Vozim motor, sunce sija, dišem duboko, temperatura taman lijepih 25 stepeni...
Izlazim iz grada magistralnim putem, gledam njive, livade, razmišljam kako je život, doduše samo ponekada, idealan.
Skrenuću lijevo, nemam pojma zašto, desno je put koji znam, jako lijep i krivudav, a ja vozim tuđi motor.
Možda je bolje da sam otišao desno, pih, nebitno, izbor je tu da bi se naknadno pokazao kao dobar ili loš.
Krećem lagano, svih 321 cm3 mlade Yamahe kuca kao i moje srce, glasno i uzbuđeno. Prva, druga, treća, gledam oko puta, razmišljam da li da stanem da pogledam tačno u telefon koji putem da krenem. Navigacije nemam...
Ma nema veze, napamet ću, nije mi prvi put, stići ću kući, četvrta, peta... brrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr...
Oko mene poneko drvo sa desne strane, iza se vide domaćinstva, lijepo uređena, sa velikim štalama iz kojih dopire miris koji ovdje nikome ne smeta.
Lijevo nizbrdica, dole takođe neke kućice, voćnjaci, ljepota očima... Iznad se kao u najljepšem ulju na platnu razlilo nekoliko nijansi plave u kojima samo poneka kap, mrvica, sive ima...
Ne žuri mi se, imam pred sobom cijeli dan, vozim se polako, uživam u novoj opremi, novom motoru koji ima samo 4000km na satu.
kada sam ga uzimao od vlasnice samo mi je rekla jedno, vrati ga neogrebanog molim te. Rekao sam da hoću...
Opet raskrsnica, hmm... dok razmišljam gdje da idem, sa lijeve strane dolazi Transalp sa kojeg me vozač ljubazno pozdravlja.
Mašem mu rukom, on ode, ja se srećno smješkam. Idem lijevo opet. Prva, druga, treća, četvrta, čujem iza sebe neko rondanje...
Obiđe me GS1200, pozdravlja čovjek, blicnem mu, ode, izgleda da žuri.
Dok kroz otvoren vizir ulazi svjež vazduh, spuštam sunčani vizir jer mi sunce nekako čudno sa boka udara u kacigu pa mi odsjaj smeta.
Udahnem duboko, najdublje moguće. Čini se da sam srećan, danas je baš lijep dan.
U meni se smjenjuju talasi najrazličitijih emocija dok kroz glavu prolaze prelijepe slike okoline kroz koju me at nosi.
Bocnem ga malo čizmom, zategnem malo uzde, ubacim u jednu manje, on se veselo javi da je spreman za galop...
Desnom rukom povlačim uzdu i skrećem lijevo, idem nekih 80... glas u glavi govori da usporim, blago kočim. Gledam ispred sebe, ravnica, oooogromna...
Mislim se da li će da 321ccm bude dovoljan da se ovdje rastegnem. Razum pobjeđuje, kazne previsoke, ja nemam nekog novca da dajem u to sada.
Idem polako, taman dovoljno da na 5 metara zaustavim motor da ne zgazim ježa koji je tek izvirio iz trave na topli asfalt.
Stanem, siđem sa motora, uzmem ga u svoju crnu rukavicu i odnesem na onu stranu puta. Spustim ga ponovo u travu i pomislim kako je lijepo pomoći drugom živom biću...
Sjedam ponovo na motor, klak, prva, idemo dalje... neki vjetrić duva odjednom i odlučujem da zatvorim vizir.
Otvaram sve ventilacije na kacigi i i dalje mislim kako je lijepo, sve... dan, energija kojom sam ispunjen.
Osjećam ljubav, prema svemu... drveću, travi, životinjama, ljudima kojima sam okružen, totalnim neznancima koji me pozdraviše na putu...
Mislim kako sam konačno otkrio šta je to biti srećan. Stežem ručice, trzaj desnim zglobom, klak, klak, klak i eto me na 80 opet...
Sledeće mjesto u koje stižem je skoro pa isto kao i sva sela ovdje, počinje sa jednom kućom, okrenutom "leđima" putu kojim dolaziš.
