Sjetih se jednog interesantnog momenta, može se nazvati "kad stignu papiri".
Pošto je u ovom poslu ponajveći jedač vremena administracija tako momenat kad neko dobije obrađene dokumente je kao trenutak istine. Tad ljudi na licu nesvjesno prikazuju svoje unutrašnje stanje.
Veseljak skakuće i smiješka se, tužnog i zabrinutog ne mijenjaju, a gladni para sa izbezumljenim pogledom i ponekom doskočicom da zavara trag trči ka kamionu.
Nažalost ovih poslednjih je najviše.
Jednom prilikom smo bili primorani ostaviti kamion ispred terminala u koji smo stigli to jutro jer su ostali stigli noć ranije, zauzeli sva mjesta i tu prenoćili. Ubrzo se desio taj trenutak, trenutak sa početka posta.
Momak iz carine je iznio pregršt dokumenata i nama je dodijelio među prvima. A mi tek što smo sreli neke "odozgo naše" koji su takođe tu noćili.
Realno mi koji smo stigli poslednji sad smo prvi. Kamion tek parkiran, vazduh na maksimumu(ovo je potrebno na kamionu da bi uopšte mogao krenuti) a mi još ispred kapije.
Meni nešto bzv ljudi došli noć ranije da idem ispred a pogotovo što je jedan "naš" govorio kako on osjeća da mu stižu papiri a naši će do podne. Kaže malac ma daj sačekaj bar ove naše. Ok. Mi spremni čekamo dok ostatak parkinga se pretvara u ludnicu.
Turiranje ko pijani bajker sa prvim motorom. Zemlja se bukvalno trese, kabine se ljuljaju...nema tu vremena za ono pusti ga da se zagrije pa gas..
Ma nešto neopisivo. Nekima je auspuh okrenut ka dolje pa se u sve to digla i prašina do neba. Nasilni pokušaji da se krene u fazonu "možda je pustio"odokirao. I onda kreće stampedo. Mi smo tu kao u tjemenu krivine. Malo prije nas se mota pun lijevi i sav teret prijeti da će da sa desne strane izleti i preleti u naš kamion.
Jezivo..u trenutku pola parkinga je prazno. Tragovi guma na sve strane..Negdje na pola ja odlučim da se ubacim jer nema smisla čekati naše koji su tek upalili i nemaju pare za hladni start u full gasu...