2 kuma na 2 Stroma u Zemlji lijepih konja

[Papa del Camino 369 Napisano Novembar 6]

Dan 1. – 23.10.2025. – “Kume, krećem!”

 

*(Kapadokia-Kapadocia-Kapadokya - "zemlja lijepih konja" prevod sa perzijskog jezika) 

 

Kratka poruka iz garaže u 8:15. Sat podešen na 000 i prve brojke nultog kilometra se okreću. Uzbuđenje na vrhuncu, ruke mi ne trebaju ni rukavice, u meni temperatura bar sto stepeni. Većinu svojih puteva vozim bez plana i cilja, krenem pa kud zapadnem, ali ovaj put nije takav. Osmomjesečna priprema, od februara – gledam, mjerim, zapisujem, pratim. Do te mjere da otvaram Google mape i “šetkam” do restorana da vidim šta nude i po kojim cijenama. To više jer sam "poguzija" nego iz organizacije, ali eto imam i vremna na poslu pa da ga iskoristim.

Uglavnom, nikad spremniji, nikad informisaniji.Jedna od pametnijih stvari koje sam uradio pred put je što sam pokrenuo temu na forumu tražeći savjete oko E-sim kartica, HGS putarina i ostalih stvari vezanih za Tursku. Opet se pokazuje koliko srce imaju bikeri i sa kojom ozbiljnošću pristupaju "problemu". 3 stranice savjeta, zlata vrijednih. HVALA SVIMA KOJI SU PISALI!

Na put krećemo Kum i ja – dvojica s planom, ali i s torbama punim “za svaki slučaj” stvari. Dogovoreno: nema dupliranja – ja nosim alat, kompresor, lijekove i set za gume, Kum vuče sve ostalo. Kod mene originalni Suzuki koferi – taman za dvije majice i jedan par čarapa, a kod Kuma Givi – u njih može stati pola ovce i još ostane mjesta za flašu rakije. Zadnji kofer čuvam da je prazan jer planiramo dosta usputnih obilazaka, pa da mogu ostaviti kacigu, jaknu i tank torbu.

Doduse, nabavio sam sa Aliexpresa one torbe što se montiraju na crash bar-ove. Vrijede zlata na putu. 

Usput, ako je neko zainteresovan: prodajem originalne Suzuki kofere!

 

Dva motora, dva Strom-a – 650 i 1000. Mali ko mina, utegnut, spreman. Veliki se zadnjih dana malo zeza s paljenjem. Nema vremena za ozbiljan pregled, pa improvizujem – pomjerim ga pola metra naprijed-nazad, malo cimnem ćopavu, upali. Mislim da je do senzora, očistio sam ga kontakt sprejem, možda i bolje radi, a možda se ja samo tješim. Nema veze, vozi pa dokle dogura, rješavat ćemo kad se vratimo.

Put do Zagreba standardan – autoput, ravnica, misli lutaju. Pola puta preletim u razmišljanju o vinjetama, hoće li važiti i za povratak. Pauza od desetak minuta za protezanje i već sam u Zagrebu. Kum radi još danas do 17h, a ja dogovorio kafu s njegovom sestrom Lejlom, napola i mojom sestrom.

U 15h imam zakazan termin za promjenu guma – nove Pirelli Scorpionice čekaju montažu. Prije toga pokušavam da se ošišam. Bezuspješno. Obiđem sedam frizerskih salona i svi puni. U Zagrebu je, čini se, lakše naći žiranta nego slobodnog frizera. Zaključujem da ću u Tursku malo čupaviji, ali koga briga – bitno je da idem. I da, imamo brkove. Obojica.

Tetka Lejla, svjetska putnica, dijeli savjete o hrani, rutama i “mjestima koja se ne smiju preskočiti”. Radi za neku globalnu agenciju (Booking) , pa svako malo leta od Finske do Gruzije i izmedju. Jadnica šta je sve neće snaći . Al sve što nama vrijedi na putu, ona već zna. Prava logistika.

Završavamo kafu i ja odlazim do vulkanizera. Pirelli Scorpion je marka novih kopački na Suzani i sad je 100% spremna da istrči na teren.

Polako idem ka Kumu kuci, veceras gledamo Dinamo (konferencijska liga ili liga europe, kako se to vec sad zove) u nekom pub-u sa društvom, koje sam detaljnije opisao u mom prvom putopisu ovdje vezanom za jug Italije.

Kuci Kum, kuma, djeca, kafa.. Zadnji dogovori pred put, slikanje dokumenata i slanje na mail (valjda neće trebati). Upoznajem ga sa putem za sutra, kažem mu promjenu da ćemo u povratku svratiti u Beograd kod jarana Peđe da se vidimo, jer sutra ne možemo obzirom da je Peđa otisao u Portugal gldati Zvezdu,te da je to 01.11.dan kad su zakazani veliki protesti (misleći da su u BG), pa se malo brinem

E hajmo polako u kafanu sa jasnim dogovorom - NEMA PIVE!

Ma da, gemist ćemo. Jebo karakter ako nije labilan. Po jedan samo!  Dečko daj nam litru i litru, da nazdravimo. Uglavnom, Dinamo u sudijskoj nadoknadi zabio za 1:1,meza top, drustvo jos bolje, mi napeti utakmice se ni ne sjećamo, kao da sutra idemo na svadbu, a ne na put od 6.000 kilometara.

Razlaz odmah po utakmici. Dogovor: ustajanje u 6, kafa i polazak do 7.

 

PS. Možda sve ovo izgleda kao previše nepotrebnih detalja, ali i meni treba da se slegne. Tek pet dana otkako smo se vratili, a ja bih opet sve ponovio – isti put, iste ceste, isti osjećaj. Bilo je savršeno. Ali o tome više u nastavku. Danas – “servisni dan”. Sutra – “transportni dan” do Sofije.

 

Passau (DE) - Zagreb 490 km. 

[Papa del Camino 369 Napisano Novembar 9 (promenjeno)]

Dan 2. – 25.10.2025. – Zagreb–Sofija (870 km)
Transportni dan

Iako je dogovor bio da se budimo u šest, ja sam već u pet bio budan. Mogu se vaditi na uzbuđenje pred put, ali istina je da kako starim – spavam sve kraće. Od korone to postade pravilo, ali nije bitno za ovu priču. Bitno je da sam na miru popio kafu prije nego što je kumu zazvonio sat.

Ko nije doživio jutarnju kafu s mojim kumom, ne zna šta znači brzina. Ne puši, kafu srkne u dva gutljaja i već vuče za rukav: “Hajmo!” A ja, klasični pušač – pregledam vijesti, forume, mreže… Ako me išta može izbaciti iz takta, to je kad me ujutro požuruju. Zato imamo dogovor – ustajem sat ranije, popijem kafu u miru, zapalim, saberem misli. Samo da me u to vrijeme ne gura, zove, požuruje. I moram priznati – kum se držao dogovora. Mada, nakon šest minuta od prve gutljaja kafe, već mu noga cupka-radi ga ADHD il šta li već.

“Mogo sam ja snijeti kofere dole, pa ću se vratiti da ti pomognem”, kaže on, a ja ga prekinem: “Ne moraš, sve sam spremio, ustao sam u pet, čak i sa kafom završio.”

 

Krećemo iz Zagreba oko sedam. Vrijeme oblačno, ali bez kiše, desetak stepeni, dobro smo obučeni pa zimu ne osjetimo. Na prvoj pumpi sipamo do čepa – dogovor je da uvijek punimo zajedno, bez obzira koliko ima u rezervoaru. Podesili smo i radio-komunikaciju, tako da možemo pričati bez telefoniranja. Prvi put koristim tu funkciju i stvarno radi odlično. Kineski BT uređaji s Aliexpressa, ali funkcionišu besprijekorno.

Put kroz Hrvatsku i Srbiju – ravan, monoton, temperatura lagano raste. Na komunikaciji se zezamo, prepričavamo planove. Stajemo na zadnjoj pumpi pred granicu, sipamo gorivo i pijemo kratku kafu s nogu. Motor i dalje ima svoj  ritual paljenja– moraš ga malo cimnuti naprijed-nazad, nekad spustiti ćopavu dva-tri puta, pa onda upali. Nije ništa strašno, ali svaka paljevina ima svoj mali performans.

Na granici dogovor – ostavljamo komunikaciju upaljenu, da čujemo jedan drugog dok prolazimo. Čujem carinika kako pita kuma kud ide. Kum mrtav-hladan: “U Tursku.” Bez objašnjenja, kao da ide do Šabca il Šida na kafu. Ja dolazim za njim, carinik me pogleda, a ja dodam: “Kum ide u Tursku, mene kuma poslala da ga čuvam.” Nasmija se i pusti me bez riječi.

Bez problema ulazimo u Srbiju i nastavljamo prema Beogradu. Dogovor je da jedemo negdje iza grada. Mislim da je to onaj izlaz kod Ikee – restoran “Balkan”, etno-stil, konobari ljubazni, atmosfera domaća. Naručujemo šiš-ćevape u kajmaku za dvoje, ali po količini može i za još jednu krupniju gospođu biti dovoljno. Poslije takvog ručka, više bi nam treba dekica nego motor, ali put zove, valja poć'. 

 

Autoput prema Nišu – prvih tridesetak kilometara malo zakrpljen, a onda savršen. Po prvi put vozim tim dijelom Srbije, uživam u predjelima. Negdje između Niša i Pirota stajemo na pumpi da dospemo gorivo i popijemo kafu. Pored nas se parkira Švicarac, motor Husqvarna Norden – izgleda kao da je izašao iz Mad Maxa. Nekakve torbe je omotao krpama, pa to visi, na njemu kišno odijelo, sve blatnjavo, visi. Poprilično apokaliptican izgled. Kaže da ide za Istanbul, pa će odlučiti hoće li dalje uz Crno more ili nazad preko Grčke. Ima 10 dana odmora. Priča da je prošao cijeli Balkan, zna sve planine napamet i da pije rakiju gdje god dođe – “rakija spaja ljude”, kaže. Oduševljen ljudima, jos nas zove jugoslovenima kad priča, bez obzira na državu. Rastajemo se uz “sretan put”, i svako svojim putem.

Do Sofije još neka dva sata. Granica s Bugarskom prolazi bez ikakvih problema. Odlučujemo da pustimo Google Maps da nas vodi kroz centar, da barem malo vidimo grad. Sofija na prvi pogled – siva, umorna, bezvoljna. Hotel nije ništa bolji, ali ima tri ključne stvari: parking za motore koji se zaključava, doručak i koliko-toliko pristojnu sobu. Po tom redoslijedu smo ga i birali. 

 

Osoblje bez trunke emocije, odrađuju posao. Soba čista “na prvu”, ali da ne ulazimo u detalje. Umorni smo i odlučujemo da ne idemo u centar, već da večeramo negdje u blizini.

