Nije baš tako jednostavno. Tribologija kaže drugačije. Postoji nešto što se zove indeks viskoznosti (viscosity index) oznaka je VI, i suštinski taj broj određuje koliko ulje zadržava viskozitet promenom temperature. Sintetička ulja (sintetisana, ne hidrokrekovana) po svojoj prirodi (kvalitetu) imaju viskom VI u startu. Sa druge strane, kod mineralki VI je nizak, pa da se ulje ne bi mnogo rastanjilo ili "pretvorilo u vodu" kako narod voli da kaže, moraju se dodati poboljšivači viskoziteta. To su (uprošćeno rečeno) dugački lanci molekula koji su skupljeni (umotani) i koji se na višljoj temperaturi razmotavaju, pa ulje postaje "deblje". Ali po svojoj prirodi to su PLASTIKE, i tu leži glavni problem. Plastika ne podmazuje. U pojedine sintetike se uopšte ne dodaju poboljšivači viskpzitera, zato što bazno ulje u startu ima izuzetna svojstva. A neke mineralke su nakrkane sa tom plastikom. Otud i kraći interval zamene, jer kad se ti dugački lanci iskidaju (menjač ih samelje) eto nama prilično lošijih karakteristika u odnosu na novo ulje. Razlika između prve i zadnje oznake viskoziteta uslovljava potrebnu vrednost VI. Pa 20w40 može da prođe bez dodataka poboljšivača viskoziteta, dok u 5w50 MORA da se dodaje. Iz istog razloga 20w40 i 15w40 mogu biti mineralke, dok 5w50 mora biti sintetika. Onda imamo i tačku paljenja, koja je obično niža kod mineralki, isparljivost, itd. E sad, neke mašine ne zahtevaju ekstra kvalitetna ulja, pa i mineralka radi pos'o. Pa onda imamo i polusintetike u koje se ljudi kunu da su odlične za uljare, baš ovde je neko rekao da je prešao 100.000km na Mototaktol 15w50 (3eur/L) u masini BMW-a RT1100. Послато са SM-A520F помоћу Тапатока