... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

Jeste da je nebo bilo fajn oblačno - mjestimično sam se čak morao malo prignuti da kacigom ne strugnem po ovima nižima oblacima - i jeste da pogled prema horizontu nije baš obećavao sunčano subotnje proljetno popodne ... sve je to manje bitno ako se ima dobar razlog da se ide tam kam se ide. Ovoga puta razlog je bilo europsko prvenstvo u spidveju. Prva europska liga, sve poznata imena - onima koji imalo prate spidvej, barem s vremena na vrijeme - Pavlic, Andersen, Dryml, Bogdanows, Karpov, Pawlicky ... Kao i u svim moto sportovima, bez izuzetka, najbolje se cjelokupna atmosfera može osjetiti u boksovima - mehaničari se pedantno brinu o motorima, vozači navlače opremu i lagano se razgibavaju, službeno osoblje obilazi okolo i komunicira sa svima, opaka i nevjerovatna buka jednocilindričnih agregata dok se zagrijavaju (a vidio sam da to turiranje dosta traje), blaga nervoza i užurbanost prije izlaska na službeni trening ... ...

Ukoliko ovdje ima ljubitelja spidveja - ili onih kojima je to makar malo poznato - možda će ih zanimati ... prilika je bila predobra da bi se propustila ------------------------------------------------ Cesta lagano mokra, ima još lokvica sa strane i vide se suhe površine koje nastaju ubrzanim isparavanjem vodurine - za koju su mi nešto kasnije rekli da je bila o-ho-ho obilna - nije to bila nikakva prepreka da se za pola sata dovučem do Krškog. Usput sam investirao - 30 EUR, opet su poskupili - u polugodišnju slovensku vinjetu, koja je opet u nekakvim Librese bojicama.

@ all - Hvala. Pozdrav i vama. Nova beba ide ko Simplon Express

Paraglajderi na svoju stranu, ja na svoju ... trebalo je stići na kasni nedjeljni ručak. Ispratile su me krave koje pasu pod ručnom ... ili su možda ipak usidrene.

...

Još malo niže nalazi se serpentina s vrha koje polijeću paraglajderi. Pogled prema jugu i jugozapadu je kao iz National Geographics dokumentaraca. Vjetrić je priličan i konstantan, paraglajderi šire padobrane i vrebaju pravi trenutak za kratki zalet i odraz u prazninu. Gore plavo, dolje zeleno. Sa strane narančasto :-) ...

Cesta ubrdo je kratka ali slatka. Traži se jača doza koncentracije jer s lijeve strane nema nikakvog osiguranja, preticanje u slučaju automobila ili minibusa nije moguće (usko, usko), ima puno pješaka i biciklista i mjestimično je dosta strmo. Prava stvar. Na vrhu je "Rudijev dom". Prigoda za kafcu i kokakolcu. Pješice se može i do samog vrha, međutim od Rudijevog doma se slabo vidi šta ima okolo. Za uživanje u pogledu treba krenuti nazad. Vidik se počinje otvarati ...

Sloveniju sam dohvatio školski sat kasnije. Iz Rogateca na zapad na neizostavni đir po Rogaškoj Slatini, iz koje se upućujem na sjeveroistok, privučen pogledom na obronke Haloze čije šume mijenjaju nijansu zelene ovisno o prometu grudastih oblačića iznad njih. Cerovec pod Bočem, Zgornje Sečovo, Sveti Florijan ... već se iz raznih kuteva sa raznih mjesta na cesti moglo vidjeti neko brdo oblika zuba morskoga pasa, no tek na izlasku iz Svetog Florijana mi je postalo jasno da je to ipak nešto "jače" od čuke na lokalnom brdu. Pitanja naviru ... "Šta je to i kak se tam dođe?" prva su dva. Treće je "Jel ima asfalta do gore?". Prvi dio onoga Kartu čitaj i seljaka pitaj ne prolazi jerbo karte nema. Seljaka pitaj je prošlo slučajno ... ljubazni lokalac mi objasnio šta je to - to je Donačka gora - i djelomično kak se do tamo dođe. Skužio sam da pređem glavnu cestu, i onda ne nekom mjestu lijevo, i još na nekom mjestu opet lijevo. Pis of kejk Ovo sa skretanjima u lijevo je bilo čista lutrija: tri puta sam završio u nečijim dvorištima; jednom u nekom ćorsokaku koji je tražio okretanje za 180 na prilično uskoj i prilično strmoj cestici; i dva puta su me neke džukele veličine omanjeg teleta dočekivale na prilazima privatnom posjedu. Je, cesta se odvaja ulijevo i ide u brdo ... sve kak je rečeno. Štos je potrefit skretanje na pravim mjestima. No, napipalo se i pravo skretanje ... i prvo i drugo.

