2 kuma na 2 Stroma u Zemlji lijepih konja

[Papa del Camino 290 Napisano Novembar 6]

Dan 1. – 23.10.2025. – “Kume, krećem!”

 

*(Kapadokia-Kapadocia-Kapadokya - "zemlja lijepih konja" prevod sa perzijskog jezika) 

 

Kratka poruka iz garaže u 8:15. Sat podešen na 000 i prve brojke nultog kilometra se okreću. Uzbuđenje na vrhuncu, ruke mi ne trebaju ni rukavice, u meni temperatura bar sto stepeni. Većinu svojih puteva vozim bez plana i cilja, krenem pa kud zapadnem, ali ovaj put nije takav. Osmomjesečna priprema, od februara – gledam, mjerim, zapisujem, pratim. Do te mjere da otvaram Google mape i “šetkam” do restorana da vidim šta nude i po kojim cijenama. To više jer sam "poguzija" nego iz organizacije, ali eto imam i vremna na poslu pa da ga iskoristim.

Uglavnom, nikad spremniji, nikad informisaniji.Jedna od pametnijih stvari koje sam uradio pred put je što sam pokrenuo temu na forumu tražeći savjete oko E-sim kartica, HGS putarina i ostalih stvari vezanih za Tursku. Opet se pokazuje koliko srce imaju bikeri i sa kojom ozbiljnošću pristupaju "problemu". 3 stranice savjeta, zlata vrijednih. HVALA SVIMA KOJI SU PISALI!

Na put krećemo Kum i ja – dvojica s planom, ali i s torbama punim “za svaki slučaj” stvari. Dogovoreno: nema dupliranja – ja nosim alat, kompresor, lijekove i set za gume, Kum vuče sve ostalo. Kod mene originalni Suzuki koferi – taman za dvije majice i jedan par čarapa, a kod Kuma Givi – u njih može stati pola ovce i još ostane mjesta za flašu rakije. Zadnji kofer čuvam da je prazan jer planiramo dosta usputnih obilazaka, pa da mogu ostaviti kacigu, jaknu i tank torbu.

Doduse, nabavio sam sa Aliexpresa one torbe što se montiraju na crash bar-ove. Vrijede zlata na putu. 

Usput, ako je neko zainteresovan: prodajem originalne Suzuki kofere!

 

Dva motora, dva Strom-a – 650 i 1000. Mali ko mina, utegnut, spreman. Veliki se zadnjih dana malo zeza s paljenjem. Nema vremena za ozbiljan pregled, pa improvizujem – pomjerim ga pola metra naprijed-nazad, malo cimnem ćopavu, upali. Mislim da je do senzora, očistio sam ga kontakt sprejem, možda i bolje radi, a možda se ja samo tješim. Nema veze, vozi pa dokle dogura, rješavat ćemo kad se vratimo.

Put do Zagreba standardan – autoput, ravnica, misli lutaju. Pola puta preletim u razmišljanju o vinjetama, hoće li važiti i za povratak. Pauza od desetak minuta za protezanje i već sam u Zagrebu. Kum radi još danas do 17h, a ja dogovorio kafu s njegovom sestrom Lejlom, napola i mojom sestrom.

U 15h imam zakazan termin za promjenu guma – nove Pirelli Scorpionice čekaju montažu. Prije toga pokušavam da se ošišam. Bezuspješno. Obiđem sedam frizerskih salona i svi puni. U Zagrebu je, čini se, lakše naći žiranta nego slobodnog frizera. Zaključujem da ću u Tursku malo čupaviji, ali koga briga – bitno je da idem. I da, imamo brkove. Obojica.

Tetka Lejla, svjetska putnica, dijeli savjete o hrani, rutama i “mjestima koja se ne smiju preskočiti”. Radi za neku globalnu agenciju (Booking) , pa svako malo leta od Finske do Gruzije i izmedju. Jadnica šta je sve neće snaći . Al sve što nama vrijedi na putu, ona već zna. Prava logistika.

Završavamo kafu i ja odlazim do vulkanizera. Pirelli Scorpion je marka novih kopački na Suzani i sad je 100% spremna da istrči na teren.

Polako idem ka Kumu kuci, veceras gledamo Dinamo (konferencijska liga ili liga europe, kako se to vec sad zove) u nekom pub-u sa društvom, koje sam detaljnije opisao u mom prvom putopisu ovdje vezanom za jug Italije.

Kuci Kum, kuma, djeca, kafa.. Zadnji dogovori pred put, slikanje dokumenata i slanje na mail (valjda neće trebati). Upoznajem ga sa putem za sutra, kažem mu promjenu da ćemo u povratku svratiti u Beograd kod jarana Peđe da se vidimo, jer sutra ne možemo obzirom da je Peđa otisao u Portugal gldati Zvezdu,te da je to 01.11.dan kad su zakazani veliki protesti (misleći da su u BG), pa se malo brinem

E hajmo polako u kafanu sa jasnim dogovorom - NEMA PIVE!

