Džamonja usred šumetine - Kozara Kamo ide ovaj svijet ... sada već nije moguće na istoj benzinjari kupiti i sendvič i konzervu Kamo svijet ide nemam ideju - nek ide kam god hoće - ja idem na istok ... južnijom trasom. Nakon obrokića, naravno. Svaki puta kad se iz Zagreba zaputim prema istoku, uvijek sa svoje desne strane nazirem plavičasta bosanska brda. Nekad su mi bliže, nekad dalje, ali su uvijek s desne strane. Jel baš mora biti tako, često mi je padalo na pamet. Rok trajanja moždanih aktivnosti aktiviranih ovim pitanjem uvijek je do prve situacije gdje se traži momentalna akcija ili reakcija - naglije kočenje, obilazak, štogod slično tome - i dalje ništa do sljedećeg odlaska na istok i iste situacije. Sredinom trećeg mjeseca, u nekom vozikanju malim Đukom, došao sam i do najzapadnijih obronaka Kozare, skroz tamo uz Unu ... e tada se sve poklopilo: i moždane aktivnosti, i pogled u pravom smjeru, i kafca i kokakolca. Rezultat svega: uhvatim se Bosne u Kostajnici; pravac Bos. Novi / Novi Grad / kakolisevećezove, Prijedor i Banja Luka; izranjam na poznatu cestu na sjever oko Gradiške. Može to i dalje, al neki drugi puta ... za početak sjevernobosanske trilogije, idem do Banja Luke. Divota, bosanska brda s moje lijeve strane. Kostajnicu sam prvu ostavio iza sebe. Mirna cesta, mirna Una, mirna Bosna.

Dalje je sve nekako ubrzano, iako to ne bih očekivao od usporenih vojvođanskih pejzaža ... čak je i promet kroz Zrenjanin - gdje sam stao na opće tankanje - nekako slow motion. Izlaz iz Zrenjanina na zapad, prema Novom Sadu, pamtim još od prije po cesti koja izgleda ravno jedino kad se gleda iz satelita ... onolika količina poprečnih grba/valova/pukotina - ili šta već jesu ona smetala - ne viđa se često. Zapravo, ne znam jel se to uopće može vidjeti i doživjeti - barem u ovom intenzitetu i ovoj količini - još negdje u ovom kutu svijeta. Zato treba proći bar jednom cestom Zrenjanin - Novi Sad, sve u cilju edukacije i kvalitetnijeg razumijevanja pojma kvaliteta ceste. Kroz Novi Sad se obično pogubim. Ovaj puta to se nije dogodilo - presreo me kolega Ada na svom ex-Italian-Police Pegaso Trailu, i lagašno me dopratio do Mišeluka. Pola četiri nedjelja popodne, ekipa taman počinje zujati okolo. Sastavilo se zanimljivo manje društvance, odvezli se do Banoštora na kafcu, lijepo popričali i pali svako na svoju stranu - drugari nazad na Mišeluk da ustanove opće brojno stanje, a ja na zapad ... preko Iloka na Vinkovce, hvatam autoban i prašim doma. Hvala svima na ugodnom društvu, budem navratio opet ... barem da vidim koliko se motora može natiskati na Mišeluk

Rockyja u Žitištu nije uopće teško pronaći - u centru mjesta, na rubu parku, vidljiv sa svih strana. Postavljen je 2007,. autor je kipar Boris Staparac. Kako se na ovoj lokaciji skoro isključivo podignute glave zuri u Rockyja, potpuno se previdi da uz ovog filmskog junaka egzistira i jedno nježnije biće - mitološka Odisejeva supruga Penelopa.

