Meni gore od plina kad videh pre neki dan BMW E91 sa LingLong gumama.

Hvala na savetu nov sam pa još uvek nisam pohvatao sve. @alexanto sreća u nesreći nije na ime roditelja

Još jedan drugarski savet, par dana si na forumu: Nema potrebe da citiraš prvi post iznad svog pa čak i prethodne postove, pogotovo kad su obimni. Dovoljno je da taguješ forumaša kojem odgovaraš dodavanjema znaka @ ispred njegovog nick-a kao ja sad tebe: @Malacc Tako će on dobiti obaveštenje da si ga tagovao, pomenuo a ljudima neće otvarati duplo postove. Forum se time ne zagušuje i teme su preglednije. Što se tiče tvog iskustva, svaka škola se plaća, ti si dobio dooobru kaznu (ili tvoji roditelji u tvoje ime) pa se potrudi da izvučeš što više pouka iz svega ovoga. Srećno

Tebe SYM i Eurosumar treba da plate,sto testiras najaceg vazdusaru. Stalno opterecenje dve osobe ,verovatno ga i ne mazis. Bar troskove puta da ti nadoknade.

Vidiš koliko smo različiti. Mi na putu što manje telefona i tehnike - samo nužno, bukiranje, prognoza i možda promena puta. Meni je zanimljivo, kad razgovaramo u različitim nerazumivim jezicina, najviše rukama i nogama. Dosta puta sa puno smeha sa obe strane.

Kolega kupi jeftiniji, a ja mu za manje od razlike u ceni dam svog FJR-a, poklon u vrednosti 400€ i ručak. A i lepši je plavi, za dečake.

@BokyBoyMa ko te pljuje...koji ti je.Ja sam razmišljao da ugradim u punta ali spadam u onu grupu koja gazi malu kilometražu a cena ugradnje sa atestom je 700€,tako da.... Ma rade i bembure na plin...Par autobusa 581 su ili na plin ili na metan,(idu kaj metak)ma i kamiona na plin. Sad je to usavršeno da ne možeš da provališ na kom je gorivu.... Čak neki automobili sa fabričkim plinom imaju veću snagu od istih tih automobila sa istim motorima koji idu na benzin(nove dacie sa tri klipa)..Ne se razumem,ali sve je moguće. Nego većina nas vozi to što vozi,i to što vozimo 'oće da jebe...pa još da jebe i plin.Nema smisla

Suzuki V Strom 1050 crash bars Seba.

Danas gospođa i ja utucali 200km po dunavskoj,pa malo do Rama,Srebrnog jezera. Uglavnom,pored vode...Simeun i dalje ne posustaje! Na Dunavskoj milion kamiona i par automobila.... Послато са 23124RA7EO помоћу Тапатока

Namontirao mu pontisovu navlaku za sedište da ga ne prži sunce i ne pada prašina.... Послато са 23124RA7EO помоћу Тапатока

Da ali dok nadjem nekog da ga pogleda, platim prevoz i kasnije carinu... Mislim da je bar sto se tice ovih jeftinijih motora bolje da se uzme u Srbiji. Naravno ako je ok

Ili , pade mi na pamet , ako neko resio da kupi ovaj kofer , i ako je hteo kao ovaj desno ( takav je moj ) , i ako mu je interesantna ponuda , da kupi ovaj levo pa da ili zamenimo poklopce uz doplatu moju , ili cak da mu smanjim 50,60,70e pa da uzme moj a ja da mu dodam za kupovinu ovog levog... svakakve kombinacije moze

Kupio bih ovaj poklopac kofera , ali se jako tesko nalazi...kontaktirao sam i banisu Bitno je da budeu sivoj boji ...skoro sam siguran da pase i od maksie ... Ili , ako neko ima kofer koji bi oglasio , mozda da se zamenimo , moj takav poklopac je karbon i u super stanju je

Lepota

Оно јес'... [emoji6] Сент фром мај Шајоми...

Grafiku sam izvadio iz svog racunara, ponovilo se malo pa ide na prodaju. Ocuvana, ne maltretirana. Cena 50e

Imam i jedan stampac HP laserjet 1020, treba mu malo servisa, glavi papir. Nisam ga slikao, ako treba javite. Mada je klasican 1020

Evo da dodam jos nesto : Laptop Toshiba i3 starija generacija sa 4 GB rama memorije i 128GB ssd. Na njemu Win 10, baterija losa i ima jednu veeeliku tacku na ekranu, izgleda kao pomracenje meseca , Dobar za muziku, kuckanje i tako

U pravu si.... Ovaj voli vise obrtaje, ja sam svoj iz pocetka malo davio, ali sam vremenom skontao da mu vise prijaju veci obrtaji. I tacno je to za vibraciju, tacno negde oko 3800 vibrira.... Meni neka plastika se napred cuje samo od 3800 do 4100,znaci da tu najvise treska. Bas mi drago kolega, uzivaj...

Jeste.