Ma da, gemist ćemo. Jebo karakter ako nije labilan. Po jedan samo!  Dečko daj nam litru i litru, da nazdravimo. Uglavnom, Dinamo u sudijskoj nadoknadi zabio za 1:1,meza top, drustvo jos bolje, mi napeti utakmice se ni ne sjećamo, kao da sutra idemo na svadbu, a ne na put od 6.000 kilometara.

Razlaz odmah po utakmici. Dogovor: ustajanje u 6, kafa i polazak do 7.

 

PS. Možda sve ovo izgleda kao previše nepotrebnih detalja, ali i meni treba da se slegne. Tek pet dana otkako smo se vratili, a ja bih opet sve ponovio – isti put, iste ceste, isti osjećaj. Bilo je savršeno. Ali o tome više u nastavku. Danas – “servisni dan”. Sutra – “transportni dan” do Sofije.

 

Passau (DE) - Zagreb 490 km. 

[Papa del Camino 290 Napisano Novembar 9 (promenjeno)]

Dan 2. – 25.10.2025. – Zagreb–Sofija (870 km)
Transportni dan

Iako je dogovor bio da se budimo u šest, ja sam već u pet bio budan. Mogu se vaditi na uzbuđenje pred put, ali istina je da kako starim – spavam sve kraće. Od korone to postade pravilo, ali nije bitno za ovu priču. Bitno je da sam na miru popio kafu prije nego što je kumu zazvonio sat.

Ko nije doživio jutarnju kafu s mojim kumom, ne zna šta znači brzina. Ne puši, kafu srkne u dva gutljaja i već vuče za rukav: “Hajmo!” A ja, klasični pušač – pregledam vijesti, forume, mreže… Ako me išta može izbaciti iz takta, to je kad me ujutro požuruju. Zato imamo dogovor – ustajem sat ranije, popijem kafu u miru, zapalim, saberem misli. Samo da me u to vrijeme ne gura, zove, požuruje. I moram priznati – kum se držao dogovora. Mada, nakon šest minuta od prve gutljaja kafe, već mu noga cupka-radi ga ADHD il šta li već.

“Mogo sam ja snijeti kofere dole, pa ću se vratiti da ti pomognem”, kaže on, a ja ga prekinem: “Ne moraš, sve sam spremio, ustao sam u pet, čak i sa kafom završio.”

 

Krećemo iz Zagreba oko sedam. Vrijeme oblačno, ali bez kiše, desetak stepeni, dobro smo obučeni pa zimu ne osjetimo. Na prvoj pumpi sipamo do čepa – dogovor je da uvijek punimo zajedno, bez obzira koliko ima u rezervoaru. Podesili smo i radio-komunikaciju, tako da možemo pričati bez telefoniranja. Prvi put koristim tu funkciju i stvarno radi odlično. Kineski BT uređaji s Aliexpressa, ali funkcionišu besprijekorno.

Put kroz Hrvatsku i Srbiju – ravan, monoton, temperatura lagano raste. Na komunikaciji se zezamo, prepričavamo planove. Stajemo na zadnjoj pumpi pred granicu, sipamo gorivo i pijemo kratku kafu s nogu. Motor i dalje ima svoj  ritual paljenja– moraš ga malo cimnuti naprijed-nazad, nekad spustiti ćopavu dva-tri puta, pa onda upali. Nije ništa strašno, ali svaka paljevina ima svoj mali performans.

Na granici dogovor – ostavljamo komunikaciju upaljenu, da čujemo jedan drugog dok prolazimo. Čujem carinika kako pita kuma kud ide. Kum mrtav-hladan: “U Tursku.” Bez objašnjenja, kao da ide do Šabca il Šida na kafu. Ja dolazim za njim, carinik me pogleda, a ja dodam: “Kum ide u Tursku, mene kuma poslala da ga čuvam.” Nasmija se i pusti me bez riječi.

Bez problema ulazimo u Srbiju i nastavljamo prema Beogradu. Dogovor je da jedemo negdje iza grada. Mislim da je to onaj izlaz kod Ikee – restoran “Balkan”, etno-stil, konobari ljubazni, atmosfera domaća. Naručujemo šiš-ćevape u kajmaku za dvoje, ali po količini može i za još jednu krupniju gospođu biti dovoljno. Poslije takvog ručka, više bi nam treba dekica nego motor, ali put zove, valja poć'. 

 

Autoput prema Nišu – prvih tridesetak kilometara malo zakrpljen, a onda savršen. Po prvi put vozim tim dijelom Srbije, uživam u predjelima. Negdje između Niša i Pirota stajemo na pumpi da dospemo gorivo i popijemo kafu. Pored nas se parkira Švicarac, motor Husqvarna Norden – izgleda kao da je izašao iz Mad Maxa. Nekakve torbe je omotao krpama, pa to visi, na njemu kišno odijelo, sve blatnjavo, visi. Poprilično apokaliptican izgled. Kaže da ide za Istanbul, pa će odlučiti hoće li dalje uz Crno more ili nazad preko Grčke. Ima 10 dana odmora. Priča da je prošao cijeli Balkan, zna sve planine napamet i da pije rakiju gdje god dođe – “rakija spaja ljude”, kaže. Oduševljen ljudima, jos nas zove jugoslovenima kad priča, bez obzira na državu. Rastajemo se uz “sretan put”, i svako svojim putem.