Sa ovog kraja svijeta vraćam se na cestu za Zrenjanin. Ozračje i dalje kaubojsko, ravna zemlja i ravna cesta, kao da sam u Texasu ... usamljeni kauboj sam ja, daleko od doma svog. Ideja je dokopati se Zrenjanina, otići nakratko do Žitišta - da vidim Rockyja, kojega sam prošle godine iz nepoznatog razloga uredno preskočio - a potom šta bude ... nekamo na zapad, prema doma. Pređem most preko Tamiša, ulazim u Sečanj, i šta vidim - putokaz na kojem piše Jaša Tomić. Ha, bio jesam tamo prošle godine, al s neke čudne strane nekim još čudnijim putem. Eto prilike za još jedan đir ... teško žabu u vodu natjerat. Prolazeći Jašom bacio sam oko i na svoju priručnu kartu i ustanovio da ako iz Jaše produžim ravno, prođem kroz Torak - bila baš neka pecaroška manifestacija na lokalnom jezeru - pa iz njega direktno ušetam u Žitište ... ne moram najprije do Zrenjanina. Jako dobro.

Najprije sam alejom dudova - ravnom cestom sa velikim dudovima sa obje strane - stigao do Vršca gdje sam se pozdravio sa kolegom Draganom, srknuo kafcu i kokakolcu, i dobio neke korisne informacije. Najvažnija informacija bila je kako pronaći Boba Marleya. Vrlo jednostavno - preko Margite dođem do Plandišta i vrebam nakon Plandišta prvo selo, a zove se Banatski Sokolac. Nije odmah uz cestu već treba skrenuti malčice; nije problem, ima putokaz. Koja stotina metara kroz selo i tu je već negdje ... na igralištu iza škole. Skulptura, jako dobra, podignuta je 2008.; autor je kipar Davor Dukić. Ovo je selo inače poznatije - barem u nekim krugovima - pod imenom Rock Village, te po koncertima, likovnim kolonijama i moto skupu koji se ovdje održavaju već neko vrijeme. Ove godine je deseti Rock Village, datumi su 22. i 23. 08. Kako sam čuo, ove godine dolaze i Psihomodo Pop i Dubioza Kolektiv.

...

Nedjelja ujutro, pekara na glavnoj ulici u centru Bele Crkve. Stojim za visokim stolom, žvačem krafnu s čokoladom, i u isto vrijeme mjerkam kroasan sa pekmezom koji čeka na red. Iza leđa, od nekih dječjih autića na žetone, dopire Branko Kockica ... Na svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo. Sa svih strana vise posude sa cvijećem ... pelargonije (muškatle) apsolutno dominiraju, valda u svim bojama u kojima postoje ... i još sva sila različitih vrsta cvijeća. Nije to slučajno - uz to što ima dugačku i bogatu tradiciju u cvjećarstvu, u Beloj Crkvi upravo počinje i godišnji "Karneval cvijeća". Cijeli tjedan različitih događanja - jedriličarska regata na jednom od jezera; različiti koncerti; izložbe cvijeća, slika i fotografija; književne večeri; rock svirke; te izbori različitih missica ... između ostalog i izbor najljepše beračice cvijeća. A ja taman naperio zbrisat dalje ... ...

OK, nije bilo teško ... bio sam fulao u skretanju. Nekam sam se bio zablenuo i otišao sam za putokazima za kamione, a njih se izvlači iz centra mjesta na spominjanu okolnu betonsku cestu. A zašto ih se izbacuje iz centra, odnosno sa "glavnoga" pravca prema Anjini i dalje prema istoku i sjeveroistoku? Zato što je "centar" specifičan i sastoji se od dvije međusobno razdvojene uske ceste, koje su dakako i jednosmjerne. Jednostavno. Ovaj "ogranak" prema sjeveru, kakti desni, naročito je uzak tako da bi čak i neki veći automoboli prilikom prolaska ostavili malčice laka na okolnim ćoškovima. Al zato Akrap mračno dobro zvuči dok na špicu gasa polako napredujem prema širim dijelovima mjesta.

Pretprošle godine kad sam se motao ovim područjem, na putu prema Crnom moru, prošao sam i kroz mjesto Oravita (Oravica). Cijelo vrijeme, i prolazeći kroz mjesto, a i ponešto kasnije, kopkalo me da sam nešta ili propustio ili ozbiljno fulao. Otkud taj osjećaj? Izazvan je cestom, bolje rečeno putem od betonskih ploča, kojim sam iz mjesta izašao na 57B i dalje na 58 prema Anjini i Karaševu. Ovaj puta sam se vratio - budući su sva ta mjesta relativno nedaleko od Bele Crkve i tamošnjeg graničnog prijelaza - da vidim šta sam to fulao.