DAN 6. (NEDJELJA) Vrijeme se stabiliziralo, ali povratak preko dolomita i vožnja preko prvotno „promašenih“ prijevoja nažalost ipak više nije opcija. Vraćamo se autocestom preko Verone, Venecije , Trsta do Rijeke. Supruga predlaže da usput pogledamo Škocjanske špilje u Sloveniji , ali ja međutim imam drugi plan i pomalo vragolasto se pozivam na njenu rečenicu koju je u suzama izgovorila kad je izlazila iz muzeja MMM Corones. Naime u Bresciji postoji muzej “Mille Miglia” smješten u restauriranom kompleksu manastira Sant'Eufemia. Simbolika muzeja unutar manastira ne može biti jasnija veza s našim hodočašćem i duhovnim uzdizanjem, pa ekipa naravno sa zadovoljstvom pristaje. Muzej je sa svojom kolekcijom rijetkih povijesnih četverokotačnih dragulja naravno posvećen legendarnoj utrci Mille Migilia. Ako netko tko čita ovaj tekst ne zna o kojoj je utrci riječ, molim da odmah ode do prve ispovjedaonice te nakon ispovjedi za pokoru izgovori Mille “Očenaša” i Migilia “Zdravo Mariji”. Bespotrebno je pisati da samo ostali bez daha promatrajući ta umjetnička djela na četiri kotača. Bezvremenski dizajn tih automobila s majstorski i umjetnički izrađenim detaljima neupitno tjeraju svakog promatrača na preispitivanje u kojem smjeru je otišla današnja auto industrija. Otišla je vrit, ako se mene pita, jer svi današnji automobili izgledaju jednako i plastično upakirani u božepomozi SUV odijela, pritom kombinirajući u jednoj karoserijskoj inačici sve moguće i nemoguće dizajnerske karoserijske stilove kao što turbofolk muzika uzima sve najgore od svih glazbenih pravaca u samo jednoj pjesmi. Mislio sam da ne može biti gore od pravokutnog automobilskog dizajna 80 tih godina prošlog stoljeća, ali ovi današnji automobili gotovo da vrište da može gore, šepureći se svojim “hight tech” instrument tablama (ako se to tako još može nazvati) s nekoliko tableta spremnih za igranje video igrica prilagođenih „ukusu“ za život nesposobnih tinejdžera, a koji su emotivno dezorijentirani u stvarnom svijetu, jer većinu svog života troše na virtualni svijet. Kad upališ zaslon „instrument table“ milijun boja prošara ekran, led svjetla i ambijentalna rasvjeta kičasto zabliješte cijelim vozilom da bi se na kraju na ekranu ispisao tekst koji sugerira vozaču da treba voziti oprezno i da ne pije tekućinu iz baterije, da bi nakon toga vozač s ponosom uključio opciju da umjesto zvuka sirene pritiskom na volan se čuje glasni prdež. Eto u tom smjeru ide autoindustrija, u smjeru ponosnog zvuka sirene. Ponovo sa sjetom gledam u ta starodobna izložena remek dijela iz vremena kada je osjećaj za lijepo i univerzalan ukus ljudske populacije (nekim čudim ćak i u Amera) bio drugačije oblikovan, tako da i danas jednim dodirom oka na te plemenite linije istovremeno u mislima se prizove slika romantičnih vremena puna entuzijazma i želje za dizajnerskom i mehaničkom perfekcijom. Da, vjerojatno sam i ja već starodoban kao i vozila kojima se divim i samo sve manje razumijem novo vrijeme i ukus novih klinaca, ali ponekad starost na leđima nosi i breme neke iskustvene zrelosti koju novi svijet u svim sferama sve manje osluškuje i čuje. S tim mislima utvrđujem da je automobilska industrija skrenula sa svog puta u trenutku kad su se iz automobila izbacile pepeljare i upaljač za cigarete. Odmah mi se javi neizreciva želja da pripalim cigaretu upaljačem iz jedne izložene Alfe Romeo Giulietta Sprint i u njenoj kabini uživam u opojnom mirisu plemenite kabine i dima, ali shvaćam da muzej ima protupožarni alarm, pa u ime starih dobrih vremena palimo cigarete i častimo se kavom na vanjskoj terasi kafića u sklopu kompleksa manastira Sant'Eufemia. I više nego zadovoljni viđenim, s dovoljnom dozom kofeina u tijelima izlazimo iz muzeja na kružno križanje i nastavljamo u smjeru autoceste prema Veroni i Veneciji. Vožnja autocestom, što reći, odnosno napisati, najbolje ništa. U Trstu silazimo s autoceste kako bi napravili pauzu i napunili bateriji posjetom dvorca Miramare (Castelletto di Miramare) koji nas, čim smo zakoračili u njegovu sjenu, odmah vraća u vrijeme prinčeva i princeza. Prekrasni dvorac čije ime u prijevodu s talijanskog znači „pogled na more“ u sebi krije tužnu sudbinu svojih tvoraca koju vam prepuštam da sami istražite. Dolazimo do Rijeke gdje se rastajemo s našom ekipom, s našim vedrim Casper bemvejašima, našoj Crvenkapici i Vuku, s kojima na rastanku razmjenjujemo ideje i planove za buduću novu zajedničku avanturu, koju oni s osmijehom (kako drugačije) i prihvaćaju. Za mene godina i nije neka godina, ako ne provozam Trajekt Rabljanku 1 jadranskom magistralom koja je po mom skromnom mišljenju jedna od najljepših cesta Europe. Međutim bez naših vedrih bemvejaša vrijeme nam nije išlo na ruku i cesta je bila zatvorena zbog bure u njenom najboljem dijelu od Senja do Svete Marije Magdalene te smo u Senju prinuđeni nastaviti u smjeru Žute Lokve i ličkom stranom se dočepati Biograda na moru. Iako nisam odvozio Jadranku, ne mogu biti nezadovoljan, jer i Bog je stvarao svijet punih 6 dana, a ja sam kao skromni ljudski sin i miljenik božji u tih 6 dana našeg hodočašća uspio nakratko razvrgnuti savez sa Svevišnjim, da bih zatim uz njegov blagoslov doradio u sinajsku kamenu ploču uklesanu 1. Božju zapovijed te tim činom ponovo uspostavio savez sa Bogom i svetim trojstvom, a samom sebi sam dao novi zavjet ću se ponovo vratiti pred sveta mi crvena vrata s orlom, a čistom srcu se sve želje ispunjavaju i zato budite čista srca i usudite se željeti.

