Nekada sam kao klinac, voleo da vozim na žilet, brzo, rizično, sam ili sa putnicom.Retko u grupi većoj od dve motora. Onda sam omatorio, oženio se, dobio dete završavao kuću pa morao da napravim pauzu od par godina na 4 točka. I onda prošle godine opet se nadje malo para opet motor, ali sada ako smireno i polako, uživao u grupnim vožnjama, ali je duh - bes bio uvek prisutan, kontao sam da sve te divne rute moram proći još jednom - SAM u punom gasu onako da mi prolaze trnci niz kičmu.
I onda dodje SEK-a (jbm joj sve po spisku >).Najčešća relacija je posao-kuća-posao par puta do bg , u Kulu na stazu, jednom do Vršca, i jednom do Kragujevca, dveput do Bjeljine. Željan putovanja ali finansiski nemoćan za ista. I kad uhvatim mao vremena i para da se vozam to je par krugova na mišeluku ili nešto sitno po Vencu. A besni duh sve jači i jači, traži sve više gasa, posle poslednje vožnje se zapitah gde je kraj.....u nekom novom padu.......ili.......
A i grupne vožnje mi više nisu interesantne, mrzi me da čekam dok se drugi spreme, navuku opremu, čine mi se spori dok se krećemo u grupi , previše mi koče pred krivinama............jednostavno duh u glavi traži samoću i gas.
Jel se ovo i vama dešava ili ..................... ??? ??? ??? ??? ???