...

Cesta koju spominjem, od izlaska na Dunav u mjestu Soćol iliti Sokolovac pa sve do mjesta Pojejena (izgovara se Požežena), jeste cesta 57A. Duga je 23 km ... dvadeset i tri km terora za ogibljenje motocikla, nadrealnih pejzaža još neiskvarenih turizmom, crnih kormorana koji stražare na granama koje vire iz plićaka i nemalog broja zabačenih blinkera i sličnog ribičkog oruđa. ...

...

Jutarnje tankanje odrađeno u Rumunjskoj, u mjestu Moldova Noua, na Petrom pumpi kod mog već starog poznanika Zvonka, rezultat je inspiracije za šetnjice Belom Crkvom ... ajde malo ću uz Dunav, al samo uz onaj dio koji svi inače izbjegavaju. A izbjegavaju ili zato što ne znaju da taj dio postoji (nakon Kaluđerova zalete se na jug cestom 57 i na Dunav izbiju u Pojejeni), ili znaju ali ih frka asfalta koji pamti i Elenu i Nikolaja. Jašta, do Moldove sam se došuljao uz Neru, preko Zlatice, Prnjavora i Sokolovca Uz Neru se također vidi da su česte padaline pogodovale raslinju, između ostaloga i šljivama i dudovima. Šljiva ima na tone ... koliko bi se to pekmeza moglo napeći od toliko šljiva, ihaaa. Ono prilično usamljeno drvo, koje se prvo uoči prilikom izlaska na Dunav je crni dud (Morus nigra). ...

Procedura dolaska do Bele Crkve - a to mi je baza kad se motam "ovim krajevima" - ne krije nikakva iznenađenja. Malo autobanom, malo lokalnom cestom (Vodanj i dalje), utrenirani prolazak kroz Smederevo (preko malog mosta pa skroz do kraja dok ne prođem ispod velikog), kroz Kovin može i ovako i onako, i potom onaj dio cestom 134 koji mi još uvijek nije dosadio. Ovaj puta ugođaj prolaska tim dijelom Deliblatske peščare bio mi je nekako "kaubojski" ... svjetlost pada već pod oštrim kutem (sedam je sati predveče), desna ruka na gasu, lijeva na boku, Akrapovič smireno grglja na niskih 4k RPM ... mogao bih tako do pola noći. Je, mogao bih da se ne javlja jedan primarni osjećaj koji se zove glad. Taj se problem u Beloj Crkvi lako riješava. I dalje nisam bio u nikakvoj žurbi ... večernja šetnjica, jutarnja šetnjica. Jutarnja je onako više inspirativna, lakše se razmišlja kamo se odvesti a da se vratim doma suhog dupeta. U proteklih manje od mjesec dana dva me puta tako opralo da već sama pomisao na treće sušenje gaća stvara laganu nervozu. Da, da ... kišnjak je skoro uvijek negdje blizu ... fora je ono kad te sastavi u pravo vrijeme i na pravom mjestu i kad imanje kišnjaka u torbi na suvozačkom sicu baš ništa ne znači. Ako je kvašenje uistinu neophodno, postoje i bolji načini da se to riješi.

