Dunav je na ovom mjestu širi nego tamo kod prethodne skele, a širi je i betonski prilaz ... što lagano sugerira da bi i skela mogla biti ponešto veća i prostranija od prethodne. Pola sata čekanja i eto je ... pokazuje se iza jednog od dunavskih otočića. Da, jeste veća i još nema gužve na čekanju. Nakon ukrcaja mjesta još za neometano šetuckanje uokolo. Na onoj prethodnoj, skeledžija se kretao tehnikom posuđenom od Spidermana ... ovaj ovdje je biciklom mogao sve obilaziti. Desetak minuta i 150 dinara kasnije eto me na drugoj strani gdje bez zastajkivanja prolazim skroz kroz kroz centar Beočina i gasiram prema starom putu za Beograd. Zaaaa Beograd, za Beograd ... ...

Osam minuta kasnije bio sam na drugoj strani Dunava, u Begeču. Bilo je to zanimljivih osam minuta ... bokom klizim preko Dunava, balansiram i hvatam ritam rijeke. Na svu sreću površina vode mirna, nema valića koji bi poremetili ove čarobne trenutke. I sve to za samo 150 dinara. Iskrcaj je čas posla i bez napora ... malo unazad, zakreni guvernal lijevo do kraja i po plinu na prilično strmu uzbrdicu. Koliko sam stigao vidjeti kad sam parkirao na vrhu nasipa, onaj sa dugačkim kombijem nije dijelio moje oduševljenje lakoćom i brzinom iskrcaja. Cesta, široki razmak do kuća, betonirane prilazne staze i okrečena stabla oraha - il je Slavonija, il je Vojvodina. U ovom slučaju, ovo drugo. Kratko ali slatko ... sve do izlaska na cestu 12 prema Novom Sadu. Ova cesta nit je kratka, niti naročito slatka ... sedam km do Futoga - koji je zapravo zapadno predgrađe Novog Sada - bilo je sasma dosta. Znao sam da je sljedeća skela tu negdje blizu, i rekli mi na obližnjoj NIS-ovoj pumpi: "Na semaforu levo, pa odmah opet levo i videćete tablu ... ". Tako i bilo.

Eto začas i table Banoštor - lagani tempo i skeniranje po lijevoj strani, mora biti odmah iza nekakvog kafića ili restorana ... sve kako mi je detaljno objasnio srpski pogranični policajac. I skužim je s lijeve strane ... već natovarena, nakrcana do čepa i spremna za isplovljavanje. Stanem uz desnu stranu prilazne staze, ugasim motor, gledam prema obližnjoj terasi gdje budem zauzeo poziciju čekajući da se skela vrati nazad ... nisam baš u nikakvoj žurbi. Bitno za spomenuti - zvati ovo simpatično plovilo nakrcano autima i kombijima skela, prilični je overstatement Skelica, skeličica možda ... ajmo reć mala skela. Četiri vozila na njoj - dva kombija i dva automobila, nagurani tak filigranski da između njih nema mjesta ni za karton s Pizzom okrenut na kant. A ovaj odozdola - skeledžija - maše meni da siđem. I pokazuje na prostor između kombija i utovarne rampe ... onako, cca pola metra po širini. Upalim austrijanca i odskrolam se do dole, lagano preko metalne rampe, pa jako nagli anšlag na lijevo (taman po onom rubu između rampe i podnice) ... skeledžija malo povuče sa zadnje strane, ponovimo cijeli manevar još jednom ... i eto me kako stojim poprečno na skeli, lijeva noga na ukrcajnoj rampi, desna na podnici do kombijevog odbojnika, prednji kotač očijuka s Dunavom kroz onaj prostor gdje su šarke oko kojih rotira rampa. Naravno, lijeva strana je povišena, a desna je niža - balansiram u nekoj vrsti labilne ravnoteže. Dok sam se ja ukopavao da uhvatim kakvu-takvu ravnotežu, skelica je krenula. Sve onako malčice nadrealno ... od table Banoštor do okretanja skele u smjeru Begeča prošlo je točno 6 minuta i 36 sekundi.

