Jump to content

Moto Zajednica

The Ride Around 2010 - iliti put oko svijeta...

Recommended Posts

  • U prolazu, 96 postova

Dan 70.

 

dan70.jpg

 

Krenuli smo kući! Konačno!. U stvari, i kada smo krenuli iz Podgorice prije 70 dana, isto smo krenuli kući, samo malo dužim putem. Međutim, jutros smo nekako „isprave” krenuli!.

 

Sve smo završili – obilježena je i druga važna tačka ovog puta. Tako da sada bez nekih obaveza  lagano jezdimo prema Crnoj Gori. Vrijeme nas je poslužilo, bilo je hladno, što smo i očekivali, ali nije bilo kiše. Jedan starac koji živi ovdje nam je kazao da u u posljednjih 7 nedjelja nije bio sunčanog dana  Sunce sigurno malo izviri, čisto da ljudi ne zaborave da ga ima. Nego, dosta o suncu. Krenuli, vozili, i vrijeme nam lijepo prolazi.

Vraćamo se istim putem, tako da se nešto previše ne zadržavamo. Opet glečeri, jezera, rijeke, livade, šume. Na jednoj pumpi  nam prilazi jedan biciklista. Na tečnom engleskom progovori “Hi!”, Normalno mi mu odgovorismo istom mjerom, na tečnom engleskom “Hi”.

Međutim, ja ne bih bio ja, nego sam morao da se malo pokažem i sljedi pitanje: “Where are  you coming from”, na što će on, naravno na tečnom engleskom “Slovenia”, a ja onako na tečnom podgoričkom “Slovenija!! Zajebavaš!!!!!!” i onda nastaje smijeh.

Uglavnom njih dvojica su iz Slovenije, došli su avionom za Ankoridž i dovezli bicikla. Sada idu lagano prema Kalgariju. Fina tura od nekih 4000 km. Naravno, mi se odmah pohvalili sa naših pregaženih 25 ili 26 hiljada. Onda oni počeše da se hvale  dje su sve  bili, Tibet, Pamir, Crna Gora... Pa onda se mi malo hvalismo i uglavnom fino smo se ispričali.Rekli smo im da se jave ako opet budu dolazili u Crnu Goru, a oni su obećali da hoće.

Krenuli smo dalje. Počelo je da se smrkava, odnosno “po satu” je bilo kasno a i temperatura je baš pala. Odlučujemo da nađemo mjesto za spavanje. Ne ide nam se u prirodu, nešto nismo baš najbolji sa medvjedima. Prvi kamp, nema mjesta, drugi nema mjesta... Šta da radimo...Idemo do sljedećeg a do njega je 100 km !

U 12 sati postavljamo šator i idemo na spavanje. Do Kalgarija nam je ostalano nekih 2400 km. Računamo da ćemo ih preći za tri dana.

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan70/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 96 postova

Dan 71.

 

dan71.jpg

 

Evo nas opet! Šta ste propustili  dok niste bili sa nama? Gotovo ništa. Standardno buđenje i spremanje na put a kiša je pljuštala.

 

Ugrabili smo momenat  da se spakujemo i naravno izašli smo iz kampa a nismo platili. Bili smo na samom izlazu i nismo htjeli da ometamo nikoga i da budimo narod motorima, a sinoć bilo prekasno, tako da … E onda vožnja po kiši, a temperature je između 6  i 10 stepeni. Nije ni Čudo što ovi Ameri i Kanadjani nose jakne sa grijačima.

Danas smo vidjeli mnogo životinja, jelene, bizone i irvase i svašta nešto  ali ih nismo slikali, naravno zbog kiše, jer nismo mogli da vadimo aparate Danas smo  prešli nekih 1100 km, tako da se polako približavamo Kalgariju.

Milsim da nećemo stići tamo sjutra veče, ali prekosjutra smo tamo!. Zaboravih da kažem da je Ninu otišao amortizer, a prednja viljuška mu je opet procurila. Tako da vozi ne znam ni sam kako, mada kada ga čovjek prati to se teško može primijetiti  (ne da vozi nego ubija)!

Ni kiša nam nije smetala ni  vjetar, ni puna linija  E da još nešto, potpuno smo mokri, čizme su nam pustile vodu, kišna odijela su nam pustila... Ne znam kako ćemo se osušiti večeras u šatoru, moraćemo sjutra navlačiti goratex na noge (citaj kese za smece) E da i rukavice su nam pustile!

Dodatak od sinoć (mada je bilo 2 ujutro)

I šator nam je pustio vodu! Dva sata smo skupljali vodu i nismo uspjeli da saniramo štetu  Šatoru je probušeno dno i pustio je vodu odozdo. Nino se onda sjetio da je vidio neke drvene ploče pored kampa, donio ih i postavili smo ih ispod šatora. E da ste nas vidjeli

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan71/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 96 postova

Dan 72.

 

dan72.jpg

 

Poslije onako dinamične noći sa šatorom, jutros smo malo laganije krenuli sa spremanjem.