Uz Dunav, preko Mišeluka, skroz do Petrovaradina, izlazak na stotku (cesta broj 100) i nelošim tempom - budući sam taman uletio u gužvu petkom nakon posla, no uglavnom u kontra smjeru - Sremski Karlovci, Inđija, Stara i Nova Pazova, Batajnica i Zemun. Stajanje čitava dva puta: u Karlovcima me sustigao Jovan, kolega po austrijskoj liniji, pa smo stali na sokić na nekom zgodnom mjestu uz Dunav - bok Jovane, hvala za društvo - te još jednom na nekom OMV-u nemam pojma gdje. Skoro da sam bio iznenađen nedostatkom nekakve ozbiljnije - ono, ozbiljnije - gužve već na prilazima Beogradu ... ajde Batajnica, ajde Zemun ... pa prošišao sam preko Brankovog mosta kao da sam na šetnji Kalemegdanom. Dalje su odlučivale sekunde ... nisam nešto bio voljat uvaljivat se u tunel pa kružit na Terazije ... hoće li tamo biti krkljanac ili neće odlučio sam ne istražiti. Alzo, s mosta odmah u "rupu" na Gavrila Principa, nekim potezima upitne legalnosti dokopao se Kneza Miloša, semafor na lijevo i eto me Nemanjinom gdje uzbrdo izlazim na Slaviju ... pis of kejk, kao doma Do autokomande u jednom potezu, malo po rotoru i evo me na narančastom parkingu ispred narančastog kafića. Kako mi kaže više nego simpatična gospodična koja se motala oko šanka, ostatak ekipe je negdje na Kopaoniku, a tamo se događa nešto ... nešto gdje ima austrijskih motocikala. Iskapih ohlađenu šećernu vodicu gazde Matešića i otperjah dalje. Izlaz za autoban u pravcu Niša tek je tristotinjak metara dalje ... još jedno spuštanje u rupu i po plinu. Sve je bilo taman tako - izletim živahno iz rotora na autokomandi i onako još živahnije sastavim austrijanca u dupli desni (ista Arrabbiatta u Mugellu) da mi čak bilo i malčice neugodno. Četiri sekunde kasnije - taman se ispravljam i ubrzavam za ulet na d`Eperea - sa vanjske (lijeve) strane obilazi me prometni policajac na motoru kao da stojim. Dok sam ja mentalno kompajlirao čitav niz objašnjenja šta kojeg vraga letam po gradu, ovaj je otprašio nekam dalje kao da mu se uistinu jaaako žuri. Pa sam i ja morao slijediti njegov svijetli primjer ...

...

... ...

Dunav je na ovom mjestu širi nego tamo kod prethodne skele, a širi je i betonski prilaz ... što lagano sugerira da bi i skela mogla biti ponešto veća i prostranija od prethodne. Pola sata čekanja i eto je ... pokazuje se iza jednog od dunavskih otočića. Da, jeste veća i još nema gužve na čekanju. Nakon ukrcaja mjesta još za neometano šetuckanje uokolo. Na onoj prethodnoj, skeledžija se kretao tehnikom posuđenom od Spidermana ... ovaj ovdje je biciklom mogao sve obilaziti. Desetak minuta i 150 dinara kasnije eto me na drugoj strani gdje bez zastajkivanja prolazim skroz kroz kroz centar Beočina i gasiram prema starom putu za Beograd. Zaaaa Beograd, za Beograd ... ...

Osam minuta kasnije bio sam na drugoj strani Dunava, u Begeču. Bilo je to zanimljivih osam minuta ... bokom klizim preko Dunava, balansiram i hvatam ritam rijeke. Na svu sreću površina vode mirna, nema valića koji bi poremetili ove čarobne trenutke. I sve to za samo 150 dinara. Iskrcaj je čas posla i bez napora ... malo unazad, zakreni guvernal lijevo do kraja i po plinu na prilično strmu uzbrdicu. Koliko sam stigao vidjeti kad sam parkirao na vrhu nasipa, onaj sa dugačkim kombijem nije dijelio moje oduševljenje lakoćom i brzinom iskrcaja. Cesta, široki razmak do kuća, betonirane prilazne staze i okrečena stabla oraha - il je Slavonija, il je Vojvodina. U ovom slučaju, ovo drugo. Kratko ali slatko ... sve do izlaska na cestu 12 prema Novom Sadu. Ova cesta nit je kratka, niti naročito slatka ... sedam km do Futoga - koji je zapravo zapadno predgrađe Novog Sada - bilo je sasma dosta. Znao sam da je sljedeća skela tu negdje blizu, i rekli mi na obližnjoj NIS-ovoj pumpi: "Na semaforu levo, pa odmah opet levo i videćete tablu ... ". Tako i bilo.

