Halo kolege, planiram u subotu naveče spavati u Subotici. Molio bih preporuku za smještaj negdje oko centara! Hvala!

Da sekta - religija!! ;D

U Bijeljinu nismo išli samo zbog Bijeljine već.... etno selo Stanišić... Iako baš ne volim ovakav statični oblik moto turizma - ovdje sam promijenio mišljenje...... "Naša" kućica... Doista ne bih htio nikome raditi besplatnu reklamu.....no sutradan smo krenuli oko dvanaest nakon što su nas ljubazno obavijestili kako smo iz kućice morali izaći još u jedanaest....... I cure su bile zadovoljne – Suzana je dobila garažu i društvo, a Mirela pravi odmor i prije završetka putovanja.Čak je zaboravila i na obećani šoping! U Županji izađosmo na auto cestu i prilično brzo dođosmo u Požegu – svi su nas već čekali. Što još dodati – frazu da ne moraš daleko ići da bih puno vidio – ne već je otrcana. Bosno vidimo se opet!!! KRAJ

Ako bi od svih dijelova kojima smo prošli htio reprizu to bi onda bilo ovo... Neopiosivo slikom ni riječju... Danas je cilj bilo Sarajevo i napokon malo odmora – bar smo tako mislili sve dok nismo naišli na zatvorenu cestu prije Dobrog Polja. Sjetih se savjeta o čim manje planiranja i odmah predložim djevojkama da danas obiđemo Višegrad a Sutra ujutro šoping u Sarajevu! Suzana se i složila no Mirela već teže – zna da je jutro stvoreno za vožnju a ne za kupnju – barem dijelu ekipe. No tako je bilo! Krenusmo prema Višegradu i onoj cesti koju sam puno puta vidio na raznim putopisima gdje se izmjenjuju bezbrojni tuneli i prekrasni prizori Drine. U živo je još i ljepše.... Brzo dođosmo u Višegrad pred glasoviti Andrićev most. Smjestismo se ugodno u restoranu tik do mosta a i sad kad ovo pišem sve te slike imam opet pred sobom... Nakon dugooo vremena krenusmo ka Sarajevu..... Hotel kod Mujića - preporuka Ofsajd! Bilo je i umornih... Dođosmo kod Mujića kasno poslijepodne te Suzanu ostavismo da odmara. U grad smo išli tramvajem da ga bolje osjetimo – grad mislim! Taj dan je bio i Sarajevo film festival pa je u gradu bilo prilično burno. Ukratko moja Zakonita suvozačica se oduševila. Ove godine sam bio u svim glavnim gradovima nekadašnjih republika bivše nam države no Sarajevo nas je najviše oduševilo – možda zato jer to nismo očekivali. Bilo kako bilo sav umor je nestao i to veče smo potrošili i dobar dio idućega dana (mislim onog vremenskog). Logično da se nismo ustali u šest već negdje oko pola sedam te nakon doručka krenuli u obećani šoping – ovaj put smo poveli i Suzanu, ipak je i ona žensko, il bar ja to želim vjerovat! Šoping nije baš bio bog zna kakav, mislim nismo puno potrošili te sam se morao pravit kak mi je krivo zbog toga i naravno obećati da još nije kasno – ta gdje je granica! Vratismo se u hotel, pokupismo stvari i za čas smo bili u Tuzli na ručku. Nakon što smo i ovo savladali valjalo je krenuti...... I onda ....

Opet smo ustali rano. Dan je obećavao, kao i doručak. Nakon što smo se odlično najeli na terasi hotela sa prekrasnim pogledom na jezero, krenusmo dalje... Prema Gackom... Dalju prema Nacionalnom parku - Sutjeska.... Prometa je bilo mnogo... No, svi poštuju prometne propise... Priroda je zato divna... Potom - radovi, preusmjeravanje prometa na neke kozje staze... Idućih dvadesetak km nismo znali gdje smo - no nije bilo niti potrebe...priroda očarava... A odjednom nešto poznato... Tjentište i spomenik palim borcima na Sutjesci! Vrijeme i mjesto za predah.. Hotel....devastiran.. Suzana je upoznala starijeg dečka...