Pogledam ime sela, nepoznato. Nevažan podatak, staću da pogledam maps gdje sam tačno da mogu da planiram nastavak u skladu sa danom.
Stajem negdje u centar sela, u prodavnici kupujem flašicu vode, popijem pola, spustim na sjedište, izvadim telefon, pogledam karte.
Uskoro bi trebalo opet da dođem do raskrsnice na kojoj mogu da uzmem put koji djelimično vodi prema kući, ili desno, koji ide prema brdu.
Pali se lampica, brdo. To bi moralo da znači lijepe krivine i poneki pogled na okolinu. Japs, skrenuh desno.
Krećem opet lagano, bez žurbe, nekako i pored svih lijepih emocija u glavi imam sliku sebe kako sjedim na tuđem motoru i iz poštovanja prema povjerenju koje mi je dato a i kao i inače vozim po propisima.
Sledeće selo u kojem stižem je baš lijepo. Građevine stare ko bi znao koliko godina, semafor, oh. Stajem, iznenađen semaforom.
Poslije svega 2 sekunde pali se zeleno, opet krećem, 30 metara dalje još jedan, na trotoaru čikica sa psom na uzdi. Idem nježno, 40 na sat, dolazim 3 metra od njega.
Pas okreće glavu prema meni i trk pod prednji točak. Kočim, ne stajem na vrijeme, udaram u psa i padam sa 10 na sat na tvrdi i neprijateljski asfalt.
Prije nego što sam pao, sjetih se kako sam slagao drugaricu da ću da joj vratim motor neogreban, kako ludo od mene da joj obećam ono što ne zavisi od mene. Pih.
Ustajem i skidam kacigu, dižem ,srećom lagan, motor. Sa osuđujućim pogledom gledam u starog čiku koji ništa kriv nije, i dalje drži komad kanapa u ruci.
Kako je pas prema meni potrčao, niko ne zna. Posle vidješmo da je pukla alka na tom "lancu".
Šta da radim, pojma nemam. On prilazi, izvinjava mi se nekoliko desetina puta, psuje na psa, zove policiju (Da, on).
Dolaze policajci, pišu sve od reda kako se i šta desilo, uzimaju podatke i tu sva priča sa njima prestaje.
Par momenata kasnije pogledam motor, ima samo jednu ogrebotinu na retrovizoru i malo iskrivljenu polugu kočnice, pih, nikakva šteta ali ipak se osjećam krivim.
Dolazi sin od čiče, pogleda motor, pita koje je godište. Ja zbunjen. Odgovaram mu 2015. Uze telefon, zove nekog prijatelja, pita ima li dio za Yamahu R3...
Kaže meni sjedi na motor i prati me.
Vozio sam se za njim nekih 20-ak kilometara, nelagodno, sa nekom težinom na srcu, plućima. Teško dišem, drugaricu još nisam ni nazvao da joj kažem šta se zbilo.
U međuvremenu vidim ogrebotinu koju nisam vidio na bočnom oklopu, ah neeee... sranje...
Posle nekog vremena koje je meni djelovalo kao vječnost stižemo pred manju prodavnicu motora, izlazi čovjek koji nosi kutiju.
Otvori je, izvadi nov retrovizor, kaže ima i polugu nožne kočnice, samo momenat da je donese...
Zamjenišmo oboje u roku od 20 minuta. U međuvremenu sam nazvao vlasnicu motora da joj kažem da se ne ljuti na mene ako sam je malo slagao.
Dok se ona pitala šta sam je slagao (nije joj odmah palo na pamet) ja sam rekao da se vidimo skoro i prekinuo vezu.
Stiže poruka od iste 5 minuta kasnije...
-Jesi dobro?
Odgovor
-Sikiracije bez, vozim se kući.
Govorim sinu od čike da je i oklop oštećen. On opet zove kolegu, on izlazi napolje, gleda, konstatuje da nije strašno.
Okreće se prema meni, u mojim očima tuga. Vidi lik da je 5 do 12, opet ode unutra, vrati se posle 3 minute konstatujući da nema taj dio.