DAN 5. ( SUBOTA) Cijelu noć je padala kiša i to je tek bilo zagrijavanje kiše za njezine stvarne subotnje namjere u pogledu još više kišnih kapi mjerenih u litrama po metru kvadratnom. Opet gledam te pametne, a glupe aplikacije vremenske prognoze. Pokazuju jaku ciklonu iznad cijele sjeverne Italije, Slovenije, a bome i cijele Hrvatske od juga do sjevera Iako sam obnovio savez s plamtećim grmom, izgleda da isti mi ipak daje „packe“ i lekciju iz neposlušnosti, a kolateralne žrtve moje nepokajničke duše su ostatak moje uvijek vedre i grijeha oslobođene moto ekipe, ali i ostala ljudska populacija koja živi u područjima kojima se želim vračati doma i to uz moje prvotno planiranu trase nazad preko dolomita i prijevoja koje nismo zahvatili u prvom prolazu, tako i uz aleternativnu trasu autocestom Milano-Venecija-Trst-Rijeka. Bog me voli i jedan sam mu od dražih ljudskih sinova, ali moje nepokajničko ponašanje utječe i na okolni svijet oko mene i na to moram ubuduće svakako obratiti pažnju. Predlažem da ipak ostanemo još jedan dan u Mandello de Lario-u, jer je sutrašnja prognoza obećavajuća, međutim moj kolega pravi tvrdi bemvejaš ipak želi da krenemo autocestom prema hrvatskoj unatoč kiši, jer na BMW RT-u ako se voziš iznad 100 km/h i kad pritiskom na gumbić podigneš vjetrobran u najviši položaj, sve kišne kapi lete iznad kaciga i gotovo nemoguće je kisnuti. Malo sam skeptičan prema njegovim uvjerenjima i mada Trajekt Rabljanka 1 također ima visoki vizir, moja iskustva vožnje po kiši su prilično drugačija, ali zbog dobivenih božjih packi nikako ne smijem pokolebati više ničiju vjeru i stoga pristajem (nevoljko) na takvu vožnju. Oblačimo kišnjače, provjeravam da li moj duct tape i dalje dobro drži nogavicu, pa krećemo za Bergamo. Do Bergama smo prilično kisnuli i od umjerenije kiše, ali to je zbog vožnje s prosječnih 50 km/h, pa čarobni vjetrobrani nisu bili u mogućnosti dobro odrađivati svoju ulogu bacanja kišnih kapi iznad kaciga. Na autocesti s tri traka, krcatoj vozilima koji dižu goleme vodene oblake iza sebe vozimo se prema Bresciji brzinom od 110 km/h. Kiša sada pada opako jako. Vozim iza vodonepropusnog BMW-a RT svoju Hondu i shvaćam da ne vozim više Hondu Trajekt Rabljanka 1, sada vozim Hondu podmornicu U 571 !? Gdje si sada brate Mojsije da razmakneš ovu vodenu masu? Mojsije me otkantao i ne reagira jer još uvjek kljuca dlijetom po kamenoj ploči izmjenu 1. Božje zapovijedi. Na sva tri traka promet se zbog proloma oblaka, munja i gromova odvija brzinom od 80 km/h, pa sada i moćni BMW RT sigurno postaje vodopropusan, a bemveovski vjetrobran zbog male brzine više nije u stanju svoje putnike držati na sedlu suhima. Pinlock system na mojoj kacigi već kilometrima ne funkcionira i morao sam lagano otvoriti vizir na kacigi kako bih smanjio zamagljivanje, odnosno kako bih barem nešto video na cesti, pritom ne mareći što će mi spužva u kacigi biti potpuno mokra. Ekipa na BMW RT-u se napokon smilovala nama na Hondi podmornici U 571, te skreću na krcato parkiralište neke benzinske koja se prvotno kao fatamorgana pojavila uz autocestu, da bi uz ushićenje spasonosno shvatili da je uistinu stvarna. Vozila svih kategorija i vrsta pristaju i traže spasonosno parkirno mjesto kojeg više nema , a sve kako bi napravili preko potrebnu pauzu, a zatim odlučili kako dalje. Na parkiralištu vidimo i motocikliste u trapericama i majicama, bez moto odijela, a kamoli kišnjača, kako očajni situacijom u kojoj su se našli ne vide izlaz iz iste. Gledam ih i ne mogu ne imati grižnju savjest s obzirom na to da je moje jučerašnje idolopoklonstvo imao tako jak utjecaj na ovu njihovu tešku situaciju. Ulazimo u restoran u sklopu benzinske i naručujemo preko potrebnu kavu, odlazim u WC s namjerom da na sušilu za ruke bezuspješno osušim spužvu u kacigi. Vračam se popiti kavu kad vidimo da je naš uvijek vedri Casper, naša suborka, suvozačica na BMW-u RT u očaju i panici. Netko joj je ispred nosa ukrao kišnjaču!? Dok je srknula gutljaj kave, neki majstor je drmnuo kišnjaču koja se sušila na stolici tik uz nju. Tješim našeg Caspera i produhovljeno izgovaram da su čudni putevi gospodnji i Bog sigurno ima neki plan zašto je tako. Moja supruga i kraljica istovremeno pokazuje telefon s upaljenom aplikacijom Booking i govori da je u ovaj zao čas bukirala hotel u Bresciji. Ponovo ne mogu vjerovati kojom mudrošću i intelektom je prožeta moja kraljica. Naš Casper na benzinskoj kupuje jednokratnu crvenu kišnjaču, pa sada naš bemvejaš i njegova suputnica izgledaju kao vuk i crvenkapica na motoru. S tom slikom s osmijehom ponovo sjedamo na motore te nakon nekih dvadesetak kilometara skidamo se s autoceste prema Bresciji u kojoj nas čeka prekrasno sunčano nebo. Oluja je odlučila nastaviti prema Veroni, Veneciji i Trstu bez nas. Stvarno su čudni putevi gospodnji s osmijehom izgovorim dok slutim da je moja karmička “packa” odrađena i da sam ponovo u potpunoj milosti, a s tom činjenicom i ostatak ljudske populacije na mojem putu, tako da i moja grižnja savjest nestaje kao i olujna kiša koja je nestala s obzora. Smještamo se u hotel kraj željezničke stanice i pod potpuno vedrim nebom odlučujemo pješice (bez motora) obilaziti znamenitosti koje nam nudi Brescija, a pokazalo se da taj gradić ima stvarno puno toga nam pokazati i ponuditi. Kroz kilometarske šetnje gradom mogu potvrditi da je Brescia uistinu šarmantni grad, prepun bogate povijesti, arhitekture i kulturnih znamenitostima i kao takav definitivno je nepravedno u sjeni većih razvikanijih gradova koji ga okružuju. Zadovoljno prihvaćamo ulogu slučajnih turista koji su se oduševili slučajno ponuđenim gradom i njegovim znamenitostima, dok je produhovljeni dio mene potiho šaptao “slučajnosti ne postoje”.