Vojvodina - Alejom dudova do Rockyja i Boba Marleya Petak ujutro - OK, deset sati baš i nije jutro, al nema veze - već sam bio u pokretu. Starom cestom preko Grižića (u prilično je jadnom stanju) na Slavonski Brod, preko Garčina na Vrpolje, Ivankovo, i eto me kako s juga uranjam u Vinkovce. Napajanje na Tifonu i gasiram dalje ... na istok. Čuo sam za dvije skele na Dunavu - jedna između Banoštora i Begeča, i druga - tek nekoliko km dalje - između Futoga i Beočina. Pogled na kartu otkriva mi da je najelegantnije da idem na Ilok, i da u Srbiju uđem na onom istočnijem prijelazu. Pogled u nebo otkriva mi ono što sam cijelim putem uglavnom i znao ... prati me oblak i sve se čini da bi se trebali susresti taman oko Iloka, možda koji km kasnije na istoku. Ilok sam zatekao već sa mokrim rubovima ceste. Spuštam se niz brdo i pogledom tražim nekakav "ugostiteljski objekt" sa terasom i suncobranima ... nek ja fino napravim pauzu, nek i austrijanac dođe do daha, a nek je i pogled prema nebu otvoren ... tek da pratim razvoj situacije. Skoro pred izlazom iz Iloka uočim nešto što bi odgovaralo ovom opisu - svi zahtjevani sadržaji prisutni, plus propadnuti drveni pod na terasi kao bonus. Uz kafcu i kokakolcu pepsikolcu prođe petnaestak minuta. Prođe i onaj oblak koji je prijetio sa zapada ... lokalno nije ništa istresao, zaobišao je malo sjevernije i nastavio prema jugoistoku (nekoliko sati kasnije jurcajući mokrim Beogradom znao sam otkud je mokro). Onih dvadesetak km od graničnog prijelaza pa sve do Banoštora također nije moglo proći bez periodičkih brzih pogleda prema nebu - velika oblačina jedrila je daleko po desnoj strani ... super, jerbo sam ja znao da bih u neko vrijeme trebao skrenuti lijevo, na prvu skelu od dvije kojima sam se danas planirao provozati.

...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

...

... ...

Kaže mi kolega da se jučer fino vozilo, al je onda počelo puhat - čak i malčice jače nego inače - tako da su neki već pokupili prnje i otišli doma. Čeka se, kako mi kaže, nekakva obavijest da li će se, i kada, vožnje nastaviti. Do 12 sati još se ništa nije znalo - nit je to meni uopće bilo bitno - a do tada sam stigao uočiti poneki zanimljivi motorić. ...

Do ovdje, do ovog krepkog obroka na benzinjari pred Tuhobićem - sa zagrebačke strane - sve je išlo kao podmazano. Iza Tuhobića je također sve išlo kao podmazano ... jako podmazano. Toliko podmazano da me hitalo na sve strane. Vjetrušina, dakako. Čim na onim svjetlećim tablama ograniče brzinu na 60, znači da je zanimljivo. No, veliki austrijanac, taman sa punim rezervarom, nije se dao jače isprovocirati. Na Grobniku sve stoji.

Reaktivac u gradskom i "okologradskom" prometu (munjevite promjene vozne trake), na otvorenoj cesti "ide ko po šinjama", a - što je fantastičan bonus u cijeloj priči - može se s njim tak fino kruzati da je milina. Sva sila okretnog momenta, komforno sjedište (da, da ... Ducati Monster) i zvučna pozadina sa certificiranim pozitivnim učinkom po psihu korisnika. Haj flaj Kad nije u pogonu, treba ga čuvati na hladnom i suhom, u dobrom društvu i u pozitivnom ozračju ugodnog talijaniziranog šlamperaja i kreativnog nereda. Neki ozbiljniji nedostaci: -- premalo karbona ... bočni poklopci razvoda ventila moraju biti karbonski na S verziji -- kolor te-ve nema ugrađeni em-pe četri plejer s podrškom za hrvatske titlove -- slaba zaštita od vjetra VAŽNO: Koristiti u razumnim dozama. Pretjerivanje može izazvati ovisnost. Za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitajte ovlaštenog Ducati zastupnika. No cats were harmed in the making of this pictures.

