Malo, malo, možda malo ... ideja je bila uzeti malo novoga Monstera; malo se prođirati oko grada da steknem nekakav osnovni osjećaj o čemu se tu zapravo radi; potom možda malo otići izvan grada - recimo, do Zagorja - tek za potpuniji doživljaj ... nepoznati igrač na poznatom terenu. Kibiceri i komentari, atak krilate nemani usred mračne šume, surove sile prirode te još kojekakve čudne situacije ... od ničega se nije dalo pobjeći.

Kafca i kokakolca, sendvič, šetnjica, riječ-dvije sa ljubaznim osobljem i teraj dalje - istim putem dolje, do Zagreba sat i nešto opuštene vožnje.

Vraćam se nazad iz Trbovlja, spuštam se prema jugu na onu krasnu cestu uz Savu (cesta 108) i razmišljam na koju ću stranu ... na istok, prema Zidanom Mostu, pa na Krško i doma; ili možda budem na zapad, dalje uz Savu do Litije pa već nekako doma (okomito cestom 416 izići na A2 i piči za ZG). Taman uhvatim crveno na semaforu ... hoću lijevo il ću desno ... i nekako registriram da ima i komad ceste koji ide ravno. Nekih možda pet-šest metara ... i onda nestaje. Trebalo je ipak malčice mentalnog napora da shvatim da ta cesta nakon tih par metara ravnog komada naglo i pod velikim kutem i velikim nagibom zavije u desno ... kao da se penje uza zid. Jaoooo ... super. Kak se upalilo zeleno, već sam kretao tamo. Krajičkom oka sam stigao letimice snimiti tablu na kojoj se spominjao planinarski dom "Kum". To je toga časa bilo sve što sam znao o tom dijelu svijeta ... sasvim dovoljno. Konstantno uzbrdo, veliki nagib, najprije relativno normalna cesta, pa malo uža, i još malo uža ... zatim jako uska, i dalje teraj jako uzbrdo; asfalt postao pokrpan, pa zatim i nestao; evo makadama, i dalje uzbrdo garnirano lakat krivinama, špurama i rahlijim kamenjem ... deset kilometara i nešto metara čistog gušta. Mali plato na vrhu, lijevo očito nekakav repetitor a desno planinarski dom. Još malo travom uzbrdo i nekakva crkvica (Cerkev Sv. Neža). Planinarski dom - kakav je i red - ima terasu sa pogledom.

...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

Trbovlje; starodobni motociklizem, državno prvenstvo in amatersko tekmovanje: ...

...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

Na Grobniku je u austrijskoj organizaciji (www.igfc.at) održano nešto što se zove "1. Internationales IGFC Adria-Race Classic und Modern". Utrkivanje u nekoliko potpuno različitih klasa - što sportski, a što vremenski gledano - od kojih se meni nekako najzanimljivijom učinila ona klasa u kojoj je zajednički nazivnik 1989. godina ... sve klase motocikala proizvedenih zaključno sa 1989. godinom. Za ovaj sam događaj saznao potpuno slučajno, videći kod kolege na stolu nekoliko plakata sa najavom za ovaj događaj. Gdje su plakati završili nemam blage veze, no bitno je da smo mi otišli na čaj ... crni, s malo mlijeka. Budući Vakula nije bio sasvim siguran šta se od vremena može očekivati tijekom vikenda, ja sam si za kratku vizitu Grobniku izabrao nedjelju - nabrzaka skoknem dole, vidim šta ima, i još sam doma do 2 popodne ... taman na ručak. Tako je i bilo. A dole, na Grobniku, svašta lijepoga. Mnogi su bili raspoloženi za kraći razgovorčić, tako da je tri - možda malo jače - sata začas prošlo. Evo nekoliko sličica motocikala (i detalja na njima) koji su uspjeli privući moju pažnju: ...

... Sto i osamnaest km kasnije bio sam doma.

... ...

Ulazim u Bad, na rotoru desno i preko mostića se ušuljam u stari centar (provozno, ali ograničeno na 30 kmh) ... i već vidim - možda bolje rečeno da osjećam - da nešta nije kako treba biti. Nekakva neobična gužva ... sve terase raspremljene ... i zilion ljudi trčkara uokolo u majicama i tajicama. I čujem razglas, i vidim zašperani trg ... ajoj, danas je nekakvo kolektivno natjeravanje po gradu ... trčanje, kros, štoli već ... Dok sam se iskobeljavao iz tog cirkusa već su zatvarali i kompletan stari centar. Ode i kafca i kokakolca u bestragiju ... dok sam sredio misli već sam bio izašao iz grada, prošao i Gornju Radgonu i Radence, i pilio autobanom - sa vinjeticom u Librese koloritu - prema Lendavi. A u Lendavi spidvej ... OK, ne baš u Lendavi, već u Petišovcima ... al to je dosta blizu. Ajde, kad sam već tu ... ...

Ne, nisam sjeo na kafcu i kokakolcu ... to budem u Bad Radkesburgu. Do njega dvadesetak km, sve po cesti 69, poznatijoj po svom sasvim zapadnom kraku Lavamund - Aibl.