 

Prvo, zato što smo morali da sredimo stvari tj. da se osušimo. Srećom kamp je imao sušaru. A što se tiče šatora, on od sinoć nije puštao, tj. od kako je Nino postavio one daske ispod njega. Znači sušenje, pakovanje, slanje izvještaja i pravac dalje. Sve ovo nam je oduzelo neka 3 sata i krećemo oko 11.

Pogled u nebo i šta vidimo  -  pa naravno, ravnomjerno oblačno ili što u prevodu znači, kiša će nas fino pratiti! Odmah navlačenje kišnih odijela i krećemo. Nakon dva sata smo izašli iz planina a tada smo i rpošli kišni pojas. Ipak, kada smo izašli iz planina, prestali su i oni lijepi predijeli i ulazimo u ravničarski dio.

Svuda oko nas polja, a put potpuno ravan, nesto nalik Kazahstanu, jedino što ovdje ima mnogo više šume.

I vrijeme je počelo da se proljepšava čak postaje i toplije a onda čak 21 stepen!

Opustili smo se i prelazimo kilometre a kako se približava noć, tako smo i mi bliži Edmuntonu. Opet počinje kiša i moramo da prekinemo vožnju Nalazimo na jedno mjesto pored puta, jer nam se ne kisne do sljedećeg kampa do kojeg ima 50 km.

Vodjeni iskustvom od sinoć, postavljamo prvo grane na zemlju pa tek onda  šator. I evo nas,. Sjutra ćemo u Edmuntonu pokušati da nađemo servis da Ninu dospemo ulje u viljušku, pa za Klagari!

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan72/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 96 postova

Dan 73.

 

dan73.jpg

 

Pošto smo prezivjeli noć bez kiše, tj.  poplave u šatoru, fino smo se ujutro spremili (u rekorodnom roku za 15 min) i krenuli ka Edmuntonu.

 

Ostalo nam je nekih 200 km do tamo, ali jj put odličan, tako da smo računali da ćemo ga brzo proći. Stižemo i tražimo servis. Poslije kraćeg tumaranja po gradu, dolazimo i do famoznog BMW servisa koji je ujedno i servis za druge motore, ali I velika prodavnica i motora i opreme.

Malo smo parili oči i uputili se ka serviseru. Dočekao nas je vrlo nasmijan, a kad aje čuo za problem, rekao nam je da će nas to koštati nekih 300 dolara. Kaže – Tri sata posla po 100 dolara i eto proste računice!

Fino smo mu se zahvalili, kupili ulje za viljušku i odlučili da to sami saniramo .Samo je pitanje kad i gdje. To ćemo raditi kada budemo negdje u prirodi.

Zaputili smo se ka Kalgariju u nadi da tamo nađemo neki kamp i naravno interent, da bi provjerili mailove i posali izvještaj. Ulazimo u grad koji je prelijep. Onako malo čežnjivo gledamo sav narod kako fino šeta, sjedi po lokalima i razmišljamo kako bi dobro bilo da se noćas malo promuvamo po gradu. Tako tumarajući, nailazimo na lokal koji je obećavao, a preko puta njega je pumpa - kakva sreća. Taman da uspemo gorivo, uzmemo nešto da gricnemo i parkiramo motore, dok sjedimo u kafeu i završavamo posao.

Sijedamo i nakon malo vremena primjećujemo da se neko mota oko motora. Da ne kažem da čitavo vrijeme razmišljamo gdje da spavamo i kako da se organizujemo i kako bi dobro bilo da smo smješteni u gradu. Nino odlazi da vidi ko je to oko motora, kad gle, sreće naše

Momak se zove Vlatko i rodom je iz Sarajeva. Odmah nam je ponudio da kod njega prespavamo, što smo, moram prizanti, objeručke prihvatili.  Onda već slijedi sve ono kako treba, tuširanje, pranje veša, čak i šišanje  i šetnja po gradu. Vlatko nam je, kao  svaki dobar domaćin,  prvo malo pokazao grad, koji, opet da kažem izgleda fenomenalno.  Poslije par piva idemo na spavanje, treba sjutra stići do Jelustouna.

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan73/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 96 postova

Dan 74.

 

dan74.jpg

 

Doručak  Kajgana na slanini i mladi sir, kafa nas je već čekala kada smo se probudili i cedevita.

 

Pa gdje to ima? Kod Vlatka  Svarno je bio odličan domaćin, čak nam je spremio i grickalice za put, kao da nas šalje na neki izlet.

Dok smo se spremali i pakovali, dogovarmo se sa njim da se vidimo u Crnoj Gori, što će se, nadamo se i ubrzo desiti. Nego, fino smo se pozdravili, slikali,  čak je i komšija došao da nas slika i krenuli smo dalje.