Na 300 metara od hotela – etno restoran s dobrim recenzijama. Ulazimo, konobarice nas ljutito gledaju kao da smo dužni od prošli put. Pokušavamo s osmijehom: “Koje vam je najbolje bugarsko pivo?” Tip za šankom nas ni ne pogleda: “Sva su dobra.” Nastavlja da toči pive, a nas fino ignoriše. Nakon što nas i konobarica odbije jer nemamo leve – “ne primamo eure ni kartice” – dižemo sidro.

Nastavljamo dalje, šetamo i tražimo nešto pristojno. Ulazimo u restoran pun ljudi, pitamo odmah: “Može kartica?” – “Može sve”, kaže konobar. Eto, prvi osmijeh u Bugarskoj!

Menu pola turski, pola evropski, ali barem toplo i s osmijehom. Cijene europske. Naručujemo jelo i pivo. Kad su stigla jela, pogledasmo se i uglas naručismo još neki kebab dodatno. Porcije smiješne, tri zalogaja i gotovo. Sreća, sis-ćevap iz Beograda nas još drži i garantuje da ćemo dočekati jutro. 

U razgovoru uz večeru, odlučujemo da u povratku Bugarsku samo odvozimo i da idemo pravac Pirot ili Niš. 

Bugarska nece imati drugu priliku što se nas tiče. Jednostavno, ljudi su nekakvi tužni, melanhonični. Vecinom nisu neljubazni, ali ih je nesto ubilo u pojam, a i sam grad izgleda otuzno za jednu Eu prijestolnicu.

Pojeftinio roaming, al poskupio kajmak čini mi se.

Dečko daj još dvije točene i ponesi račun. Mi smo svoje ovdje zavrsili. Možda samo nismo znali naci prava mjesta, dopustam da je do nas.

Stižemo u hotel, zaspivamo u letu, nakon danasnjih 870 km voznje.

Transportni dan gotov i neka je.

Od sutra krece zanimljiviji dio puta i ulazak u Tursku.

 

Hotel Brod 55 € noćenje sa doručkom. 

 

Promenio Novembar 9 član Papa del Camino

[Papa del Camino 369 Napisano Novembar 12]

Dan 3 – 26.10.2025. Sofija – Canakkale (680 km)

Jutro, sedam sati. Budimo se optimistični, valjda jer smo sve bliže Turskoj – našoj konačnoj destinaciji. Brzinska kafa ispred hotela, kratki pregled motora (da nije šta slučajno zakačeno za nas da prevezemo) i doručak. Gospođe od recepcije do restorana – klasično namrgođene, ali to im je izgleda u opisu radnog mjesta. Navikli smo već. Što su one mrzovoljnije, to se mi više smijemo i glupiramo.

Doručak u stilu boljih sindikalnih odmarališta na Makarskoj rivijeri početkom osamdesetih – otužan. Mislim da smo postavili rekord u brzini odjave, pakovanja i izlaska iz Sofije. Bez trunke tuge, gasiramo najkraćim putem van grada. Nema nikakvog žaljenja – iza nas ostaje siva pozadina i hladna jutarnja magla.

Izlazak na autoput, sipanje goriva po 1,3 eura po litri – konačno nešto što nam se svidjelo u Bugarskoj. Ne znam, možda sam previše kritičan, ali realno – sve nam je u Bugarskoj bilo nekako bezveze. Od atmosfere, ljudi, hotela, do samog grada.

Nedugo nakon Sofije penjemo se autoputem prema Edirneu i prelazu Kapikula. Osjeća se hladan vjetar sa planina desno od nas – vrhovi su im prekriveni snijegom. Temperatura četiri stepena, ali ne smeta – troslojne jakne (stepana, kišna i glavna) rade posao. Poslije dva tunela počinje silazak prema Plovdivu, toplije je, uskoro smo na tropskih šesnaest stepeni.

 

Granica Bg-Tr

 

Dolazak na granicu – jedno stajanje za kafu i aktiviranje eSIM kartica. Izlazak iz Bugarske brz, a na turskoj strani pravi doživljaj. Slika za raju pred carinom – da pošaljemo dokaz “nevjernim Tomama” koje smo ostavili u Zagrebu. “Vi ćete se vratiti iz Sofije”, “dalek vam je to put” – samo neke od riječi podrške koje su nam dale dodatni stimulans. A mi za tu priliku sprecijalno pustili brkove

Turska carina ima tri kontrole. Prva – pasoška. Silaziš s motora, slika te kamera dok carinik gleda pasoš. Dvadeset metara dalje druga kućica – provjera tablica i papira od motora. Treća – carinska. Sva vozila pregledaju, pa i mene. Otvaram zadnji kofer – prazan, osim šteke cigareta, jedne od dvije koje imam. Druga je u bočnom koferu. U Turskoj su e-cigarete zabranjene za prodaju, pa sam ih ponio sa sobom. Carinik zastane, gleda, a ja odmahujem rukom: “ma to nisu cigarete, to su elektronske, ne važi se to” – i zatvaram kofer kao da ništa nije bilo. Nekad je pametbo ne davati legitimitet drugoj strani. Osim, ako be insistira. Ovaj nije

Kaže nam da idemo na “D beš”. Nabrajam u sebi: “bir, iki, uč, dort, beš” – to je sve što znam brojati na turskom. Sreća, nije rekao veći broj od 5. Dolazimo do hangara za RTG pregled vozila, tu je i šalter. Ne znam ni šta su tražili, vjerovatno dokumente od motora. Nakon toga nazad do istog carinika. U međuvremenu dajem kumu steku cigara da prebaci u tank torbu, čisto da nestanu iz mog kofera. Otvaram ponovo, nalazi drugu šteku, ja odmahnem rukom: “ma to si već vidio, nije to bitno.” Malo pogleda, pa nas pusti. Sve ukupno zadržavanje oko sat i po.

Prva pumpa u Turskoj – mjenjamo nešto para. Kurs 4850 lira za 100 eura. Najveća novčanica 200 lira, pa doslovno vezeš pare gumicom. Osjećam se bogato. Pitamo i za HGS karticu za autoput, ali kažu da ne treba, možemo plaćati direktno.

Nastavljamo prema

 

Edirne

gdje nas čeka prvo pravo tursko iskustvo – grad starih sokaka, bazara i čuvena Selimija džamija. Djelo genijalnog Mimara Sinana, podignuta u 16. stoljeću, za sultana Selima II. Sinan (čitao sam o njemu, genijalan arhitekta i zanimljiv lik) je ovu džamiju smatrao svojim životnim remek-djelom, i s pravom. Kupola joj je veća od one u Aja Sofiji. Kad uđeš unutra – ne znaš gdje da gledaš. Svjetlost, proporcije, mir. Edirne je nekad bio prijestolnica Osmanskog carstva, a Selimija njegov dragulj.

Nakon kratkog obilaska – pravac

 

Galipolje, ili Gelibolu

 

mjesto gdje svaka stopa nosi krvavu istoriju. Poluotok dužine stotinjak kilometara, širine tridesetak, na obali Dardanela – tačno tamo gdje se Evropa pruža prema Aziji. More mirno, galebovi kruže, a vjetar nosi miris soli i tišine.

Teško je zamisliti da je ovo nekad bilo jedno od najkrvavijih bojišta Prvog svjetskog rata. Ovdje su ginuli Britanci, Francuzi, Australci, Novozelanđani i Turci. Bitka je trajala od proljeća 1914. do januara 1916. – pet stotina dana, pola miliona mrtvih. Po hiljadu ljudi svaki dan. Strašno! 

Pokušavamo stići u muzej bitke, onaj s hologramskim prikazima i 3D projekcijama, ali zakasnili smo – radi do 16 sati, a mi stigli u 17. Nastavljamo do ANZAC Cove, gdje su se iskrcale australijske i novozelandske trupe. Ovdje danas vlada mir. Tišina, šum valova, galebovi. Svake godine na ANZAC Day dolaze potomci poginulih da u zoru pale svijeće. Ovdje nema pobjednika ni poraženih – samo sjećanje i poštovanje.

Na više mjesta prolazimo pored grobalja – sve uređeno, zastave, tablice s opisima bitaka bez ijedne riječi revizionizma ili  propagande. Turska zaslužuje svaku pohvalu zbog načina na koji se odnosi prema poginulima, i svojim i tuđim.

Krećemo dalje prema Čanakaleu. Nebo tamni, more se prelijeva u zlatno. Pred nama se izdiže

most 1915 Çanakkale

najduži viseći most na svijetu, raspon 2023 metra, simbol stogodišnjice Republike Turske. Izgrađen upravo na mjestu gdje su se 1915. vodile bitke.

Dok prelazimo motorima, osjećam se kao da vozimo kroz vrijeme – iz rovova i blata u čelik i budućnost. Turska je ovom konstrukcijom ispričala priču o ponosu i napretku.

Stižemo u Čanakale, pravo na trg uz luku gdje stoji replika trojanskog konja – poklon filmske ekipe iz filma Troy s Brad Pittom. Naravno, parkiramo motore odmah uz konja. Šta će nam slika konja ako se ne vide motori!

Umorni smo, slike su ispale tamne i loše, ali svejedno – imamo uspomenu. Hotel Temizay je blizu luke, osoblje izuzetno ljubazno. Dečko s recepcije čak sjeda s kumom na motor i vodi nas do garaže. Rastovara motore, nosi kofere, usput nas slika, savjetuje gdje da večeramo... Mi odmah u gard: “sigurno nas hoće negdje zavrnuti”, ali ubrzo shvatimo da je jednostavno ljubazan i pomaže. Sjetimo se bugarki iz hotela i onih dan prije iz restorana dje nas izbaciše jer ne primaju eure i kartice.. Odmah popadaše sve barijere prema mladom Turčinu. 

Soba skromna, ali čista, osoblje odlično. Tuš, večera, pivo. Kum bi još malo da šeta, ja jedva stojim na nogama. Razlika od devet mjeseci starosti među nama večeras se itekako osjetila.

Od večere do jutra – ništa se ne sjećam. Ne od pive, nego od umora.

 

Hotel Temizay noćenje s doručkom: 57,60 Eura.

[Papa del Camino 369 Napisano Novembar 16]

Pozdrav drustvo, trebam pomoc.

Htio bih da uz tekst ubacujem slike, pa da opet nastavim tekst. Kako to funkcionise? Mislim da bi puno jasnije bilo da uz opise mogu ubaciti pripadajuce slike, nego da ih samo iskrcam sve, kao do sad

[nuk 550 Napisano Novembar 16]

Jedino da kačiš na https://postimages.org ili neki sličan servis pa ubacuješ linkove između teksta

 

[miki 3668 Napisano Novembar 16]

Pre 2 sati, Papa del Camino je napisao:

Pozdrav drustvo, trebam pomoc.

Htio bih da uz tekst ubacujem slike, pa da opet nastavim tekst. Kako to funkcionise? Mislim da bi puno jasnije bilo da uz opise mogu ubaciti pripadajuce slike, nego da ih samo iskrcam sve, kao do sad

Otkucaj tekst, postaviš kursor tamo gdje hoćeš da ti bude fotka i klikni insert (ako stavljaš direktno preko forum). 