DAN 4. (PETAK) Danas nam je na popisu Prijevoj Gaviola, pa prijevoj Tonale, da bi se nakon toga uputili prema jezeru Como gdje se nalazi legendarna Moto Guzzijeva tvornica u mjestu Mandello del Lario gdje smo ujedno rezervirali i noćenje. Međutim pametne vremenske aplikacije odjednom imaju tendenciju da točno pogađaju prognozu! Kao da ih je Zoran Vakula pošteno nagrdio i one pokazuju kišu i kiša ovaj puta stvarno bezobrazno pada. E moj Vakula, baš si našao trenutak da ih poštelaš. Zovemo Vakulu i govorimo mu nek sad nešto uradi po tom pitanju, nek nam složi lijepo vrijeme, zove Amere i Ruse, nek pale Haarp ili nešto slično, ali on nam govori da je uz najbolju volju čak i on nemoćan za ovu ciklonu. Sljedeći put definitivno sa sobom nosimo dvije ruske rakete za razbijanje oblaka, sigurno ima neki još živući podravski raketar koju zaostalu u štaglju iz vremena bivše države. Pijemo već drugu jutarnju kavu i dalje zaprepašteno buljimo u vremensku aplikaciju na ekranu, pa gledamo kroz prozor, kiša je i na ekranu i u prozoru. Vremenski radar u stvarnom vremenu pokazuju crveno označene nevremenske kišne oblake, munje i gromove iznad prijevoja Gaviola i prijevoja Tonale. Na jezeru Como stanje s kišem je neodređeno, tu se aplikacije vremenske prognoze ne mogu dogovoriti između sebe, ali zato aplikacija s kišnim radarom pokazuje da ćemo vjerojatno najmanje pokisnuti ako odmah pobjegnemo na Como. Sreća ovaj put ne prati hrabre , odnosno mi ne mislimo izazivati sreću s munjama i gromovima na prijevojima Gaviola Tonale, pa skrušeno i kukavički krećemo odmah prema jezeru Como i to brzom cestom SS38 prema Tiranou. Nije naodmet činjenica da cestu karakteriziraju dugi kilometarski tuneli, pa kao manje ćemo kisnuti. Tuneli prestaju već kod mjesta Vernuga, a mi uživamo u laganoj kiši prema Tiranou. Na ulazu u Tirano počinje potop, stajemo kod prvog kafića s natkrivenom terasom, kafić ne radi, još je prerano, ali smo barem na suhom. Oblačimo kišnjače i ja postajem svjestan da moja kišnjača nema jednu cijelu nogavicu!? Pobjedonosno iz stražnjeg kufera vadim duct tape i uz stručnu pomoć privatne dipl. inž. arhitektice projektiramo novi model duct tape kišnog odijela. Upalilo je, možemo dalje prema jezeru Como direktno na kavu George Clooneyu. Bližimo se Comu i kiša prestaje, Teta Google je ugašena i moj mozak je ugašen, pa fulam nekoliko izlaza s brze ceste na Como. Mozak se upali iz stand by moda nakon što mu tijelo panično signalizira da mu je vruće i da kiša više ne pada, a mi smo još uvijek u kišnim odjelima i vrlo vjerojatno sada pomalo dehidrirani. Skidamo kišna odjela i odmah se skidamo i s brze ceste te spuštamo u gradić Bellano, parkiramo tik uz more, pardon tik uz jezeru i sjedamo na prekrasnu terasu također tik uz jezero. Ekipa šuti, a ja imam dojam da se možda malo ljute na mene. Dolazi kava, voda, fini kolačići, a ekipi se vraća onaj dobro mi poznati pozitivan vedri casper duh. Plaćam račun u pokušaju da se iskupim. Vozimo se uz jezero Como prema Mandello del Lario, sve smo bliže tvornici i muzeju Moto Guzzi. Ne mogu vjerovati da treperim kao neki prištavi tinejdžer koji dolazi do saznanja da će mu par godina starija i beskrajno draga prijateljica upravo pokazati svoje natprosječne grudi. Gotovo da sam čuo u glavi odjek rajskih nebeskih zvona kada sam ugledao ta ikonična crvena vrata povijesne tvornice s moćnim orlom raširenih krila. Parkiram Trajekt Rabljanku 1 kod ikoničnih vrata i pomislim kako je to silno pogrešno i kako bogohulim ta sveta vrata dolaskom pred njih s potpuno promašenom mašinom. Drugu nemam i što je tu je, sveta vrata će mi oprostiti, ali bojim se da ja sam sebi neću moći. Koljena klecaju i ja padam ničice pred pred crvena vrata i bogobojazno se duboko poklonim. Portir i trgovac iz Moto Guzzi suvenirnice na ulazu istrče van vidno uplašeni misleći da mi je pozlilo, dok ih moja moja supruga umiruje da je sve u redu, da sam dobro, samo neka me puste u mojem spontanom duhovnom ritualu i da ću kroz koji trenutak doći k sebi. Pogriješila je, izbezumljen trčim u muzej koji je otvoren za javnost petkom i subotom i potpuno je besplatan! U prolazu grlim i zahvaljujem zbunjenom portiru koji ne zna da li da se smije ili zove hitnu psihijatrijsku službu. Ulazim u muzej ponovo padam na koljena pred prvim Moto Guzzi modelom GP 500 iz 1921 godine. Nakon ovog klanjanja duša mi sigurno gori u paklu zbog idolopoklonstva i istovremeno mi u lubanji podsvjesno luta slika Plamtećeg Žbuna i Mojsija kako bijesno raskidaju savez sa mnom dok na sinajskoj kamenoj ploči križaju 10. Božju zapovijed “ Ne poželi nikakve tuđe stvari”, jer ja si u tom trenutku stvarno nisam mogao pomoći zbog želje da posjedujem sve izložene modele u muzeju i da svi oni moji, samo moji...svih tih preko 80 modela, mooji, samo moooji! Dobivam udarac šakom u lubanju od supruge i kraljice, a nemam ni kacigu, dok mi nježno šapuće da smo već dva sata unutra u punoj moto opremi i da ona i ostatak vrlo strpljive ekipe umiru od žeđi i znoja, jer nisam im dao da se prvo presvuku u hotelu koji je svega 1,5 km od muzeja, pa da se onda vratimo u muzej, već smo morali direktno u punoj opremi se kuhati obilazeći, priznaje i ona, fenomenalan muzej. Meni