Onaj komad ceste uz obalu, između Crikvenice i Selca, mogao bih voziti svaki dan ... kako ne bih sada skoro bez žive duše okolo. Sunce još pitomo, ne grize; vjetrića tek toliko da se kaže da ga ima i da miris soli zavlači pod kacigu; sa strane parkiranih automobila nula. Uvjeti graniče s idiličnima. Niti u Selcu nikakvog suvišnog gibanja, sve kao usporeni film. Ispred Slavena tek poneki trenutak upijanja plavetnila da me drži do Zagreba ... vrijeme je za krenuti doma. Dakako, trebalo se na prvoj benzinjari energizirati ... ... dok je energiziranje (OK, napajanje) austrijanca pričekalo skroz do Laništa. Moglo je i do garažice, al bolje da je doma pun do čepa.

Gužve u prometu ako je i bilo - a kao nije - više nema ... u Zagrebu bi u ovo doba krkljanac tek počeo dobivati svoje pravo obličje. Drugim riječima, stvoreni su svi preduvjeti za opušteni đir do Selca, uz zabadanje nosa na mjesta koja već dugo ne uspijevam zaobići svaki put kad sam "ovdje negdje". Bakar prolazim skoro na autopilotu ... ... dok me Crikvenica dočekala sa opet novim "rasporedom" u centru. Nema više direktno s brda pa na rivu ... to sve popločano i sa stupićima, treba proći dva "bloka" dalje pa proći uz autobusni (šta nije i to prije bilo na drugoj lokaciji?) i opet desno ... i uploviti u valove od kamenih kockica. Brzina ograničena na - čini mi se - 5 km/h i polako preko valova. Šteta šta valovi nisu bar još 100 metara ... taman postane zanimljivo i onda kraj.

Već dan kasnije - u utorak - nova prilika za pogled s brda ... Trsat, Rijeka. Trebalo je doduše nešto vremena da uopće napipam cestu do Trsata, pa da se odradi kafca/kokakolca predah, pa još da se ustanovi koji od onih uskih prolaza vodi do željene lokacije ... a sve usko, a sve nizbrdo. Pogled inspirativan, upotpunjen mirisima i teksturama iz okoline; temperatura optimalna, tek malo preko 20; oko pola četiri popodne.

Igrom slučaja, nekoliko zanimljivih lokacija u samo dva dana ... i to još ponedjeljak i utorak. Zadesilo se da se vraćam iz Zagorja, pa kako dugo nisam prejezdio Sljeme preko Pila, eto prilike. Onaj kasnozimski - ili je bio ranoproljetni - pokušaj prelaska preko Bistre i preko crvenog spusta ostao je samo na pokušaju. Ovoga puta druga cesta i drugi narančasti austrijanac: oblačići kao puslice plutaju nad Zagorjem, bregi se zeleniju ...

Čim je u imenu mjesta Bad, nije teško pogoditi o čemu se ovdje radi ... čitav kompleks lječilišta i hotela koji se vrte oko ljekovite termalne vode. Gledano po automobilima parkiranima na parkiralištima mnogih hotela, klijentela nisu slovenski penzioneri. Ima u Bad Radkersburgu i nekakvih "tvrđavskih" zidina, no najzgodniji mi je stari dio mjesta. Cijeli je otvoren za promet, ograničeno na 30 kmh, ali je bio veliki gušt nekoliko se puta lagano provesti skoro praznim uličicama za vrijeme nedjeljnog ručka. A onda je svizac zamotao čokoladu ... iako sam imao kišnjak u torbici na gepeku, oblačna masa koja je dolazila sa zapada imala je boju od koje je i ona vrišteće žuta od uljane repice dobila nekakvu olovniju nijansu. Hajde da ja krenem doma lagano ... Skroz do zapadnog ruba Lendave nije me stigla oblačina. Prelazeći rotor na nadvožnjaku - preko slovenskog A5 - zahvatio me samo jedan kraći tuš, al sa onako finim velikim kapljicama. Do hrvaške meje tek neka sitna kišica, a onda je na izlazu iz M. Središća i ona prestala. Ha, brži sam od oblaka. U Čakovcu - brišući iznutrice sitne leteći gamadi sa vizira kacige - pogled unazad izgledao je ovako: Kao da su oblaci malo usporili i promijenili smjer ... može se dalje opuštenije. Našlo se čak i malo vremena za skretanje do N. Marofa, tek da vidim šta se tamo događa. Malo snifanja Castrola - neki sa cvajtaktima se nateravali okolo - i pogled u nebo prema Zagrebu. Ha, nebudem navlačio kišnjak ... nije tak strašno. I nije bilo, sve dok se autobanom nisam spustio s brda. No dobro, ne žalim se jako ... barem je veliki austrijanac temeljito istestiran u kišnim uvjetima. Rezervar i vjetrobran dobro štite od kiše, a KTM jakna se već od prije dobro pokazala u ovakvim situacijama. Kaciga sa šiltom isto vrijedi, štitnike za ruke ne treba posebno ni spominjati. Continental TrailAttack 2 - nemam primjedbi. Od Varaždina do Marofa je cesta dobrim dijelom bila mokra, a sada na autobanu u stvarno svakakvim oblicima natopljenosti. Ubacimo li u jednadžbu Aspirin i C vitamin po povratku doma, sve je lijepo i krasno.