Petak ... kratki đir dolinom Save, uz skoro pa obavezno skretanje (skretanje i uspinjanje, zapravo) do Sevniškog grada, da i ovog austrijanca uparkiram među lavove i koji trenutak uživam u pogledu na savsku dolinu, sevniški donji grad i njegov Glavni trg ... ... tek toliko da me oraspoloži da se i sutradan, u subotu, vratim i nastavim dalje uz Savu, ako ne do Ljubljane, a ono barem do Litije. Da, da ... to je bila ideja, koja međutim nije zaživjela. Zašto? Zato što sam krenuo preko Zagorja ... od zabočkog rotora na Gubaševo, pa dalje prema Krapinskim Toplicama. Negdje usput sam skrenuo po lokalnim putićima, uz makove koji strše iz trave i kroz nekakvu skrivenu dolinu (barem sam ja to tako doživio). Kod nekih kopriva sam se ipak odlučio vratiti istim putem.

Onaj komad ceste uz obalu, između Crikvenice i Selca, mogao bih voziti svaki dan ... kako ne bih sada skoro bez žive duše okolo. Sunce još pitomo, ne grize; vjetrića tek toliko da se kaže da ga ima i da miris soli zavlači pod kacigu; sa strane parkiranih automobila nula. Uvjeti graniče s idiličnima. Niti u Selcu nikakvog suvišnog gibanja, sve kao usporeni film. Ispred Slavena tek poneki trenutak upijanja plavetnila da me drži do Zagreba ... vrijeme je za krenuti doma. Dakako, trebalo se na prvoj benzinjari energizirati ... ... dok je energiziranje (OK, napajanje) austrijanca pričekalo skroz do Laništa. Moglo je i do garažice, al bolje da je doma pun do čepa.

Gužve u prometu ako je i bilo - a kao nije - više nema ... u Zagrebu bi u ovo doba krkljanac tek počeo dobivati svoje pravo obličje. Drugim riječima, stvoreni su svi preduvjeti za opušteni đir do Selca, uz zabadanje nosa na mjesta koja već dugo ne uspijevam zaobići svaki put kad sam "ovdje negdje". Bakar prolazim skoro na autopilotu ... ... dok me Crikvenica dočekala sa opet novim "rasporedom" u centru. Nema više direktno s brda pa na rivu ... to sve popločano i sa stupićima, treba proći dva "bloka" dalje pa proći uz autobusni (šta nije i to prije bilo na drugoj lokaciji?) i opet desno ... i uploviti u valove od kamenih kockica. Brzina ograničena na - čini mi se - 5 km/h i polako preko valova. Šteta šta valovi nisu bar još 100 metara ... taman postane zanimljivo i onda kraj.

Već dan kasnije - u utorak - nova prilika za pogled s brda ... Trsat, Rijeka. Trebalo je doduše nešto vremena da uopće napipam cestu do Trsata, pa da se odradi kafca/kokakolca predah, pa još da se ustanovi koji od onih uskih prolaza vodi do željene lokacije ... a sve usko, a sve nizbrdo. Pogled inspirativan, upotpunjen mirisima i teksturama iz okoline; temperatura optimalna, tek malo preko 20; oko pola četiri popodne.

Igrom slučaja, nekoliko zanimljivih lokacija u samo dva dana ... i to još ponedjeljak i utorak. Zadesilo se da se vraćam iz Zagorja, pa kako dugo nisam prejezdio Sljeme preko Pila, eto prilike. Onaj kasnozimski - ili je bio ranoproljetni - pokušaj prelaska preko Bistre i preko crvenog spusta ostao je samo na pokušaju. Ovoga puta druga cesta i drugi narančasti austrijanac: oblačići kao puslice plutaju nad Zagorjem, bregi se zeleniju ...