Međugorje smo lako našli te smo se tu mislili za večeras skrasiti. No samo smo tako mislili! Naime mjesta za spavanje nije baš bilo pa umjesto da dalje hodamo tražeći smještaj odlučismo se popeti na brdo ukazanja, naravno u punoj opremi! Baš nam je bilo lijepo slušati komentare na naš račun!? Nakon što smo dehidrirali vratismo se dolje po osvježenje no ovaj put sam ja bio odmoran pa odlučismo ići dalje u Trebinje. To se nije svidjelo ni Mireli ni Suzani pa kad smo se okretali uskim ulicama tank torba mi sjela na sirenu tako da nisam znao tko se više uplašio – Suzana, ja ili okolni hodočasnici koji vidješe dvoje stranaca zakopčanih do grla po pasjoj žegi na čudnoj spravi koji se propinje. No valjda sam se dobro pomolio maloprije pa smo ostali u sedlu! Bogu hvala!! Nastavismo ka Trebinju... U narednih pola sata svi smo se zahvaljivali Bogu te u međuvremenu dođosmo do Stolca. Upitah dal sam na dobrom smjeru i gdje trebamo dalje – dobismo nove kordinate i tim putem narednih dva sata nit ja niti GPS a posebice Suzana nismo znali gdje smo. Uzalud sam tražio mjesta na karti. Normalno da nisam to smio priznati Mireli sve dok na tabli nismo ugledali natpis Bileća! „Pa zar mi nismo trebali u Trebinje?“ pita me suputnica. „Tu ima bolji hotel!“ odgovaram mudro i tražim gdje da stanem i priupitam gdje je sad taj hotel koji je trebao biti bolji! No da sve ne bude crno – pa ipak sam danas bio na brdu ukazanja, uskoro se na benzinskoj pumpi i meni ukaže čovjek koji mi objasni da malo van grada ima super hotel na jezeru! To, pomislim sve je dobro svršilo, bar za danas! Tako je i bilo!!! Pogled kroz prozor...

Vatrogasci u akciji... Ubrzo smo stigli u Livno... Spomenik mom imenjaku... Potom ka Širokom na ručak... A onda ka Mostaru... U Mostar jedva nađosmo most – kao nitko ne zna gdje je. Vođeni onom narodnom „Idi za muhom i doćeš na govno!“ poslije iscrpne potrage napokon ga nađosmo! Bilo je blizu 40C u hladu... Kako nisam imao hrabrosti skočiti s mosta osvježenje potražismo u birtiji... Stromeri iz Francuske...

Ustali smo rano neki i dobrovoljno, klopa i pravac Titina pećina... Bili smo jedini gosti pa su nam zato alalili ulaznicu od 1KM! Vrijeme je mirisalo na dobru vožnju a bome i priroda! Ne znam kako bih opisao vožnju po Hercegovini – netko ju je nazvao močnom - tako sam se i ja osjećao dok smo dirani prvim zrakama sunca kročili njenim planinama – prekrasno!!!

Bilo mi je već dosta za danas pa pitam Mirelu: "Misliš ti spavati večeras?" "Da dolje u onom crvenom hotelu!" I prije no što sam išta zaustio - postalo mi je jasno tko je Goran Milić i gdje je sve putovao.... Nedoumice oko naziva ovoga putavanja nije više bilo... Crveni hotel....!? Sad ga i ja vidim.. Drvar... Vodosprema.... I tako do sitnih sati.... Bilo je to najlijepše veče na cijelom putu - možda i zato što je prvo...

Obzirom da smo sad već prave „moto iskusnjare“ planova je bilo mnogo. I bili su nerealni, bar što se vremenskog dijela tiče. Naime valjalo je u kratak godišnji odmor ugurati more sa klincima i naravno, moto avanturu. Nakon povratka u realnost i spoznaje kako se Sicilija neće moći stisnuti u tjedan dana te kako u put treba uključiti i neizostavni dio odlaska u Slavoniju i zbrinjavanje djece kao i povratak po njih, moja bolja polovica predloži – Bosna! Ma kakva Bosna pa to je tu! No kako to već uvijek biva kod nas muškarčina i ovaj put je bilo po njenom!! Počelo je uobičajeno - ja na Suzani - Mirela i Princeze u "prevoznom sredstvu za nuždu". Do Požege smo došli brzo i ovaj put vrijeme je bilo dobro. Slijedi nužno pozdravljanje i napokon pokret.... Jedini plan je bio čim prije ući u Bosnu i čim kasnije iz nje izaći... Brzo prelazimo Savu i sudeći prema koloni svi su nam zavidjeli na prevoznom sredstvu! Bosanska Gradiška... Bosanska Posavina asocira na Slavoniju, a Slavonija na ....dobru klopu... Srećom negdje prije Bosanske Krupe naiđosmo na prekrasan restoran na riječnom otoku...(negdje ga već vidjeh u putopisima) Kostajnica... Klopa je bila onako... Bosanska...sa istim takvim cijenama... Nismo niti mi za bacit... Nakon dugooo vremena valjalo se ponovno zakopčati... Prema Bihaču... I onda... Grad je bio pust - svi su valjda bili negdje u hladu.... Kava sa mlijekom - tri kune!!! Iz grada smo jedva izašli - rade neki most pa je promet "malo" kaotičan... Bilo je već kasno poslijepodne i valjalo je tražiti smještaj...no moja zakonita još nije umorna.... Prema Bosanskom Petrovcu... Nakon nekog vremena...

