitostima, dok je produhovljeni dio mene potiho šaptao “slučajnosti ne postoje”.