Drobi se sve oko mene, svijet se ruši, krivo mi. Nije se trebalo desiti. Zašto? Ne!
Govorim čikinom sinu da motor nije moj i da je neophodno da se to zamjeni, on mi odgovara da u mome gradu ima Yamahina prodavnica u kojoj sigurno ima taj dio i da on ide sa mnom da ga plati.
Povratak u moj grad je bio mučan, težak, krivine nikada zlokobnije a put nikada gori.
Loše slike pred očima, ruke se znoje, pluća malena.
Stignemo i tu, sat i po kasnije sve gotovo. Motor nov, nema tragova da se išta desilo.
Čovjek mi se još jednom izvinjava u ime svog oca, objašnjava mi kako je on star i kako on to nije htio, vadi iz novčanika jako veliku novčanicu i daje mi je u ruku.
Ja sa nevjericom gledam u njega, vraćam mu novac sa riječima zahvale i konstatacijom da je motor popravljen.
On insistira, ubaci istu novčanicu u moju poluodrozanu jaknu, izvadi svoj telefon i dade meni da upišem svoj broj telefona.
Uradio sam tako, pozdravišmo se i on ode a ja sjedim na sjedalu motora, gledam u novčanicu koju još nisam izvadio iz jakne, razmišljam šta da radim.
Uzmem telefon, opet nazovem drugaricu i najavim se za 10 minuta.
Stižem kod nje, ima stoji ispred kuće i gleda kako skrećem. Stajem, spuštam ćopu, gasim, silazim.
Skidam kacigu, ona gleda u mene, pita šta se desilo.
Objašnjavam joj sve od do, ona mi ne vjeruje, gleda retrovizor, kočnicu, oklop. Pita me da li se šalim. Odgovaram negativno. Pita opet.
Kroz polusmjeh pokušavam opet da odgovorim negativno. Dajem joj novčanicu koju sam dobio i objašnjavam još jednom sve.
Ona uzima pruženu novčanicu i govori da će ovo da mi da kada budem kupovao svoj motor.
Kroz smjeh pričamo dalje o svemu dok se veče već spušta polako i zaključujemo ovaj dan kao jedan od najčudnijih bajkerskih dana u mome životu.
Odlazim kući, kupam se i liježem u krevet ne govoreći svojoj dragoj jer se ona uvijek boji za mene. Sutra ću da joj sve objasnim, NOT!
Ustajem, nedugo kasnije zvoni telefon, nepoznat broj. Javim se, pozdravi me poznat glas sa pitanjem da li sam za vožnju.
Zahvaljujem se, odmoriću koji dan. Voljan sam da ga ugostim. Posle nekoliko minuta, poznat zvuk motora.
Izađem na prozor i ne vjerujem. Onaj isti GS koji me je juče obišao.
Izlazim napolje, pozdravljamo se i sjedamo u najbliži gradski restorančić koji ima, dugo pričajući o jučerašnjem događaju...
Osjećam se bolje jer sam kao odogovor na pitanje "odakle mu volja da mi popravi motor, da novca i dođe" odgovorio sa, "Vidio sam kako lijepo voziš i uživaš u svojoj vožnji, ne želim da ti uništim volju".
Oraspoložio me do kraja. Osjećam se opet kao i juče, veseo, srećan, zadovoljan.
Stekao sam novog prijatelja, 12 godina starijeg od sebe koji je duhom mlad lik i za ovo područje neobično susretljiv.
Hvala mu za sve, i za pomoć da jučerašnji događaj ne doživim kao traumu već kao situaciju iz koje može da izađe i nešto dobro.
Razlozi, prijatelji moji, što ovo pišem su čisto da vidite da opasnosti ima svugdje i u svakakvim oblicima ali najvažnije je, hvala mom ježiću, DOBRO SE DOBRIM VRAĆA!!!
P.S. ako imate dvoumicu na koju stranu, uvijek idite lijevo! Hah'!
Živili. Mirnu vožnju i čiste puteve želim svima...
