Treći most - Nomen est omen? Dva peciva, nedugo prije izvađena iz rerne, mirišljiva, topla, baš se fino sjaje onako lagano masna - 50 dinara. Smazati ta dva peciva, sjedeći na stepenicama ispred pekare - neprocjenjivo. Jeste da je već bilo prošlo podne kad sam u punoj opremi banuo u pekaru, i jeste da je asortiman bio već prilično prorijeđen, i jeste da sam već napravio krug po mjestu tražeći treći most ... al prodavačica u pekari je spasila stvar. Fino mi pokazala šta ima sa pekmezom a šta sa sirom, fino mi objasnila kak da dojdem do trećeg mosta i još mi poklonila fini osmjeh. Simpatična cura. Šta pekara, gdje pekara, kakav most? Bački Monoštor, selo na sedam Dunava ... prolazio tamo u ljeto prošle godine. Ući i izaći iz sela može se jedino preko nekog od mostova. Ušao sam bio preko pontonskog, tamo iz smjera Bezdana.

Pukom srećom pazario sam dva magnetića za frižider, jerbo se teta koja radi u tom kioskiću pojavila dozvana žednim glasovima ekipe sa "tamićem". Nazad istim putem, šteta ne odvozit ovim 12 km barem još jednom. Nemalo sam se začudio kad sam se idući nizbrdo mimoišao sa čak tri automobila. Kako sam se vratio istim putem, nastavak ceste na koju sam se spustio doveo me u Banja Luku. Iz čistog gušta đir po centru, i dalje do graničnog prijelaza - starim putem preko Trna i Laktaša - nema stajanja.

Trebam li posebno spomenuti da pripadajući muzej također nije radio. Niti je ikoga bilo uokolo. Pojavilo se kasnije nekoliko "turista" u prolazu, ali njih ne računam.

...

Fina priroda gore na brdu. Ništa šumica ... samo šuma i šumetina. Arboretum, pješačke staze, nekoliko biciklističkih staza, pansion i bungalovi - i betonske stepenice koje slijedim i koje me navode pred betonsku gromadu od spomenika. Ima usput - uz te stepenice - dosta prilika i da se skrene pogled i da se nekamo izgubi na drugim stazama. No kako ovdje nisam bio od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ustrajem u nakani da se prošuljam oko 33-metarske Džamonjine spomeničine. ...

...

Desetak km iza Prijedora dalje na istok, nije moguće a da se ne prođe kroz Kozarac. Meni ovoga puta naročito zanimljiv jer iz Kozarca ide cesta za Kozaru. Planinu Kozaru, NP Kozaru ... onu Kozaru, što širi svoje grane i prihvaća mlade partizane. Da je pomesti onaj pijesak uz rub ceste - alo, jel to rizla? - bilo bi to puno opuštenijih 12 km. Na službenom ulazu u Nacionalni park nikoga. Na stajalištima uz cestu nikoga. Na parkiralištu na vrhu, kod podnožja stepenica, nikoga. ...

Kako sam se odlijepio od Une i zalijepio za cestu prema Prijedoru sve je postalo još nekako bosanskije ... i kuće, i trgovine, i benzinjare, i auti i vozači. Prilazeći Prijedoru sjetio sam se druge polovice osamdesetih godina i velikog pijaca u Prijedoru ... dolazilo se tamo sa raznih strana. Jel prijedorski pijac još aktivan i aktuelan, u kakvoj i kolikoj mjeri, nije mi poznato. Nema veze ... brda se plave.

Džamonja usred šumetine - Kozara Kamo ide ovaj svijet ... sada već nije moguće na istoj benzinjari kupiti i sendvič i konzervu Kamo svijet ide nemam ideju - nek ide kam god hoće - ja idem na istok ... južnijom trasom. Nakon obrokića, naravno. Svaki puta kad se iz Zagreba zaputim prema istoku, uvijek sa svoje desne strane nazirem plavičasta bosanska brda. Nekad su mi bliže, nekad dalje, ali su uvijek s desne strane. Jel baš mora biti tako, često mi je padalo na pamet. Rok trajanja moždanih aktivnosti aktiviranih ovim pitanjem uvijek je do prve situacije gdje se traži momentalna akcija ili reakcija - naglije kočenje, obilazak, štogod slično tome - i dalje ništa do sljedećeg odlaska na istok i iste situacije. Sredinom trećeg mjeseca, u nekom vozikanju malim Đukom, došao sam i do najzapadnijih obronaka Kozare, skroz tamo uz Unu ... e tada se sve poklopilo: i moždane aktivnosti, i pogled u pravom smjeru, i kafca i kokakolca. Rezultat svega: uhvatim se Bosne u Kostajnici; pravac Bos. Novi / Novi Grad / kakolisevećezove, Prijedor i Banja Luka; izranjam na poznatu cestu na sjever oko Gradiške. Može to i dalje, al neki drugi puta ... za početak sjevernobosanske trilogije, idem do Banja Luke. Divota, bosanska brda s moje lijeve strane. Kostajnicu sam prvu ostavio iza sebe. Mirna cesta, mirna Una, mirna Bosna.