Još malo zapadnije od Radenaca, i na samoj obali Mure, ima još jedno poznato mjesto ... nekima po poljoprivrednom sajmu, nekima po Zlatnoj i Srebrnoj penini, a nekima po speedwayu. Speedwayu, kojeg više nema ... stadion je pretvoren u nekakav "sportski" teren sa jogging stazom, skateboard parkom i raznim igralištima. Opet situacija sa dva grada u dvije države, most među njima. S druge strane Mure, preko puta Gornje Radgone, austrijski je gradić Bad Radkersburg. Povezuje ih Most prijateljstva.

Opet preusmjeravanje ... ide me ovo danas. Hop, hop, hop ... desno, lijevo, opet lijevo, sada desno ... preko Mure i četiri murska rukavca eto me kako Panonskom cestom uz grgljanje Akrapa taman usporavam pred tablom koja odmah asocira na tri srca ... Nije bio nikakav problem proći kroz park slijedeći putokaze. Sve je blizu. I stara punionica mineralne vode ... ... i turističkiji dio sa restoranima, hotelima i "zdraviliščima". Autobusi sa penzionerima stvaraju najveći promet.

Subotnji đir poznatim cestama Slovenije potaknuo je nekog crva koji je navalio da bi bilo zgodno proći i dijelovima Slovenije kojima se do sada nije vozilo. Ili barem nije vozilo duže vrijeme. A nekoliko dana ranije - sedam ili osam, ne više - jurišajući Varaždinom na sasma malom Đuki (Duke 200) palo mi je na pamet da se i sa ove strane može ući u Sloveniju, te da tim krajevima baš i nisam jezdio u skorije vrijeme. Od Varaždina do Čakovca nije daleko ... recimo, kao od Požege do Pleternice. Potom još malo na sjever, do Murskog Središća - kao od Pleternice do Grižića. Alzo, čas posla. No, Slavoniju na stranu, moram spomenuti da mi je cijeli put od Čakovca do Murskog Središća više nekako u austrijskom điru ... jako mi je nalik na relaciju Mattighofen - Braunau am Inn. Dojam sličnosti dodatno povećava i most u M. Središću u kombinaciji sa graničnim prijelazom - Braunau am Inn je mostom povezan sa gradićem Simbach am Inn, koji je u Njemačkoj ... most je nekadašnja granica. Jedino što sam sada preko mosta uletio u Sloveniju, na korak do Lendave ... u koju nisam ušao uobičajeno - ispod podvožnjaka pa sa zapadne strane - već desno od te glavne ceste kroz Petišovce, preko nadvožnjaka, pa sa istočne strane. Sa istoka nemoš fulat da je mađarska granica također jako blizu. Žuti se uljana repica, sve miriši, mirno nedjeljno prijepodne. Na obližnjem stadionu nekakva juniorska nogometna matineja, čak i onaj betonski Snoopy na rotoru između Spara i Mercatora spava. Treba navratiti u neko manje uspavano doba dana. Lokalnom cestom do Murske Sobote je nekakvih tridesetak km. Već od ulaza u grad počela su preusmjeravanja prometa i obilasci friškoasfaltiranim pomoćnim stazama, što je sve rezultiralo nikakvom voljom da barem zastanem, kamoli da se uvaljujem u centar i pogledam jel i ovdje kolektivni spavanac još na snazi. Odoh dalje još lokalnijom cestom, sve kroz slatkasti miris i vrišteće žutilo polja uljane repice.

@ all - hvala @ profesor momir - daj molim te reci u kakvom je stanju cesta Šabac - Obrenovac ... pretprošle godine, dok sam tu prolazio, sve je bilo raskopano i djelomično bez asfalta ... jel to sređeno?

