Rano ujutro već smo bili u sedlu. Odredište je Skopje a to znači stara ekipa... Nedugo nakon polaska dok uživamo u prekrasnim Grčim pejzažima okupanim u jutarnje sunce, na jednoj od mnogih serpentina, pri možda 30-tak km/h niotkud se na našoj strani ceste prepreči Lada Niva. Unatoč nikakvoj brzini nije bilo šanse da stanemo i u tom trenutku već sam vidio scenarij poslije pada. Kako sam uspio izbjeći vozilo a da pri tom nismo pali još uvijek mi nije jasno. Obzirom na tupi pogled djedice za volanom niti njemu nije bilo. To je ujedno bio i jedini neugodan doživljaj na cijelom putovanju!!! Odmorišta uz cestu nije niti bilo te su zaustavljanja bila kratka...uglavnom uz auto-cestu... U Skopje smo došli već oko 13h - zovemo Viktora (Velprom). U tih nekoliko minuta dok smo čekali Viktora stala su tri čovjeka i pitali dal nam treba kakva pomoć!!! Pitam se kad mi se to posljednji put desilo i... prije je došao Viktor no što sam se mogao prisjetiti. Što reći o Viktoru i Aleksandri i ostatku Makedonske ekipe a da već nije rečeno!!! U društvu njegovih princeza i iščekivanju Makedonskih specijaliteta... Pored ovakvog predjela zamislite glavno jelo!? Uglavnom, da ne prepisujem dijelove lanjskog boravka u Skopju - pogledajte sami... Ženski dio je otišao u šoping a muški na "sastanak" koji se malo otegnuo.... Jutro kod Aleksandre i Viktora... Gazdarica kuva kavu... I Suzana ima društvo...

Manastiri izgledaju prilično nestvarno. Prilična je enigma kako su zapravo građeni posebice ako se ima u vidu kada je to bilo!!! Ovaj se na sreću zatvorio kad smo do njega stigli! Nakon tolikog napora došlo je vrijeme za odmor... U Kalampaki... Sve u svemu prilično naporan dan kojeg smo okončali u nekom restoranu u Kastrakiju!!! Obzirom na veliku količinu turista kao i turističkih sadržaja kojima obiluje ovaj kraj cijene su umjerene - nešto niže no u Hrvatskoj!

Nakon cijelodnevnog razgledavanja otoka vratismo se u kamp. Danas nam je bila godišnjica braka (iako baš ne pamtim koja po redu) te odlučismo otići na romantičnu Grčku večeru. Recepcionarku zamolim da mi rezervira karte za trajekt kako ne bi ponovili jučerašnje iskustvo a kad ono....ŠTRAJK!!! Lijepo pitam kakav je to kamp ak recepcija štrajka a kad ono - recepcija radi no trajekti voze samo danas do ponoći.... a zatim tko zna! Nije da otok nije lijep - i hrana je ukusna no nije mi se slavila godišnjica narednih sedam dana - stoga......u luci smo bili nešto prije 18h!! Uglavnom nakon dolaska u doticaj sa kontinentom stali nismo sve do Kastrakija! Bila je već noć a i sama pomisao na ime mjesta izazivala mi je jezu u želucu... Vrlo brzo pronalazimo kamp koji ima neke veze sa onim na Krfu kojeg smo uzgred rečeno pretplatili (naplatili su nam smještaj za 1,5 dan iako smo u njemu bili ni 24 sata!). Vlasnik nas pita odakle dolazimo - te kad je čuo Kroejša mislio je da smo u danu došli do Grčke! Dal zbog sažaljenja ili nečeg trećeg dobili smo bungalov za 35Eura. Ujutro je u Kastrakiju ipak sve bilo na svom mjestu... Pogled kroz prozor... Uglavnom rekoše nam da ima još 6 živih manastira od izvornih 26! Žena se jako ražalosti, no meni je i tih 6 bilo previše... Nije da nisu lijepi i to al u svaki pješice gore pa dolje... Mislio sam da to monasi suše gaće a kad ono zastavice planinara... Kastraki!!!

