DNEVNIK JEDNOG NODIJA
Vrelina ,ta vrelina koja ne popusta vec par dana,zamorila je i ljude koji su proveli 11meseci cekajuci je. Moj veliki prijatelj i brat morao je na posao kao i svaki drugi dosadan dan, vozi tako dobar motor,silovitih ubrzanja i vrhunske udobnosti na koju sam se i sa‛m toliko navukao da se moze reci da non stop visim na njemu. Alekreu to ne smeta,uvek me rado vozi svuda , dosta lepih trenutaka sam proveo sa njim iako tuga u srcu i dalje postoji ,jede me i razara jer Er5 vise nije deo nase druzine ali vreme cini svoje ,
placem sve manje..
Dobra je voznja , nema normalne osobe koja ne uziva vozeci ili biti vozena na motoru pogotovo kada je u pitanju Tdm i to ne oni dvotaktni stariji modeli vec verzija sa Fi i 900ccm. Veste ruke i ostre misli mog prijatelja svakodnevno trose rubove pneumatika ,veoma uzivam u svakom predjenom kilometru sa Alekreom. Jucerasnji dan nije se razlikovao nipocemu,vozili smo , dobro ,snazno,opet ne prebrzo.. Ne znam sta me je nateralo da bacim pogled na vrpcu kojom sam vezan ,ni‛ti su se izvukle,veza sa jedinim svetom za koji znam postajala je sve tanja.
Pred mojim ocima jedina veza mene i mog brata kidala se dok smo u kovitlacu turbulencije pri 80km/h hitali ka rashladjenju .
Nagli trzaj i osecaj bestezinskog stanja koji necu moci da zaboravim .
Pad je bio surov,asfalt vreo..
Vrelina i bol su se sirili mojim krhkim nezasticenim telom.
U mislima mi je bilo samo secanje na divne trenutke koje smo proveli zajedno.
Ne zaboravi me! Svetlost se gasila.
Ne zaboravi me!