"Nekak je truljavo vrijeme ... idem sam malo preko brda, tek da vidim kak se veliki austrijanac snalazi na vrlo lokalnim cestama" ... s ovom mantrom izašao sam iz garaže. Negdje prije Pokupskog skrenuo sam desno - lijepo je na putokazu pisalo Karlovac / Pisarovina / L. Štefanki - jer se sjećam da je onaj komad ceste kroz šumu čisto zgodan. Dalje je sve čista stihija ... i most preko Kupe ispod Pisarovine, i skretanje desno prije Lasinje - umjesto lijevo što bi me u konačnici odvuklo prema Gvozdu - i prolazak opet kroz nekakve šume, i eto me ovdje ... Na prvom sljedećem križanju pošao sam za tablom na kojoj je spominjan Karlovac ... nekakav vojni poligon, prolazak kroz grad, pa još jednom kroz grad, prelet preko Švarče i gas prema staroj riječkoj. Starom riječkom do Bosanaca i opet po cestama Bele Krajine ... isto kao i prije 2-3 tjedna, samo u suprotnom smjeru i na drugom austrijancu. Čak sam u Črnomelju stao na okrijepu na istoj benzinjari kao i prošli puta ... uz uobičajeni menu No, nije baš sve isto kao prošli put ... osim ceste prema Metliki - na kojoj sam se sjetio da se Damping može podesiti i na Comfort - ubacio sam se na cestu od Metlike prema Novom Mestu - gdje sam ustanovio da onaj Comfort setup uopće ne uznemiruje motocikl pri ozbiljnijem peglanju. Dapače, čini mi se kao da ga trunčicu spusti (mekše ogibljenje pa malčice legne), što sve doprinese i sniženju težišta ... i baš fino funkcionira za hill climb. Barem meni. Nema nikakve potrebe prolaziti kroz Novo Mesto, ako je ideja dokopati se Hrvaške tamo oko Bregane. Na jednom od semafora ubrzo nakon spusta s brda, ima tabla koja pokazuje u desno i na kojoj piše Šentjernej. Ne vozi se uz Krku, ali je moguće skrenuti i prema Otočecu i prema golf terenima. Šentjernej je također i mjesto gdje treba skrenuti ako se planira izlet prema Pleterju. Do Kostanjevice je sve poznato, no nešto manje od Kostanjevice ako se krene dalje cestom južno od Krke. Iza mjesta Podbočje (trinaest mostića ima na onom njihovom potoku) sam se pogubio opet po nekakvim vinskim cestama ... ampak levo ampak desno i opet sam se pronašao na cesti uz Krku, tik do Velike Malence - a tamo sam bio više puta. Podbrđanskom cestom čas posla do Zagreba.

Zelena polja i crvena zemlja pratile su me skroz do Črnomelja, lako moguće novog sjedišta onog slovenskog kombinata za proizvodnju i motanje šavnih cijevi. Od tri benzinjare u Črnomelju, na onoj najjužnijoj bilo je i sendviča sa tunjevinom. Matešićevu šećernu vodicu imaju svi i svuda Lokomotivu na željezničkom kolodvoru također imaju svi i svuda. Dižem sidro iz cijelog ovog kolorita, uz povremeni pogled na zelena polja što počimaju dobivati žuti šlajer od uljane repice koja upravo počinje cvjetati. Budem navratio opet.

Cijela ova divotica nalazi se u Beloj Krajini, na pola puta između Metlike i Črnomelja. Nakon što Dakota ostane s lijeve strane, glavni je štos u mjestu Gradac skrenuti desno odmah nakon mosta. Tri-četiri km kasnije, kroz nepogrešivo slovenski pejzaž, eto i tražene lokacije ... Konec asfalta. Skretanje za izvor je desno od ovog znaka, a sam znak se zapravo odnosi na cestu iza njega, više s lijeve strane. Dio populacije skloniji bjesomučnom jurcanju po blatu, možda iz primozga izvuče informaciju da se jedna od utrka slovenskog MX prvenstva vozi u mjestu Stranska vas pri Semiču. E, to je ovdje, kilometar i malo jače sjeverno od izvora. Stranska vas pri Semiču i Krupa su dva susjedna sela.