Kvaliteta goriva je svuda bila zadovoljavajuća - u principu smo radili oko 450 - 500 sa tankom gdje god točili!

Solkpass 1790 m.n.m.... Nastavak nije bio posebice zanimljiv, a bili smo malo i u cajtnotu... Naime od normalnih 470km koliko je bilo najkraće do Varaždina mi smo uspjeli napraviti skoro 700 - bez autoceste!! Ukratko četiri divna dana i sad mi nitko ne može reči kako ne idem na moto susrete! KRAJ

U jutro nakon doručka dogovoreni polazak... Agolac je bio vođa puta tako da je nama ostalo samo da vozimo i uživamo u lijepim pejzažima kojih u Alpama ima na pretek... Passau... Mnogobrojna stajanja...

Nastavak dana je ponudio druženje na Europski način... Pogledajte ovo... Najmilija poza... Sa Slovenskom, inače isprobano odličnom ekipom... I tako do sitnih sati...

Najbolji put ti je Ulcinj- Murican - Skadar - Tirana - Elbasan - Ohrid, cesta ti nije loša osim Tirane koja je prilično kaotična (ako možeš izaberi si nedjelju za prolazak kroz Tiranu). U ovom slučaju Albaniju prođeš za pola dana.

Krumlov je prilično lijep no i previše turistički grad, a mi smo htjeli popiti pivo u pravoj Češkoj pivnici... U Českim Budejovicama... Nakon što smo utažili i glad i žeđ na Češki način uslijedio je povratak no ne istim putem... Skela u Horni Plana... Obzirom da smo prošli kroz tri države čovjek bi rekao kako smo se navozali...

Za danas je bila organizirana cjelodnevna vožnja po skupinama no...nalazimo istomišljenike kojima nije samo do vožnje... Nakon što su svi otišli... Česky Krumlov...

Sam susret je organiziran u jednom malom mjestu na tromeđi Njemačke, Austrije i Češke. Obzirom na broj učesnika (oko300-tinjak) domaćin se potrudio oko organizacije... Apartman... U jutro na postrojavanju... Tu smo našli i neke "špijune"...

Kappa ti je Givi - proizvode se u istoj tvornici - možda ne izgledaju no puno su čvršći no što se čini na prvi pogled. Uostalom to ti je i najčešći izbor za stroma. Što se tiče Albanije moraš mi reći koja te relacija zanima - jer što vrijedi za jedan pravac ne vrijedi za drugi. Sigurnost u Albaniji - isto ko u Austriji!

Nakon što smo protegnuli noge valjalo je dalje... No nismo pravo niti izašli iz mjesta kad ono opet kiša...Nakon što smo vidjeli da danas nema namjeru stati stali smo mi... Tu se nalazimo... Klasičan Alpski gasthof sa doručkom - 50-ak novaca Kako niti ujutro vrijeme nije bilo bolje nastavljamo u kišnjacima i odlučujemo se za auto-cestu... No za to nam treba vinjeta... Bilo je tu i "domaće" kuhinje... Ne dugo i stigosmo u Linz... A tu je bio koječega i za Mirelu...

Nismo imali neku posebnu rutu osim što smo birali čim "tanje" ceste na karti... Negdje oko St. Oswalda... Na vrhovima je još bilo snijega... Iza Waldensteina... Točno prije Judenburga hvata nas kiša te stajemo u jedan restoran... Nakon što smo se prejeli prestala je i kiša ... Inače gradić je lijep i uređen - uostalom kao i sve u Austriji...