Flora i fauna je raznolika... Suzana je dobila društvo... A baš danas ne radi... Kako smo ih ostavili...tako smo ih našli... Kako lijepo odmara...a da je znala što je još sve danas čeka...

Ponuda smještaja je prilično bogata te nedaleko od Kerkyre nalazimo uredan bungalov za 47 Eura/dan... U kampu nismo bili sami... Ostali smo prilično iznenađeni turističkom ponudom otoka koja u kombinaciji sa prirodnim ljepotama pruža potencijalnim gostima lijep provod. Sutradan pođosmo u detaljnije razgledavanje sjevernog, mještani kažu lijepšeg dijela otoka, uostalom pogledajte.... Oštrom oku ništa ne promiče... Ono prijeko je Albanija... Možda se ne vidi najjasnije no plaže u Albaniji su znatno čišće... Što se to nudi na meniju.... Nije loše... Valja ići dalje... Zapadna strana otoka...

Na izlasku iz Albanije ispratile su nas nepregledni nizovi bunkera. Samu granicu prešli smo tako da nam je bilo neugodno. Naime dok je ostatak kolone koji je bio prije nas u redu vadio sve iz automobila, nama su signalizirali da dođemo ispred a između dobrodošlice i pozdrava prošlo je oko pet sekundi. U Grčkoj se odmah primjeti poštivanje motociklista u prometu. Uglavnom većinu preticanja smo obavili bez prelaska bijele linije. Malo prije Ioannine stadosmo te napojismo i Suzanu i nas... Konobar nas savjetuje da iza Ioannine izađemo na auto-cestu koja vodi direktno do luke u Igoumenitsi. Tako je i bilo. Uglavnom što se Grčkih auto-cesta tiče: - auto-ceste su najvećim dijelom besplatne sa dobrom vertikalnom i horizontalnom signalizacijom - na auto-cestama nema pumpi za gorivo ali zato postoje znakovi koji upozoravaju na udaljenost i smjer najbliže - Grci ubrzano rade auto-ceste tako te ne treba vjerovati kartama niti GPS-ima jer dosta dionica još nije ažurirano (vidiš što su građevinari - brže rade ceste no što ih drugi stignu ažurirati) - manje više dobar dio auto-cesta ima jako dobre alternativne pravce Stigosmo u luku... Dolazim kupiti karte za trajekt. Luka je poluprazna a trajekt samo što nije krenuo. Prodavač je bio vidno uvređen na moje pitanje dal govori engleski! "Jes afkurs"- odgovori nervozno!! Uredno ga zatražim karte za nas troje te prstom pokažem da je motor u pitanju. Umjesto odgovora o cijeni pokazuje prstom na zaljepljeni papir na staklu gdje piše brojkom 37 a kraj toga Grčkim pismom nešto za mene nečitljivo! "Valjda ima dosta motorista ovdje kad imaju unaprijed izvješene cijene" - pomislim. Nakon što smo obavili trampu - pogledam karte na kojima nisam razumio ništa osim brojki koje zbrojene iznose 27!? Normalno da je na svako moje daljnje pitanje odgovarao na Grčkom. Obzirom da su sa trajekta već signalizirali da se ukrcamo nisam pokušavao naučiti Grčki! Tad mi sine da me je onaj pastir iz Albanije jasno upozorio da pazim na džepove!? Na trajektu... Nakon nešto više od sat vremena stižemo u Kerkyru... Silazimo s trajekta... Prvi dojam - Kerkyra je prilično velik grad za otočne pojmove, a sam Krf prilično velik otok za naše pojmove. Gledajući doba godine - stječe se dojam da otok živi ne samo u sezoni već tokom cijele godine. Inače namjerno ne želim iznositi neke statistike i prepisivati podatke sa raznih Wikipedija - oduvijek sam više cijenio objektivni dojam putnika namjernika pogotova ako je sredstvo za put dvokotač!!! U potrazi za smještajem...