Do Sofije još neka dva sata. Granica s Bugarskom prolazi bez ikakvih problema. Odlučujemo da pustimo Google Maps da nas vodi kroz centar, da barem malo vidimo grad. Sofija na prvi pogled – siva, umorna, bezvoljna. Hotel nije ništa bolji, ali ima tri ključne stvari: parking za motore koji se zaključava, doručak i koliko-toliko pristojnu sobu. Po tom redoslijedu smo ga i birali. 

 

Osoblje bez trunke emocije, odrađuju posao. Soba čista “na prvu”, ali da ne ulazimo u detalje. Umorni smo i odlučujemo da ne idemo u centar, već da večeramo negdje u blizini.

Na 300 metara od hotela – etno restoran s dobrim recenzijama. Ulazimo, konobarice nas ljutito gledaju kao da smo dužni od prošli put. Pokušavamo s osmijehom: “Koje vam je najbolje bugarsko pivo?” Tip za šankom nas ni ne pogleda: “Sva su dobra.” Nastavlja da toči pive, a nas fino ignoriše. Nakon što nas i konobarica odbije jer nemamo leve – “ne primamo eure ni kartice” – dižemo sidro.

Nastavljamo dalje, šetamo i tražimo nešto pristojno. Ulazimo u restoran pun ljudi, pitamo odmah: “Može kartica?” – “Može sve”, kaže konobar. Eto, prvi osmijeh u Bugarskoj!

Menu pola turski, pola evropski, ali barem toplo i s osmijehom. Cijene europske. Naručujemo jelo i pivo. Kad su stigla jela, pogledasmo se i uglas naručismo još neki kebab dodatno. Porcije smiješne, tri zalogaja i gotovo. Sreća, sis-ćevap iz Beograda nas još drži i garantuje da ćemo dočekati jutro. 

U razgovoru uz večeru, odlučujemo da u povratku Bugarsku samo odvozimo i da idemo pravac Pirot ili Niš. 

Bugarska nece imati drugu priliku što se nas tiče. Jednostavno, ljudi su nekakvi tužni, melanhonični. Vecinom nisu neljubazni, ali ih je nesto ubilo u pojam, a i sam grad izgleda otuzno za jednu Eu prijestolnicu.

Pojeftinio roaming, al poskupio kajmak čini mi se.

Dečko daj još dvije točene i ponesi račun. Mi smo svoje ovdje zavrsili. Možda samo nismo znali naci prava mjesta, dopustam da je do nas.

Stižemo u hotel, zaspivamo u letu, nakon danasnjih 870 km voznje.

Transportni dan gotov i neka je.

Od sutra krece zanimljiviji dio puta i ulazak u Tursku.

 

Hotel Brod 55 € noćenje sa doručkom. 

 

Promenio Novembar 9 član Papa del Camino

[Papa del Camino 290 Napisano Sreda u 23:15]

Dan 3 – 26.10.2025. Sofija – Canakkale (680 km)

Jutro, sedam sati. Budimo se optimistični, valjda jer smo sve bliže Turskoj – našoj konačnoj destinaciji. Brzinska kafa ispred hotela, kratki pregled motora (da nije šta slučajno zakačeno za nas da prevezemo) i doručak. Gospođe od recepcije do restorana – klasično namrgođene, ali to im je izgleda u opisu radnog mjesta. Navikli smo već. Što su one mrzovoljnije, to se mi više smijemo i glupiramo.

Doručak u stilu boljih sindikalnih odmarališta na Makarskoj rivijeri početkom osamdesetih – otužan. Mislim da smo postavili rekord u brzini odjave, pakovanja i izlaska iz Sofije. Bez trunke tuge, gasiramo najkraćim putem van grada. Nema nikakvog žaljenja – iza nas ostaje siva pozadina i hladna jutarnja magla.

Izlazak na autoput, sipanje goriva po 1,3 eura po litri – konačno nešto što nam se svidjelo u Bugarskoj. Ne znam, možda sam previše kritičan, ali realno – sve nam je u Bugarskoj bilo nekako bezveze. Od atmosfere, ljudi, hotela, do samog grada.

Nedugo nakon Sofije penjemo se autoputem prema Edirneu i prelazu Kapikula. Osjeća se hladan vjetar sa planina desno od nas – vrhovi su im prekriveni snijegom. Temperatura četiri stepena, ali ne smeta – troslojne jakne (stepana, kišna i glavna) rade posao. Poslije dva tunela počinje silazak prema Plovdivu, toplije je, uskoro smo na tropskih šesnaest stepeni.