Cilj nam je da danas dođemo do Jelustona. Put poprilično dosadan, idemo autoputem jedan dio i onda malo siječemo. Uglavnom, ništa interensantno. Jedino što smo čitav dan nekako bježali kiši, jeste da nas je dva tri puta zakačila po 10-15 minuta, što nije ništa strašno. I onda oduševljenje. Nacionalni park Jelouston! Odjednom, iz onih pašnjaka i oranica  ulazite među planine, potoke, šume. Fenomenalno. Srndaći nam prelaze put. Sa svake strane prelijepe vikendice i kuće. Stvarno sve izgleda kao iz bajke. Lagano se vozamo po parku bez određenog cilja. Htjeli smo da vidimo kako to sve izgleda, da gledamo lijepu prirodu i da nađemo mjesto za spavanje. Medjutim u tom našem traženju i  raspitivanju „šta je fino”,  prolazi nam vrijeme. Na jednoj pumpi su nam rekli što je najzanimljivije i krenuli smo... Idemo ka zapadnom Jelustonu (to je kao neko naselje) Na putu opet srndaći (srećom ne vidjesmo ni jednog medvjeda), prelijepi pejzaži.

Preskačemo dva tri kampa u nadi da ćemo naći neki koji ima Internet. Tu nas hvata i noć, temperatura počinje drastično da pada, tako da smo sada već malo u frci gdje ćemo. Pokušavamo po kampovima i vidimo da je sve zauzeto. Ne zanmo sta da radimo pa se odlučujemo za varijantu da uđemo u jedna kamp i nađemo bilo kakvo slobodno parče zemlje i da se tu smjestimo. Sjutra cćemo se možda raspravljati sa rendžerima ali moramo negdje spavati. Naravno platili smo kamp (pare se ostavljaju uj jednoj koverti na ulazu) i nadamo se da nećemo ujutro imati problema. Plan za sjutra: razlgedanje parka i onda prema planini Rašmor.

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan74/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 96 postova

Dan 75.

 

dan75.jpg

 

Kako je danas bio dosadan dan :) (Naravno da se zezam).  Jutros buđenje u kampu na onom jedinom slobodnom mjestu koje smo sinoć našli.

 

I kad smo se probudili i otvorili  šator, a nasmijana radnica kampa nam saopštava da smo promašili mjesto za šator. Uz naše izvinjenje i objašnjenje da je bilo kasno, pa smo morali da se smjestimo gdje smo vidjeli slobodno, naravno uz priču da putujemo oko svijeta a da smo iz Jugoslavije, ona se nasmijala, oduševila i pitala koliko ostajemo. Ja rekoh samo danas tj. sad se spremamo i idemo. A jeste li vidjeli park?, pita ona. Rekoh ne. Jao pa morate ga vidjeti! Dobro, svakako nam je bio plan da se malo provozamo. Juče smo dobili neka uputstva šta bi trebalo “biti fino” i tamo smo se i zaputili. Prije toga naravno kafa, slanje izvještaja, provjeravanje maejlova. Početak nije obećavao, posebno kada smo morali da platimo 20 dolara po motoru za ulazak u taj dio NP. Pa onda gužva na putu. Kako kolona vidi koju srnu svi staju i izlaze i kola da slikaju. A životinja svakakvih... od srna, preko jelena, do bizona i losa. Medvjede nismo vidjeli. onda gejziri, pa jezera, rijeke... Sve je bilo preidvno ali je već bilo i vrijeme da se izlazi iz kampa, tako da smo se zaputili ka izlazu. E sad,  kamp ima nekoliko izlaza zapadni, južni... Krenuli smo prema isotčnom i onda još ljepši predijeli... Prolazimo kroz neke kanjone, pored rijeka. Uglavnom valjalo bi opet doći da se pogleda sve natenane. Na ejdnom mjestu se zaustavljamo da slikamo a Nino primjećuje da mu fali malo ulja, a ja da mi je zadnja guma već progledala, žice na sve strane... Nije ni čudo, prešli smo 23000 km, ali je Continenatal Trail Atack odradio dobar posao.

Vidimo da ćemo ih ubrzo morati mijenjati, ali prvo da vidimo za ulje. Kako ima dosta bajkera, pođemo do prvog da ga pitamo ima li malo da pozajmi  Normalno slijedi pitanje odakle ste, šta radite i slično... Kada su shvatili odakle dolazimo i šta radimo  - oduševljenje. Lik što nam je dao ulje je prototip američkog bajkera koji naravno vozi harlija, odlazi do motora, pali muziku  da, da, muziku, Muddy Waters (mislim da je tako naziv grupe) i pjesma “Road to Chicago”  Vadi svoju usnu harmoniku i počinje da svira. Fenomenalno. Nino i ja onako nasmijani gledamo ih, zavidimo mi njima a i oni bogami nama, jer se trebalo odmetnuti na ovakav put. Uglavnom, rastajemo se, i krećemo dalje. Vozimo po auto putu i onda se odvajamo za planinu Rašmor. Međutim, hvata nas već noć, ali sada smo već pametniji,  nalazimo mjesto pored puta i tu ćemo zanoćiti. Nadamo se da nas niko neće dirati noćas

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan75/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 96 postova

Dan 76.

 

dan76.jpg

 

Kakav dan! Kakav dan!