Ista stvar je i sa spoljnim linkovima

[Papa del Camino 369 Napisano Novembar 16]

Ja pisem sa telefona, nemam kursor

[Papa del Camino 369 Napisano Novembar 16]

pre 47 minuta, nuk je napisao:

Jedino da kačiš na https://postimages.org ili neki sličan servis pa ubacuješ linkove između teksta

 

E to ne umijem. Pisat cu dio po dio u zasebne cjeline, pa kaciti slike. Jest da ce biti more postova, al nema veze. Zelim vam pribliziti napisano i slike

[nuk 550 Napisano Novembar 16]

Nema šta da ne umeš, uđeš na sajt, klikni izaberi sliku, nađi sliku iz telefona koju hoćeš i dobijaš nekoliko linkova, iskopiraš onaj gde piše direktan link za forum gde hoćeš 

[Papa del Camino 369 Napisano Novembar 16]

Dan 4. Canakkale-Troya-Pergamon- Asklepion-Selcuk

 

26.10.2025 - 410km

 

Çanakale, buđenje malo prije 7 h. Mi u biti pojma nemamo koliko je stvarno sati kod nas. Bugarska je +1 sat, kao i Turska, ali se tih dana pomjerilo vrijeme, što Turci ne rade, pa je kod njih +2. Praktično izgleda ovako – na telefonu jedno vrijeme, na motoru drugo, a digitalni sat na ruci iz nekog razloga nije sinhronizovan s telefonom, pa pokazuje treće vrijeme. Ustajemo s mišlju da je 6 ili 7, nema veze, možemo kafu popiti ako je 6 i sačekati doručak.

Silazimo na recepciju, ipak je 7 h, tamo druga ekipa za razliku od one sinoć, ali isto tako ljubazni i nasmijani. Poslužuju pravi turski doručak, čaj, 6–7 vrsta sira, neke prilicno bljutave salame, deset vrsta marmelada i džemova, hrenovke, med, jaja, masline i još more nekih stvari kojima ne znam ime. Turski doručak je inače poseban ritual. Kahvaltı (doručak) nije samo obrok nego dobrodošlica – što je sto raznovrsniji, to ste više poštovani kao gost. 

Da napomenem i to: nakon onoga šiš ćevapa iza Beograda, jedemo ujutro i navečer. Između neki snack, čokoladica, turski čaj-kafa, upravo zbog toga da se možemo kretati i voziti. Da ne bude zabune, jelo je bilo top, ali previše, pa smo od Beograda do Niša “kunjali” na autoputu, te smo se dogovorili da ručak izbjegavamo, ali zato za večeru bude lom .

Doručak, kafa, pakovanje i pokret prema Pergamonu antičkom gradu. To je nekih 230 km od Çanakalea. Ranije smo planirali posjetu Troji, ali je bila otpala, što zbog nedostatka vremena, što zbog njezine, prema riječima posjetilaca i članova foruma, neatraktivnosti u odnosu na druge atrakcije u blizini.

Brzo dovozimo motore iz garaže, tovarimo, pozdravljamo se na recepciji i pravac Pergamon. Usput sipamo gorivo i polako izlazimo iz Çanakalea. Nakon grada vozimo se uz naselja vila i apartmanskih kompleksa uz plažu, izgleda novo i lijepo. Cesta se počinje penjati uz neko brdo, pa nalazimo dominantnu tačku da se slikamo i snimim video jer se odlično vidi moreuz Dardaneli, most i brodovi koji furaju sa svih strana.

“Kume, prolazimo tri kilometra od Troje! Imamo džaba ulaz, šteta da ne svratimo pa makar na 20 min”, javlja se kum u komunikaciju.

Fakat, ima smisla, hajmo vidjeti, šteta da prođemo kad je već tako blizu i uz put.

Parkiramo motore i po prvi put isprobavamo Museum Card – sve funkcioniše. Taman posla da za 165 eura ne funkcioniše .

Na samom ulazu u kompleks je maketa trojanskog konja. Dalje idemo drvenim mostićima pored iskopina koje datiraju iz različitih perioda. Troja je u stvari slojevit grad – postoji devet glavnih slojeva i više od 40 pod-slojeva. Svaki sloj predstavlja novi grad izgrađen na ruševinama prethodnog. Od prahistorije, preko bronzanog doba, pa sve do rimskog perioda. Zbog toga arheolozi danas znaju reći da je Troja više “istorijski kolač od devet etaža” nego jedan grad.

Naučno gledano, postojanje Homerove Troje još nije 100% potvrđeno, ali ogromna većina arheologa vjeruje da se rat iz Ilijade zaista vodio ovdje ili u neposrednoj blizini. Još uvijek ima puno neotkopanog terena, i mnogo artefakata stoji složeno na livadi i čeka restauraciju. Na info tablama je sve jako lijepo objašnjeno, osjeti se duh antike.

Legenda o lijepoj Heleni kaže da su Grci godinama opsjedali grad, ali nisu mogli probiti zidine. Tek kad su ostavili drvenog konja ispred utvrde, u kojem su bili sakriveni najbolji ratnici, uspjeli su prevariti Trojance. Pod okriljem noći izašli su iz konja, otvorili kapije i ostatak vojske je ušao i osvojio grad. Danas postoji i teorija da “konj” možda nije bio bukvalni konj, nego opsadna naprava, ili metafora za zemljotres – jer je Posejdon bio bog konja, ali i bog zemljotresa. Bilo kako bilo, duh prošlih vremena lebdi iznad iskopina, a mir ovog mjesta je očaravajući.

[Papa del Camino 369 Napisano Novembar 16]

Pergamon

 

Zadržavamo se u Troji oko sat i nastavljamo put u pravcu primorskog grada Ayvalika cestom uz more. Opčinjavaju nepregledna polja maslina. Turci jako puno koriste maslinovo ulje u ishrani, a o samim maslinama da ne pričam. Uobičajeno je da uz obroke konzumiraju masline, a posebno se to odnosi na doručak. Mi nismo nigdje doručkovali da je bilo manje od 5–6 različitih vrsta maslina na švedskom stolu. Crne, manje, veće, gorke, pikantnije, punjene, začinjene... to je standard.

Područje oko Ayvalika i Edremita se smatra “turskom Toskanom”, masline su svuda, a mnoge od njih stare su i po nekoliko stotina godina. Turci su među najvećim proizvođačima maslina na svijetu, što se osjeti već pri samom prolasku kroz ovaj kraj – sve miriše na more, masline i smolu bora.

Stajemo u neki restoran koji se nalazi u masliniku da se osvježimo. Ispostavit će se da je uz restoran i shop sa proizvodima na bazi maslinovog ulja. Kupujemo kozmetiku i začine za poklon – za više nema mjesta u koferima.

Dalje nastavljamo prema jugu, magistralnom cestom. Inače magistralna cesta u Turskoj je uglavnom ono što mi zovemo autoput. Dvije trake plus zaustavna traka. Odličan asfalt, nigdje rupa, osim kad se ulazi u gradiće – tu se brzina sa 120 spušta na 40–60 km/h

 

Polako se približavamo mjestu Bergama gdje su smješteni Pergamon i Asklepios. Ulazimo u grad i prolazimo kroz novi dio, sa modernim zgradama i shopping centrima. Moderan grad, široke ulice, sve uredno. Dalje nas cesta vodi kroz stari dio sa živopisnim drvenim kućama, obojenim u razne boje. Zanimljivo, kao da prelaziš iz jednog vijeka u drugi u roku od nekoliko kilometara.

Dolazimo do parkinga na kojem se zaustavljaju posjetioci. Pergamon je smješten na vrhu brda. Do vrha vodi gondola. Čovjek koji radi na parkingu bi nas tu smjestio, a vozač autobusa iza njegovih leđa nam samo pokazuje rukom da gasamo uz brdo. Mi ga poslušamo i nakon deset minuta serpentina, uskih asfaltnih puteva, dolazimo do zidina grada. Na foru ako nas ne opomenu, parkiramo najblize što se može – bukvalno uz kapiju antičkog grada Pergamona. Niko nas ne opominje.

Na susjednom štandu udaljenom 5m od motora, kupujemo magnete, čisto da se “sjaranimo” sa prodavačem, da pripazi na motore. Ionako smo planirali negdje kupiti.

Inače, Pergamon je atipičan staroantički grad. Njegovi vladari su, za razliku od drugih velikih centara tog vremena, umjesto u vojske, ratnu opremu i osvajanja, ulagali u obrazovanje, nauku, medicinu i kulturu. Bili su avangarda antičkog svijeta. Ovdje je nekad stajala Pergamska biblioteka, druga najveća antička biblioteka nakon Aleksandrijske, sa navodno oko 200 hiljada svitaka. Kažu da je Kleopatra dobila dio pergamske biblioteke kao poklon od Marka Antonija, da nadoknadi ono što je izgorio u Aleksandriji.

Najimpresivniji dio Pergamona je amfiteatar – jedan od najstrmijih na svijetu. Prima 10 000 posjetilaca. Uklesan u stijenu pod nevjerovatnim uglom, pa kad staneš na vrh tribina, imaš osjećaj da se pred tobom otvara cijeli Bersama. Vjetar puše, pogledi pucaju na sve strane, a ti stojiš na mjestu gdje su se prije 2200 godina održavale predstave, rituali i politički skupovi.

Jedan zanimljiv historijski detalj: Pergamon i Egipat su u jednom periodu “zaratili” oko papirusa. Egipat je obustavio isporuku, računa – bez papira nema knjiga. Ali Pergamanci su onda patentirali pergament, materijal od životinjske kože. Po njemu je danas pergament i dobio ime. To im je omogućilo da nastave svoje zapise, knjige i naučni rad.

Zeusov žrtvenik je bio jedan od najvažnijih arhitektonskih kompleksa ovdje, ali originalni reljefi se danas nalaze u Berlinu, u Pergamon muzeju. Ovdje su vidljivi temelji, ali kad znaš šta je tu nekad stajalo – dovoljno ti je da mašta radi. Takodjer, u Pergaminu su Afroditin i Dionisov hram, čije smo ostatke obišli. 

Zbog posjete Troji jutros, nedostaje nam dodatni sat da malo detaljnije istražimo grad, jer nam je plan da još danas obiđemo Asklepijevo svetište, odnosno antičko lječilište koje se nalazi u podnožju Pergamona, na samo tri kilometra od Bergame.

Spuštamo se strmom cestom u grad. Google Maps nas vodi najkraćom mogućom rutom do Asklepiosa. Prolazimo kroz, blago rečeno, tursku favelu – uske strme uličice omeđene visokim zidovima skromnih kuća. Ljudi žive jako skromno, ali su nevjerovatno ljubazni i susretljivi. Čovjek kojeg smo pitali za put – jer realno, nismo vjerovali da ćemo tim uličicama stići do antičkog lječilišta – izašao je iz auta i hodao ispred nas stotinjak metara da nam pokaže gdje trebamo skrenuti. Ako to nije ljubaznost i dobrota, ne znam šta jeste.