Nedugo zatim dođosmo u Dhermi. Krasan pitoresni gradić ali ne na obali ovog divnog mora. Čini se da Albanci nisu gradili naselja uz obalu već su zbog obrane od potencijalnih napadača sa mora bježali u planine povrh obale. Tu je i Suzana ožednila pa odlučujemo potrošit sve njihove novce jer kao više nam nikad neće trebat!? Na obali u Dhermi... Još uvijek jedinstveni primjerci arhitektonskih mastodonata.... Dalje prema Sarandeu... Neposredno prije Sarandea odvajamo se ka graničnom prelazu Kakavia... Zanimljivo no tad smo bili nekih tri kilometra zračne linije do Krfa - današnjeg odredišta...no dvokotačem to baš i nije blizu! Zakonita provjerava dal smo na ruti...kako slučajno ne bi ostali još u Albaniji... Pastir nas upozorava da je Grčka blizu i da pazimo na džeparoše...

Ne znam jel to bilo od umora , Albanske pive ili pak planinskog zraka no spavali smo odlično. Do sada smo imali izvrsno vrijeme a da vidimo danas... Ako se po jutru dan poznaje - neće biti loše! Za doručak između ostalog i... poznata kava!? Tek smo ujutro vidjeli koliko ima turista u hotelu! Sudeći po nadmorskoj visini valja su planinari! Žena se nikad brže nije spremila - valjda žureći čim prije iz Albanije! Nastavljamo dalje ka jugu i za divno čudo promet je izuzetno rijedak - tek po koje dostavno vozilo. "Kako li si samo mudro izabrao dan za prolazak kroz Albaniju" - dobacuje zakonita! Ponavljanje je majka svih mudrosti - učini mi se kao zgodan odgovor no sve je ipak ostalo kao misao. Nastavimo se penjati kroz prekrasne predjele u isto vrijeme i pitome i divlje! Iznad oblaka... Prošli su nam put prigovarali da nemamo niti jednu fotku sa bunkerom! Nakon što smo se počeli spuštati ukazalo se ovo...prekrasna, još čovjekom nezagađena pješčana obala - koliko će dugo takva ostati!? Cesta kao iz bajke.

Nakon Vlorea cesta postaje osjetno bolja - penjemo se u brda koja nisu nimalo bezazlena pogotovo kada se penjete od 0 m.n.m. - doduše GPS je znao pokazivati i -10 m.n.m. i to u trenutcima kad sam more gledao sa visine! U jednom trenutku vidim Toyotin Rav kako nas ganja pokušavajući svim silama preteći na mjestu gdje to i nije lako. No tablice su bile slovenske. Nakon što sam usporio da ga propustim lik nas ne obilazi već vozi paralelno s nama i zumira nas mobitelom valjda pokušavajući napraviti čim bolju sliku. To i ne bi bilo strašno da se nismo vozili s kojih 100km/h a prometa je bilo poprilično! Vidjevši da ovo neće izaći na dobro usporavamo i čekamo da se i "Slovenac" zaustavi. Nakon što je stao na sred ceste izlazi van i samo što nas nije izljubio. Ne prestajući sa fotografiranjem objašnjava da je na "privremenom radu" u Sloveniji te će cijeloj Deželi pokazati kako Hrvati dolaze u Albaniju na ljetovanje! Nismo mu imali srca reći kako idemo u Grčku! Cesta postaje sve zahtjevnija a mi sve umorniji i nije bilo druge no potražiti konačište. U Albaniji to i nije teško pa čak i ako ste u planinama . Ulazim u hotel - na recepciji lik odmah pozdravlja na vrlo dobrom engleskom. Pitam za sobu za dvoje a on pita jel mi to zakonita ili pak ne! Velim da nemre bit više zakonita no što je - te ga pitam jel bi bilo problema da nije. "Da" veli tip, "ako nije žena druga soba". Izađoh van i objašnjavam ženi da je sve u redu samo da mora spavat u drugoj sobi... Daljnji dijalog neću citirati... Soba za dvoje sa doručkom - 30 Eura, uključena i garaža za Suzanu! Pogled kroz prozor! Stigla je i večera! Za laku noć!