u bunilu je prošlo dvije minute, a ne dva sata, ali pogled na sat potvrđuje njezine riječi, dok shvaćam da je i moje fizičko tijelo u jednako lošem stanju i da ga samo duhovno potpuno ispunjeno tijelo drži na nogama. Odlazimo još u suvenirnicu i iako mrzim nositi bilo što brendirano i ne želim plaćati skupim brendovima da budem njihov reklamni pano i pajac, s obzirom na to da mi duša i tako gori u paklu, ponosno kupujem majicu s natpisom „Moto Guzzi“ boje moje spaljene crne duše od bijesno plamtećeg žbuna. Trgovac koji je mislio da mi je pozlilo kod ulaznih vrata s osmijehom mi u novinskom papiru u vrećicu s majicom stavlja neki predmet, namiguje i veli ovo je poklon od nas !? U novinskom papiru bio je zamotan metalni čep za rezervoar, na kojem ponosno stoji natpis Moto Guzzi. Kao na neku svetu relikviju na metalni čep kapne suza iz oka dok izlazim na ulicu kroz povijesna crvena vrata i sam sebi dajem zavjet, ponovo se vračam, ali s prikladnom mašinom koja je također izašla na ulicu upravo kroz ova vrata, a na njoj će biti i ovaj čep. Istovremeno u trenutku mog zavjeta Mojsije briše 1. Božju zapovijed s kamene ploče s brda Sinaj te prosvijećeno i s odobravanjem Plamenog Žbuna mijenja ju iz ” Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene”, u “ Ja sam gospodin Bog tvoj, nemaj drugih motora uz Moto Guzzi”. Ta prosvijećena duhovna slika koju sam kao vidjelac osjetio svim osjetilima definitivno mora biti pretočena i u knjigu nad knjigama. Tim mojim zavjetom pred svetim mi crvenim vratima, ujedno sam ponovo obnovio zavjet i sa svetim mi velikim trojstvom, Bog otac, Bog sin i Moto Guzzi. • Kasnije s odmakom kada smo već stigli kući i kad sam svoj zavjet i vidjelačko iskustvo prepričao supruzi i kraljici, ona mi je pokušala objasniti da sam možda ipak halucinirao od vrućine, dehidracije u kombinaciji s euforijom. Kako god, ja znam što sam vidio i ne može me čak ni ona uvjeriti da je bilo bilo kako drugačije, a moj zavjeti svakako i dalje ostaju čvrsto uklesani u sinajski kamenu ploču i crvena vrata. Nakon mojih novih i iznova obnovljenih zavjeta, odlazimo u hotel da skinimo s kožom i dlakama slijepljena moto odijela. Nakon depilacije slijedi tuširanje te s s povraćenom lucidnošću ponovo sjedamo na motore kako bi napravili panoramsku vožnju motorima oko jezera Como. Vozimo se uz obalu kroz gradić Lecco, da bi nastavili sve do razvikanog Bellagia. Uživamo u panoramskoj vožnji dok muški dio ekipe osim ceste u prolazu promatra i sinjorine u nadi da će jedna od njih biti Monica Bellucci, a ženski dio ekipe skriveno pogledom traži George Clooneya. Parkiramo motore na besplatnom parkiralištu kod ulaza u Chiosco Moresco, slikovitom lokacijom koja u svakom pogledu utjelovljuju šarm talijanskog života uz jezero. Bellagio je gradić koji se često naziva “biserom jezera” koji svojim elegantnim vilama, slikovitim uličicama nosi stigmu sinonima za luksuz i romantiku. Kavu smo popili odmah pokraj Basilice of St. Giacome . Cijene restorančića i kafića su gotovo identične kao i u ostalim turističkim mjestima u Italiji, tako da nema bojazni da vas stigma luksuza odvrati od posjete ovog, u svakom pogledu, romantičnog gradića. Dugo smo se zadržali u šetnji, a nažalost nismo vidjeli ni pola što smo željeli, međutim noć se polako spušta i mi kupujemo karte za trajekt koji će nas i motore petnaest minutnom vožnjom prebaciti na drugu stranu jezera u gradić Varenna. Kako pri povratku kući ne bi djelovali da smo se patili i u patnji smršavili na ovom našem hodočašću, odlučujemo se na kasnu večeru i spuštamo se do Port of Garibaldi Square u Mandelo de Lario. Parkiramo Trajekt Rabljanku 1 i BMW RT uz nekoliko parkiranih lokalnih Moto Guzzia , što nam ujedno daje signal da je lokalni restorančić sigurno dobar. Pronicljivost nas nije prevarila i mi uživamo u ribljim jelima i pizzi po više nego pristojnim cijenama, a koje su svakako manje nego u Istri, Crikvenici... ah. Kod Port of Garibaldi Square uz obalu proteže se uređena šetnica (bespotrebno naglašavam to uređeno, sve je tamo uređeno i kad nije “uređeno” , opet je lijepo i baš tako treba biti) u kojoj na osvijetljenim panelima su prikazane povijesne osobe grada, povijest samog grada te povijest tvornice Moto Guzzi . Grad Mandello de Lario se očito ponosi tvornicom Moto Guzzi, a imaju i čime se ponositi jer Moto Guzzi je jedna od najstarijih talijanskih (pa i svjetskih, a svakako europskih) tvornica motocikala, osnovana još davne 1921. godine te je zbog svoje duge tradicije, obilježene inovacijama i prepoznatljivom dizajnu svakako zaslužila da bude simbol grada Mandelo de Lario, ali i talijanske motorizacije i inženjerske izvrsnosti. Bili ljubitelji te marke ili ne, smatram da svaki istinski zaljubljenik u motocikle mora poštovati tu marku koja od svojeg osnutka do danas u istoj tvornici, na istoj lokaciji, u kontinuitetu već 104 godine proizvodi tako nam draga prometala na dva kotača. Kao što kršćani posjećuju Vatikan, muslimani Meku, europski bikeri bi s istim poštovanjem jednom godišnje trebali svakako posjetiti Mandelo de Lario i pokloniti se toj stogodišnjoj tradiciji. Neki od njih možda dožive i prosvjetljujuće iskustvo koje će ih promjeniti za čitav život.