Drago mi je da vam se sviđa! Inače već dugo pratim sve ove putopise pa odlučih da i ja malo učestvujem! Nadam se da je to u redu!?

Letimičnim pregledom kalendara mjeseca šestoga ustanovih kako ima zanimljivih praznika. "Što ih ne povezati i napraviti neki mali trip?" - nametalo se pitanje samo po sebi! "Gdje idemo opet?", upita me žena vidjevši kofere! "Idemo na put" - mirno odgovorim! "Pa, zar ne možemo mi ići na neki moto susret kao sav normalan svijet, a ne stalno na neka putovanja?" , nevoljko će žena. I bi po ženinom.... Krenuli smo rano ujutro s namjerom da uskoro stanemo negdje na kavu. I stali smo.... Maribor - trgovački mega centar (pogodite čiji je to bio prijedlog)!?

Kalamegdan... Nakon šetnje Skadarlija... Za one koje ne znaju - to se ne da opisati treba probati... Uglavnom bilo je odlično samo malo...naporno! U jutro krenusmo doma. U Požegi nas je čekao ručak! Čim smo htjeli dalje za Varaždin - krenula je kiša! E baš sam mislio kako mi kišnjak neće trebati.... No princeze su nestrpljive i čekanja nema! Za negdje oko dva sata... Ukratko... u devet dana prešli smo nešto više od 3.000km , prošli kroz sedam zemalja , obišli stare poznanike, upoznali nove, neugodnost doživjeli nismo niti jednu (ono Ladu iz Grčke već sam zaboravio) - i što još reći osim da ćemo se sigurno vratiti bar još jednom. Pozdravljam i zahvaljujem se još jednom svima koji su doprineli da nam u ovih devet dana bude lijepo uključujuči i moju suprugu!!! Svima njima i posvećujem ovaj putopis... A SAD NAJBITNIJE ............. kraj

Dan je obećavao te smo htjeli čim ranije stići u Beograd. Normalno da Viktor nije podržavao naše planove... Vrijeme ne loše... Mjesto gdje se može pojesti najbolji burek u gradu... Nakon toga kava sa ledom... Uglavnom odlično društvo, tema za razgovor na prijetek, ženi se po običaju ne žuri, a i Suzani nije bilo dosadno... Krenuli smo oko jedanaest... Cesta kroz Makedoniju nije loša. Auto-cesta se gradi do pred samu granicu. Granične formalnosti zadovoljavamo i na ulazu u Srbiju srećemo kolegu na ninji koji drži čevabdžinicu u Beogradu. Ovlaš je pogledao Suzanu i zaključio kako mi nemožemo ići brže od 100km/h te će nas on čekati u Beogradu do kojeg njemu treba - ne više od dva sata vožnje!Obzirom da je na sebi imao obične traperice i neku tanku jaknicu ispod koje su virili kartoni - zanimljivo. Nastavismo prema Nišu - doduše ipak nešto brže od 100km/h! Upravo negdje oko Niša hvata nas pljusak. Inače to je i prva kap kiše koju smo vidjeli na cijelom putu! Da sad ne navlačimo kišna odjela stajemo na pumpi i čekamo da prođe! Iza pumpe je bila služba pomoći na cesti - i normalno da su nam pomogli... Zanimljivi ljudi, a prvi s lijeva je pravi bajkeri pa nas je uveselio sa svojim pričama. Nakon što smo popili pravu tursku kavu, kiša je prestala... U Beograd, točnije u Dobanovce smo stigli dosta brzo - doduše ne kao naš kolega sa ninjom! Domaćini su nas kao i lani dobro nahranili a Biljana predloži da nam pokaže grad. Inače ona po Beogradu može voziti i da ne gleda cestu.Recimo priča sa mnom koji sjedim iza, gleda me u oči i vozi... Stigosmo na Terazije!... Sretosmo pun autobus mladenki - valjda traže žrtve - no večeras su mi i moje dvije bile previše! Grad je bio pun - nešto kao dani otvorenih dućana - kao nije dovoljno da dućani rade do 21h već danas rade do 24h. Sva sreća da nismo imali mjesta u koferima. I onda kažu kako putovanje dvokotačem nema prednosti!!!