Još od lani smo znali da je cesta od Skadra do Tirane dobra no ovaj put nismo išli ka Tirabi i Elbasanu već za Durres i dalje na Vlore. Iako smo vozili po auto-cesti u fazi gradnje malo po jednom malo po drugom traku, do Durresa smo stigli prilično brzo. Nakon odvajanja za Vlore odlučismo se osvježiti. Stali smo pred prilično lijep hotel kojih u Albaniji ima napretek. Izbora hrane je bilo na pretek ali... sve piše na Albanskom! Morali smo upotrebiti maštu i nije loše niti ispalo... Dosta obilni i ne loši obroci su koštali oko 13Eura. Kad se sjetim plodova mora... više no pristojno! I taman kaj je moja zakonita došla do zraka i zaboravila da smo u Albaniji... krećenusmo ka Albanskom moru. Bio je to kraj prvomajskog vikenda kada valjda i Albanci čine ono isto što i Hrvati samo malo drugačije. Naime tisuće i tisuće automobila pretežno luksuzih terenaca vraćahu se sa obale na kontinent. Kako u Albaniji imate dvije vrste vozila - one na koje svi pomislimo kad se spomene Albanija te koji doslovno smetaju na cesti i one druge kojih se ne bi postidio niti Monaco - možete zamisliti scenarij dok jedni obilaze ili bolje rečeno preskaču druge, a pri tom im u suprotnom smjeru ide dvokotač koje u Albanji voze samo oni koji nemaju niti za magarca. Uglavnom vožnja je bila isključivo po bankini a začinjena salvama psovki moje najdraže koja se ponovo sjetila da smo u Albaniji. No nije sve tako crno. Valja spomenuti da vozači to ne čine namjerno već samo iz toga razloga što dvokotače smatraju neravnopravnim sudionicima prometa. Policije ima mnogo ali čim bi nas vidjeli micali su se s puta jasno dajući do znanja da nas niti ne pomišljaju zaustaviti, a i cesta je bivala sve bolja i bolja - djelomice i auto-cesta isprekidana kružnim tokovima, uz napomenu da se ne plaća. Nedugo stigosmo u Vlore... Možda će nekoga iznenaditi no Vlore je vrlo sličan Miamiu - pritom mislim na obalni dio! Nebrojeni hoteli i novoizgrađeni apartmani ne daju naslutiti ime zemlje u kojoj se nalazite. Nismo se puno zadržavali planirajući stiči prije mraka do Sarandea!

U Podgorici se nismo previše zadržavali iako je namjera postojala. Valjalo je u Albaniju koju moja zakonita još od prošle godine obožava! Naime kako smo lani nakon čuvenog mosta u Skadru skoro bili opljačkani od bande maloljetnih roma, ove godine da umirim ženu objasnim joj kako nećemo prijeći preko mosta, već idemo drugim BOLJIM putem. Posumljao sam u riječ boljim čim sam došao na granični prijelaz i pitao Crnogorskog carinika kakav je put do Skadra. "Drob će da ti ispadne" glasio je odgovor i ubio bilo kakvu želju da ga dalje ispitujem dok moja zakonita sluša! Nije ju ohrabrio niti Albanski carinik koji je bio vrlo ljubazan pokušavajući na svom lošem engleskom objasniti kako Sarande i ostali gradovi na moru ništa ne zaostaju za našima. Bolje joj nije bilo niti kad nas je pustio bez potvrde zaželjevši nam ugodan boravak. A bome niti meni više nije bilo dobro kad smo krenuli ka Skadru! Takvu cestu još nisam vidio. Rupe kojih površinski ima više no čitavih dijelova asfalta duboke su prosječno da u njih možete sahraniti većega psa ili manjeg magarca! Bilo bi puno bolje voziti po makadamu no po ovoj vrsti asfaltirane prometnice. Stvar još više čine zanimljivom Albanski vozači koji se trude obilaziti iste te rupe a da pritom niti najmanje ne vode brigu kako i kojom stranom voze. Tu sam prvi put pomislio kako Suzana i nije udoban motor. Brzina kojom smo se kretali bila je takva da nas je u jednom trenutku obišao i magarac. Iako sam htio to ovjekovječiti slikom znao sam da do Skadra ne smijem dati ženi mi išta kaže! No dobro i tome je došao kraj i pred nama se ukazao grad - Skadar! Iako je bila nedjelja oko 13 sati grad je bio pun!Ne moram posebno objašnjavati što u takvim okolnostima znači vožnja kroz veći Albanski grad! Morao sam odmah stati da vidim dal mi žena još diše! Disala je ali je izgubila dar govora! I bez toga razumio sam sve. Mislim kako više nikada nećemo ići kroz Albaniju! Restoran je bio sasvim pristojan, a pogled još i bolji... Ne znam kako se zove al sam siguran da je najslikaniji most u Albaniji! Niti nosivost nije loša! Umalo mjesto zločina od prošle godine! Skadarska tvrđava!