Dalje je sve nekako ubrzano, iako to ne bih očekivao od usporenih vojvođanskih pejzaža ... čak je i promet kroz Zrenjanin - gdje sam stao na opće tankanje - nekako slow motion. Izlaz iz Zrenjanina na zapad, prema Novom Sadu, pamtim još od prije po cesti koja izgleda ravno jedino kad se gleda iz satelita ... onolika količina poprečnih grba/valova/pukotina - ili šta već jesu ona smetala - ne viđa se često. Zapravo, ne znam jel se to uopće može vidjeti i doživjeti - barem u ovom intenzitetu i ovoj količini - još negdje u ovom kutu svijeta. Zato treba proći bar jednom cestom Zrenjanin - Novi Sad, sve u cilju edukacije i kvalitetnijeg razumijevanja pojma kvaliteta ceste. Kroz Novi Sad se obično pogubim. Ovaj puta to se nije dogodilo - presreo me kolega Ada na svom ex-Italian-Police Pegaso Trailu, i lagašno me dopratio do Mišeluka. Pola četiri nedjelja popodne, ekipa taman počinje zujati okolo. Sastavilo se zanimljivo manje društvance, odvezli se do Banoštora na kafcu, lijepo popričali i pali svako na svoju stranu - drugari nazad na Mišeluk da ustanove opće brojno stanje, a ja na zapad ... preko Iloka na Vinkovce, hvatam autoban i prašim doma. Hvala svima na ugodnom društvu, budem navratio opet ... barem da vidim koliko se motora može natiskati na Mišeluk

Rockyja u Žitištu nije uopće teško pronaći - u centru mjesta, na rubu parku, vidljiv sa svih strana. Postavljen je 2007,. autor je kipar Boris Staparac. Kako se na ovoj lokaciji skoro isključivo podignute glave zuri u Rockyja, potpuno se previdi da uz ovog filmskog junaka egzistira i jedno nježnije biće - mitološka Odisejeva supruga Penelopa.

Sa ovog kraja svijeta vraćam se na cestu za Zrenjanin. Ozračje i dalje kaubojsko, ravna zemlja i ravna cesta, kao da sam u Texasu ... usamljeni kauboj sam ja, daleko od doma svog. Ideja je dokopati se Zrenjanina, otići nakratko do Žitišta - da vidim Rockyja, kojega sam prošle godine iz nepoznatog razloga uredno preskočio - a potom šta bude ... nekamo na zapad, prema doma. Pređem most preko Tamiša, ulazim u Sečanj, i šta vidim - putokaz na kojem piše Jaša Tomić. Ha, bio jesam tamo prošle godine, al s neke čudne strane nekim još čudnijim putem. Eto prilike za još jedan đir ... teško žabu u vodu natjerat. Prolazeći Jašom bacio sam oko i na svoju priručnu kartu i ustanovio da ako iz Jaše produžim ravno, prođem kroz Torak - bila baš neka pecaroška manifestacija na lokalnom jezeru - pa iz njega direktno ušetam u Žitište ... ne moram najprije do Zrenjanina. Jako dobro.

Najprije sam alejom dudova - ravnom cestom sa velikim dudovima sa obje strane - stigao do Vršca gdje sam se pozdravio sa kolegom Draganom, srknuo kafcu i kokakolcu, i dobio neke korisne informacije. Najvažnija informacija bila je kako pronaći Boba Marleya. Vrlo jednostavno - preko Margite dođem do Plandišta i vrebam nakon Plandišta prvo selo, a zove se Banatski Sokolac. Nije odmah uz cestu već treba skrenuti malčice; nije problem, ima putokaz. Koja stotina metara kroz selo i tu je već negdje ... na igralištu iza škole. Skulptura, jako dobra, podignuta je 2008.; autor je kipar Davor Dukić. Ovo je selo inače poznatije - barem u nekim krugovima - pod imenom Rock Village, te po koncertima, likovnim kolonijama i moto skupu koji se ovdje održavaju već neko vrijeme. Ove godine je deseti Rock Village, datumi su 22. i 23. 08. Kako sam čuo, ove godine dolaze i Psihomodo Pop i Dubioza Kolektiv.