Eto začas i table Banoštor - lagani tempo i skeniranje po lijevoj strani, mora biti odmah iza nekakvog kafića ili restorana ... sve kako mi je detaljno objasnio srpski pogranični policajac. I skužim je s lijeve strane ... već natovarena, nakrcana do čepa i spremna za isplovljavanje. Stanem uz desnu stranu prilazne staze, ugasim motor, gledam prema obližnjoj terasi gdje budem zauzeo poziciju čekajući da se skela vrati nazad ... nisam baš u nikakvoj žurbi. Bitno za spomenuti - zvati ovo simpatično plovilo nakrcano autima i kombijima skela, prilični je overstatement Skelica, skeličica možda ... ajmo reć mala skela. Četiri vozila na njoj - dva kombija i dva automobila, nagurani tak filigranski da između njih nema mjesta ni za karton s Pizzom okrenut na kant. A ovaj odozdola - skeledžija - maše meni da siđem. I pokazuje na prostor između kombija i utovarne rampe ... onako, cca pola metra po širini. Upalim austrijanca i odskrolam se do dole, lagano preko metalne rampe, pa jako nagli anšlag na lijevo (taman po onom rubu između rampe i podnice) ... skeledžija malo povuče sa zadnje strane, ponovimo cijeli manevar još jednom ... i eto me kako stojim poprečno na skeli, lijeva noga na ukrcajnoj rampi, desna na podnici do kombijevog odbojnika, prednji kotač očijuka s Dunavom kroz onaj prostor gdje su šarke oko kojih rotira rampa. Naravno, lijeva strana je povišena, a desna je niža - balansiram u nekoj vrsti labilne ravnoteže. Dok sam se ja ukopavao da uhvatim kakvu-takvu ravnotežu, skelica je krenula. Sve onako malčice nadrealno ... od table Banoštor do okretanja skele u smjeru Begeča prošlo je točno 6 minuta i 36 sekundi.

Vojvodina - Alejom dudova do Rockyja i Boba Marleya Petak ujutro - OK, deset sati baš i nije jutro, al nema veze - već sam bio u pokretu. Starom cestom preko Grižića (u prilično je jadnom stanju) na Slavonski Brod, preko Garčina na Vrpolje, Ivankovo, i eto me kako s juga uranjam u Vinkovce. Napajanje na Tifonu i gasiram dalje ... na istok. Čuo sam za dvije skele na Dunavu - jedna između Banoštora i Begeča, i druga - tek nekoliko km dalje - između Futoga i Beočina. Pogled na kartu otkriva mi da je najelegantnije da idem na Ilok, i da u Srbiju uđem na onom istočnijem prijelazu. Pogled u nebo otkriva mi ono što sam cijelim putem uglavnom i znao ... prati me oblak i sve se čini da bi se trebali susresti taman oko Iloka, možda koji km kasnije na istoku. Ilok sam zatekao već sa mokrim rubovima ceste. Spuštam se niz brdo i pogledom tražim nekakav "ugostiteljski objekt" sa terasom i suncobranima ... nek ja fino napravim pauzu, nek i austrijanac dođe do daha, a nek je i pogled prema nebu otvoren ... tek da pratim razvoj situacije. Skoro pred izlazom iz Iloka uočim nešto što bi odgovaralo ovom opisu - svi zahtjevani sadržaji prisutni, plus propadnuti drveni pod na terasi kao bonus. Uz kafcu i kokakolcu pepsikolcu prođe petnaestak minuta. Prođe i onaj oblak koji je prijetio sa zapada ... lokalno nije ništa istresao, zaobišao je malo sjevernije i nastavio prema jugoistoku (nekoliko sati kasnije jurcajući mokrim Beogradom znao sam otkud je mokro). Onih dvadesetak km od graničnog prijelaza pa sve do Banoštora također nije moglo proći bez periodičkih brzih pogleda prema nebu - velika oblačina jedrila je daleko po desnoj strani ... super, jerbo sam ja znao da bih u neko vrijeme trebao skrenuti lijevo, na prvu skelu od dvije kojima sam se danas planirao provozati.

...

... ...

... ...

... ...