Nekima je bilo malo teže ustati, no dan je bio odličan a najzahtjevniji dio puta pred nama! Nismo bili sami! Valjalo se dobri obući jer Lovćen je visoko... Tek što krenusmo kamion čistoće okreće na cesti i stvori kolonu od nekih pet automobila, što sam ja normalno obišao i stao prvi u red. Ako se pitate što je tu čudno - ništa, da jedan u redu nije bio organ reda. Revno nas je sproveo do prvog ugibališta i nakon desetak minuta monologa i opisa zlodjela koje smo počinili, zaključio. Kazna od nekoliko stotina Eura a pošto je nedjelja sudac za prekršaje ne radi.... Rezime, trideset Eura je bilo previše za kaznu pa se je ponudio da osobno pokaže izlaz iz grada uz upozorenje da pazimo na ostale patrole osim ako opet ne trebamo vodića. Imam negdje i sliku tablica al pošto nagodinu planiramo opet u Crnu Goru, a ne znamo tko sve ovo čita... Njegoša nismo htjeli budit jer bilo je jako rano, uostalom trebalo je proči cijelu Albaniju za dana... Priroda je naprosto fantastična! Još se ni planinari nisu ustali! Osim primarnog zadatka GPS nam je služio i nešto kao čitač oštrine nadolazećeg zavoja kako bi pravovremeno obavili pravilan izbor stupnja prenosa... Začuđuje naseljenos vrlo izoliranih sela na cesti ka Cetinju. Prije točno 22 godine ovdje sam bio u vrlo lijepom muzeju, no ovaj put ga nismo posjetili. Nakon što napojismo Suzanu vrlo brzom cestom stigosmo do Podgorice. Jednim dijelom i kroz još neotvorenu dionicu na kojoj se radi i nedjeljom!!!Nije ni Crna Gora više što je bila!

U gradu je bilo dosta živo, obzirom da je tek početak svibnja. Stube za odlazak na zidine...no nakon plodova mora za uspon nije bilo dovoljno oktana!!! Vidim da mi je i imenjak tu bio... Obzirom da nisam ljubitelj povijesti jer ne volim učiti ono što je jučer ovako a dan obrnuto proporcionalno - nisam se trudio pitati što je koja građevina... Na izlazu iz zidina naiđosmo na našu ambasadu. Kako nismo imali razloga za prigovor nismo navraćali! Ovo sutra treba prijeći... Dan smo završili u nekom restoranu na obali al ovaj put bez plodova...

Ubrzo stigosmo u Kotor. Još nismo niti skinuli kacige kad nam čovjek veli da ima blizu smještaj za 30 domaćih novaca. Tako ostadosmo u Kotoru... Pogled kroz prozor Kako je sunce još bilo visoko i ja jako "sit" odlučismo se za polazak u grad. Inače volim ptice - al tada u ovoj vidjeh - večeru! Kako sam nekad radio na ovakvima uhvati me nostalgija - no dobro priznam, više za mladim danima no za poslom na istom! Košarkaško igralište! Stari grad je prilično lijep - podsjeća me na Dubrovnik, samo da je malo čišći!