Iz dvorišta djeca mašu i smiju se, mi uzvraćamo. Ja žalim što mi je kamera u zadnjem koferu i nije na kacigi, jer ko bi nam vjerovao? Jednostavno ne mogu opisati favelu kojom smo prošli, kao ni dobrodušnost ljudi kojih smo sreli, al bukvalno svi su ljubazni i nasmijani. Nisam imao takvu sliku o Turcima. 

[Papa del Camino 369 Napisano Novembar 16]

Asklepion

 

Malo po izlasku iz favele dolazimo do Asklepiosa. Nekada pravo antičko lječilište, mjesto na koje su ljudi dolazili da potraže lijek za svoje bolesti. Kada zakoračiš u Asklepion u Pergamonu, ulaziš u prostor koji je u antičko doba važio za jednu od najboljih bolnica na svijetu. Ovo nije bio običan medicinski centar – ovo je bila kombinacija hrama, lječilišta, univerziteta i duhovnog utočišta, posvećenog bogu zdravlja Asklepiju.

Ovdje je djelovao i čuveni Galen, jedan od najvažnijih doktora u historiji čovječanstva. Njegova medicinska učenja i metode dominirale su evropskom medicinom više od hiljadu i po godina nakon njegove smrti, što dovoljno govori o tome koliko je Asklepion bio napredan za svoje vrijeme.

Liječenje u Asklepionu nije ličilo na bolnicu kakvu danas poznajemo. Pacijenti su najprije prolazili kroz ritual pročišćenja – kupanje, posebnu dijetu, lagane tjelesne pokrete i pripremu tijela i duha. Tek nakon toga su ulazili u samo lječilište. Liječnici su bili sveštenici koji su kombinovali molitvu, dijetu, pročišćenje i smirivanje uma kako bi pacijenta doveli u stanje u kojem bi mu, prema njihovom vjerovanju, u snu mogao doći Asklepije i otkriti lijek za bolest.

Posebno impresivno djeluje podzemni tunel kroz koji su pacijenti prolazili ili jednostavno sjedili na klupama ispod kojih je tekla voda. Mali svjetlarnici na stropu razbijali su tamu, a sveštenici su u polutami šaptali molitve. Mogu samo zamisliti kombinaciju tame, umirujućeg zvuka vode, šapata i aromaterapije ljekovitog bilja (najčešće timijana) koje su palili kako bi pacijenta opustili prije nego što uđe u okruglu prostoriju namijenjenu odmoru i spavanju – trenutku kada se čekalo ukazanje Asklepija u snu i njegov „recept“ za ozdravljenje.

Po izlasku iz tunela dolazi se do malog amfiteatra u kojem su se održavale predstave, uglavnom komedije, jer su smijeh smatrali važnim dijelom terapije i ljekovitim sredstvom.

Asklepion je bio mjesto gdje su se, mnogo prije savremene medicine, primjenjivale metode koje i danas smatramo terapijskim:

hidroterapija
muzička terapija
terapija snom
dijete i fizičke vježbe
biljni lijekovi
masaže
inhalacije

Asklepion u Pergamonu bio je simbol medicine prije medicine – mjesto gdje se jednako poštovalo i tijelo i duša. Kad pogledaš sve to, teško je ne pomisliti koliko su zapravo bili napredni i koliko su razumjeli ljudsko zdravlje. Ili možda još bolje pitanje: šta su oni tada znali, a što mi danas još uvijek ne znamo?

 

[Papa del Camino 369 Napisano Novembar 16 (promenjeno)]

Selcuk

 

Nakon obilaska Asklepiona, spuštamo se nazad do grada i nastavljamo prema jugu. Cesta nas lagano izvodi iz Bergame, a onda se spajamo na široki autoput koji vodi prema Izmiru. Cesta se širi prvo na 3, pa na 4, i na 5 traka. Izmir, treći najveći grad u Turskoj, ima 4,5 miliona stanovnika. Star, velik, značajan, lijep prema onome što sam vidio na slikama i čitajući o njemu, ali nažalost za njega nemamo vremena ovaj put. Prilazimo autocestom i ne vjerujemo kolika je to gradusina. Kad pomislimo “poslije onog brda što se vozimo prema njemu nema više”, tek onda nikne Izmir i nove zgrade i tako 1-1,5h. Tu se polako smrkava, što je rezultat izgubljenog sata u Troyi.

Pridržavamo se satnice zadržavanja po atrakcijama, sve kako bi završili vožnju prije 19h svaki dan, obzirom da se u Turskoj smrkava u ovom periodu oko 7h-pola 8.

Po mraku stižemo u Selçuk, naše idredište gdje ćemo prenociti i sutra posjetiti Kuću Djevice Marije i Efes, najbolje očuvani antički grad na svijetu. Hotel mali, duguljasta polukružna građevina na sprat. U sredini dominira bazen koji i krajem oktobra privlači da se okupamo. Osvijetljen u neku plavo-zelenu boju i zaista mjestu daje poseban šarm. Vlasnik nas je dočekao, ljubazan i nasmijan stari roker, sa sijedom kosom vezanom u rep i nekim bikersko-rockerskim kožnim prslukom. Soba onako, ništa specijalno, ali nama bolje ni ne treba. Uopšte, ovo je jedini hotel gdje nemamo doručak, ali nam to i odgovara jer želimo već u 7h biti u Kući Dj Marije/Meyrem, kako bi izbjegli more hodočasnika koji svakodnevno dolaze na ovo mjesto, pa ćemo poslije posjete negdje u grad na doručak.

Uglavnom, mjesto Selçuk je poznato po Çöp Şiş Kebapu, to su male kockice začinjene janjetine na štapiću koje se peku na roštilju.

Nakon smještanja u sobu i tuširanja, sjedamo na motore i odlazimo u grad na večeru. Naručujemo mezu, 2 porcije Çöp Şişa, janjeće kotlete sa roštilja, salatu i kola (restoran ne služi pivu, poštujemo. Snaćit ćemo se poslije večere). Poslije večere potvrdjuju se mije sumnje, kum dobija dijagnozu! Definitivno se  navukao na Künefe! Nije mu prvi put u Turskoj! Kunefe je desert koji liči na naš kadaif, sa tim da je u sredini sir koji se razvlaci kao žvaka kad želiš da odvojiš komad od mase. Služi se u vrelom limenom tanjiru koji je netom iz peći. Jede se vruće, ima milion kalorija i ubija kako je dobro. Ja uzimam malo, a on jede ostalo, sa onim nekim čudnim sjajem – da ne kažem ludjačkim .

Poslije večere krećemo prema hotelu bez namjere da idemo ugdje dalje. Umorni, najeli se, samo da se dobacimo do kreveta. Stajemo samo da kum kupi vodu u nekom marketu. Dok čekam na motoru, primjećujem reklamu: Efes! Piva! Sama se ruka paši diže – može dvije, silazim. Konobarica donosi pive, a kum ugledavši mene u kaficu za stolom, sjeda kao da smo se samo to dogovarali čitav dan.Zaledjene čaše, svidja mi se Selcuk! 

Jebeš karakter ako nije labilan .

Nakon vitamina B blago odumirem. Vozimo u hotel, parkiram motor na najvišoj tački parkinga, zbog moje jutarnje ritualne gimnastike – paljenja motora. Inace, paljenje se produžilo na već respektabilno grananje inodgurivanje, na parkinzima, pumpama i slično. Upali on, al treba ga malo pomjerati. To malo postaje sve više i više.

Laku noć.

 

Hotel u Selcuk - Atillas Getaway 32,40Eur (cijena za obojicu!) 

Promenio Novembar 16 član Papa del Camino

[Papa del Camino 369 Napisano Novembar 24]

Dan 5.

Selcuk-Kuca dj. Marije/Meyrem Ana Evi-Efes-Pamukkale

 

26.10.2025 200km

 

Jutro je, nešto poslije 6h. Otvaram oči i ne znam šta je jače – želja da ustanem ili osjećaj da bih još spavao. Ali onda se sjetim gdje smo, šta nas danas čeka… i umor više ne postoji. U zraku se osjeti ona posebna jutarnja svježina koja uvijek nagovještava dobar dan. Kum se vrti po sobi, sprema kacigu, nešto mrmlja – i odmah znam: valja mi poć'

Ovo više nisu obični obilasci. Danas ulazimo u priče stare dva milenijuma, u mjesta koja su oblikovala vjeru, kulturu i našu predstavu o svijetu. Zato ustajemo rano, da nas dan ne pretekne. Ovo je jedini hotel gdje ne doručkujemo, upravo zbog toga da budemo sto ranije, prije rijeke vjernika i hodočasnika koje pohode našu prvu lokaciju:

 

Kuća Djevice Marije – Mejrem Ana Evi

 

kako je zovu muslimani. Put do tamo ide kroz brda obavijena maglom, miris borovine se lijepi za opremu, a negdje u daljini čuje se ezan pomiješan sa ptičjim cvrkutom. Ne znam zašto, ali svaki put kad se približavam nekom svetom mjestu, osjećam kao da i sam postajem malo tiši, malo manji, malo skromniji.

Zanimljivo je da ovo mjesto nije otkriveno slučajno. 

Otkrila ga je 1891. grupa francuskih svećenika i istraživača, vođena opisima jedne – bolesne mističarke. Nema greške, zvuči nevjerovatno. Augustinska časna sestra Katarina Emmerich, koja nikada u životu nije napustila Njemačku, opisala je u svojim viđenjima izgled, unutrašnjost i položaj kuće gdje je Marija živjela posljednje godine. Godinama nakon njene smrti, istraživači su uzeli njene vizije ozbiljno i krenuli u potragu. Na brdu iznad Efesa, pronašli su upravo ono što je opisala.

Arheolozi su potvrdili da kameni temelji potiču iz 1. vijeka, a Vatikan je 1950-ih priznao ovo mjesto kao autentično svetište. Ne kao “dokazano historijski dom”, već kao mjesto vrijedno poštovanja za vjernike. I od tada—od pape Pavla VI. do Johna Paula II. i Benedikta XVI.—svaki papa koji je posjetio Tursku došao je upravo ovdje.

Dolazak do kuce dj Marije-Mejrem djeluje pomalo nestvarno - visoko na brdu, okružena gustom vegetacijom, stoji jednostavna kamena građevina za koju vjernici vjeruju da je posljednje prebivalište Marije, majke Isusa (Isa a. s.).

Hodočasnici svih religija dolaze ovdje, i kršćani i muslimani, jer u islamu Marija - Mejrem zauzima posebno, iznimno poštovano mjesto.

U Kur’anu je spomenuta češće nego u Bibliji, a cijelo jedno poglavlje nosi njeno ime i jedina je žena spomenuta u  Kur'anu. Zanimljiva simbolika: dvije vjere, ali jedna žena koja ih spaja.