Čim je u imenu mjesta Bad, nije teško pogoditi o čemu se ovdje radi ... čitav kompleks lječilišta i hotela koji se vrte oko ljekovite termalne vode. Gledano po automobilima parkiranima na parkiralištima mnogih hotela, klijentela nisu slovenski penzioneri. Ima u Bad Radkersburgu i nekakvih "tvrđavskih" zidina, no najzgodniji mi je stari dio mjesta. Cijeli je otvoren za promet, ograničeno na 30 kmh, ali je bio veliki gušt nekoliko se puta lagano provesti skoro praznim uličicama za vrijeme nedjeljnog ručka. A onda je svizac zamotao čokoladu ... iako sam imao kišnjak u torbici na gepeku, oblačna masa koja je dolazila sa zapada imala je boju od koje je i ona vrišteće žuta od uljane repice dobila nekakvu olovniju nijansu. Hajde da ja krenem doma lagano ... Skroz do zapadnog ruba Lendave nije me stigla oblačina. Prelazeći rotor na nadvožnjaku - preko slovenskog A5 - zahvatio me samo jedan kraći tuš, al sa onako finim velikim kapljicama. Do hrvaške meje tek neka sitna kišica, a onda je na izlazu iz M. Središća i ona prestala. Ha, brži sam od oblaka. U Čakovcu - brišući iznutrice sitne leteći gamadi sa vizira kacige - pogled unazad izgledao je ovako: Kao da su oblaci malo usporili i promijenili smjer ... može se dalje opuštenije. Našlo se čak i malo vremena za skretanje do N. Marofa, tek da vidim šta se tamo događa. Malo snifanja Castrola - neki sa cvajtaktima se nateravali okolo - i pogled u nebo prema Zagrebu. Ha, nebudem navlačio kišnjak ... nije tak strašno. I nije bilo, sve dok se autobanom nisam spustio s brda. No dobro, ne žalim se jako ... barem je veliki austrijanac temeljito istestiran u kišnim uvjetima. Rezervar i vjetrobran dobro štite od kiše, a KTM jakna se već od prije dobro pokazala u ovakvim situacijama. Kaciga sa šiltom isto vrijedi, štitnike za ruke ne treba posebno ni spominjati. Continental TrailAttack 2 - nemam primjedbi. Od Varaždina do Marofa je cesta dobrim dijelom bila mokra, a sada na autobanu u stvarno svakakvim oblicima natopljenosti. Ubacimo li u jednadžbu Aspirin i C vitamin po povratku doma, sve je lijepo i krasno.

Još malo zapadnije od Radenaca, i na samoj obali Mure, ima još jedno poznato mjesto ... nekima po poljoprivrednom sajmu, nekima po Zlatnoj i Srebrnoj penini, a nekima po speedwayu. Speedwayu, kojeg više nema ... stadion je pretvoren u nekakav "sportski" teren sa jogging stazom, skateboard parkom i raznim igralištima. Opet situacija sa dva grada u dvije države, most među njima. S druge strane Mure, preko puta Gornje Radgone, austrijski je gradić Bad Radkersburg. Povezuje ih Most prijateljstva.

Opet preusmjeravanje ... ide me ovo danas. Hop, hop, hop ... desno, lijevo, opet lijevo, sada desno ... preko Mure i četiri murska rukavca eto me kako Panonskom cestom uz grgljanje Akrapa taman usporavam pred tablom koja odmah asocira na tri srca ... Nije bio nikakav problem proći kroz park slijedeći putokaze. Sve je blizu. I stara punionica mineralne vode ... ... i turističkiji dio sa restoranima, hotelima i "zdraviliščima". Autobusi sa penzionerima stvaraju najveći promet.

Subotnji đir poznatim cestama Slovenije potaknuo je nekog crva koji je navalio da bi bilo zgodno proći i dijelovima Slovenije kojima se do sada nije vozilo. Ili barem nije vozilo duže vrijeme. A nekoliko dana ranije - sedam ili osam, ne više - jurišajući Varaždinom na sasma malom Đuki (Duke 200) palo mi je na pamet da se i sa ove strane može ući u Sloveniju, te da tim krajevima baš i nisam jezdio u skorije vrijeme. Od Varaždina do Čakovca nije daleko ... recimo, kao od Požege do Pleternice. Potom još malo na sjever, do Murskog Središća - kao od Pleternice do Grižića. Alzo, čas posla. No, Slavoniju na stranu, moram spomenuti da mi je cijeli put od Čakovca do Murskog Središća više nekako u austrijskom điru ... jako mi je nalik na relaciju Mattighofen - Braunau am Inn. Dojam sličnosti dodatno povećava i most u M. Središću u kombinaciji sa graničnim prijelazom - Braunau am Inn je mostom povezan sa gradićem Simbach am Inn, koji je u Njemačkoj ... most je nekadašnja granica. Jedino što sam sada preko mosta uletio u Sloveniju, na korak do Lendave ... u koju nisam ušao uobičajeno - ispod podvožnjaka pa sa zapadne strane - već desno od te glavne ceste kroz Petišovce, preko nadvožnjaka, pa sa istočne strane. Sa istoka nemoš fulat da je mađarska granica također jako blizu. Žuti se uljana repica, sve miriši, mirno nedjeljno prijepodne. Na obližnjem stadionu nekakva juniorska nogometna matineja, čak i onaj betonski Snoopy na rotoru između Spara i Mercatora spava. Treba navratiti u neko manje uspavano doba dana. Lokalnom cestom do Murske Sobote je nekakvih tridesetak km. Već od ulaza u grad počela su preusmjeravanja prometa i obilasci friškoasfaltiranim pomoćnim stazama, što je sve rezultiralo nikakvom voljom da barem zastanem, kamoli da se uvaljujem u centar i pogledam jel i ovdje kolektivni spavanac još na snazi. Odoh dalje još lokalnijom cestom, sve kroz slatkasti miris i vrišteće žutilo polja uljane repice.

@ all - hvala @ profesor momir - daj molim te reci u kakvom je stanju cesta Šabac - Obrenovac ... pretprošle godine, dok sam tu prolazio, sve je bilo raskopano i djelomično bez asfalta ... jel to sređeno?

"Nekak je truljavo vrijeme ... idem sam malo preko brda, tek da vidim kak se veliki austrijanac snalazi na vrlo lokalnim cestama" ... s ovom mantrom izašao sam iz garaže. Negdje prije Pokupskog skrenuo sam desno - lijepo je na putokazu pisalo Karlovac / Pisarovina / L. Štefanki - jer se sjećam da je onaj komad ceste kroz šumu čisto zgodan. Dalje je sve čista stihija ... i most preko Kupe ispod Pisarovine, i skretanje desno prije Lasinje - umjesto lijevo što bi me u konačnici odvuklo prema Gvozdu - i prolazak opet kroz nekakve šume, i eto me ovdje ... Na prvom sljedećem križanju pošao sam za tablom na kojoj je spominjan Karlovac ... nekakav vojni poligon, prolazak kroz grad, pa još jednom kroz grad, prelet preko Švarče i gas prema staroj riječkoj. Starom riječkom do Bosanaca i opet po cestama Bele Krajine ... isto kao i prije 2-3 tjedna, samo u suprotnom smjeru i na drugom austrijancu. Čak sam u Črnomelju stao na okrijepu na istoj benzinjari kao i prošli puta ... uz uobičajeni menu No, nije baš sve isto kao prošli put ... osim ceste prema Metliki - na kojoj sam se sjetio da se Damping može podesiti i na Comfort - ubacio sam se na cestu od Metlike prema Novom Mestu - gdje sam ustanovio da onaj Comfort setup uopće ne uznemiruje motocikl pri ozbiljnijem peglanju. Dapače, čini mi se kao da ga trunčicu spusti (mekše ogibljenje pa malčice legne), što sve doprinese i sniženju težišta ... i baš fino funkcionira za hill climb. Barem meni. Nema nikakve potrebe prolaziti kroz Novo Mesto, ako je ideja dokopati se Hrvaške tamo oko Bregane. Na jednom od semafora ubrzo nakon spusta s brda, ima tabla koja pokazuje u desno i na kojoj piše Šentjernej. Ne vozi se uz Krku, ali je moguće skrenuti i prema Otočecu i prema golf terenima. Šentjernej je također i mjesto gdje treba skrenuti ako se planira izlet prema Pleterju. Do Kostanjevice je sve poznato, no nešto manje od Kostanjevice ako se krene dalje cestom južno od Krke. Iza mjesta Podbočje (trinaest mostića ima na onom njihovom potoku) sam se pogubio opet po nekakvim vinskim cestama ... ampak levo ampak desno i opet sam se pronašao na cesti uz Krku, tik do Velike Malence - a tamo sam bio više puta. Podbrđanskom cestom čas posla do Zagreba.