Puno stvari se kod nas rade divlje i naopako, pa bi me čudilo da ljudi motore voze normalno, sa zaštitnom opremom. O posledicama po sebe, svoje bližnje i tuđe bližnje retko ko razmišlja. Čitam i slušam priče o kacigama i pojasevima: kao da ne postoji trunka odgovornosti za ostale ljude, pored sebe. Ne misle svi ljudi glavom. Zato su napisani propisi, ali se kod nas naravno ne poštuju, tako da bi bilo čudnije da nema puno poginulih.
Bilo bi lepo da se u ovoj zemlji malo povede računa o (mladim) ljudima. Edukacija o posledicama nesreća. Pravljenje trkačkih staza gde se za male pare može voziti 300 km/h, sa sve senom okolo, u obaveznoj odgovarajućoj opremi i uz obuku. O sportskim terenima i usmeravanju ljudi na pražnjenje adrenalina u tom smeru da ne govorim.
Do tada će političari, lekari, advokati i saobraćajci u ovoj zemlji živeti kao bubrezi u loju, a ostali plaćati cenu.
Postradali devojka (koja sa 17 seda na motor bez kacige) i dečko (koji vozi kao lud bez kacige po mraku, u gradu) su plod vremena i zemlje u kojoj rastu, to je kod nas tako. Nisu jedini, ni u manjini, na žalost.