Vejruje se po predanju, da je apostol Ivan/Jovan nakon raspeća Isusa vodio brigu o Mariji. Obzirom da je on živio u obližnjem Efesu, sasvim je logična lokacija gdje se Marija/Mejrem naselila bježeći od carskog progona. 

Polako hodamo prema kući. 

Nema gužve. To je najveći luksuz. U ovo vrijeme dan još nije otpočeo za većinu svijeta koji će danas doći ovdje.

Kada ulazimo u kompleks Kuće Djevice Marije, čudno je gledati koliko je sve skromno. Mali kameni objekt, bez ijednog suvišnog detalja, a opet ima težinu koju osjetiš čim prekoračiš prag.

Na ulazu kum dobija kompliment za brkove "turkish style" od žene koja stoji na ulazu i pazi na red. Okrećem se prema njemu i prijekornim pogledom - "ništa ti nije sveto magarče".. Pucamo od smijeha, a nije mjesto za smijati se. Btw, ja sam svoje obrijo noć prije, ne mogu više trpiti, nenaviknut..

 

Unutra je polumrak, svijeće, tišina. Fotografisanje je zabranjeno, pa sve izgleda kao scena koju moraš zapamtiti, ne snimiti. Ali u meni proradi onaj mali bunt putnika koji želi ponijeti nešto više od sjećanja. U jednom kratkom, tihom trenutku, pravim fotografiju i jos 2-3 "sa kuka" – ne iz nepoštovanja, nego iz straha da će mi ovaj osjećaj jednog dana izblijedjeti, a i da Vama dragi bikeri mogu zakačiti slike. Meni na dušu, ako je grijeh. Na izlazu iz kuće je mjesto gdje se pale svijeće, limene kućice sa pjeskom gdje se svijeća ubode. (Ne znam kako se to tačno zove). Palimo i mi po svijeću. 

Od kuće vodi kamena staza prema izvoru. Kažu da su ovdje tri razlicita izvora. Stvarno. Imaju 3 česme– jedna za zdravlje, jedna za sreću i jedna za blagostanje u porodici. 

Vjekovima ljudi stoje ovdje, piju, umivaju se, nose flašice kući kao da nose dio svetosti. Mi uzimamo gutljaj; hladna je, čista, jednostavna. I to je možda najveća čar – ništa glamurozno, ništa teatralno. Samo voda i vjerovanje staro dvije hiljade godina. Sipam i ja flašicu vode za ponijeti a u pozadini čujem amerikanku kako pita nekoga "jel ovo sveta voda?"-eh Bože ko ti  vlada svijetom...

Ispod izvora nalazi se zid prepun bijelih papirića. Nekad su bile krpice, pa se tradicija pretvorila u male papire, ali smisao je isti: ostaviti želju, molbu, zahvalnost. Vjetar prolazi kroz na stotine tih malih poruka i stvara gotovo šuštanje, kao da zid govori.

Bez obzira na vjeru, ljudi osjećaju neku smirenost na ovom mjestu.
Možda zbog položaja kuće, možda zbog tišine, možda zbog vjerovanja miliona ljudi prije nas…
Ali ima nešto u toj atmosferi — kao da vrijeme uspori. Rijetko gdje na svijetu postoji ovakvo mješanje religija i naroda oko jedne ličnosti. 

Nakon što obiđemo sve, sjedamo ponovo na motore i spuštamo se niz planinu. Kako silazimo, otvara se pogled prema širokoj dolini gdje leži Efes. Nekada luka na Egeju, danas najimpresivniji antički grad u Turskoj. I dok se sunce penje, jasno je da nas čeka dan u kome se historija i putovanje preklapaju u najboljem mogućem trenutku.

Pred nama je Efes – grad biblioteka, trgovaca, bogova i carica – a mi stižemo taman na vrijeme da ga dočekamo prije najvećih gužvi.

Savršen početak dana.

 

 

 

[Papa del Camino 369 Napisano Novembar 24]

Efes - Ephesus

 

Stižemo u Efes i parkiramo motore na prostranom parkingu tik uz ulaz. Odmah se osjeti veličina i značaj mjesta – antički grad se proteže niz blagi pad, sa očuvanim ulicama, hramovima, amfiteatrom i trgovima koji još uvijek pričaju priču o životu prije gotovo dvije hiljade godina. Hodamo polako, zadržavamo dah, jer ovdje svaki kamen ima svoju priču, svaki stup podsjeća na moć i bogatstvo drevnog grada.

Efes je osnovan u 10. vijeku p.n.e., a tokom svoje historije bio je pod uticajem Lida, Grka, Persijanaca, Rimljana i Vizantinaca. Grad je bio bogat trgovački centar na obali Male Azije, strateški smješten uz Egejsko more. Danas more nije tik uz grad, jer se tokom stoljeća delta rijeke Cayster nagomilala i formirala polje, ali nekadašnji pristani i luka bili su srce trgovine, kroz koju su prolazili mirisi začina, maslinovog ulja i drvenih brodova.

Dok šetamo glavnom ulicom, pogled nam privlače raskošne terasaste kuće bogataša, sa očuvanim mozaicima (definitivno su im mozaici bili fetish) i sofisticiranim sistemima ventilacije – otvori u zidovima služili su za strujanje zraka i hlađenje unutrašnjosti. Zamišljamo kako su tu živjele porodice trgovaca i administrativnih službenika, uz vrtove i fontane, sa pogledom na amfiteatar i luku, dok su ulicama kretali robovi i trgovci sa svojim tovarima.

Mermerna ulica vodi nas prema nekadašnjoj luci, sa kamenim pločama i kanalima za odvod kišnice. Danas je to polje, ali mozaici i postolja stubova i dalje čuvaju priču o važnosti ovog puta za dolazak dobara i komunikaciju sa svijetom. Hodamo kroz javni toalet, klupa sa 4 strane u kocku, gdje na svakoj strani imaju po 20 otvora za vršenje velike nužde, koji je čuven po tome da su ljudi sjeli jedni kraj drugih, bez ikakvih pregrada – u privatnosti tada se nije pridavala velika pažnja, a to je ujedno i fascinantan uvid u društvene norme antičkog vremena.

Obilazimo biblioteku Celsus, impresivnu ne samo arhitektonski nego i po tome što je čuvala više od 12.000 svitaka. Zamišljamo učenike i filozofe kako tamo dolaze da uče, raspravljaju i razmjenjuju ideje. Pažnju privlaci pas lutalica koji se sunča u karakterističnoj pozi (vidi sliku dole)

 

Amfiteatar, smješten na kraju glavne ulice, mogao je primiti 25.000 ljudi, i služio je za gladijatorske borbe, predstave i političke skupove. Pomisao na to kako su stotine glava gledale iste predstave dok se smijeh i uzvici odbijaju od kamenih zidina izaziva jezu i fascinaciju.

Na trgu Agore zastajemo, osluškujemo tišinu i povremeni šum vjetra koji prolazi kroz stubove.Kum upravo slika jubilarni 4000-ti selfi u ova 4 dana.

Ovdje su se ljudi okupljali da raspravljaju, kupuju, prodaju ili jednostavno druže. Svaki detalj priča o svakodnevnom životu – od malih kipova božanstava do starih fontana koje su davale vodu prolaznicima.

Efes je bio i mjesto gdje je Apostol Pavle propovijedao, a prema hrišćanskim izvorima, Djevica Marija je provela posljednje dane svog života u blizini, što dodatno povezuje ovo mjesto sa prethodnom posjetom Kući Marije. Fun fact – amfiteatar je tako savršeno akustički projektovan da se šapat sa scene čuje i na zadnjem redu. Testiramo to, šapat prolazi gotovo neprimjetno, ali nosi se kilometar dalje.

Dok šetamo kroz glavnu ulicu, zastajemo kod malih dućana koji su nekada služili zanatlijama i trgovcima. Svugdje se osjete tragovi života – žuto sunce obasjava kamene ploče, lagani povjetarac nosi miris prašine i maslinovih stabala sa okolnih padina. Svaki kutak poziva da se zastane, pogleda iskopine, zaviri u stare hodnike i zamišlja kako je život ovdje tekao prije dva milenija.

Odlazimo s osjećajem divljenja, bogatiji za priču o jednom od najvažnijih antičkih gradova svijeta. Efes nije samo ruševina; on je živi svjedok istorije, spoj kulturnih, religijskih i društvenih slojeva koji i danas fascinira svakog posjetitelja koji stane na njegove ulice.

Taška srca i prepuni utisaka idemo prema izlazu jer nam valja put Pamukkale. To je nekih malo više od 200 km. Uz put ćemo nesto i jesti, mada je to bliže vremenu ručka negi doručku. 

Nakon što smo se oprostili od Efesa, došli smo se natrag do motora i krenuli prema Pamukkaleu. Put vodi kroz blage doline, vinograde i maslinike, a sunce lagano prži, obasjavajući pejzaž zlatnim tonovima. Usput smo stali u jednom manjem, tipičnom turskom gradu da pojedemo cop sis – male začinjene kockice jagnjetine i teletine na ražnju, sa salatom i domaćim hlebom. Cijena 50%jeftinije nego sinoć u Selcuku, a za razliku od sinošnjih 8 ražnjića, obvdje je porcija 15 kom. Restoran je bio skroman, ali atmosfera prava, lokalni miris začina i dim sa roštilja upotpunio je doživljaj. Trebam li pisati šta je kum naručio za desert?

Nakon kraće pauze nastavili smo vožnju. Magistralni put vijuga kroz planinske prevoje i doline, sa pogledima na rijetke, tradicionalne turske kuće i beskrajna polja maslina. Motor se ritmično kreće, a kilometri prolaze dok se polako približavamo termalnim izvorima. Gradovi i naselja postaju rjeđi, priroda sve dominantnija, a pred nama se naziru bijele terase Pamukkalea, poput snježnih padina usred zelenog pejzaža.

[el classico 6347 Napisano Novembar 25]

Za pregled i pisanje po forumu koristim Tapatalk App.
Jednostavno pogotovu za slike postavljati.
LP


Gesendet von iPhone mit Tapatalk Pro

[Ivanhoe 322 Napisano Novembar 25 (promenjeno)]

Jedna mala zanimljivost za one koji to već nisu znali. Na jednoj od gornjih fotografija iz Efesa nalazi se skulptura boginje Nike, koja je u antičkoj mitologiji opisana kao božanstvo sa brzim, laganim krilima. "Nike" patike su upravo dobile ime po ovoj boginji pobede, a njihov logo simbolizuje Nikinu haljinu ...
 

Promenio Novembar 25 član Ivanhoe

[Papa del Camino 369 Napisano Novembar 25]

Pre 11 sati, Ivanhoe je napisao:

Jedna mala zanimljivost za one koji to već nisu znali. Na jednoj od gornjih fotografija iz Efesa nalazi se skulptura boginje Nike, koja je u antičkoj mitologiji opisana kao božanstvo sa brzim, laganim krilima. "Nike" patike su upravo dobile ime po ovoj boginji pobede, a njihov logo simbolizuje Nikinu haljinu ...
 