 

Krenulo je sve lagano, ali je obećavalo. Pošto smo sinoć zaspali pored puta, jutros je buđenje bilo više nego odlično. Kada smo vidjeli kakvo smo mjesto izabrali, bili smo oduševljeni. Naravno priroda, priroda i samo priroda. Nema drugih šatora, nema RV prikolica, samo poljana i šuma  A jutro sunčano, konačno se šator osušio, konačno se malo i provjetrio jer je baš počeo da zabrinjava  Uglavnom spakovali smo se, pojeli par komada sušenog voca i krenuli. Danas nam je plan planina Rašmor i Stregis moto skup. Krenuli smo lagano i stigli do  Rašmor nacionalnog parka. Bezveze bi bilo da opet kažem da je priroda fenomenalan jel? Uglavnom vozali se malo po planini, došli do spomenika (to su vam one 4 glave američkih predjsenika). Tu stvarno dosta motorista, turista...

Malo smo se slikali snimali i odlučili da idemo dalje. Stergis!!!!! Kako kažu najveci moto skup na svijetu, očekuje se oko milion, da da dobro ste pročitali -  milion motora. Približavajući se gradu, odlučujemo prvo da provjerimo ima li gdje da se kupi guma za mene, jer mi je zadnja totalno propala, vozim na žicama. Već kako se približavamo, broj motora postaje nevjerovatno velik. Svuda grupe po 2, 5, 10 motora, uglavnom harleji, customi, čoperi ne znam ni sam. Bradonje, brkajlije, žene, svi ih voze. Dekice od 90 godina, bakice od 70 godina (nije da sam ih pitao ali tako izgledaju) i to svi onako opusteni u majicama kratkih rukava, bez kaciga, samo gas i ….. kez od uva do uva.

Ulazimo u Stergis, vec nastaje ludilo. Međutim, na ulazu primjećujemo prodavnicu guma, tj više kao prikolica. Tu zastajemo da pitamo koliko košta guma. Kad je vidio dimenziju, čovijek nam lagano kaže da košta 200 dolara. Hahahaha nema šanse, mi sa tim parama živimo 10 dana, ako ne vise. Kažemo da nam je to puno i da idemo za Čikago da ih zamijenimo, a uz to kažemo i da putujemo oko svijeta -  čisto da zna. Kad je to čuo, kazde daće nam je za 100 dolara. Opet mu objasnimo da je to previše za nas. Čovek nas pogleda i reče -  ma ovako ćemo. Vi zalijepite naljepnicu moje firme na motor a ja ću vam dati gumu džabe  ha ha ha naše sreće! Kako da nećemo! I odmah se bacili na posao. Skinuli gumu, postavili novu, i naljepnicu naravno, i eto nas. Neka što smo to uradili, nego smo i ostali kao njegovi gosti (stavićemo sator pored njihovog) za noćas jer kaze ne srijeće uvijek ovakve ljude. Kaže uglavnom samo harleji i neki napucani i našmikani vozači motora, ali ovakvi kao mi nisu svakodnevica. I tako, evo nas kod Tima i Edija i njegovih kolega, u njegovoj radionici “Cycle workers” iz Owensboro-a (www.owensborobikernews.com). Sada spremaju roštilj, kažu moraju da se pobrinu za nas,  da nas nahrane i sve ostalo. Ujutro mijenjamo ulje kod njih i onda idemo dalje. A skup!

Ljudi koliko je ovdje motora. Ovo je nevjerovatno. Nocas su po gradu kocerti, inače Guns’N’Roses sviraju, čini mi se da sam vidio plakat. Ne smijem ni da se raspitujem jer nemamo para za karte  Ali ćemo prošetati, e tu nam ne trebaju “djengi” (ovo su pare na ruskom). Sjutra sredimo ulje i dalje za Čikago. Imamo nekih 1500 km, tako da smo prekosjutra tamo.

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan76/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 96 postova

Dan 77.

 

dan77.jpg

 

Kakva je to bila noć za spavanje - odmah pored ulice kojom za minut prođe 100 motorista sa onako finim zvucima iz auspuha.

 

Ali mi smo toliko umorni da nam ništa nije smetalo. Naravno, nije kao spavanje u prirodi, ali je „završilo posao”. Padala je kiša a mi smo se nadali da nam ipak neće pokvariti dan. Poslije nekih pola sata, malo se razvedrilo i počinjemo da radimo na motorima. Odlučili smo da odradimo servis, mijenjanje ulja. Tim i momci su nas onako tu i tamo zapitkivali ponešto, narod je i dalje prilazio i slikao se sa nama, a mi završili posao. Poslije srdačnog pozdrava sa Timom i njegovom ekipom, naravno uz naše pozive da dođu da nas posjete u Crnu Goru jer su nam stvarno pomogli, krećemo ka Čikagu. Do tamo nam je ostalo nekih 1500 km i odlučujemo da se vozmo dok budemo mogli, onda spavanje. Vozeći se autoputem sve je to izgledalo kao jedna velika seoba motora  Danas je inače zadnji dan Sturgis skupa tako da su se svi uputili kući. Kakav je bio autoput. Mislim da je na svaka kola islo po jedno 10 motora. Svaka pumpa je bila puna motora. Normalno i dalje izgledamo kao putujući cirkus, prvo jer su nam motori toliko prljavi, onda izudarani i iznureni. Uglavnom je svima komentar kada nas prođu “Jao koliko je ovaj motor hiljada milja ostavio iza sebe” Upozajemo interesantne ljude i vozimo se. Tako nam je i prošao ovaj dan. Polako se smrkava i mi gledamo šta ćemo. Odlučujemo se da vozimo pa dokle stignemo. Računamo da ako budemo cijelu noć vozili, možda ujutro budemo u Čikagu i tako imamo više vremena da se vidimo sa ekipom koja nas očekuje (Vaso, Miki, Dino, Samir,….)