 

Granica Bg-Tr

 

Dolazak na granicu – jedno stajanje za kafu i aktiviranje eSIM kartica. Izlazak iz Bugarske brz, a na turskoj strani pravi doživljaj. Slika za raju pred carinom – da pošaljemo dokaz “nevjernim Tomama” koje smo ostavili u Zagrebu. “Vi ćete se vratiti iz Sofije”, “dalek vam je to put” – samo neke od riječi podrške koje su nam dale dodatni stimulans. A mi za tu priliku sprecijalno pustili brkove

Turska carina ima tri kontrole. Prva – pasoška. Silaziš s motora, slika te kamera dok carinik gleda pasoš. Dvadeset metara dalje druga kućica – provjera tablica i papira od motora. Treća – carinska. Sva vozila pregledaju, pa i mene. Otvaram zadnji kofer – prazan, osim šteke cigareta, jedne od dvije koje imam. Druga je u bočnom koferu. U Turskoj su e-cigarete zabranjene za prodaju, pa sam ih ponio sa sobom. Carinik zastane, gleda, a ja odmahujem rukom: “ma to nisu cigarete, to su elektronske, ne važi se to” – i zatvaram kofer kao da ništa nije bilo. Nekad je pametbo ne davati legitimitet drugoj strani. Osim, ako be insistira. Ovaj nije

Kaže nam da idemo na “D beš”. Nabrajam u sebi: “bir, iki, uč, dort, beš” – to je sve što znam brojati na turskom. Sreća, nije rekao veći broj od 5. Dolazimo do hangara za RTG pregled vozila, tu je i šalter. Ne znam ni šta su tražili, vjerovatno dokumente od motora. Nakon toga nazad do istog carinika. U međuvremenu dajem kumu steku cigara da prebaci u tank torbu, čisto da nestanu iz mog kofera. Otvaram ponovo, nalazi drugu šteku, ja odmahnem rukom: “ma to si već vidio, nije to bitno.” Malo pogleda, pa nas pusti. Sve ukupno zadržavanje oko sat i po.

Prva pumpa u Turskoj – mjenjamo nešto para. Kurs 4850 lira za 100 eura. Najveća novčanica 200 lira, pa doslovno vezeš pare gumicom. Osjećam se bogato. Pitamo i za HGS karticu za autoput, ali kažu da ne treba, možemo plaćati direktno.

Nastavljamo prema

 

Edirne

gdje nas čeka prvo pravo tursko iskustvo – grad starih sokaka, bazara i čuvena Selimija džamija. Djelo genijalnog Mimara Sinana, podignuta u 16. stoljeću, za sultana Selima II. Sinan (čitao sam o njemu, genijalan arhitekta i zanimljiv lik) je ovu džamiju smatrao svojim životnim remek-djelom, i s pravom. Kupola joj je veća od one u Aja Sofiji. Kad uđeš unutra – ne znaš gdje da gledaš. Svjetlost, proporcije, mir. Edirne je nekad bio prijestolnica Osmanskog carstva, a Selimija njegov dragulj.

Nakon kratkog obilaska – pravac

 

Galipolje, ili Gelibolu

 

mjesto gdje svaka stopa nosi krvavu istoriju. Poluotok dužine stotinjak kilometara, širine tridesetak, na obali Dardanela – tačno tamo gdje se Evropa pruža prema Aziji. More mirno, galebovi kruže, a vjetar nosi miris soli i tišine.

Teško je zamisliti da je ovo nekad bilo jedno od najkrvavijih bojišta Prvog svjetskog rata. Ovdje su ginuli Britanci, Francuzi, Australci, Novozelanđani i Turci. Bitka je trajala od proljeća 1914. do januara 1916. – pet stotina dana, pola miliona mrtvih. Po hiljadu ljudi svaki dan. Strašno! 

Pokušavamo stići u muzej bitke, onaj s hologramskim prikazima i 3D projekcijama, ali zakasnili smo – radi do 16 sati, a mi stigli u 17. Nastavljamo do ANZAC Cove, gdje su se iskrcale australijske i novozelandske trupe. Ovdje danas vlada mir. Tišina, šum valova, galebovi. Svake godine na ANZAC Day dolaze potomci poginulih da u zoru pale svijeće. Ovdje nema pobjednika ni poraženih – samo sjećanje i poštovanje.

Na više mjesta prolazimo pored grobalja – sve uređeno, zastave, tablice s opisima bitaka bez ijedne riječi revizionizma ili  propagande. Turska zaslužuje svaku pohvalu zbog načina na koji se odnosi prema poginulima, i svojim i tuđim.

Krećemo dalje prema Čanakaleu. Nebo tamni, more se prelijeva u zlatno. Pred nama se izdiže

most 1915 Çanakkale

najduži viseći most na svijetu, raspon 2023 metra, simbol stogodišnjice Republike Turske. Izgrađen upravo na mjestu gdje su se 1915. vodile bitke.

Dok prelazimo motorima, osjećam se kao da vozimo kroz vrijeme – iz rovova i blata u čelik i budućnost. Turska je ovom konstrukcijom ispričala priču o ponosu i napretku.

Stižemo u Čanakale, pravo na trg uz luku gdje stoji replika trojanskog konja – poklon filmske ekipe iz filma Troy s Brad Pittom. Naravno, parkiramo motore odmah uz konja. Šta će nam slika konja ako se ne vide motori!

Umorni smo, slike su ispale tamne i loše, ali svejedno – imamo uspomenu. Hotel Temizay je blizu luke, osoblje izuzetno ljubazno. Dečko s recepcije čak sjeda s kumom na motor i vodi nas do garaže. Rastovara motore, nosi kofere, usput nas slika, savjetuje gdje da večeramo... Mi odmah u gard: “sigurno nas hoće negdje zavrnuti”, ali ubrzo shvatimo da je jednostavno ljubazan i pomaže. Sjetimo se bugarki iz hotela i onih dan prije iz restorana dje nas izbaciše jer ne primaju eure i kartice.. Odmah popadaše sve barijere prema mladom Turčinu. 