...

Nedjelja ujutro, pekara na glavnoj ulici u centru Bele Crkve. Stojim za visokim stolom, žvačem krafnu s čokoladom, i u isto vrijeme mjerkam kroasan sa pekmezom koji čeka na red. Iza leđa, od nekih dječjih autića na žetone, dopire Branko Kockica ... Na svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo. Sa svih strana vise posude sa cvijećem ... pelargonije (muškatle) apsolutno dominiraju, valda u svim bojama u kojima postoje ... i još sva sila različitih vrsta cvijeća. Nije to slučajno - uz to što ima dugačku i bogatu tradiciju u cvjećarstvu, u Beloj Crkvi upravo počinje i godišnji "Karneval cvijeća". Cijeli tjedan različitih događanja - jedriličarska regata na jednom od jezera; različiti koncerti; izložbe cvijeća, slika i fotografija; književne večeri; rock svirke; te izbori različitih missica ... između ostalog i izbor najljepše beračice cvijeća. A ja taman naperio zbrisat dalje ... ...

OK, nije bilo teško ... bio sam fulao u skretanju. Nekam sam se bio zablenuo i otišao sam za putokazima za kamione, a njih se izvlači iz centra mjesta na spominjanu okolnu betonsku cestu. A zašto ih se izbacuje iz centra, odnosno sa "glavnoga" pravca prema Anjini i dalje prema istoku i sjeveroistoku? Zato što je "centar" specifičan i sastoji se od dvije međusobno razdvojene uske ceste, koje su dakako i jednosmjerne. Jednostavno. Ovaj "ogranak" prema sjeveru, kakti desni, naročito je uzak tako da bi čak i neki veći automoboli prilikom prolaska ostavili malčice laka na okolnim ćoškovima. Al zato Akrap mračno dobro zvuči dok na špicu gasa polako napredujem prema širim dijelovima mjesta.

Pretprošle godine kad sam se motao ovim područjem, na putu prema Crnom moru, prošao sam i kroz mjesto Oravita (Oravica). Cijelo vrijeme, i prolazeći kroz mjesto, a i ponešto kasnije, kopkalo me da sam nešta ili propustio ili ozbiljno fulao. Otkud taj osjećaj? Izazvan je cestom, bolje rečeno putem od betonskih ploča, kojim sam iz mjesta izašao na 57B i dalje na 58 prema Anjini i Karaševu. Ovaj puta sam se vratio - budući su sva ta mjesta relativno nedaleko od Bele Crkve i tamošnjeg graničnog prijelaza - da vidim šta sam to fulao.

...

Cesta koju spominjem, od izlaska na Dunav u mjestu Soćol iliti Sokolovac pa sve do mjesta Pojejena (izgovara se Požežena), jeste cesta 57A. Duga je 23 km ... dvadeset i tri km terora za ogibljenje motocikla, nadrealnih pejzaža još neiskvarenih turizmom, crnih kormorana koji stražare na granama koje vire iz plićaka i nemalog broja zabačenih blinkera i sličnog ribičkog oruđa. ...

...

Jutarnje tankanje odrađeno u Rumunjskoj, u mjestu Moldova Noua, na Petrom pumpi kod mog već starog poznanika Zvonka, rezultat je inspiracije za šetnjice Belom Crkvom ... ajde malo ću uz Dunav, al samo uz onaj dio koji svi inače izbjegavaju. A izbjegavaju ili zato što ne znaju da taj dio postoji (nakon Kaluđerova zalete se na jug cestom 57 i na Dunav izbiju u Pojejeni), ili znaju ali ih frka asfalta koji pamti i Elenu i Nikolaja. Jašta, do Moldove sam se došuljao uz Neru, preko Zlatice, Prnjavora i Sokolovca Uz Neru se također vidi da su česte padaline pogodovale raslinju, između ostaloga i šljivama i dudovima. Šljiva ima na tone ... koliko bi se to pekmeza moglo napeći od toliko šljiva, ihaaa. Ono prilično usamljeno drvo, koje se prvo uoči prilikom izlaska na Dunav je crni dud (Morus nigra). ...