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan77/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 96 postova

Dan 78.

 

dan78.jpg

 

Noć je bila luda za vožnju. Kiša, magla, vjetar, onda  vruće, da da vruće - 24 stepena. Ali u 5.30 ujutro evo nas u Mikijevoj ulici tj.

 

ispred njeegove kuce. Neki komšija je pozvao policiju i oni su onako fino lagano kružili oko nas da  ne bi napravili neku sprdnju  Otišli smo da pozvonimo Mikiju, međutim nismo znali hoćemo li koga drugoga probuditi i odlučujemo se da ga scekamo u obližnjem Meku. Naručili smo doručak, i zovnuli ga preko skajpa (naši najbliži znaju da nemamo nikakvu komunikaciju dok smo u USA i Kanadi jer nemamo telefon). Poslije par minuta eto i njega, zajedno sa Samirom. E onda kreće njihova organizacija. Ne samo što su isplanirali gdje spavamo, šta jedemno i kada, nego su nam i rezervne gume nam uzeli, ulje naručili. ma sve sredili da se osjećmo kao da smo kod najrođenijih. Bogami su uspijeli.

Spavamo kod Vasa, sa Mikijem i Dinom izlazimo, sa Samirom završavali motore. Ma još kad bi neki od njih sjeo da završi ovaj krug  (šala naravno).

Uglavnom prošetali malo do grada, koji je stvarno prelijep i samo smo dodali još jednu tacku u našem “must see again” podsjetniku. Sjutra nas čeka lagano sređivanje motora, malo šetnje i vidjećemo... i naravno organizovanje prelaska u Evropu.

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan78/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 96 postova

Dan 79.

 

dan79.jpg

 

Primjetio sam da bi svaki dan dnevnik rado počeo sa “Kakav ….” E tako je bilo i danas. Samo što bih nabrojao... od dana, preko grada, do ljudi.

 

Ipak, ljudi su na prvom mjestu, jer su nas naši domaćini držali i pazili bolje nego da smo im najbliži. Nemamo riječi kojima bi mogli da opišemo njihovo gostoprimstvo, pažnju, prijem, organizaciju...

Jutro je počelo tako lijepo, i osjećali smo se kao da nismo na nikakvom putu. Buđenje, „razvlačenje” po kući i po malo posao... Tražili smo kargo kompaniju koja bi nam prebacila motore. Sve to je išlo lagano (samo sto čekanje na odgovore ubija) i onda akcija.

Popodne smo se vidjeli sa kompletnom ekipom, Samirom, Etemom, Dinom, Sadom i krenuli u akciju. Pokazali su nam grad i mi smo zaista uživali u svemu tome. Trudili su se da nam pokažu ono što je najvažnije, ali opet, ovo je veliki grad i rekli su nam da nismo vidjeli ništa i pozvali nas da ostanemo mod njih još makar nedjelju dana!

Mi bismo, naravno, rado prihvatili ovaj poziv, jer se stvarno sa njima osjećamo kao da smo kući, što je prilično nevjrovatno, ali nas put ipak čeka.

Cijela ekipa se potrudila da nam tokom boravka ovdje ničega ne fali, da se osjećamo prijatno, da se odmorimo, jednom riječju, bili smo kao kraljevi i na tome im veliko hvala. I ovo hvala je mala riječ za sve ono što su nam pružili!

Noć smo završili tako što smo bili na večeri kod Mikija, gdje smo na naše oduševljenje, upoznali njegovu porodicu i naravno probali malo marokanske kuhinje (odlična je).

Za sjutra smo planirali pakovanje, sređivanje guma i naravno...ide se dalje!

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan79/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 96 postova

Dan 80.

 

dan80.jpg

 

Dan polaska je došao. Jesmo li krenuli? Nismo još!

 

Ovdje nam je tako lijepo da smo odlučili da ostanemo još par dana! Šalim se, naravno, moramo da idemo dalje, ali bismo rado bili tu jer nas prijatelji svakog dana iznenađuju sa nekim predivnim stvarima! Od druženja, pokazivanja grada...sve je bilo onako, ma i bolje nego što se može i zamisliti.

Plan za danas je da  vidimo što ćemo sa gumama, medjutim još nisu stigle tako da ćemo to uraditi u Vašingtonu. Ali, zato je Vaso stigao iz Sent Luisa i krećemo sa njim i Mikijem u setnju. To nije šetnja nego je vožnja, odlucili su da nam pokažu grad malo drugačije, tj, da nas provozaju na njihovim motorima. Moram da priznam da je to bila dobra ideja,  jer smo prošli svuda, i kroz centar, i po predgrađu i do jezera. Juče smo vidjeli SkyDeck i luku (zaboravih kako se zove, a mrzi me da ustajem sad).