Hvala druze, nisam znao za taj fact. Zanimljivo. Slobodno protumaci sve sto znas. Ja sam imao milion informacija prije nego sam došao u Efes.. Al kad sam ušao, nisam znao gdje da pogledam. Napadnut mozak sa svih strana slikama i informacijama. Ima dosta vodiča koji turistima tumače, pa malo slusam njih, malo info table proučim.. 

[Papa del Camino 369 Napisano Novembar 25 (promenjeno)]

Pamukkale - Hierapolis

 

Oko 14 sati stižemo u Pamukkale i dogovaramo se da prvo odemo do našeg pansiona da rastovarimo motore i malo se osvježimo prije obilaska termalnih izvora i antičkog grada Hierapolisa, koji se nalazi na samom vrhu brda, iznad bijelih terasa.

Dočekuje nas izuzetno ljubazna vlasnica pansiona, sitna žena blagih očiju, koja nam odmah nudi vodu i mapu grada. Pokazuje nam najkraći put do ulaza i objašnjava da smo udaljeni oko kilometar od bijelih stijena, ali i da postoji nekoliko ulaza pa se udaljenost razlikuje. Cijelo vrijeme nas odmjerava onim pogledom koji nema veze sa znatiželjom, nego više nekim tihim saosjećanjem. Kao da vidi koliko smo umorni od puta, koliko nas je sunce iscrpilo, pa nekako majčinskim tonom kaže da je naša soba nešto manja i nudi nam veću, četverokrevetnu, bez ikakve doplate. Prihvatamo zahvalno – prava domaćinska gesta koja nam odmah daje osjećaj da smo dobrodošli.

Presvlačimo se u kupaće gaće i lagane šorceve; temperatura je blizu 30°C i želja da se okupamo u toploj, svijetloj vodi Pamukkalea postaje još jača. Krenuli smo stazom koja vodi prema snježno bijelim terasama, koje zapravo nisu snijeg, već kalcijum-karbonat taložen hiljadama godina. Penjemo se bosi, kako pravila nalažu, kroz mlake prirodne bazene koji se spuštaju niz brdo poput zaleđenih slapova. Voda je mliječnoplava, mekana na dodir, i ostavlja osjećaj kao da hodaš kroz neku tihu, mekanu, živu stijenu.

Kako se penjemo sve više, otvaraju se široki pogledi – dolina Pamukkalea pod nama, a iznad nas plato na kojem se prostire Hierapolis. Ovaj nekadašnji termalni grad, osnovan u 2. vijeku p.n.e., bio je poznat po svojim ljekovitim vodama i rimskim kupatilima. Na vrh stižemo pred sami kraj radnog vremena muzeja, pa uspijevamo samo kratko pogledati zbirku: raskošne sarkofage, reljefe, ostatke kolonada i predmete iz rimskog perioda. Sve je to svjedočanstvo vremena kada je Hierapolis bio mondeno lječilište carstva, grad gdje su se sastajali bogati Rimljani, liječili, trgovali i živjeli u sjenci termalnih izvora.

Afroditin bazen, poznat i kao Kleopatrina kupka, ostaje zatvoren – stigli smo prekasno. Na površini bazena i danas leže rimski stubovi koji su se srušili nakon nekog davnog zemljotresa, a gosti plivaju među njima. Mi to ostavljamo za neki sljedeći put; možda je tako i bolje, jer svaki put treba imati barem jednu stvar koja vas zove da se vratite.

Dok sunce polako pada iza brda, vraćamo se stazom natrag prema pansionu. Voda pod nogama postaje hladnija, svjetlost mekša, a bijele terase mijenjaju boje od zlatne do blago rozkaste boje. Grupa turista se spušta u našem smjeru, mnogi umorni, neki glasni, ali sve to djeluje daleko – kao da nas obavija neki mir koji dolazi iz same stijene. Zanimljivo je da je voda prelaskom preko stijena nekako blago nazubila iste, tako da kad se hoda po njima uopšte nije klizavo ni uzbrdo, a ni nizbrdo. Ti zubići na podlozi, uopšte nisu neugodni za hodanje, čak sta vise gode. 

Danas nismo uspjeli sve što smo planirali, falilo nam je 1-2h, ali ono što jesmo doživjeli bilo je dovoljno da ovaj dan ostane upisan kao jedan od posebnih. Dosad najbolji! 

Vraćamo se u hotel, a vlasnica nas ponovo dočekuje onako toplo i domaćinski, kao da smo joj dalji rođaci, a ne gosti koji se zadržavaju samo jednu noć. Časti nas kafom i sokom, sjeda s nama i raspituje se odakle dolazimo, kuda idemo, koliko dugo putujemo. Kada pitamo za doručak, kaže da je zvanično u 8, ali da ustaje na sabah-namaz prije šest, pa joj nije nikakav problem da nam pripremi doručak ranije. Nudimo 7 sati ako joj odgovara, a ona samo klimne uz osmijeh – "problem yok". Taj jedan jednostavni gest više vrijedi od svih zvjezdica i ocjena. Ovaj smještaj možda nije najbolji do sada, ali bez ikakve dileme, kada bismo se vraćali u Pamukkale, vratili bismo se baš ovdje. Nadam se da hoćemo, zaboga, kumu je propao selfi u Kleopatrinom bazenu, a danima se radovao i pripremao kao da ide snimati reklamu - regenerator za kosu.

Oko 8h izlazimo do grada na večeru. Večeras je na meniju pide – turska verzija pizze, samo u obliku čamca, s hrskavijim tijestom i kombinacijama punjenja koje bi i Talijane ostavile bez komentara. Uzimamo jednu pikantnu sa sirom i sudžukom, i drugu s komadićima piletine i povrćem, a naravno i Adana kebap da se ne desi da zafali. Dok jedemo, primijetim da frizerski salon malo niže niz ulicu još radi, pa pitam majstora može li me ošišati. "Naravno, samo da završim mušteriju." I tako se ja ošišah u 22:30 u Pamukkalama.

U povratku kupujemo dvije pive u marketu, za lakši san nakon dugog dana, i lagano se vraćamo u hotel.

Pamukkale… sve što kažem biće malo. To mjesto se ne može prepričati – mora se vidjeti, osjetiti pod nogama, udahnuti njegov miris, vidjeti njegovu svjetlost. Nadam se da ovo nije posljednji put da sam ovdje. Vjerujem da nije. 

 

(Hotel Paradise Hause  sa doruckom 45 Eur) 

Promenio Novembar 25 član Papa del Camino

[Paf 670 Napisano Novembar 25]

Bravo Kumani...super,nego daj interesiraju me te bocne torbice na Stromu,posto me tangiraju...može li tu išta stati...je to za alat... pozdrav,i uživajte...

[Papa del Camino 369 Napisano Novembar 25]

pre 10 minuta, Paf je napisao:

Bravo Kumani...super,nego daj interesiraju me te bocne torbice na Stromu,posto me tangiraju...može li tu išta stati...je to za alat... pozdrav,i uživajte...

Ma ne stane ništa,dzaba bi se patio. Sto je najgore, kad pogledas montirane na motoru, to izgleda da ima pristora. Al samo izgleda

[Papa del Camino 369 Napisano Novembar 29 (promenjeno)]

Dan 6.

Pamukkale-Konya-Derinkuyu-Uchisar (Kapadokia)

27.10.2025  680km

 

Danas nije najuzbudljiviji dan po atrakcijama, ali ima onu posebnu, tihu ljepotu dana u kojem se prelazi veliki komad zemlje, u kojem se put mijenja brže nego ritam misli, i u kojem svako novo jutro vodi korak bliže cilju – Kapadokiji.

Budimo se oko pola sedam. Još pomalo umorni, tijelo osjeća jučerašnje penjanje po bijelim stijenama Pamukkala, ali kafa brzo vraća prisebnost. Dok iznosimo stvari do recepcije, gazdarica nas dočekuje sa osmijehom koji izgleda kao da joj je prvi put neko ušao u pansion. Priprema nam doručak, nudi još i još, bez ikakve glume, bez „ugostiteljske maske“ – jednostavno topla, iskrena žena. Jaja, pekmezi, ayran, med, povrće, sir – sve servirano s tolikom pažnjom da se osjećamo kao da smo usred nečije porodične kuće. Ovakva mjesta ne osvajaju ljepotom sobe, nego dušom ljudi koji ih vode. I zato vam od srca preporučujem ovaj skromni pansion: Paradise Guest House, Pamukkale.

Poslije pozdrava sjedamo na motore i krećemo prema Kapadokiji. Nedugo nakon izlaska iz Pamukkala počinje lagani uspon – 1.200, 1.300 metara nadmorske visine. I odjednom, pred nama se otvara Anadolija. Prostranstvo koje upija pogled, ravnice koje se pružaju do horizonta kao da su bez kraja. Vozimo, vozimo, pa naiđemo na klanac i tri sela, pa opet sto kilometara ničega. I tako pet–šest puta. Vjetar duva s juga, topao i uporan. Sa obje strane puta nepregledna polja krompira i repe. Jedino drveće koje vidimo jesu plantaže badema – a baš ovdje, u ovoj suhoj, oštroj zemlji, bademi rađaju najbolje. Ima u tome nešto gotovo lirsko, podsjeti me na onu staru sevdalinku o Anadoliji koju je pjevao Himzo Polovina… i kao da mu tek sada shvatam slike i mirise.

 

"Oj devojko Anadolko budi moja ti

ja cu tebi sevdalinke pjesme pjevati Hranicu te bademima da mi mirises

pojicu te djul serbetom da mi sevdises

Ruse kose curo imas zalis li ih ti

aj ruse kose curo imas zalis li ih ti

-Aman da ih zalim ne bih ti ih dala da ih mrsis ti"

 

Tek na ovakvim putevima čovjek osjeti kolika je Turska i koliko se krećemo kroz njene dubine. Dok vozimo, pred očima mi prolaze karavane Puta svile, konji natovareni svilom i začinima, ratnici i osvajači svih epoha – Hetiti, Perzijanci, Aleksandar Makedonski, Rimljani, Seldžuci, Arapi, Osmanlije.

Koliko vojski, trgovaca, hodočasnika i izbjeglica je kroz vijekove ostavilo trag na ovom tlu…

Prolazimo Konyu, jedan od najmističnijih gradova Turske, dom Mevlane i derviša koji svojim plesom ulaze u stanje transa. Nažalost, vremena nemamo – ali tješimo se da ćemo se u Tursku sigurno vratiti. Konya zaslužuje poseban dan, ne samo usputno zaustavljanje.

Nastavljamo prema Aksarayu. Malo prije grada nalazi se Sultanhani, jedan od najvećih i najljepših karavansaraja na ruti Puta svile. U doba Seldžuka bio je to han u kojem su putnici noćili, konji se odmarali, a trgovci razmjenjivali vijesti i robu. Danas bi ekvivalent bio hotel uz benzinsku pumpu, ali sa mnogo više duha i historije. Prolazimo ga i iskreno mi je žao što nismo skrenuli – samo par kilometara od glavnog puta, a prava mala vremenska kapsula. 