Tad to još nisam znao, al sad je jasno - bio je to ujedno najskuplji i najmanji objed na cijelom putu al je zato kava bila odlična! No bar mi nije bio nikakav problem zakopčati se i krenuti dalje ka Dubrovniku. Ima ga i Tito a kako neće Francek! Zovem Romanu i Đivu... ...ubrzo nas vode u pravi bajkerski birc - ima parking samo za dvokotače. Romana i Đivo su upravo došli iz Turske te je pitanja bilo na pretek. Kako Albanci ubrzano grade ceste i auto-ceste, a nemaju alternativni pravaca promet je prilično kaotičan a za dvokotače i vrlo opasan. Đivo veli da je poludio vračajući se kroz Albaniju prije neki dan. Upravo smo mi zato planirali proći Albaniju nedjeljom kako bi izbjegli gužve na cestama. Eh... da sam tada znao kakvu sam mudru odluku donio... Nakon druženja gibamo prema Crnoj Gori. Prolazimo granicu jako brzo te za razliku od prošle godine odlučujemo se na obilazak Boke Kotorske... ...krasnih pejzaža ima na pretek...

Krenuli smo dosta kasno a posla je bilo puno - prvo je valjalo u Makarsku do Vedrana! Dolina Cetine... A onda smo ugledali ovo... Na ulazu u Makarsku sretosmo Vedrana - scenarij poznat... Taj dan je bio Moto skup - sve je puno dvokotača... Vedran nas poziva da ostanemo večeras na skupu ,no unatoč iskušenju ne mjenjamo plan. Htjeli smo još večeras upoznati Crnogorsku ekipu no - Goran i Niko su bili u Grčkoj. Nakon kave krećemo ka Dubrovniku. Vedran nas je pratio jedan dio puta. Ubrzo, stisnuti biološkim potrebama stajemo na ručak u Slanom. Hotel je još zatvoren! Na meniju - plodovi mora, ipak su mi draži plodovi tora (ako već nema ništa iz svinjca) no zato je zakonita došla na svoje. Naručujemo juhu , plodove i kavu za mene. Dolazi konobar i nosi dvije šalice. "Znate, ja vam nisam naručila kavu, samo vodu!" primjećuje žena. "Gospođo to je juha a ne kava, samo je posuda malo manja"! Srknusmo kavu, pardon juhu i napokon dočekasmo plodove...

Teško je reći kad je ovo putovanje uistinu počelo.Naime još prošle godine u isto vrijeme vratismo se iz ovih krajeva i prije nego smo došli doma znali smo da ćemo ih opet posjetiti – jedino nismo znali kada. Inicijalno ovo je trebao biti posjet Istambulu uz obilazak Rumunjske i Bugarske a kako je došlo do mijenjanja rute jedino moja zakonita zna! No bilo kako bilo nisam se previše bunio, valjda zato što sad imam čvršće argumenta da je ubrzo nagovorim na još jedan put. Gdje? Pa valjda u Istambul – ako ponovno ne promjeni rutu. Na put smo krenuli u petak nakon što smo princeze odveli u vrtić, odnosno školu. Ovaj put rastanak je bio težak i već sada vidim latentnu opasnost od širenja zaraze zvane moto-putovanje na najmlađe pripadnike obitelji, no tko mi je kriv valjda sam to trebao znati ranije bio bi ženin odgovor da sam misao izrekao naglas. Zato sam i šutio. U sedlu smo bili oko devet i u času stigli do Karlovca gdje nastavismo starom cestom. Uživancija je počela. Današnje odredište bili su Turjaci kod Sinja , što govori da vremena imamo dovoljno da uživamo u svakom dijelu puta i okolice. Mislim da svatko tko ovo čita zna o čemu govorim jer je bar jednom ovuda prolazio a samo je pitanje koliko je tko od nas u tom putu doista i uživao. Mi jesmo. Stali smo u Kninu da se malo okrijepimo! Ovo smo ovdje i očekivali! A onda smo vidjeli ovo!?? Priroda je zaista prekrasna - no obzirom da smo tek krenuli nismo baš stajali i slikali. U Turjake smo išli kako bi posjetili ženinu rodbinu. Došli smo prilično rano, no kako je to "veliko" mjesto a mojoj suputnici orjentacija jača strana - normalno da smo kuću pronašli od prve!? Nakon kratkih konzultacija ženski dio ekipe je konsenzusom odlučio da idemo do Sinja! Tu smo sreli i alkara! Stari grad Gospa Sinjska Ostatak dana il točnije noći protekao je u provjeri dal je ove godine bili "cukra" u vinu ili ne. Dugo smo dvojili i na kraju zaključili kako je berba bila dobra a nismo ni mi loši. Da rezimiramo - prvog dana puta vožnja nas je najmanje umorila za razliku od večernjih aktivnosti - peka i vino su bili bez premca u svih sedam država koje obiđosmo.Zahvaljujemo domaćinima koji su se potrudili da nam bude lijepo!A bome i bilo je! Slika sa tih događaja nema obzirom da mogu poslužiti kao kompromitirajući materijal! Jutro je pokazalo tko je utreniran!