Kad se povede priča o rijeci Krupi, najprije se spomene da ista izvire u selu Krupa - negdje oko Obrovca, tamo s južne strane Velebita. Južnjaci s Neretve, iz okolice Hutovog blata, budu spomenuli da Krupa nema izvora već da ističe iz Deranskog jezera ... i da teče i uzvodno i nizvodno, ovisno o vodostaju Neretve. Ima i Slovenija svoju rijeku Krupu. Dužina joj je čitavih dva i po km, al joj zato izvor super izgleda ... tridesetak metara ogromna stjenčuga, do koje treba sići prilično strmom i prilično kvrgavom stazom. Scenografija filmska ... za avanturu B produkcije. Mala dolina skrivenog ulaza, duboki izvor ispod kamenog zida, prozirna plavičasta voda sa travuljinom koja mjestimično dopire skroz do površine. Pa još mali slapić i mali kanjončić kojim ova idila izlazi iz kadra. Ubilo se za nastavak filma Doc Savage: The Man of Bronze

Sport Force je iznenađujuće dobra guma. http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,233010.0.html

Nedjelja popodne, Sljeme. Prilaz sa zapadne strane, najvećim dijelom odličan asfalt (brdska SM staza ), zadnja dva-tri km makadam koji na jednom mjestu prelazi i preko skijaške staze gdje se vozi "Zlatna kraljica" (vozi se kad ima snijega, naravno ).

Hvala

Konačno u Rogaškoj, dao sam si vremena da nekoliko puta prođiram i kroz mjesto i oko njega. Također i po bližoj okolici. Čini mi se vrijednim provođenja vikenda u nekom od hotela koji imaju bazen s toplom ljekovitom vodom ... a moguće da baš to upravo i imaju, budući se u tamošnjim ljekovitim vodama namakaju još od rimskih vremena. Ukratko rečeno, lajkam Poprilična kilometraža za jedan kasno zimski dan odrazila se i na stanje organizma, što je značilo da treba obnoviti zalihe ugljikohidrata, šećera i masti ... ... kako bi se izdržalo daljnjih stotinjak-i-nešto km na putu doma. Zagorski Nardo (novoasfaltirana dionica legendarne "stare zagorske") brzo mi je dosadio pa sam se preselio na najlokalnije od lokalnih cestica. Bilo već i pola šest popodne kad sam uplovio u garažicu.

U maločas spomenutoj Bistrici ob Sotli, desno prema Sutli odvaja se zgodan cestuljak prema Kunšperku sa uistinu sjajnim pogledom na dio doline Sutle. Dvadesetak km kasnije, Podčetrtek. Iz mjesta Podčetrtek ima - normalno - cesta u brdo prema starom Gradu Podčetrtek. U ovom slučaju, zadnjih dva km uopće niti nema asfalta ... što je odlično jer otpada igra živaca sa rasipničkim navikama slovenskih cestara. Ovako fino imaš nekakav razvaljeni makadam sa mjestimičnim nakupinama krupnijeg kamenja ... taman da se austrijanac na nekoliko trenutaka osjeća kao doma. Otprilike petnaestak km nakon Podčetrtka, cesta 219 završava - izlazi se na 107 - lijevo prema Celju, desno prema Rogaškoj i dalje prema HR meji ... to je ona cesta kojom se na kraju stigne u Đurmanec. Vremena je bilo sasvim dovoljno pa sam malčice skrenuo i prema Celju - ali samo do prvog mjesta koje se zove Šmarje pri Jelšah. Ovdje također postoji dvorac, mislim da se zove Jelšingrad.

Prošli put kad sam se zatekao u Rogaškoj Slatini - jesenas, nema tome dugo - cijelo vrijeme je kenjkala nekakva neugodna kišica ... taman onakva da zaslini asfalt, da zamagljuje vizir na kacigi i da dosta naruši ugođaj vozikanja zanimljivim gradićem. Danas je bilo OK. Ulazak u Sloveniju tam iza Zaprešića ... u Dobovi odmah desno i zapadnim rubom Jovsija preko Kapele umjerenim tempom do ceste 219 koja ide od Brežica skroz gore do pred Rogašku. Dijelom je to i Bizeljsko sremiška vinska cesta, no o tom dijelu priče nekom drugom prilikom. Cesta 219 je zanimljiva već sama po sebi: ima dijelova sa odličnim asfaltom, pejzaži su zanimljivi - čak i sada u kasno zimsko doba, ugostiteljska ponuda vrijedna istraživanja. Ipak, još su bolje pokrajnje cestice koje izlaze na 219 ... u ovo doba godine izrazito bogate šoderom kojeg slovenski cestari izgleda nemilice rasipaju. Na cesti po obroncima oko Bizeljskog, gdje se nalazi i stari grad Bizeljsko, količina šodera je još podnošljiva ... ... ali već malo dalje, u brdima prije Bistrice ob Sotli, em se količina šodera mjeri u tonama, em je u slučaju izlijetanja s ceste zagarantiran nezaboravan ugođaj