Negdje iza Aksaraya stajemo na ogromno parkiralište za kamione s restoranom. Pauza za kafu i kratki odmor dobro dođe. Tu definitivno odlučujemo da ne idemo u Ihlara dolinu. Prekrasan kanjon, dugačak četiri–pet kilometara, sa preko stotinu i četrdeset uklesanih crkvica i malom rijekom na dnu – ali 300 stepenica do dolje i isto toliko nazad, plus dužina staze, jednostavno bi nam pojeli previše vremena. A Derinkuyu ne smije pasti drugi dan. Ako ga preskočimo danas, moraćemo ga juriti sutra iz Kapadokije, što bi pokvarilo naš savršeno složeni plan obilaska.

Zato – pravac Derinkuyu. Pod nama bruji motor, ispred nas otvara se još jedan dugi, ravni komad Anadolije, i osjećamo da se približavamo srcu putovanja.

Od grada Aksaraya krajolik se naglo mijenja. Nepregledne, doslovno beskrajne ravnice Anadolije polako ostaju iza nas, a pred nama se počinju dizati tamne vulkanske stijene. Kao da smo ušli u neki drugi svijet. Ovdje, na prostoru gdje su se nekada podizali gigantski vulkani Hasan Dağı i Erciyes, priroda je prije milionima godina izbacila tone pepela, lave i tuf kamena. Vjetar i kiša su onda hiljadama godina klesali ove stijene i ostavili za sobom fantastične forme – znak da se Kapadokiji približavamo.

 

Derinkuyu podzemni grad

 

Nakon još dvadesetak minuta vožnje stižemo do Derinkuyua, najčuvenijeg od svih podzemnih gradova Kapadokije. Na prvi pogled, samo običan anatolski gradić. Ali ispod njega – svijet koji je generacijama bio spas, sklonište i dom.

Derinkuyu nije samo rupa u zemlji. To je podzemni grad dubok više od 85 metara, sa svojom kompletnom infrastrukturom: kuhinjama, štalama, crkvama, vinskim podrumima, školama, zajedničkim prostorijama, pa čak i – što je nevjerovatno – prostorijom za vjenčanja. Otkriven je sasvim slučajno 1963. godine, kada je jedan stanovnik rušeći zid u svojoj kući otvorio prolaz u nepoznati prostor. Od tada do danas arheolozi su istražili oko 20% kompleksa. Ostalo i dalje čeka svoje vrijeme.

Ovaj grad su vjerovatno počeli kopati Frigijci još u 8. stoljeću p.n.e., a kasnije ga proširuju Heleni, Rimljani i najviše rani hrišćani koji su pred rimskim progonom bježali u sigurnost podzemlja. Kasnije su ga koristili i Bizantinci, pa čak i lokalno stanovništvo u srednjem vijeku kad bi se pojavile pljačkaške bande ili ratovi. 

 

Šta je zanimljivo kod podzemnog grada! 

Temperatura je tokom cijele godine ista – oko 13-15°C, bilo da je vani +40 ili –10.
Podzemni grad je imao vlastitu ventilaciju preko više od 50 okomitih kanala. Najveći ventilacioni otvor dubok je preko 50 metara.
 Čitav sistem ima više od 600 ulaza, od kojih su neki sakriveni unutar kuća.
Tunele su mogli zatvarati gigantskim kružnim kamenim “vratima” teškim i do 500 kg, koja su se mogla zatvoriti iznutra jednim potezom.
Derinkuyu je tunelima  povezan sa drugim podzemnim gradovima, posebno sa Kaymaklijem, udaljenim oko 10 km – nevjerovatna mreža “podzemnih autoputeva” iz antičkog doba.Negdje sam pročitao podatak da je mreža tunela dugačka preko 200km.

Mi se zadržavamo oko sat i po. Dovoljno da čovjek osjeti i strahopoštovanje i nelagodu. Meni je, iskreno, bilo malo klaustrofobično, pogotovo u dijelovima gdje se prolazi kroz dugačke, uske hodnike. Ili smo mi malo preveliki – ja posebno. Dogodi se da zapnem u tunelu, pa ne mogu ni naprijed ni nazad. Jadni japanski turisti strpljivo stoje iza mene i čekaju da se “riješi zastoj”.

Hodam presavijen u struku, ramenima grebem zidove, a glavu sam opalio o strop jedno sedam-osam puta. Okrećem se prema kumu:
– Kume, hajmo u hotel na pivu.
I vidim u njegovim očima da mu moj poziv odgovara.

Nakon Derinkuyua, još pola sata vožnje po mraku i stižemo u Kapadokiju. Garmin nas voza ko da je izgubio kompas, potpuno suprotno od mojih kontrolnih Google mapa na telefonu. Očito se i on umorio. Lutajući, nailazimo na fantastično osvijetljene stijene – kao stvorene za slikanje. Idealna kulisa da se javimo svojima: “Evo nas, stigli smo!”

Tek kad smo od Garmina odustali i poklonili povjerenje Googleu, dolazimo do hotela.

I odmah – oduševljenje.

Soba 45 kvadrata, jacuzzi na sredini prostorije, zidovi obloženi kamenom, ogromno kupatilo. Sve izgleda kao da smo u boutique hotelu negdje u Švicarskoj, a ne u sred Anadolije. Na recepciji nas dočekuje ljubazan momak, pomaže da parkiramo motore doslovno ispred prozora recepcije, objašnjava sve oko doručka i pravila hotela.

Smješteni smo u Uçhisaru – mjestu koje gleda na cijeli region Goreme. Kapadokija je kao jedan veliki “lavor” – Goreme je u sredini, a oko njega se dižu sve stijene i doline. Uçhisar je tiši i mirniji, a mi ga nismo birali zbog toga, nego isključivo zbog parkinga. Hoteli u centru Goreme su mali, uklesani u stijene, ali prostora za motor – nigdje.

Nakon tuširanja, ponovo sjedamo na motore i kratko se spuštamo do grada da pojedemo nešto i pronađemo – naravno – pivo za laku noć.

Na kraju biramo jedan mali porodični restoran. Specijalitet kuće je Cig Kofte, jelo od sirovog goveđeg mesa koje se mijesi s bulgurom, kimom, crvenim i bijelim lukom i začinima, porijeklom iz Urfe u istočnoj Anadoliji. Nakon što se dobro umijesi, oblikuje se dlanovima u duguljaste porcije.

Mi naručujemo pola kilograma čig kofti “za mezu”, dvije porcije donera, supe, salate, cole (pive nema), ayran i deserte. Donose nam ogromne tanjire – lepinje,pola glavice kupusa, sosove, limun, paradajz, krastavce, luk, peršun... Gledamo u konobara. Jasno mu je da naši pogledi traže uputstvo.

“Evo ovako”, objašnjava nam on.
Lepinja – kupus – čig kofta – sve što ti padne na pamet – limun preko. I to je to.

I stvarno je fantastično. Ali smo se precijenili.

Nakon pola kilograma čig kofti, nismo siti – mi smo pretrpani. A tek tada stiže ostalo. Nema smisla da ostane, pa navaljujemo kao da smo poreska inspekcija. Ne znam kako smo ustali od stola, a mislim da nije ni njima jasno. Stol je ostao potpuno prazan, samo je nešto kupusa preživjelo.

Račun – 23 eura.

Usput kupujemo pive i vodu i vraćamo se u hotel.

Ujutro ustajanje u 7, doručak u 8, pa pokret. Sutra nas čeka “Dan Kapadokije” – najposebniji dio cijelog putovanja.

 

 

 

Promenio Novembar 29 član Papa del Camino

[Papa del Camino 369 Napisano Utorak u 19:23]

Dan 7.

Kapadokija (Uhcisar-Gireme-Avonos) 

28.10.2025

 

 

Ujutro ustajemo u 7h. Danas nema one jurnjave, jer baloni ne lete – najavljuju loše vrijeme u zoru, pa je civilna avijacija zabranila polijetanje. Šteta… ali nada ostaje da će se sutra nebo otvoriti. To nam je zadnja prilika da vidimo onu veličanstvenu sliku koju Kapadokija čuva kao svoje najveće blago – stotine balona koji se uzdižu iznad dolina, kao da neko prosipa šarene lampione nad pejzažem iz bajke. Ako sutra ne uspije, propalo je. A baš smo se tome radovali.

Kafa i doručak u 8 h. Na krovu hotela, gdje je sala za doručak, docekuje nas švedski sto u rangu hotela sa 5 zvjezdica. Nama većina stvari nova, pa bi sve da probamo. Tanjiri nam izgledaju kao kod pravih seljačina, pretrpani do zadnjeg milimetra. Treba jos na to dodati i navalentnu ženu iz kuhinje koja dolazi po informaciju kakva i koliko jaja želimo, iritantno nasmijanog konobara koji nam donosi neko tijesto sa sirom tek iz rerne i krajnje drsku ženu koja na kraju donosi šerpu punu netom pečenih krofni sa čokoladom sa namjerom da mi ne mrdnemo nigdje iz hotela jer ne možemo ustati od stola.

Stvarno je nevjerovatna ljubaznost ljudi koje srećemo od ulaska u Tursku.

Nije ovo ona Turska koju ja znam iz Istanbula i Antalije.

Posljednji put provjeravamo današnji plan – zgusnut jeste, ali izvodiv. Puno je lakše otkako smo Derinkuyu "završili" jučer, pa se danas nećemo voziti do tamo.

Plan za današnji dan izgleda ovako:

• Uçhisar Castle – dvorac, odnosno golema stijena, najviša tačka cijele Kapadokije.
  Sa svojih 1.350 metara nadmorske visine, to je prirodna tvrđava koju su ljudi kroz vijekove pretvorili u mrežu komora, tunela i vidikovaca. S vrha se vidi cijela Kapadokija kao na dlanu – Goreme, doline, kamene gljive, tragovi vulkana… kao da gledaš svijet iz nekog drugog vremena.

• Göreme Open-Air Museum – srce Kapadokije.
  Kompleks pećinskih crkava, manastira i kapela, većina iz 10–12. stoljeća. To je mjesto gdje su rani hrišćani, monasi i pustinjski asketi živjeli, molili se i slikama ostavili svoje tragove. Freske su vrhunske – prizori iz Evanđelja, scene iz života Isusa, sveti ratnici. Fascinira koliko je sve sačuvano, pogotovo kad pomisliš da je sve uklesano ručno u meki vulkanski tuf.

• Avanos – grad na obali crvene rijeke Kızılırmak.
  Poznat po grnčarstvu još od Hetita, dakle 3.500 godina tradicije. Tu se i danas radi na isti način – nožna pedala, spor točak, glina iz rijeke, a majstori koji oblikuju kao da je dio njihove duše u tom pokretu. Avanos je poznat i po turskim tepisima, zanatskim radnjama, pa ćemo vjerovatno prošetati i malo predahnuti.