DAN 3. (ČETVRTAK) Došao je i taj dan. Od jutra sam toliko pozitivno nervozan da sam čak samo zbrčkao i jedva pojeo doručak u hotelu. Ponovo gledam pametne vremenske aplikacije i vremensku prognozu za današnji dan, lokacija Stelvio Pass. Jučer cijeli dan i noć je kišilo na Stelvio Passu, a temperature u noći je bila oko 2 stupnja. Hajde, barem nije pao snijeg. Pametne vremenske aplikacije pokazuju oblačno vrijeme i cijelih 6 stupnjeva u 15 sati. Ok, s tim ćemo se zadovoljiti, samo da nas ne zezne kiša. Točimo skupi talijanski benzin, sada već prilično vješti s točenjem i plaćanjem na talijanskim automatiziranim benzinskim postajama. Tu domaću zadaću kako točiti na talijanskim benzinskama smo naučili prije kretanja, tako da smo uspješno izbjegli plaćanja osjetno veće cijene ukoliko benzin toči ponosni djelatnik benzinske, a ne vi sami. Vozimo se preko mjesta Arabba prema Passo Pordoi. Počevši od Arabbe, uspon do vrha je dug 9,4 km, a sami Passo Pordoi je prekrasni prijevoj koji se nalazi na nadmorskoj visini od 2.239 m. Zaustavljamo se na samom prijevoju, naručujemo kavu i uživamo u kavi s pogledom. Srećemo mlade rumunje na skuteru s kojima čavrljamo. Rumunji putuju s kamperom na kojem tegle i skuter te ponosno naglašavaju kako su sa skuterom bili na Stelviju, te kako je lakše popeti se gore na malom skuteru nego s velikim i teškim motorom. Slušam ih i mislim si sva sreća da vozim “laganu” Hondu Varadero xl 1000 koju od milja zovemo Trajekt Rabljanka 1, a koja je naravno još uvijek u pretovaru s krcata tri kufera. Pjevajući ćemo se penjati na Stelvio. Rumunji također govore kako im je Hrvatska lijepa, ali preskupa. Ne mogu im protuargumentirati već potvrđujem da je nažalost tako te da je skupa i nama Hrvatima, pogotovo Istra gdje cijene idu od skupo do bezobrazno skupo, pa smo eto i mi došli pametno potrošiti teško zarađene euriće u Italiju, sve dok se naši malo ne “skuliraju” s cijenama. Zaključujem da prekomjerno konzumiranje tartufa dovodi do gubljena osjećaja za realnost kao i neke druge manje hranjive gljive. Dvojio sam da li da idemo preko Passo Pordoi ili preko Passo Gardena i osjećao sam se kao lik Hugo iz crtića u stilu “izaberi jedan, sigurno ćeš pogriješiti”. Zapravo ne možete pogriješiti, jer oba su predivna. Osnovni plan je bio u povratku prema hrvatskoj voziti opet preko dolomita i pokupiti drugi prijevoj, mada danas s odmakom razmišljam da smo ipak trebali prvo proći preko Passo Gardena koji slovi za jedan od najljepših prijevoja, jer kad smo se vraćali kući vrijeme se toliko pogoršalo da smo bili prinuđeni odustati od prvotnog plana puta. Ah treba se definitivno vratiti i provjeriti koji je ljepši. Nakon Passo Pordoi prolazimo kroz gradić Ortisei Sankt Ulrich, koji je poznat po svojim zanatlijama i rezbarenjem drva. Ipak ne zaustavljamo se u njemu, već lagano krstareći motorom u vožnji hvatamo obrise gradića. Šteta pomislim, ali kolona vozila i gužva mi stvaraju pritisak u lubanji, a i Stelvio je nadomak ruke, tj. guma, pa riskirajući ponovni udarac šakom u kacigu od supruge i kraljice ipak nastavljam bez zaustavljanja u očito lijepom gradiću. Osjeća mudra supruga i kraljica moje uzbuđenje, a ja sam još uvijek u njenoj milosti jer sam ju dan prije dovezao do muzeja MMM Corones te sam pošteđen suptilnog signaliziranja njezinog negodovanja zbog nezaustavljanja. Od Bolzana vozimo brzom cestom jer nema smisla “umirati” u prometu kroz mala naselja vožnjom ograničenom na 40 do 50 km/h. Od Prato Allo Stelvio kreće cesta s oznakom Strada del Passo dello Stevio, a srce udara sinkronizirano s okretajima moćne hondine mašine ili možda u ritmu kiše koja se kao dosadna muha pojavila i pokušava umanjiti doživljaj, ali mi se ne damo smetnuti u naumu da idemo gore. Ipak kiša je uporna i na par prilično zeznutih serpentina u još šumskom dijelu uspona na mokrom od kiše prometnom ogledalu ne vidim da li se netko spušta odozgora iz suprotnog smjera. Kiša pada, cesta je mokra, motor težak i ja prilično nesigurno ulazim u uske serpentine na slijepo i nakon oštrog zavoja ne uspijevam ostati na svojoj strani ceste. Srećom nitko se ne spušta odozgora, pa se ne moram zaustaviti u pola krivine, jer nakon zaustavljanja naravno da je pad neizbježan. Ipak zaustavljam se na ugibalištu i govorim ekipi da moramo obući kišnjače, jer ako nam kiša probije odijela, a gore na 2750 metara je prilično hladno, ne bih volio pamtiti Stelvio po upali pluća. Oblačimo odijela i ja paralelno hladim zakuhali mozak, dok supruga i kraljica mudro konstatira da već predugo nismo puštali dimne nikotinske signale za tjeranje kišnih oblaka. Nekako me uvijek i iznova iznenadi njezina mudrost dostojna mudraca koji je preživio stotine života. Dimni signali su pušteni, kišni oblaci se razilaze, euforija stvara areolu iznad naših glava, pardon kaciga, dok Trajekt Rabljanka 1 i BMW 1200 RT moćno reže u napadu na prijevoje. Proračunato smo birali četvrtak za napad na Stelvio, jer iz putopisa i komentara na moto forumima smo shvatili da je vikendom prevelika gužva i da svakako treba izbjegavati vikend za vožnju Stelvijom. Međutim na cesti me nije iznenadila količina vozila i motorista, već biciklista koji su u velikom broju i u grupama pedalirali prema gore. Iako su nas kočili, nisam ih htio pregaziti svojim Trajektom Rabljanka 1, iako sam doduše bio u iskušenju, jer ipak duboko u sebi sam se divio tim smetalima na cesti te meni neshvatljivoj volji i hrabrosti tih pedal manijaka. I tada se ispred Honde naseru mađarski Ken i Barbika u bijelom mercedes kabrioletu. Barbika ima selfi štap i cijelo vrijeme radi duck face grimase, dok Ken za svaki njen selfi zaustavi bijeli kabrio u pola serpentine dok ne naprave nekoliko novih fotki. Prva serpentina, govorim sebi budi tolerantan, druga serpentina opet se zaustavlja i rade selfije s još glupljim grimasama, ako je to uopće moguće, dok ja govorim sebi kako sam ipak gospodin čovjek na Hondi, a vozači Honde su kao i njihovi strojevi, sofisticirani i naglašeno uglađeni. Mađar se zaustavlja radi slikanja na trećoj serpentini i ja već vidim kako čupam mercedesov znak i njime skalpiram mađarskog Kena i Barbiku, dok ponosno njihove plave skalpove natičem na stalak kamere onog simpatičnog mađara koji na 10. serpentini fotografira bikere ,pa neka fotografira i skalpove svojih mađarskih sugrađana i stavi fotke na facebook stranicu Kanyarfotó. U tom trenutku slabosti vidim mogućnost da preteknem bijeli Mercedes, a mađarskog Kena i Barbiku ostavljam na nemilost svojem kolegi na BMW-u, nek ih on skalpira ili štogod već rade opaki likovi koji voze BMW. U jednom trenutku sam čak poželio da moj kolega vozi neki Harley i ima tetovažu i kožni prsluk, jer koji bi sudbinu tek tada dočekali mađarski Ken i Barbika, ali to je bio samo mali milisekund slabosti. Pretekavši bijeli mađarski Mercedes istog trenutka ponovo postajem svjestan gdje sam, a radost i euforija brišu i najmanji trag prijašnjeg bijesa i uz sve to još je i kiša prestala padati. Mislio sam da sam trajno izgubio taj djetinji osjećaj čuđenja popraćen neizmjernom srećom, koji nakon što vidiš određeni broj čuda svijeta, svakim novim čudom nekako pomalo blijedi do one granice kad se više ne čudiš. O ne, ovdje to nije slučaj, taj osjećaj se ovdje vratio intenzivniji nego ikad. Uhvatim sam sebe kako nekontrolirano urlam od sreće kao stari, a nikad odrasli navijač Hajduka ili Dinama kada neki skupo plaćeni igrač iz Afrike za njihov klub puca na protivnički gol. Stajemo na samom vrhu i parkiramo motore, grlimo se i smijemo, ne vjerujemo da smo gore. Skidamo kišnjače, ja u euforiji uspijevam otkinuti cijelu nogavicu kišnjače, ma tko ju šiša, gore sam, ovaj tren mi više ne treba i baš me briga što nemam cijelu nogavicu na kišnjači (sutradan se već ispostavilo da će mi svakako trebati nogavica). Naručujemo kobasicu sa zeljem koju u ogromnim količinama pripremaju na samom vrhu. Kobasica je dobra skoro kao i podravska kobasica. Ipak smo godinama živjeli u istoj Austro-ugarskoj državi pa je kobasica gotovo ista, a ne kao ona odurna engleska nazovi kobasica koju mogu žvakati i gutati samo pijani Englezi. Uživam u pogledu, uživam u kobasici, kad čujem zvuk motora potpuno drugačiji od svih zvukova i pomislim pa nije valjda da se netko velikim starodobnim traktorom uspinje na Stelvio. Pogledam tko se i kakvim to strojem priličnom brzinom približava, kad ono neki Austrijanac se uspinje s Moto Guzzi Stelvio 1200 NTX ! Koji spektakl mehaničkih zvukova motora i režanja iz auspuha. Ma tako se sa stilom dolazi na PASSO STELVIO ! Čovjek parkira motor, a ja jurim prema njemu, grlim ga i čestitam mu na odabiru stroja i zahvaljujem mu na spektaklu mehaničkih zvukova mašine i auspuha koju nam je priuštio (mada moram priznati da mislim da mu možda ipak nisu ventili savršeno naštimani), dajem mu griz fine austro- ugarske kobasice, narezao bih mu i podravske Zen slanine da sam ju ponio sa sobom, jer vozači Moto Guzzia zaslužuju samo najbolje što svijet može ponuditi. Nakon kobase, vrijeme je za kavu s pogledom pa odlazimo do restorana Bara “Alpengasthof Tibet Hütte”, s čije terase se pruža nesumnjivo najljepši pogled na toliko poznate cik-cak konture ceste. Mi smo se popeli na prijevoj oko 14:30 sati i na cesti je bilo prilično (previše) vozila, a još više biciklista, međutim već oko 15:30 sati, smetala, pardon biciklisti su nestali bez traga, a ostali promet se smanjio na pola. Na temelju toga zaključujem da je najbolje vrijeme za napad na Stelvio rano ujutro ili kasno popodne, ali dozvolite da griješim, mislim da zapravo nema pravila i da treba imati malo sreće, pogotovo s bedastim mađarima u bijelom mercedesu i sličnima spodobama, jer statistika je okrutna, na deset vozača mora doći jedan kreten, a padovi i nesreće se događaju upravo zbog tih desetpostotnih kretena. Koliko god da je pogled s terase restorana Bara “Alpengasthof Tibet Hütte očaravajući, znatiželja nas ipak pokreće i mi sjedamo na motore puni pozitivnog naboja iščekivanja što nam kralj Stelvio nudi na spustu prema Bormiu. Spuštajući se cestom prema Bormiu razmišljam kako se svaki vozač koji vozi tom cestom mora duboko nakloniti gospodinu Carlu Doneganu (1775-1845), inženjeru odgovornom za projektiranje ceste Stelvio Pass kao jedne od inženjerski najzahtjevnije ceste 19. stoljeća, a koja nas eto i dan danas zadivljuje svojom elegancijom i integracijom u alpski pejzaž. Spuštajući se tim remek dijelom cestovnog inženjerstva prolazimo pokraj prekrasnog slapa koji se moćno strmoglavljuje u neposrednoj blizini ceste, pa gotovo da sam poželio skinuti kacigu kako bi osjetio svježinu kapljica na licu te se tako spojio sa slapom, s planinom, s cestom, s nebom. Osjećaj je božanstven, a u mozgu odzvanja samo jedna rečenica “moraš se vratiti, moraš sve ponoviti”.....ali drugi put nemoj zaboraviti pljosku s domaćom rakijom i.....nemoj zaboraviti slaninu! Cesta prema Bormiu je nešto manje vozački zahtjevna, što zapravo nije ništa loše jer tako više stignete uživati u okruženju, a da fokus nije 101 % na cesti. Noćenje smo rezervirali u hotelu Chalet La Rugiada u mjestašcu Valdisotto odmah ispod Bormia. Smještaj je prekrasan i povoljan, a pokraj hotela je odlično opskrbljena trgovina mješovitom robom u kojoj ispravljamo grešku što nemamo domaće rakija te kupujemo odličnu talijansku grapu kojom nazdravljamo i čestitamo sami sebi na još jednom u potpunosti ispunjenom danu, bez padova, suzdržanom od opravdanih skalpiranja, pa i upravo zbog te činjenice, svakako produhovljenom danu, punom novog iskustvenog oživotvorenja po kojem ćemo pamtiti ovo ljeto 2025. godine, a koje će nas neminovno oblikovati u donošenju odluka i u ostatku našeg životnog vijeka, a koji je nedostatan da vidi sva čuda koje nam svijet raskošno nudi nadohvat ruke, odnosno ručice gasa. Nazdravili smo i u to ime još jednom, sa željom da taj popis čuda u budućnosti što više smanjimo.

DAN 2. (SRIJEDA) U Alleghi smo bukirali dva noćenja jer nam se lokacijom i cijenom smještaja opravdano nametnuo kao idealna točka za obilazak prijevoja i atrakcija u okruženju. Osim navedenih prijevoja sukladno želji supruge i kraljice po zanimanju arhitektice današnji cilj nam je i obilazak futurističkog muzeja planinarenja Messner Mountain Museum Corones s panoramskim pogledom na Alpe koji je projektirala arhitektica Zaha Hadid. Krećemo odmah nakon pristojnog doručka u hotelu i dižemo se cestom u pravcu Falzarego Passa. Na samom vrhu Falzarego Passa slijedi obavezno zaustavljanje uz kavu s veličanstvenim pogledom te puštanje dimnih signala kako bi si i dalje osigurali lijepo vrijeme te rastjerali svaki pokušaj formiranja kišnih oblaka. U trgovini kupujemo stikere za naš kofer, odličnu auto kartu dolomita s označenim prirodnim i turističkim atrakcijama. S obzirom na to da sam već pomalo stari konj koji vozi motor prije današnjih tehnoloških čuda koji nude pametni telefoni i sada neizbježne google karte, na svakom putovanju kao suvenir s putovanja i dalje kupujem “papirnate” auto karte. Nekako moj starinski mozak bolje percipira i pamti rute cesta dok proučavam papirnate auto karte u odnosu na google kartu u telefonu, uz puni naklon i poštovanje prema “Google Teti” koja nas je umiljatim glasom uvijek savršeno i nepogrešivo navigala do svakog odredišta. Nisam protiv tehnologije, čak obratno, uz google karte i pametnim telefonom s vremenskim radarima, bookingom i sl., nikad lakše i jednostavnije nije putovati kao i planirati samo putovanje, ali “papirnate” auto karte za mene imaju ono nešto što dodatno naglašava ugođaj putovanja i avanture i jednostavno ne mogu odoljeti tom obmanjujućem osjećaju dobivenom planiranju rute na auto karti pa da i na taj način dodatno imaginarno pojačam mistiku putovanja kroz dio svijeta u kojem prije nikad nisam bio. Na vrhu Falzarego Passa je križanje koje daje mogućnost nastavka vožnje Falzarengo Passom prema Cortini d’Ampezzo, međutim mi skrećemo prema sjeveru, tj. prema Passo Valparola i preko njega prelazimo iz regije Veneto u regiju Južni Tirol, da bi s ceste SS244 skrenuli prema San Vigilio di Marebbe, gdje se dižemo cestom Strada Furcija nekih 11 km do jedne od žičara koje su jedina opcija, ako ne želite planinariti u moto odjelima, da se dođe do slavnog muzeja MMM Corones smješten na vrahu Kronplatzua na nadmorskoj visini od punih 2.275 metara. Izlazimo iz žičare i osjećamo se kao Bogovi s Olimpa. Supruga i kraljica trči da uđe u slavni muzej dok mi ostajemo vani i divimo se arhitekturi muzeja izvana. S uzbuđenjem gledamo ekipu u paraglajderima i zmajevima kako uzlijeću, slijeću te rade vratolomije u zraku koje bi posramile Ethana Hunta i slavnog Bonda, Jamesa Bonda. Također zadivljeno gledamo ekipu koja iz kabina žičare vade bicikle da bi se zatim ubrzo sunovratili na biciklima niz planinu. Moje srce udara i tako mi daje do znanja da to svakako treba probati, dok mozak panično vrišti NEEEE, sjeti se koliko prekomjernih kila imaš zbog konzumiranja podravske slanine u duhovne svrhe i nema tih kočnica na biciklu koje bi pobijedile formulu F = m * g! Dok moj mozak nekim čudom ovaj puta pobjeđuje srce, supruga i kraljica izlazi iz muzeja u suzama, dirnuta vrhunskom arhitekturom na način koji samo arhitekti razumiju i govori kako ostatak godišnjega joj mogu raditi što god želim jer sam ju doveo da vidi taj fensi muzej koji kao stijena strši s vrha planine. Moj mozak kuha od naprezanja kako da iskoristi tu njezinu trenutačnu slabost i na um mi pada samo jedna opcija. Jezero Como, Mandelo de Lario i muzej Moto Guzzia! Eh da, sada će svakako morati pristati da odemo tamo! Ne spuštamo se biciklima s vrha, već mudro ulazimo u kabinu žičare koja nas spušta nazad do motora. Nastavljamo vožnju cestom Strada Furcia prema mjestu Mitterolang i Google Teta nas naviga prema turistički popularnom jezeru Braies. Nismo napravili domaću zadaću te barem malo proučili destinaciju i sve što smo znali o jezeru su površno pogledane prekrasne slike koje nam je ponudio svemoćni Google. Naime jezero s laskajućim nadimkom "Biser Alpa" zbog ogromne popularnosti među turistima, odnosno ogromnog broja turista koji su kao i mi odlučili u živo provjeriti je li jezero tako prekrasno kako ga prikazuju prekrasne fotografije na internetu, imalo je za posljedicu “protjeravanja” turista, odnosno od ljeta 2023. godine pristup vozilima je ograničen zbog prekomjernog turizma. Ograničenje se svodi na to da za svako vozilo treba platiti 18 eurića za parkirno mjesto, ako uopće postoji slobodno parkirno mjesto. Zbunjujuće je to da se parkirno mjesto plača nekih 8 km prije samih parkirališta (ima ih nekoliko prije jezera), ali kad smo već tu odlučno plaćamo cijenu kao da smo u austrijskim, a ne u talijanskim Alpama, parkiramo motore na krcatom parkiralištu br. 2 smještenom kojih 300 metara od jezera. Da jezero je naravno prekrasno, ali i sva ostala jezera u dolomitima su prekrasna. Ipak dodatni romantični štih daju drveni čamci na vesla koje je moguće po “simboličnoj” cijeni iznajmiti te njime zaploviti jezerom u prizoru koji će sigurno vašu bolju polovicu ili neku damu koju želite osvojiti, ostaviti bez daha u prizoru koji ju okružuje, dok se vi znojite trudeći se ne osramotiti ,s obzirom na to da baš i niste vični veslanju (govorim za kontinentalce, dalmatinci vjerojatno ne spadaju u ovu kategoriju neveslača). Nismo mi tu da romantično veslamo, već smo došli da romantično jedemo, ali kasno smo stigli na jezero, a restoran koji nije restoran brze prehrane se zatvara, a mi nismo raspoloženi za fast food te sjedamo na motore i ponovo vozimo u smjeru Cortine d’Ampezzo prema našem hotelu uz jezero u mjestu Alleghe. U Cortinei d’Ampezzo standardni prometni kaos, nekako se probijamo kroz kolone i bježimo iz nje kao vrag od tamjana. Dok pomislim da smo prije Alleghe smještaj tražili u Cortinei d’Ampezzo, postajem svjestan zašto ga nismo našli, izgleda da je stvarno sve zauzeto, izuzev smještaja koji mogu platiti samo ruski oligarsi, pa s tom spoznajom pomislim u sebi “Bože, hvala ti “ i dodam gas u smjeru naše Alleghe preko Falzarego Passa.