Poslije toga smo malo šetali sa Vasom i vrijeme je brzo prošlo. Oko 5 smo se dogovorili da se nađemo u kafiću  “Utjeha”, gdje smo se vidjeli i upoznali sa našim ljudima koji ovdje žive i rade.

Baš smo se lijepo ispričali (mozda sam ih ja malo i upeglao jer kad je ova tema u pitanju ne mogu da stanem) popili po piće i uz njihove želje za srećan put smo se rastali. Naravno nije moglo proći bez večere (pravo bosansko miješano meso) i pravac spavanje. Ujutro idemo dalje. Odlučili smo da se probudimo oko 3 i nadamo se da ćemo do sjutra već e biti u Vašingtonu. Inače ekipa motorista iz Čikaga će nam se pridruziti i kreću sa nama ujutro. Pratice nas nekih 200-300 km.

Moram opet da kažem da su se svi maksimalno ptrudili oko nas i još jednom im se zahvaljujemo jer su uradili sve da se osjećamo opušteno, prijatno, da se odmorimo od ovih kilometara, i bili su fenomenalni domaćini!

Punog srca nastavljamo dalje, jer smo upoznali mnogo finih ljudi i u njima našli veliku podršku za sve ovo što radimo.

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan80/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 96 postova

Dan 81.

 

dan81.jpg

 

Jučerašnji dan je bio prepun prijatnih iznenađenja, (upoznali smo mnogo finih ljudi, vidjeli lijepe stvari, družili se, šetali) i mislili smo da je to to, da jednostavno ne može  više od toga – ali smo pogriješili.

 

Kad smo krenuli, naši prijatelji (Samir, Sabrija, Sado, Vaso, Miki, Dino) su krenuli da nas isprate I to tako da voze sa nama i to u 4 sata ujutro! Nama  je bilo nevjerovatno das u tako rano dbezli motored a nas isprate na taj način. Stvarno im svaka čast. Cijelo vrijeme sam ramišljao o tome zašto se ovi ljudi maltretiraju, zašto ne spavaju kada mogu, još ako kiša počne, samo će se skvasiti…Ipak, svi su bili sa osmjeima I vidjelo se da cijelu stvar ne doživljavaju ako maltretiranje nego da sve rade od srca!

Zaista neprocjenjiv osjećaj sa kojim smo nas dvojica krenuli dalje na put. Dogovor je bio da vozimo ejdno 300 kilometara zajedno da doručkujemo a onda svako na svoju stranu…međutim…Opet  su uspjeli da nas iznenade…Sakupili su novca između sebe da bi nam pomogli u ovom našem poduhvatu! Zaista sun as ostavili bez teksta, kao da nije bilo dovoljno to što sun as ovih dana ovako držali, I što su se brnuli o nama tačno kao malo vode na dlanu. Nismo ni znali kako da se zahvalimo I zaista nam je veoma teško da vam dočaramo kako je sve to zogledalo I jednostavno nemamo riječi za to koliko su nam pomogli u ostvarivanju ove naše ekspedicije. Teško je obasniti ovu situaciju kada ste na putu 80 dana i kada preživljavate sve i svašta i onda Vam neko pomogne na ovakav način.

Zbunjeni, punog srca I pozitivne energije (jer nas ovakve stvari drže i daju snage), krećemo dalje ka Vašingotnu. Ostalo nam je nekih 900 km, ali šta je to za nas dvojicu  Stigli smo oko pola devet I moramo da se zahvalimo Garminu jer da njega nije bilo znate li kada bi smo našli crnogorsku ambasadu – nikad!

Tamo su nas dočekali Željko I njegova žena Nataša. Morali smo sve d aim ispričamo o našem putu…ovdje ostajemo dva dana a onda dalje…

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan81/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 96 postova

Dan 82.

 

dan82.jpg

 

Opet se budimo u krevetu! Izgleda da smo se vratili normalnom životu, samo se stalno prisjećamo buđenja  u šatoru I pakovanja I vožnje…ušli smo u jedan miran dio putovanja.

 

Da napomenem da smo spavali u Ambasadi Crne Gore kja se nalazi u centru grada. Onako sve fino mirno, drvored okolo... samo smo prokomentarisali “znali su izabrati” 

Vašington…grad kao I svaki drugi osim što ima Bijelu kuću, Parlament, ono jezerce gdje je sniman film Kosa, Linkolnovu statuu... uglavnom nista interensantno za vidjeti  Počeli smo da ličimo na rave turiste jer šetam po gradu, slikamo…tako nam je I dan prošao a završio se sa roštiljem na terasi ambasade.

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan82/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 96 postova

Dan 83.

 

Nakon sinoćnjeg roštilja smo zarijetili Nataši da nećemo ništa da jedemo.

 

Imamo još 6000 kilometaa do kuće I zaista ne smijemo da se opuštamo, ovako kako smo krenuli…

Za jutros imamo dogovoren sastanak sa Milenom iz Glasa Amerike. Snimiće mali prilog o nama.