Vozeći se dalje kroz šume i vinograde - između ostalih sorti grožđa, ovdje ima dosta i meni jako dragog žutog muškata - sve uz pogled na Dolenjsko, cesta me dovela do zidova Kartuzije Pleterje. Od Pleterja s južne strane ulazim u Šentjernej, i opet nazad u Kostanjevicu. Palo mi je na pamet da bi - budući vode svuda ima u izobilju - bilo zgodno opet baciti oko na malenu dolinu koja vodi do Kostanjeviške jame. Budući se ova špilja nekada nazivala Jama nad izvirom Studene, a ima tamo blizu nešto što nalikuje izvoru i bilo je prilično suhonjavo kada sam ljetos bio u ovom kraju, nije me iznenadilo to što sam sada vidio ... Preko kostanjevičkog otoka nisam više prelazio, nego južnom stranom doline, uz nova polja visibaba, otperjao do trećeg drvenog mosta preko Krke, u mjestu Brod. Preko mosta samo ravno, skroz do Krškog, te kod Rajhenburga prelazim Savu i lijevom obalom se vraćam u centar. Uz tankanje na nekom OMV-u, do Brežica čas posla. Da nije bilo kafenisanja u Samoboru, bilo bi čas posla i do Zagreba ... ovako se malčice oteglo.

Prođem Cerklje i principijelno ne skrenem odmah lijevo, na ranije spomenuti ravniš, već produžim ravno na Črešnjice i skroz gore (ha, sigurno 3-4 km) ispod autobana do Drnova, tek da bih mogao panoramski prešišati prek one petlje i stuštiti se kroz Kalce ... i opet izaći na onaj ravniš koji nikako da izbjegnem. Minutu-tri kasnije, eto me pred drugim drvenim mostom na Krki, na "sjevernom" ulazu u Kostanjevicu. Raširila se Krka i ovdje, ali zbog drugačije konfiguracije terena ne izgleda tako dramatično. Nedjeljno kasno prijepodne, lagano na špicu gasa da slovenskim diplama ne narušavam slovensku idilu, prođem preko otoka i uputim se na zapadnu stranu. Između Krke i obronaka Gorjanaca prolazi Podgorjanska vinska cesta. Počinje negdje oko Krškog i proteže se skroz do Dolenjskih Toplica. Ja sam se na nju ubacio ovdje u Kostanjevici ... malo prije Galerije Božidar Jakac uzletio ubrdo, skužio tablu (prilično su dobro označene sve te turističke i biciklističke staze) i lagano po bregima. U ovom slučaju, "lagano" je i jedini ispravni način, jerbo svuda - ali baš svuda - po tim relativno uskim asfaltnim cestuljcima razasuto je toliko šodera da bi komotno mogli i cijelu Krku s njime zatrpat. Kad se u jednadžbu još ubaci i mjestimično mokra cesta, potočići od otopljenog snijega koji cure preko ceste taman tamo gdje nebi trebali, eto materijala za pisanje novog priručnika iz serijala "Power is nothing without control". Kad se uzmogne prilika da se pogled sa ceste premjesti na okolicu, ukaže se ovo ...

Čitavo more visibaba, tek ponegdje žuti se grmić jaglaca. To je prvo što mi je privuklo pažnju odmah po ulasku u Sloveniju, čim sam prošao Obrežje ... još tamo ispod brda paralelno sa autobanom do Čateža. Dan ranije opet sam se bio motao po Vukomeričkim goricama, a visibabe nije bilo ni za lijek da je trebam ... ne znam u čemu je kvaka. Kam su utekle visibabe? Eh, da ... i nekakvog plavog cvijeća ima dosta ... šta je to? Ako već i imam nekakvu okvirnu ideju dovesti se do Kostanjevice na Krki, nastojat ću izbjeći onaj dosadni ravniš od Krške Vasi na zapad ... elegantnije mi je skrenuti lijevo u Velike Malence, pa se uz Krku prošmajhlati barem do Cerklja - kako sam napravio i ovaj puta. A na južnom ulazu u Cerklje - prvi drveni most. Ajde, nije da nisam još u Velike Malence primjetio da je Krka malčice narasla. No tek ovdje, tek koji metar prije drvenog mosta shvaćam koliko se ta vodurina zapravo razmahala. Prvi puta da sam mentalno dotaknuo fiziku mosta, do sada me jedino zanimala estetika

Cca 120 slika sa sajma u Veroni ... http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,240167.0.html

2011. - mali izlet do Đerdapa ---> http://www.motori.hr...c,227133.0.html ... 2011. - Rumunjska, Transfagarasan ---> http://www.motori.hr...c,225688.0.html ...

Prošli vikend u Veroni ...