Nekoliko dana i nekoliko stotina km kasnije: Budući sam old school "motordžija", nije mi najvažnije da sve na motoru mora biti adjustable, intuitive i transparent. Budem ja sebe prilagodio motoru, koliko je to moguće i ako mi se dade ... ako me zainteresirao. Alzo, nakon sat-dva letanja okolo grada, prestalo me smetat što mi pete dotiču oslonce nogu suvozača - centimetar niže noga na fuziću, pete malo izokreneš van i teraj. Mjenjač neće u ler na mjestu, sitna gnjavaža na prvih nekoliko semafora - neće vražjumater ... nakon tri stara Husaberga, ovo je školski primjer rudarske elegancije ... lagano otpuštati kuplung i polugicu nogom povući (ne gurnuti) prema gore. Blicne zeleni N učas. No, ostaje činjenica da bi polugica mjenjača doista trebala biti cca centimetar duža. Vozačka pozicija, skoro pa potpuno "normalna" ... da, skoro. Jel to znači da je loša? Ma kakvi ... taman posla. Koljena pod trunčicu oštrijim kutem, gornji dio trupa malkoc nagnut prema naprijed (ima smisla ovo, uzevši u obzir raspodjelu težine malo više prema zadnjem kraju) plus guvernal skoro normalnog "benda". Sve funkcionalno, uz lagani homage starom Monsteru. U nekoliko navrata sam imao dojam "anderstiranja" ... prednji kraj trunčicu vuče van. U fest dugačkim i fest brzim zavojima, naročito od apexa prema izlazu, točno se osjeti pritisak guvernala na dlan (ako je lijevi zavoj, onda na lijevi dlan) i namjera širenja putanje. Ništa strašno - ponajmanje agresivno - ali je tu, osjeti se. Vjerovatno zato što je i vozačka pozicija malčice pomaknuta unazad, a dopuštam mogućnost da je i kompletno težište motocikla ciljano napravljeno da bude "malo niže i malo nazad". Pogled na neobičnu poziciju akumulatora ("usađen" u zadnju vilicu ispred zadnjeg kotača) još me jače uvjerava u ovu ideju. Sve mi to u glavi stvara sliku starih V11 Guzzija koji su tražili upravljanje "iz kukova" i ponešto oblije prolaske kroj zavoje. Nema tu ništa loše ... zaobljeno je lijepo Ako ću picajzlirat, Ohlins i Brembo na prednjem kraju nisu mi savršeno uglazbljeni ... volio bih da je druga polovica hoda ogibljenja "progresivnija" - OK, inicijalno da je damping malo na mekšu stranu - a i mekše kočione pločice ne bih odbio ... tek da bolje osjetim kad M50 zagrize u 33 centimetarske tanjure, i kada ih pusti. Sve se ovo lako riješi kvalitetnim setupom. Kiša, kišurina zapravo ... nametljiva prirodna pojava koja se događa uvijek kad ju najmanje trebaš. Recimo, na autobanu netom si prošao benzinjaru gdje bi se mogao skloniti. Kišnjak je ostao u torbici na velikom austrijancu, gdje ću mislit na njega a taman preuzimam ključ od Monstera. Postao sam je neugodno svjestan kad je postalo hladno na dupetu ... sedlasti oblik sjedišta baš ne dopušta vodi da se ocijedi čistom gravitacijom pa se iza napravi lokvica. Hint: veš od mikrofibre se osuši nakon nekog vremena, pamučni nikada. Koljena budu relativno dobro zaštićena, čizme također nisu stradale. Eh, da ... onaj nosač tablice koji je maznut sa Diavela odlično funkcionira kao blatobran, ništa ne šprica po leđima ... svaka čast; form follows function, temeljni postulat modernizma u industrijskom oblikovanju. Vodurina nije stvorila nikakve neugodne situacije, osim blasfemične zmazanoće kad se to sve posušilo. Sljedećih nekoliko slički fanatični Ducatisti moraju preskočiti.