Soba skromna, ali čista, osoblje odlično. Tuš, večera, pivo. Kum bi još malo da šeta, ja jedva stojim na nogama. Razlika od devet mjeseci starosti među nama večeras se itekako osjetila.

Od večere do jutra – ništa se ne sjećam. Ne od pive, nego od umora.

 

Hotel Temizay noćenje s doručkom: 57,60 Eura.

[Papa del Camino 290 Napisano pre 12 sati]

Pozdrav drustvo, trebam pomoc.

Htio bih da uz tekst ubacujem slike, pa da opet nastavim tekst. Kako to funkcionise? Mislim da bi puno jasnije bilo da uz opise mogu ubaciti pripadajuce slike, nego da ih samo iskrcam sve, kao do sad

[nuk 500 Napisano pre 9 sati]

Jedino da kačiš na https://postimages.org ili neki sličan servis pa ubacuješ linkove između teksta

 

[miki 3436 Napisano pre 9 sati]

Pre 2 sati, Papa del Camino je napisao:

Pozdrav drustvo, trebam pomoc.

Htio bih da uz tekst ubacujem slike, pa da opet nastavim tekst. Kako to funkcionise? Mislim da bi puno jasnije bilo da uz opise mogu ubaciti pripadajuce slike, nego da ih samo iskrcam sve, kao do sad

Otkucaj tekst, postaviš kursor tamo gdje hoćeš da ti bude fotka i klikni insert (ako stavljaš direktno preko forum). 

Ista stvar je i sa spoljnim linkovima

[Papa del Camino 290 Napisano pre 8 sati]

Ja pisem sa telefona, nemam kursor

[Papa del Camino 290 Napisano pre 8 sati]

pre 47 minuta, nuk je napisao:

Jedino da kačiš na https://postimages.org ili neki sličan servis pa ubacuješ linkove između teksta

 

E to ne umijem. Pisat cu dio po dio u zasebne cjeline, pa kaciti slike. Jest da ce biti more postova, al nema veze. Zelim vam pribliziti napisano i slike

[nuk 500 Napisano pre 8 sati]

Nema šta da ne umeš, uđeš na sajt, klikni izaberi sliku, nađi sliku iz telefona koju hoćeš i dobijaš nekoliko linkova, iskopiraš onaj gde piše direktan link za forum gde hoćeš 

[Papa del Camino 290 Napisano pre 8 sati]

Dan 4. Canakkale-Troya-Pergamon- Asklepion-Selcuk

 

26.10.2025 - 410km

 

Çanakale, buđenje malo prije 7 h. Mi u biti pojma nemamo koliko je stvarno sati kod nas. Bugarska je +1 sat, kao i Turska, ali se tih dana pomjerilo vrijeme, što Turci ne rade, pa je kod njih +2. Praktično izgleda ovako – na telefonu jedno vrijeme, na motoru drugo, a digitalni sat na ruci iz nekog razloga nije sinhronizovan s telefonom, pa pokazuje treće vrijeme. Ustajemo s mišlju da je 6 ili 7, nema veze, možemo kafu popiti ako je 6 i sačekati doručak.

Silazimo na recepciju, ipak je 7 h, tamo druga ekipa za razliku od one sinoć, ali isto tako ljubazni i nasmijani. Poslužuju pravi turski doručak, čaj, 6–7 vrsta sira, neke prilicno bljutave salame, deset vrsta marmelada i džemova, hrenovke, med, jaja, masline i još more nekih stvari kojima ne znam ime. Turski doručak je inače poseban ritual. Kahvaltı (doručak) nije samo obrok nego dobrodošlica – što je sto raznovrsniji, to ste više poštovani kao gost. 

Da napomenem i to: nakon onoga šiš ćevapa iza Beograda, jedemo ujutro i navečer. Između neki snack, čokoladica, turski čaj-kafa, upravo zbog toga da se možemo kretati i voziti. Da ne bude zabune, jelo je bilo top, ali previše, pa smo od Beograda do Niša “kunjali” na autoputu, te smo se dogovorili da ručak izbjegavamo, ali zato za večeru bude lom .

Doručak, kafa, pakovanje i pokret prema Pergamonu antičkom gradu. To je nekih 230 km od Çanakalea. Ranije smo planirali posjetu Troji, ali je bila otpala, što zbog nedostatka vremena, što zbog njezine, prema riječima posjetilaca i članova foruma, neatraktivnosti u odnosu na druge atrakcije u blizini.

Brzo dovozimo motore iz garaže, tovarimo, pozdravljamo se na recepciji i pravac Pergamon. Usput sipamo gorivo i polako izlazimo iz Çanakalea. Nakon grada vozimo se uz naselja vila i apartmanskih kompleksa uz plažu, izgleda novo i lijepo. Cesta se počinje penjati uz neko brdo, pa nalazimo dominantnu tačku da se slikamo i snimim video jer se odlično vidi moreuz Dardaneli, most i brodovi koji furaju sa svih strana.

“Kume, prolazimo tri kilometra od Troje! Imamo džaba ulaz, šteta da ne svratimo pa makar na 20 min”, javlja se kum u komunikaciju.

Fakat, ima smisla, hajmo vidjeti, šteta da prođemo kad je već tako blizu i uz put.

Parkiramo motore i po prvi put isprobavamo Museum Card – sve funkcioniše. Taman posla da za 165 eura ne funkcioniše .

Na samom ulazu u kompleks je maketa trojanskog konja. Dalje idemo drvenim mostićima pored iskopina koje datiraju iz različitih perioda. Troja je u stvari slojevit grad – postoji devet glavnih slojeva i više od 40 pod-slojeva. Svaki sloj predstavlja novi grad izgrađen na ruševinama prethodnog. Od prahistorije, preko bronzanog doba, pa sve do rimskog perioda. Zbog toga arheolozi danas znaju reći da je Troja više “istorijski kolač od devet etaža” nego jedan grad.

Naučno gledano, postojanje Homerove Troje još nije 100% potvrđeno, ali ogromna većina arheologa vjeruje da se rat iz Ilijade zaista vodio ovdje ili u neposrednoj blizini. Još uvijek ima puno neotkopanog terena, i mnogo artefakata stoji složeno na livadi i čeka restauraciju. Na info tablama je sve jako lijepo objašnjeno, osjeti se duh antike.

Legenda o lijepoj Heleni kaže da su Grci godinama opsjedali grad, ali nisu mogli probiti zidine. Tek kad su ostavili drvenog konja ispred utvrde, u kojem su bili sakriveni najbolji ratnici, uspjeli su prevariti Trojance. Pod okriljem noći izašli su iz konja, otvorili kapije i ostatak vojske je ušao i osvojio grad. Danas postoji i teorija da “konj” možda nije bio bukvalni konj, nego opsadna naprava, ili metafora za zemljotres – jer je Posejdon bio bog konja, ali i bog zemljotresa. Bilo kako bilo, duh prošlih vremena lebdi iznad iskopina, a mir ovog mjesta je očaravajući.

[Papa del Camino 290 Napisano pre 8 sati]

Pergamon

 

Zadržavamo se u Troji oko sat i nastavljamo put u pravcu primorskog grada Ayvalika cestom uz more. Opčinjavaju nepregledna polja maslina. Turci jako puno koriste maslinovo ulje u ishrani, a o samim maslinama da ne pričam. Uobičajeno je da uz obroke konzumiraju masline, a posebno se to odnosi na doručak. Mi nismo nigdje doručkovali da je bilo manje od 5–6 različitih vrsta maslina na švedskom stolu. Crne, manje, veće, gorke, pikantnije, punjene, začinjene... to je standard.

Područje oko Ayvalika i Edremita se smatra “turskom Toskanom”, masline su svuda, a mnoge od njih stare su i po nekoliko stotina godina. Turci su među najvećim proizvođačima maslina na svijetu, što se osjeti već pri samom prolasku kroz ovaj kraj – sve miriše na more, masline i smolu bora.

Stajemo u neki restoran koji se nalazi u masliniku da se osvježimo. Ispostavit će se da je uz restoran i shop sa proizvodima na bazi maslinovog ulja. Kupujemo kozmetiku i začine za poklon – za više nema mjesta u koferima.

Dalje nastavljamo prema jugu, magistralnom cestom. Inače magistralna cesta u Turskoj je uglavnom ono što mi zovemo autoput. Dvije trake plus zaustavna traka. Odličan asfalt, nigdje rupa, osim kad se ulazi u gradiće – tu se brzina sa 120 spušta na 40–60 km/h

 

Polako se približavamo mjestu Bergama gdje su smješteni Pergamon i Asklepios. Ulazimo u grad i prolazimo kroz novi dio, sa modernim zgradama i shopping centrima. Moderan grad, široke ulice, sve uredno. Dalje nas cesta vodi kroz stari dio sa živopisnim drvenim kućama, obojenim u razne boje. Zanimljivo, kao da prelaziš iz jednog vijeka u drugi u roku od nekoliko kilometara.

Dolazimo do parkinga na kojem se zaustavljaju posjetioci. Pergamon je smješten na vrhu brda. Do vrha vodi gondola. Čovjek koji radi na parkingu bi nas tu smjestio, a vozač autobusa iza njegovih leđa nam samo pokazuje rukom da gasamo uz brdo. Mi ga poslušamo i nakon deset minuta serpentina, uskih asfaltnih puteva, dolazimo do zidina grada. Na foru ako nas ne opomenu, parkiramo najblize što se može – bukvalno uz kapiju antičkog grada Pergamona. Niko nas ne opominje.

Na susjednom štandu udaljenom 5m od motora, kupujemo magnete, čisto da se “sjaranimo” sa prodavačem, da pripazi na motore. Ionako smo planirali negdje kupiti.

Inače, Pergamon je atipičan staroantički grad. Njegovi vladari su, za razliku od drugih velikih centara tog vremena, umjesto u vojske, ratnu opremu i osvajanja, ulagali u obrazovanje, nauku, medicinu i kulturu. Bili su avangarda antičkog svijeta. Ovdje je nekad stajala Pergamska biblioteka, druga najveća antička biblioteka nakon Aleksandrijske, sa navodno oko 200 hiljada svitaka. Kažu da je Kleopatra dobila dio pergamske biblioteke kao poklon od Marka Antonija, da nadoknadi ono što je izgorio u Aleksandriji.

Najimpresivniji dio Pergamona je amfiteatar – jedan od najstrmijih na svijetu. Prima 10 000 posjetilaca. Uklesan u stijenu pod nevjerovatnim uglom, pa kad staneš na vrh tribina, imaš osjećaj da se pred tobom otvara cijeli Bersama. Vjetar puše, pogledi pucaju na sve strane, a ti stojiš na mjestu gdje su se prije 2200 godina održavale predstave, rituali i politički skupovi.

Jedan zanimljiv historijski detalj: Pergamon i Egipat su u jednom periodu “zaratili” oko papirusa. Egipat je obustavio isporuku, računa – bez papira nema knjiga. Ali Pergamanci su onda patentirali pergament, materijal od životinjske kože. Po njemu je danas pergament i dobio ime. To im je omogućilo da nastave svoje zapise, knjige i naučni rad.

Zeusov žrtvenik je bio jedan od najvažnijih arhitektonskih kompleksa ovdje, ali originalni reljefi se danas nalaze u Berlinu, u Pergamon muzeju. Ovdje su vidljivi temelji, ali kad znaš šta je tu nekad stajalo – dovoljno ti je da mašta radi. Takodjer, u Pergaminu su Afroditin i Dionisov hram, čije smo ostatke obišli. 

Zbog posjete Troji jutros, nedostaje nam dodatni sat da malo detaljnije istražimo grad, jer nam je plan da još danas obiđemo Asklepijevo svetište, odnosno antičko lječilište koje se nalazi u podnožju Pergamona, na samo tri kilometra od Bergame.

Spuštamo se strmom cestom u grad. Google Maps nas vodi najkraćom mogućom rutom do Asklepiosa. Prolazimo kroz, blago rečeno, tursku favelu – uske strme uličice omeđene visokim zidovima skromnih kuća. Ljudi žive jako skromno, ali su nevjerovatno ljubazni i susretljivi. Čovjek kojeg smo pitali za put – jer realno, nismo vjerovali da ćemo tim uličicama stići do antičkog lječilišta – izašao je iz auta i hodao ispred nas stotinjak metara da nam pokaže gdje trebamo skrenuti. Ako to nije ljubaznost i dobrota, ne znam šta jeste.

Iz dvorišta djeca mašu i smiju se, mi uzvraćamo. Ja žalim što mi je kamera u zadnjem koferu i nije na kacigi, jer ko bi nam vjerovao? Jednostavno ne mogu opisati favelu kojom smo prošli, kao ni dobrodušnost ljudi kojih smo sreli, al bukvalno svi su ljubazni i nasmijani. Nisam imao takvu sliku o Turcima. 

[Papa del Camino 290 Napisano pre 8 sati]

Asklepion

 

Malo po izlasku iz favele dolazimo do Asklepiosa. Nekada pravo antičko lječilište, mjesto na koje su ljudi dolazili da potraže lijek za svoje bolesti. Kada zakoračiš u Asklepion u Pergamonu, ulaziš u prostor koji je u antičko doba važio za jednu od najboljih bolnica na svijetu. Ovo nije bio običan medicinski centar – ovo je bila kombinacija hrama, lječilišta, univerziteta i duhovnog utočišta, posvećenog bogu zdravlja Asklepiju.

Ovdje je djelovao i čuveni Galen, jedan od najvažnijih doktora u historiji čovječanstva. Njegova medicinska učenja i metode dominirale su evropskom medicinom više od hiljadu i po godina nakon njegove smrti, što dovoljno govori o tome koliko je Asklepion bio napredan za svoje vrijeme.

Liječenje u Asklepionu nije ličilo na bolnicu kakvu danas poznajemo. Pacijenti su najprije prolazili kroz ritual pročišćenja – kupanje, posebnu dijetu, lagane tjelesne pokrete i pripremu tijela i duha. Tek nakon toga su ulazili u samo lječilište. Liječnici su bili sveštenici koji su kombinovali molitvu, dijetu, pročišćenje i smirivanje uma kako bi pacijenta doveli u stanje u kojem bi mu, prema njihovom vjerovanju, u snu mogao doći Asklepije i otkriti lijek za bolest.

Posebno impresivno djeluje podzemni tunel kroz koji su pacijenti prolazili ili jednostavno sjedili na klupama ispod kojih je tekla voda. Mali svjetlarnici na stropu razbijali su tamu, a sveštenici su u polutami šaptali molitve. Mogu samo zamisliti kombinaciju tame, umirujućeg zvuka vode, šapata i aromaterapije ljekovitog bilja (najčešće timijana) koje su palili kako bi pacijenta opustili prije nego što uđe u okruglu prostoriju namijenjenu odmoru i spavanju – trenutku kada se čekalo ukazanje Asklepija u snu i njegov „recept“ za ozdravljenje.

Po izlasku iz tunela dolazi se do malog amfiteatra u kojem su se održavale predstave, uglavnom komedije, jer su smijeh smatrali važnim dijelom terapije i ljekovitim sredstvom.

Asklepion je bio mjesto gdje su se, mnogo prije savremene medicine, primjenjivale metode koje i danas smatramo terapijskim:

hidroterapija
muzička terapija
terapija snom
dijete i fizičke vježbe
biljni lijekovi
masaže
inhalacije

Asklepion u Pergamonu bio je simbol medicine prije medicine – mjesto gdje se jednako poštovalo i tijelo i duša. Kad pogledaš sve to, teško je ne pomisliti koliko su zapravo bili napredni i koliko su razumjeli ljudsko zdravlje. Ili možda još bolje pitanje: šta su oni tada znali, a što mi danas još uvijek ne znamo?

 

[Papa del Camino 290 Napisano pre 7 sati (promenjeno)]

Selcuk

 

Nakon obilaska Asklepiona, spuštamo se nazad do grada i nastavljamo prema jugu. Cesta nas lagano izvodi iz Bergame, a onda se spajamo na široki autoput koji vodi prema Izmiru. Cesta se širi prvo na 3, pa na 4, i na 5 traka. Izmir, treći najveći grad u Turskoj, ima 4,5 miliona stanovnika. Star, velik, značajan, lijep prema onome što sam vidio na slikama i čitajući o njemu, ali nažalost za njega nemamo vremena ovaj put. Prilazimo autocestom i ne vjerujemo kolika je to gradusina. Kad pomislimo “poslije onog brda što se vozimo prema njemu nema više”, tek onda nikne Izmir i nove zgrade i tako 1-1,5h. Tu se polako smrkava, što je rezultat izgubljenog sata u Troyi.

Pridržavamo se satnice zadržavanja po atrakcijama, sve kako bi završili vožnju prije 19h svaki dan, obzirom da se u Turskoj smrkava u ovom periodu oko 7h-pola 8.

Po mraku stižemo u Selçuk, naše idredište gdje ćemo prenociti i sutra posjetiti Kuću Djevice Marije i Efes, najbolje očuvani antički grad na svijetu. Hotel mali, duguljasta polukružna građevina na sprat. U sredini dominira bazen koji i krajem oktobra privlači da se okupamo. Osvijetljen u neku plavo-zelenu boju i zaista mjestu daje poseban šarm. Vlasnik nas je dočekao, ljubazan i nasmijan stari roker, sa sijedom kosom vezanom u rep i nekim bikersko-rockerskim kožnim prslukom. Soba onako, ništa specijalno, ali nama bolje ni ne treba. Uopšte, ovo je jedini hotel gdje nemamo doručak, ali nam to i odgovara jer želimo već u 7h biti u Kući Dj Marije/Meyrem, kako bi izbjegli more hodočasnika koji svakodnevno dolaze na ovo mjesto, pa ćemo poslije posjete negdje u grad na doručak.

Uglavnom, mjesto Selçuk je poznato po Çöp Şiş Kebapu, to su male kockice začinjene janjetine na štapiću koje se peku na roštilju.

Nakon smještanja u sobu i tuširanja, sjedamo na motore i odlazimo u grad na večeru. Naručujemo mezu, 2 porcije Çöp Şişa, janjeće kotlete sa roštilja, salatu i kola (restoran ne služi pivu, poštujemo. Snaćit ćemo se poslije večere). Poslije večere potvrdjuju se mije sumnje, kum dobija dijagnozu! Definitivno se  navukao na Künefe! Nije mu prvi put u Turskoj! Kunefe je desert koji liči na naš kadaif, sa tim da je u sredini sir koji se razvlaci kao žvaka kad želiš da odvojiš komad od mase. Služi se u vrelom limenom tanjiru koji je netom iz peći. Jede se vruće, ima milion kalorija i ubija kako je dobro. Ja uzimam malo, a on jede ostalo, sa onim nekim čudnim sjajem – da ne kažem ludjačkim .

Poslije večere krećemo prema hotelu bez namjere da idemo ugdje dalje. Umorni, najeli se, samo da se dobacimo do kreveta. Stajemo samo da kum kupi vodu u nekom marketu. Dok čekam na motoru, primjećujem reklamu: Efes! Piva! Sama se ruka paši diže – može dvije, silazim. Konobarica donosi pive, a kum ugledavši mene u kaficu za stolom, sjeda kao da smo se samo to dogovarali čitav dan.Zaledjene čaše, svidja mi se Selcuk! 

Jebeš karakter ako nije labilan .

Nakon vitamina B blago odumirem. Vozimo u hotel, parkiram motor na najvišoj tački parkinga, zbog moje jutarnje ritualne gimnastike – paljenja motora. Inace, paljenje se produžilo na već respektabilno grananje inodgurivanje, na parkinzima, pumpama i slično. Upali on, al treba ga malo pomjerati. To malo postaje sve više i više.

Laku noć.

 

Hotel u Selcuk - Atillas Getaway 32,40Eur (cijena za obojicu!) 

Promenio pre 7 sati član Papa del Camino