U vašingtonu je veoma vruće, preko dana oko 35-38 stepeni. Znam, sad bi neko rekao pa šta I u Podgorici je isto tako…ali ovdje je velika vlaga i baš je teško vrijeme…

Našli smo I BMW servis da kupimo Ninu zadnju gumu…vlasnik radnje Bob se naaravno oduševio sa našim putovanjem, I nije nam poklonio gumu,. ali nam je dao veliki popust.

Sjutra nam je u planu Njujork…Baš smo se ulijenili..zadnja dva dana samo rpiičamo o tome kada ćemo krenuti opet da vozii. Nadamo se za 2-3 dana, kada pošalje motore za Frankfurt.

E da, da kažem plan: idemo za Toronto, odakle šaljemo motore za Frankfurt. Zašto iz Toronta? Pa zato što ako saljemo motore iz USA, to traje 5-7 dana, a iz Kanade traje 2 dana. Mnogo jednostavna racunica posebno kada isto košta. Iz Frankfurta idemo za Španiju, jer je prethodni plan bio da iz Njujorka idemo na Španiju ili Portugaliju. Ne bi bilo u redu da se iz Frnakfurta samo spustimo kući. Zato idemo dolje u i onda nazad kući. Pretpostavljamo  da ćemo u Podgorici biti negdje oko 5. Septembra, kao što smo  I planirali.

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan83/

 

Prilog sa Milenom iz Glasa Amerike:

 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 96 postova

Dan 84-85.

 

dan84-85.jpg

 

Kazu da ovaj grad nikad ne spava! Pretpostavljet gdje smo. NewYork! Voznja je bila onako naporna poprilicno. NEgo da krenem od pocetka.

 

Jutro, budjenje u ambasadi. Natasa se opet pomucila i ispratila nas je sa doruckom. NE znam jeli posipala vodu za nama :P Ona i Zeljko su nas ispratili i pozeljeli sretan put (sa Rajkom smo se pozdravili noc prije i naravno sa njim cemo se vidjeti u PG). Izlazak iz grada je bio mnogo laksi nego sto smo mislili ali je zato autoput bio u totalnom haosu. Imali smo dva zastoja od po sat vremena. Uglavnom teze nam je bilo onih 400 km nego ne znam sto. Jos ulazak u NY, katastrofa. Do mota DzordzWasington je bila tolika kolona da nam je trenalo sat ili dva da dodjemo do njega. Onako poprilicno nervozni i umorni nismo bili nesto previse odusevljeni NY sa pocetka. MEdjutim kako smo usli u prve ulice vec se sve promijenilo. Grad se pokazao u svome pravom svijelu, a vjerujte mi blijesti i to poprilicno. Dosli smo do prijateljice koja ima stan u Bronxu smjestili motore. ONda slijedi on standardno, spremanji i da malo prosetamo. O tome koao je bilo krzo grad ne znam sta da kazem. Ovo se svakako mora vidjeti uzivo. Uglavnom oko 12 smo krenuli kuci a grad je jos bio toliko pun da smo se jedva mimoilazili sa ljudima po ulici. Sjutra jos ovdje i onda Toronto. Prebacaj motora zakazan za 24 avgust :) Idemo kuci!!!!

 

Ovaj grad definitivni nikad ne spava! Poslije sinoćnje šetnje I svega I svačga što smo vidjeli  jutros nastavljamo laganije. Sređujemo papire I karte za prebacanje u Evropu. I onda opet šetnja. Mislili smo da je nedjelja ujutro mirno vrijeme čak I u Njujorku, ali smo se prevarili. Iako je kiša padala čitav dan, grad nije pokazivao da mu to nešto smeta. Svi su bili na ulicama..prodavnice su pune. Milsim da ću se vratiti definitivno u ovaj grad I natenane ga upoznati jer zaista vrijedi. Mada, kad malo bolje razmislim, nakon boravka u mnogim mjestima koja smo vidjeli, imao sam sličnu rečenicu “`“uuu ovdje moramo ponovo doci`` Možda je to zbog ljudi koji su nas svugdje vrlo prijatno i srdačno prihvatili, a možda su to ipak gradovi, ovakvi gradovi koji nas privlače…Mi idemo dalje…vrijeme povratka se približava.

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan84-85/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 96 postova

Dan 86.

 

dan86.jpg

 

Planirano vrijeme polaska - 2 ujutro. Nešto smo se u zadnje vrijeme navikli na ove stvari. Mada kretanje n put u 2 ujutro u Njujorku izgleda kao da stw krenuli u 2 popodne.

 

Sve je osvijetljeno, ulice su pune ljudi, a onda izađete na autoput i tada vam je već svejedno... Mada..ao I gotovo od samog početka putovanja...pratila nas je kiša..ali kako smo vozili po njoj u svakakvim sulovima, ova nam I ne smeta, ali bi nam napokon prijalo I malo lijepog vremena!