Ili čistom srećom, ili mudrom odlukom nekoga iz razvojnog tima novoga Monstera, izbjegnuta je praksa prilagodbe starog okvira novom agregatu ... ono, tipa "ajmo mašinu od 916 ugurat u ramu od Monstera; nabacat Ohlinsa, Bremba i karbona; ofarbat u zeleno-bijelo-crveno i proglasit to za nešto novo i neviđeno". Alzo, ovo čudo nije agregat od Panigalea uguran u okvir od 1100 Evo. Ne ... ovo je full nova konstrukcija ... veći, širi, duži ... gabaritniji u najpozitivnijem smislu, po svim parametrima. Prvo što se uoči - odmah po sjedanju na motor - jeste velika (ogromna, zapravo) razlika u vozačkom položaju. Guvernal je sa druge planete (širi, drugačijeg "kroja", pozicioniran osjetno višlje i još osjetnije prema vozaču) i sjedište je bolje oblikovano. Puno bolje oblikovano. Drugo što se uoči jeste da pete udaraju o nosače suvozačkih fuzića ... ako se njeguje praksa da se noga na fuzić oslanja "jastučićima" ispod prstiju. Više se i ne sjećam kak je bilo na starim Monsterima, al ovo je isto kao i na novoj Multistradi i na još nekima novima Ducatijima. No dobro, ne treba baš sve promijeniti na bolje To budemo prodali pod tradiciju ... si? Treće na listi "za primjetiti" događa se kad se dade kontakt ... opaaa, kolor te-ve! Slika na njemu ovisi - dakako - o izabranom programu. Ovdje ih je tri - Urban, Touring i Sport - i svaki imade svoj default layout ... što će reći: u prvom je dominantno smješten veliki pokazivač brzine; u drugome je pokazivač brzine smanjen, uz dodani mjerač okretaja i razne trip-metre; dok je u sportivo modusu u centru veliki mjerač okretaja. Ovo sve skupa nije zacementirano stanje - layouti se mogu dodjeljivati između modova vožnje. Certifikat o završenom tečaju sistem administratora nije nužan preduvjet čeprkanju po različitim opcijama, al dobro dođe. Ima i četvrto za primjetiti - može se primjetiti da se pokazivač stupnja prijenosa (gear indicator) ne može primjetiti. Nema ga. Nema niti pokazivača razine goriva, al nema veze.

Malo, malo, možda malo ... ideja je bila uzeti malo novoga Monstera; malo se prođirati oko grada da steknem nekakav osnovni osjećaj o čemu se tu zapravo radi; potom možda malo otići izvan grada - recimo, do Zagorja - tek za potpuniji doživljaj ... nepoznati igrač na poznatom terenu. Kibiceri i komentari, atak krilate nemani usred mračne šume, surove sile prirode te još kojekakve čudne situacije ... od ničega se nije dalo pobjeći.

Kafca i kokakolca, sendvič, šetnjica, riječ-dvije sa ljubaznim osobljem i teraj dalje - istim putem dolje, do Zagreba sat i nešto opuštene vožnje.

Vraćam se nazad iz Trbovlja, spuštam se prema jugu na onu krasnu cestu uz Savu (cesta 108) i razmišljam na koju ću stranu ... na istok, prema Zidanom Mostu, pa na Krško i doma; ili možda budem na zapad, dalje uz Savu do Litije pa već nekako doma (okomito cestom 416 izići na A2 i piči za ZG). Taman uhvatim crveno na semaforu ... hoću lijevo il ću desno ... i nekako registriram da ima i komad ceste koji ide ravno. Nekih možda pet-šest metara ... i onda nestaje. Trebalo je ipak malčice mentalnog napora da shvatim da ta cesta nakon tih par metara ravnog komada naglo i pod velikim kutem i velikim nagibom zavije u desno ... kao da se penje uza zid. Jaoooo ... super. Kak se upalilo zeleno, već sam kretao tamo. Krajičkom oka sam stigao letimice snimiti tablu na kojoj se spominjao planinarski dom "Kum". To je toga časa bilo sve što sam znao o tom dijelu svijeta ... sasvim dovoljno. Konstantno uzbrdo, veliki nagib, najprije relativno normalna cesta, pa malo uža, i još malo uža ... zatim jako uska, i dalje teraj jako uzbrdo; asfalt postao pokrpan, pa zatim i nestao; evo makadama, i dalje uzbrdo garnirano lakat krivinama, špurama i rahlijim kamenjem ... deset kilometara i nešto metara čistog gušta. Mali plato na vrhu, lijevo očito nekakav repetitor a desno planinarski dom. Još malo travom uzbrdo i nekakva crkvica (Cerkev Sv. Neža). Planinarski dom - kakav je i red - ima terasu sa pogledom.

...

... ...

... ...

... ...