• Love Valley – Dolina ljubavi
  Njene čuvene formacije, te “kamene figure” koje se izdižu ka nebu, nastale su dugotrajnim erozijama. Priroda se malo našalila sa njihovim oblikom, pa je dolina postala jedna od najpoznatijih u cijeloj Kapadokiji, naročito među parovima. Najljepša je predveče, ali mi ćemo je obići usput – jer do zalaska imamo druge planove.

• Zelve Open-Air Museum
  Napušteno selo uklesano u stijene. Nekad je ovdje živjela miješana zajednica muslimana i hrišćana, a ljudi su se konačno iselili tek 1950-ih zbog opasnosti od urušavanja. I danas izgleda kao grad duhova – tišina, prazne prostorije, ostaci mlina, džamije, crkava i kuća. Jedno od najautentičnijih mjesta u Kapadokiji.

• Red Valley – Crvena dolina pred zalazak sunca.To je finale dana.Kad sunce padne blizu horizonta, stijene se zapale u bojama – od narandžaste do roze i bakarno crvene. Kao da neko pali reflektore u prirodnom amfiteatru. Nema boljeg mjesta za završiti dan u Kapadokiji.

Poslije zalaska – polako nazad u hotel.
Tuširanje, kratki odmor, pa odlazak u Göreme na večeru. U Kapadokiji je sve blizu, sve povezano, ali svaki kutak ima svoju posebnu priču. Ako baloni budu letjeli sutra – biće to šlag na tortu. Ako ne – svakako neko iskustvo koje se pamti.

 

DALJE NASTAVLJAM PO PLANU, MJESTO PO MJESTO, KAKO BI SE LAKŠE SNALAZILI SA SLIKAMA

[Papa del Camino 369 Napisano Utorak u 20:15]

Uchisar tvrđava

 

Od hotela na oko kilometar i po udaljenosti nalazi se dvorac Uçhisar. Prethodno lutamo uskim ulicicama, malo se gubimo, malo pravimo slike i videa panorame Kapadokije. Stajemo na jednoj maloj terasi opet zbog slika – kum je već na pethiljaditom selfiju, a ja ostavljam kameru na sic dok stavljam kacigu. Penjemo se strmim sokacima, motori poskakuju po kaldrmi, ali se ipak probijamo i pronalazimo put do dvorca. Parkiramo se u podnožju na dvadesetak metara od ulaza. Niko ništa ne prigovara, a nama je cilj da se što prije udaljimo od motora da ne privučemo pažnju.

Skidam kacigu, otvaram zadnji kofer – kamera nije unutra. Nema je ni na nosaču na kormanu. U sekundi mi se vrti u glavi da sam je ostavio na onom zidiću na terasi gdje smo se slikali. Krećem da se vraćam na motor, a onda krajičkom oka vidim ručku selfie stapa kako viri između rukohvata za suvozača i auspuha. Nevjerovatno. U trenu me preplavi olakšanje zajedno sa kapima znoja koje se slijevaju niz leđa. Bila bi ogromna šteta izgubiti novu DJI Osmo 5 kameru, korištenu samo jednom na putu za Italiju i sad na ovom putovanju koje još traje. Smirujem se i zahvaljujem Bogu, nebu, Titi, partiji i svima redom. Vrijeme je da počnemo s dvorcem.

Uçhisar Castle je zapravo čitava monumentalna stijena, najveći prirodni “dvorac” u Kapadokiji. Turci kažu da je to najviša prirodna tvrđava u pokrajini i to se odmah osjeti – dominira čitavim krajolikom. Još u antičko vrijeme, a naročito tokom bizantijskog perioda, ovdje je bilo vojno uporište i osmatračnica. To ima i logike: iz ovog jednog mjesta vidi se sve, ulaz u doline, putevi, prilazi, karavanske rute. U vrijeme puta svile baš kroz ove krajeve su prolazile trgovinske kolone, a Uçhisar je bio savršena tačka odakle se moglo kontrolisati ko ulazi i ko izlazi iz Kapadokije.

Ulazimo u samu stijenu, a unutrašnjost izgleda kao ogromno pčelinje saće – desetine tunela, prostorija, uspona i prolaza uklesanih u meku vulkansku stijenu. Nekada su tu bile sobe, skloništa, magacini za hranu i cijeli mali “vertikalni” grad. Mnogo prolaza je danas zatvoreno ili urušeno, ali se još osjeća kako se nekad živjelo u ovim prirodnim kulama. U prošlosti, stanovnici bi se u slučaju napada povlačili duboko u ove tunele koji se lako brane, jer su uski i samo jedna osoba može proći u isto vrijeme. To je bio prirodni štit ovog kraja.

Penjemo se sve više i više, a pogledi se otvaraju na male doline, na čunaste stijene, na cijelu Kapadokiju kao na mapu razvučenu pred nama. Na vrhu je prava nagrada – pogled od 360 stepeni. Jasno se vidi ulaz u doline, putevi koji vijugaju kroz tuf, sela Goreme, Avanos, Ortahisar. Razmišljam o osvajačima koji su kroz historiju stajali ovdje, o bizantskim stražarima koji su danima posmatrali horizont tražeći prašinu karavana. U mašti vidim i karavane puta svile, deve natovarene svillom, začinima i keramikom kako polako nestaju u daljini.

Vjetar na vrhu je jak, ali prijatan, nosi miris suhe vulkanske prašine i nekog posebnog prostranstva. Tišina je velika, iako stojiš iznad živog turističkog mjesta. Kao da je vrijeme ovdje sporije.

Završavamo polako posjetu dvorcu, prepuni utisaka i zadovoljni što smo doživjeli jednu od najljepših tačaka u čitavoj Kapadokiji. Vraćamo se do motora i nastavljamo dalje prema Goreme open-air muzeju, koji je sljedeća velika stanica našeg dana.

 

 

[Papa del Camino 369 Napisano Utorak u 20:51]

Goreme open air museum

 

Putem prema Göreme open-air muzeju nailazimo na nekoliko deva koje stoje pored puta, ukrašene šarenim sedlima i ćilimima. Turisti se slikaju, a i mi se naravno zaustavljamo – ambijent izgleda potpuno pustinjski, pijesak, prašina, toplo jutarnje sunce i u daljini stožaste stijene Kapadokije. Nekako kao da smo na granici sa Jordanom ili u pustinji Wadi Rum, a ne u centralnoj Turskoj. Pada nekoliko obaveznih fotografija i kratki video, atmosfera se savršeno uklapa u našu moto priču.

Dolazimo do rampe muzeja i parkinga, ali odlučujemo da parkiramo sa strane, besplatno, uz tri Africe twin, motore francuskih registracija. Izgleda da su i oni “ušli na sporedna vrata”. Zatvaramo kofere, provjeravamo kacige i krećemo prema ulazu u jedan od najvažnijih i najposjećenijih lokaliteta ne samo Kapadokije nego i cijele Anatolije.

Göreme open-air muzej je ušao na UNESCO listu još 1985. godine i s razlogom. Ovo nije samo muzej na otvorenom – ovo je cijeli monaški kompleks uklesan u stijene, svojevrsna “dolina manastira”. Ovdje su još od 4. vijeka n. e. živjeli prvi hrišćanski pustinjaci, a kasnije i organizovane monaške zajednice. U vrijeme kada su hrišćani bježali od progona, Kapadokija je bila savršeno skrovište: meka vulkanska stijena je omogućavala da se cijeli život preseli pod zemlju ili u stijene – crkve, spavaonice, trezorije, kuhinje i skladišta.

Ulazimo u kompleks i osjećaj je kao da si u vremenskoj kapsuli. Sve oko tebe izgleda isto kao prije hiljadu i više godina – staze kroz pješčani tuf, crkve uklesane u stijene, poluotvoreni tuneli, fasade koje su nekad bile i po četiri sprata visoke. Najpoznatije crkve su Karanlık Kilise, Crkva svete Katarine i Tokalı Kilise, koje čuvaju neke od najljepših ranohrišćanskih freski u Anatoliji.

Freske su posebna priča: žive boje, iznenađujuće dobro očuvane, prikazi Hrista, apostola, prizori iz Biblije. Ono što je zanimljivo jeste da su neke crkve iz perioda ikonoklazma pa su im freske namjerno ogrebane ili prekrivane, dok su druge rađene nakon tog perioda i zato su puno detaljnije. Za stručnjake je ovo jedan od najvažnijih centara ranohrišćanske umjetnosti, a za običnog posjetioca fascinacija i tišina.

Muzej je kroz historiju bio i mjesto gdje su boravili učenjaci i hodočasnici. Kažu da je sveti Bazilije Veliki, jedan od najvažnijih teologa ranog kršćanstva, baš ovdje formirao koncept organizovanog monaškog života. U nekim zapisima se navodi da je lično boravio u dolini Göreme i propovijedao u jednoj od stijenskih crkava.

Zanimljiv je i podatak da su tokom 11. i 12. stoljeća ove doline bile svojevrsni „univerziteti“ – mjesta gdje su se proučavale teologija, ikonografija i prepisivale rukopisne knjige. Monasi su ovdje živjeli skromno, u malim ćelijama uklesanim pored crkava. 

. U neke od tih ćelija se i danas može zaviriti – jednostavne kamene prostorije sa nišama za lampe, malim krevetima i izdubljenim policama.

Kada se popneš malo iznad staza i pogledaš dolje, vidi se cijeli sistem: crkva do crkve, mala dvorišta, prolazi, ostaci zidova koji su nekada činili zatvorene dvorišne komplekse. Sve je savršeno uklopljeno u prirodni teren. To što je ovo sve i dalje uspravno nakon više od 1500 godina samo govori koliko je vulkanski tuf zahvalan materijal, ali i koliko je ova zajednica bila organizirana.

Dok prolazimo kroz sjenovite ulaze u crkve, nailazimo na turiste iz svih krajeva svijeta, ali i na vodiče koji prepričavaju priče o skrivenim tunelima, ikonama koje su preživjele ratove i zemljotrese, o tome kako su se nekad zvona pravila od udaraca o kamen jer metala nije bilo. U jednoj od crkava vodič spominje i nešto što većina turista ne zna: mnoge od freski u Göremeu su oslikavali lokalni majstori koji su, vjeruje se, došli iz područja današnje Sirije i Palestine, pa se zato vide specifični stilovi i neobične kombinacije boja. 

Šetamo polako, prelazimo sa jedne crkve na drugu. Svaki ulaz vodi u neki drugi svijet, u malu tamnu prostoriju s neobjašnjivo toplom atmosferom. Iznad nas se uzdižu stijene koje su nekada bile ispunjene molitvama, pjesmama, zvukovima rada, a danas tišinom i šuštanjem turista koji pokušavaju govoriti što tiše.

Nakon obilaska, sjedamo malo u hlad da predahnemo. Sunce već postaje jače, a nama je tek pola dana prošlo. Sljedeća stanica je Avanos, grad poznat po grnčariji, crvenoj glini i jednoj od najstarijih zanatskih tradicija u Anatoliji.