FENOMENALNO.....BRAVO......... Skoro sam kada sam posao za Svicu prosao pojedinim delovima gde ste jezdili......u medjuvremenu sam obisao nekje passove po Svici a planiram jos.....kada krenem u Avgustu za Beograd planirao sam Stelvio, Fluela,Abula,Bernina,Splugen,Livigno,San Bernardino......ako uspem da napravim pravi itinerer...GPS ne koristim tako da bih Vam bio zahvalan ako postavite mapu kuda ste prosli mogla bi mi puno pomoci..... Čitao sam tvoj putopis - vrhunske fotke i ruta!! Mapa stiže uskoro!

Dzigorius: Temperature variraju u ovisnosti o vremenu a amplitude su velike - zna biti i 5 stupnjeva a bome i 25. Govorim naravno o ljetu! Cijene za smještaj sam naveo - uglavnom spavanje za dvoje sa njihovim fruštukom je svagdje bilo oko 60 E. Benzin ti varira od 1,2 do 1,5 E, kao i sve ostalo - uglavnom cijene nisu male.Aproksimativno po danu 100-120E! Ako dođemo doma živi i zdravi nikad ništa ne bih mijenjao! Ares: Stavim je čim je izradim!

Nakon Pordoia - Falzarego... Doduše, osim imena mjesta i prijevoja ništa se drugo nije mjenjalo - vrijeme i priroda bijahu.... Cortina d Ampezzo... Zaustavile nas nisu ni barikade... Nakon nekoliko kratkih stajanja i hrpe prekrasnih pejzaža stigosmo do Tolmezza... Ručak i odlična Talijanska kava... Ostatak puta više nas se nije dojmio... Sve u svemu za rezervni plan nije loše ispalo - tko zna - možda Alpe postanu i primarno odredište! KRAJ

Pogled kroz prozor je rekao... Nakon uobičajenog fruštuka u sedlu smo bili prije osam... U Alpama je vrijeme promjenjivo za razliku od prirode koja je uvijek i svuda naprosto očaravajuća... Prekrasna priroda savršeno isprepletena sa malim alpskim mjestima oduzela nam je pojam o vremenu... Onda smo došli na najviši prijevoj dolomita... .....

Zapravo je zadivljujuće kolika je infrastruktura napravljena na Stelviu - to niti približno nismo vidjeli ni na jednom drugom prijevoju... Iako nevoljko valjalo je dolje... Cesta i nije baš široka... Gore smo bili... A dolje idemo... Ovo je "tek" na 2.000m.n.m.... Nastavak nije bio tako uzbudljiv... naime ne baš neprometnom cestom stigli smo do Bolzana i...onda se izgubili - unatoč GPS-u! "Kad ne znaš što dalje onda...jedi" - kaže Mirela. Tako je i bilo... Ne znam dal od hrane ili nečeg drugog ali ubrzo smo opet bili na ruti te izašli iz grada prema paso di Costalunga.... Bilo je već oko 8h te odlučismo potražiti konačište za večeras.....