Njujork – Toronto, nekih 800 km I plan nam je da to rpeđemo za 7-8 sati, I moramo da svratimo I vidimo Nijagarine vodopade

Poučeni iskustvom drugih, prešli smo na kanadsku stranu  da pogledamo vodopad jer je pogled mnogo bolji. Međutim, kako posljednih 86 dana stalno gleamo nešto novo, stalno nam se nešto sviđa I stalno se nečim oduševljavamo – nekako nismo bili previše uzbuđeni kada smo ih vidjeli. Konsttvano je: lijepi su, da je sigurno mnogo bolje da se ispod njih prođe brodićem I da se tako lijepo pogledaju…I krenuli smo dalje, ka Torontu Tamo nas čeka Ninov drug  Vesko kod kojeg ćemo provesti par dana, a nadamo se I susretu sa mnogim dragim ljudima koje poznajemo…

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan86/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Dan 87-88-89.

 

Dan87-88-89.jpg

 

Vesko je stari Ninov drug iz Podgorice i veoma nas je srdačno dočekao.

 

A kada smo otišli do Air Canada Cargo, izašli smo prezadovoljni jer je sve bilo onako kako su nam i rekli preko telefona –kada predamo motore, za dva dana su u Frankfurtu, sto je poslije iskustva sa Rusijom za nas bilo prijatno iznenađenje.

Posvetili smo se Ninovom motoru I zamijenili mu lanac i lančanike i sada je koliko-toliko popravljen. Ostala je još samo ta famozna prednja viljuška koju ne možemo sami popraviti nego će čekati neki servis.

Uveče smo malo prošetali sa veskom I Nebojšom, a sljedeceg jutra smo ostavili motore u kargo kompaniji, raskacili akumulatore a oni će se pobrinuti za sve ostalo. A onda smo krenuli u obilazak Toronta. Opet ličimo na prave turiste, šetamo, razgledamo, slikamo, pijuckamo kafu…Let nam je 26. Avgusta a ćemo I sjutra biti ovdje.

Popodne smo se vidjeli sa Milošem i Sanjom koji su se nedavno doselili u Toronto i u njemu se super snašli  a sjutra konačo krećemo za Evropu! Moram da priznam da smo se poprilicno uželjeli kuće tako da jedva čekamo da krenemo. Još uvijek se plašim da nešto sa prebacivanjem motora neće biti u redu, toliko je brzo da mi djeluje nemoguće :)

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan87-88-89/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Dan 90.

 

Dan90.jpg

 

Krenuli smo kući!  Avionom Toronto Njujork, a tamo smo čekali let za Frankfurt. Dobili smo dobra mjesta u avionu - ona sa dosta prostora za noge.

 

U njujorku smo imali I problem sa dobijanjem karara - niisu htjeli da nam ih izdaju ako im ne pokažemo dokaz da ćemo iz Frankfurta dalje da idemo. Valjda se boje da ne ostanemo, ne znaju koliko se mi radujemo povratku kuci!

U Franfurt stizemo oko 11.30  na šalteru kargo službe nam kažu  das u motori već spremni za preuzimanje! Oko  jedan smo već na motorima! I krećemo ka Barseloni. Moja djevojka Marija sjutra ujutro stiže tamo i nastavlja sa nama do kuće. Plan je da dodjemo do sjutra u podne u Barsu. Put je bio poprilično los, svo vrijeme je padala kiša, mi izmoreni od putovanja avionom (spavali smo samo 2 sata) i vremenske razlike tako da svaki čas stajemo da se odmorimo. Spavali smo po pumpama, po parkinzima ne znam ni sam gdje sve. Grabimo ka Barsi i nadamo se da ćemo stići na vrijeme.

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan90/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Dan 91-92.

 

Dan91-92.jpg

 

Poslije gotovo 24 casa vožnje po kiši i vjetru stizemo u Barselonu. Tu nans je čekala Marija!

 

Kakvo osvježenje, već smo malo dosadili jedan drugom. Ostatak dana provodimo šetajući po Barseloni,  a sjutra idemo za Madrid.  Rekli smo na početku puta  da ćemo sletjeti u Španiju ili Portugal, ali pošto to nije bilo moguće odvozićemo do Madrida i tako ispuniti obećanje,

Dok smo vozili do Madrida, gledali smo prirodu koja nas je podsjtila na Kazahstan. Rijetko rastinje, sprzena trava, poneko brdo i poneko malo selo sa ogromnom crkvom u centru. Put smo prešli za 6 sati. Naši motori su svugdje privlačili pažnju, a tako je bilo I ovdje. Prilaze nam, slikaju se sa nama čak je I jedan policajac došao do nas da vidi šta radimo, gdje smo bili…naravno da je bio na motoru! Kad je čuo šta radimo I I gdje smo sve bili, ponudio se da ostane pored motora da ih čuva dok mi popijemo kafu. Opet ti fenomenalni ljudi! Vraćamo se skoro istim putem i onda skrećemo prema Andori. Do tamo ima oko 600 km i čisto sumnjamo da cemo to odvoziti noćas, (ipak necemo da nam Marija sjutra kolabira). Posto nijesmo vidjeli ni jedan kamp, odlučujemo se za spavanje na jednom parkingu na kome postavljamo sator. Spavanje a sjutra idemo dalje.

 

Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan91-92/

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja