Nakon kraćeg odmora nastavljam vožnju prema Ravasclettu cestom koja prolazi preko skijališta. Malo je neobično voziti se po skijaškim stazama ispod žičara okružen topovima za snijeg na temperaturi +22°C. Cesta je dobra, krivina na krivinu. Asfalt je dosta dobar ali treba paziti na šljunak kojeg ima tu i tamo (uglavnom gdje ne treba). Nakon kraćeg vremena dolazim u Ravascletto i tražim cestu za moju slijedeću destinaciju, Monte Crostis - Panoramica delle Vette. Radi se o kružnoj planinskoj cesti koja je većim dijelom asfaltiran i ima jedan dio makadamskog puta. Na samom vrhu je konfiguracija terena takva da je cesta s jedne strane usječena u brdo, a s druge je vertikalna provalija. Širina ceste je takva da se dva automobila ne mogu mimoići nego samo na proširenjima. Veliki problem predstavlja i mimoilaženje automobila i motora, a to će se vidjeti na slici malo kasnije. Zbog svega ovoga preporuka je da se odabere smjer kretanja suproto od kazaljke na satu, a što znači da bi cijelo vrijeme trebao biti na strani usjeka - sigurna strana. Brzo pronalazim cestu koja me vodi planiranom rutom, ali kako to obično biva ovaj smjer je zatvoren. Zanemarujem zabranu i nastavljam dalje, ali... Ne preostaje ništa nego nazad i pokušati sa druge strane, u smjeru kazaljke na satu. Interesantno za ovu cestu je to što je 2011 godine postojao plan da se na njoj vozi Giro d Italia. U zadnji trenutak ova dionica je je izbačena iz sigurnosnih razloga. Vozim prema drugom usponu koji se nalazi svega nekoliko kilometara dalje. Duž ceste nalaze se ploče sa informacijama o kilometraži, nadmorskoj visini i prosječnom nagibu dionice. U nižim dijelovima do nekih 1800 m cesta prolazi kroz gustu šumu. Cesta je dosta slična onoj za Zoncolan,a na pojedinim mjestim je uspon zahtjevniji. Dolazim na vrh i otvaraju se pogledi koji ostavljaju bez daha. Zaustavljam se i uživam u pogledu. Tu se i nalazi spomen ploča. Nastavljam još nekih 500 m asfaltom do makadamske ceste koja je u dosta dobrom stanju. Vozi se bez problema. Nakon kratkog vremena nailazi auto iz suprotnog smjera. Obojica smo stali. Auto se pomaknuo maksimalno u stranu da bi mi ostavi što više prostora za prolazak. Mimoilazimo se dosta jednostavno. Srećom to je bio jedini susret sa automobilom. Zaustavljam se na platou gdje susrećem dvojicu talijana. Pitam ih iz kojeg smjera su došli? Govore da su došli iz suprotnog smjera od moga. A zabrana? Samo odmahuju rukom i objašnjavaju da na cesti ima malo odronjenog kamenja, ali da je cesta prohodna. Pozdravljamo se i svako nastavlja svojim putem. Nastavljam dalje... Pun dojmova spuštam se prema Ravasclettu. Pejzaži su i dalje prekrasni. U Ravsclettu pravim dužu pauzu. Ručak, kava i zbrajanje dojmova. Video sa ove dionice : https://www.youtube.com/watch?v=5XJvEwHhE8A&t=10s

Plan za ovu vožnjupostojao je već nekoliko godina, ali se uvijek pojavilo nešto "važnije". Isto tako svi s kojima sam razgovarao o ovoj ruti nisu bili zainteresirani jer im je bilo previše naporno za jedan dan, ili vožnja po makadamskim cestama itd. Na kraju sam odlučio krenuti sam. Ideja je nastala slučajno gledajući Giro d`Italia, a posebno za etapu 14 koja se vozi na planini Zoncolan. Ova etapa je jedna od biciklistički najzahtjevijih zbog uspona koji maksimalno iznose 18%, a prosjek joj je 11%. To je bio dovoljan razlog da se to ode vidjeti. Alpe Carniche nalaze se u južnom dijelu Alpa duž austrijsko - talijanske granice. Početna točka mog obilaska je mjesto Ovaro i nalazi se u podnožju planine Zoncolan. Put od Pule do Ovara bio je većim dijelom po auto cesti tako da tu nema šta posebno da se kaže. Trajao oko 3 sata (270 km) bez nekih posebnih problema. Ugodna vožnja po prihvatljivim temperaturama. Auto cesta vodi do Tolmezza, a dalje do Ovara je dobra lokalna cesta. Približavanjem Tolmezzu polako se ocrtavaju siluete Alpa. Svaki daljinjim kilometrom zadovoljstvo se povećava. Uspon na Zoncolan započinje iz centra Ovara. Cesta je dosta uska, oko 5 m, tako da se vozila teško mimoilaze. Duž cijelog uspona nalazi se veliki broj uskih i poprilično strmih serpentina. U čast velikim biciklistima uz cestu su postavljene njihove slike. Pred sam vrh dolazi se do serije tunela nakon koji započinje završni uspon koji je najstrmiji i najzahtjevniji za vožnju. Na cesti i na okolnim zidovima ispisani tekstovi podrške biciklictima tijekom utrke. Ovako izgleda cilj za vrijeme utrke. Cilj se nalazi na plaotu na nadmorskoj visini 1750 m sa kojeg se pruža prekrasan pogled. I nekoliko slika snimljenih dronom. Napravio sam i mali video clip uspona i snimaka iz zraka na vrhu. https://www.youtube.com/watch?v=q3YGrWIIW6Q&feature=youtu.be

Sve je to udaljeno par minuta vožnje do centra grada.

Pošto sam iz Pule, nisam tamo spavao. Sve se to događau u bivšoj kasarni JNA koja se nalazi uz more. Šatora ima svugdje, uz more, u šumi, pa i na suncu. Sigurno da oni koji ranije dođu imaju bolji izbor. Udarni dani (večeri) su petak-subota i subota-nedjelja, pa su tada i najveće gužve.

Ne mora biti original jer se spaja preko bluetooth-a. Radi ona i bez komunikatora. Malo je teže jer stalno moraš gledati u ekran. Onako sa zvukom je jednostavnije.

Panoramica delle vette. Kroz koji dan malo opširnije o tome.

To je jedan od većih skupova u Europi. Organizacija je jako dobra. Više informacija možeš naći na : https://www.twinhorn.hr/ https://hr-hr.facebook.com/twinhorn/ https://www.croatiabikeweek.com/index.php/hr/ Što se smještaja tiče postoji organizirani kamp za one koji to vole ili apartmani kojih ima poprilično.

.

Evo jedna snimak sa DJI Mavic Pro. Problem je nastao u trenutku okretanja prema suncu (zapad), previše svjetla. Ostali dijelovi su ok. E da je bilo filtera...

Apokalipsa, pa sunce, pa opet apokalipsa...

Sada sam pogledao link o vodopadu. Ovi ljudi su prodali kuću i putuju godinama po svijetu. Inače je ova žena iz Pule. Bato, super putopis.

Od druge polovice maja je otvoren za promet. Zavisi od vremenskih prilika.

Jedna ineresanta stvar. U Bolonji se isto kosi toranj koji viši od ovog, ali nije ovako lijep. Izgleda da im u to vrijeme nije išla izgradnja tornjeva[emoji16] . Odličan putopis, kao uvijek.

Kada se probudiš obično je kasno.

Ta visoka očekivanja Garmin nudi, pa onda i prodaje. Možda je to samo mit koji se prenosi sa generacije na generaciju.

Veliko je pitanje koliko su kampovi isplativi. Danas je ponuda velika tako da van atraktivnih lokacija se moze naci dosta povoljno smjestaj.

Koristim ga i ja. Koristiti cu ga i dalje. Vise puta me doveo u komicne situacije. Ove godine smo skoro zavrsili u nekoj kuci. Nako par minuta odveo nas je na stepenice (uzbrdo). Nije problem u klikanju. Cini mi se da je puno veci problem u prikazu rute i u govornoj navigaciji. Sve to nekako cudno radi. Stalno treba zumirati ( zoom in / zoom out), a to u voznji nije baš praktično. Svaka navigacija ima neke svoje "bubice" tako da ispada da uz navigaciju obavezno mora ici auto karta.

Garmin je to.

Sve skupa isplati se vidjeti. Doživljaji su subjektivna stvar pa nema smisla ulaziti u rasprave sta je bolje. Najvažnije je da smo se svi dobro proveli i da su ostale lijepe uspomene. Šteta da nije bilo više vremena za neku dužu zajedničku vožnju. Ovih nekoliko zajedničkih km je super samo što nas je bilo puno pa je tesko drzati grupu na okupu. Pozdrav svim avanturistima.

Lokalci kazu da je ove godine maj bio jako kisovit. Tako da je i to razlog sto je sve zeleno.

Nismo ih sretali. Samo jedna patrola sa radarom i jedna obična na Sardiniji. Zaustavili su nekog nesretnika ispred nas. Ima i kamera. Da li su nas slikale? Vrijeme će pokazati. Možda dobijemo još neku sliku.

Po meni i ostalima, bolja je Korzika. Puno bolje ceste, "bolje" krivine, kvalitetniji asfalt, priroda je ljepša. Voziš uz more, a u planinama snijeg. Sardinija je isto ok, samo mi se čini da je previše nekih čudnih i meni ružnih apartmana. Ceste su dosta dobre, malo je lošiji asfalt. Konfiguracija terena je takva da ima dosta nizina, pa su to dosadni putevi (autoputevi), pa treba dobro planirati rute. U svakom slučaju i Korziku i Sardiniju treba obići.