Procedura dolaska do Bele Crkve - a to mi je baza kad se motam "ovim krajevima" - ne krije nikakva iznenađenja. Malo autobanom, malo lokalnom cestom (Vodanj i dalje), utrenirani prolazak kroz Smederevo (preko malog mosta pa skroz do kraja dok ne prođem ispod velikog), kroz Kovin može i ovako i onako, i potom onaj dio cestom 134 koji mi još uvijek nije dosadio. Ovaj puta ugođaj prolaska tim dijelom Deliblatske peščare bio mi je nekako "kaubojski" ... svjetlost pada već pod oštrim kutem (sedam je sati predveče), desna ruka na gasu, lijeva na boku, Akrapovič smireno grglja na niskih 4k RPM ... mogao bih tako do pola noći. Je, mogao bih da se ne javlja jedan primarni osjećaj koji se zove glad. Taj se problem u Beloj Crkvi lako riješava. I dalje nisam bio u nikakvoj žurbi ... večernja šetnjica, jutarnja šetnjica. Jutarnja je onako više inspirativna, lakše se razmišlja kamo se odvesti a da se vratim doma suhog dupeta. U proteklih manje od mjesec dana dva me puta tako opralo da već sama pomisao na treće sušenje gaća stvara laganu nervozu. Da, da ... kišnjak je skoro uvijek negdje blizu ... fora je ono kad te sastavi u pravo vrijeme i na pravom mjestu i kad imanje kišnjaka u torbi na suvozačkom sicu baš ništa ne znači. Ako je kvašenje uistinu neophodno, postoje i bolji načini da se to riješi.

Uz Dunav, preko Mišeluka, skroz do Petrovaradina, izlazak na stotku (cesta broj 100) i nelošim tempom - budući sam taman uletio u gužvu petkom nakon posla, no uglavnom u kontra smjeru - Sremski Karlovci, Inđija, Stara i Nova Pazova, Batajnica i Zemun. Stajanje čitava dva puta: u Karlovcima me sustigao Jovan, kolega po austrijskoj liniji, pa smo stali na sokić na nekom zgodnom mjestu uz Dunav - bok Jovane, hvala za društvo - te još jednom na nekom OMV-u nemam pojma gdje. Skoro da sam bio iznenađen nedostatkom nekakve ozbiljnije - ono, ozbiljnije - gužve već na prilazima Beogradu ... ajde Batajnica, ajde Zemun ... pa prošišao sam preko Brankovog mosta kao da sam na šetnji Kalemegdanom. Dalje su odlučivale sekunde ... nisam nešto bio voljat uvaljivat se u tunel pa kružit na Terazije ... hoće li tamo biti krkljanac ili neće odlučio sam ne istražiti. Alzo, s mosta odmah u "rupu" na Gavrila Principa, nekim potezima upitne legalnosti dokopao se Kneza Miloša, semafor na lijevo i eto me Nemanjinom gdje uzbrdo izlazim na Slaviju ... pis of kejk, kao doma Do autokomande u jednom potezu, malo po rotoru i evo me na narančastom parkingu ispred narančastog kafića. Kako mi kaže više nego simpatična gospodična koja se motala oko šanka, ostatak ekipe je negdje na Kopaoniku, a tamo se događa nešto ... nešto gdje ima austrijskih motocikala. Iskapih ohlađenu šećernu vodicu gazde Matešića i otperjah dalje. Izlaz za autoban u pravcu Niša tek je tristotinjak metara dalje ... još jedno spuštanje u rupu i po plinu. Sve je bilo taman tako - izletim živahno iz rotora na autokomandi i onako još živahnije sastavim austrijanca u dupli desni (ista Arrabbiatta u Mugellu) da mi čak bilo i malčice neugodno. Četiri sekunde kasnije - taman se ispravljam i ubrzavam za ulet na d`Eperea - sa vanjske (lijeve) strane obilazi me prometni policajac na motoru kao da stojim. Dok sam ja mentalno kompajlirao čitav niz objašnjenja šta kojeg vraga letam po gradu, ovaj je otprašio nekam dalje kao da mu se uistinu jaaako žuri. Pa sam i ja morao slijediti njegov svijetli primjer ...

...

... ...