Nakon što smo se dobro ugrijali valjalo je krenuti - naime pred nama je bio najveći izazov na ovom putovanju... Paso di Stelvio 2758 m.n.m.... Priroda je i dalje neodoljiva... No prije Stelvia dolazi... I onda... .....

Obuću sam uspio osušiti - no danak je platio fen... Kiša je lijevala kao iz kabla. Nakon što smo vidjeli kako nema namjeru stati ovaj put se kompletno obukavši nastavismo dalje. Put nas je vodio u Lihtenštajn - kažu da je i to alpska država! Obzirom da se uz kišu pojavila i magla fotografije iz tog dijela nemamo! Ustvari da nije bilo GPS-a ne bi znali niti gdje idemo kao ni gdje se nalazimo! Kiša je stala taman oko Vaduza... Vaduz se nije promijenio u zadnjh trinaest godina koliko je prošlo od zadnje posjete... Bikera sreli nismo niti jednoga, samo ljude u odijelima na biciklima - i svi nekud žure. Mi nismo žurili nikud.... Nastavismo polako prema Švicarskoj...kad kažem polako doista to i mislim, naime ako je ograničenje 50 svi voze 40 - sad mi je postalo jasno zašto svi voze bicikle.... Srećom brzo napustismo civilizaciju i dođosmo u planine... Temperatura je bila ispod 10 celzija... No to nije utjecalo na Mirelin apetit... Objed 4 Nastavismo dalje ka Ofenpassu... Ovdje je ipak bilo nešto toplije... .....

Danas je na rasporedu obilazak dvoraca Bavarske. To znači malo vožnje a puno hodanja....uh U početku je izgledalo da će vrijeme poslužiti.... Prvi dvorac sretosmo u Fussenu... Inače ovo i nije baš moja omiljena disciplina ali zakonita to obožava tako da... Nakon toga odosmo u Schwangau obići Ludvigove dvorce.... "Ovo je dvorac koji je tvorac Trnoružice plagirao za svoju bajku!"....kaže moja zakonita. Obzirom na količinu ljudi koja se tiskala da parkira svoje vozilo i pritom plati oko 5 Eura imao sam dojam kako taj Ludvig dijeli nešto besplatno.... no on je još tražio da stojimo u redu oko tri sata da bi kupili karte kako bi opet mogli stajati u redu da uđemo u njegove dvore.... Uzalud sam zakonitu uvjeravao kako nam je bolje vozati se po prijevojima - odluka je davno pala!! Sa hordama kineza... Ako su ovu kuharicu vjerno kopirali nije taj Ludvig bio Lud! I onda je ... počela kiša! Da mi je netko prije rekao da ću se radovati kiši dok putujemo dvokotačem mislio bi da je lud.... No upravo je tako bilo jer sam uspio uvjeriti zakonitu u besmislenost hodanja po kiši pa taman to značilo i obilazak dvoraca.... Naše mišljenje nisu dijelile horde znatiželjnih turista.... Nisam niti ja znao ali navodno je taj Ludvig odveo zemlju u bankrot gradeći sva ta silna zdanja....kako bi u ovo naše vrijeme Njemačka država zaradila i još zarađuje silne novce od turizma na istom - Stvarno Ludvig nije bio Lud - trebao se drugačije zvati!! Još mi je samo ostalo uvjeriti zakonitu u smislenost vožnje po kiši prije no prestane kako se opet ne bi vratili u dvore! Unatoč jakoj kiši za pola sata bili smo već daleko... Brzo oblačenje i navlačenje kišnjaka te ignoriranje navlaka za obuću dovelo je do mokrih nogu nakon nešto više od sat vremena jake kiše....toliko o vodonepropusnosti istih! Ubrzo smo stali i potražili smještaj.... U Elbigenalpu... Tek što smo stali stala je i kiša - no toliko o vožnji danas! Ostatak dana prošao je u razgledavanju mjesta...inače sva alpska mjesta su kao blizanci - čista, lijepa i uredna! ......