Nenasminkana Italija i ludilo juga

[Papa del Camino 52 Napisano Utorak u 20:02 (promenjeno)]

Subota, konacno! Sto bi kod nas na Balkanu rekli "urlaub"

Jucer zavrsio posao oko 15h, natovario Suzu da bude bezbrizna ujutro, spakovao kamp opremu i sa nestrpjenjem docekao jutro. Ustajem u pola 7, kafa u ruci i dilema u misima- da li da oblacim hlace za motor ili moto jeans. Ovih dana ovdje u Bavarskoj (Passau) je +30C, dole u Bosni gori zemlja. Nisam bas neki fan moto hlaca, pa ni moto farmerki, al zato jaknu ne skidam ni po najvecem zvizganu. Dakle, moto jeans dok ne pop...im i ne obucem bermude.

Dan nulti: vozim iz Passau gde zivim i radim zadnje 2,5 godine, odoh kuci u Sarajevo. Imam 2 sedmice odmora, samim tim moram se i vratiti nazad u Njemacku. Eh sad tu dolazimo do zapleta.. Dakle, povratak nije upitan, ali ruta kojom cu se vratiti je predmet konfuzije u mojoj glavi. Kako god razmislim, meni je najbolje da nekako preko Italije okrenem, ha jel? A i logicno je, ko se imalo konta u geografiju. Al da ta ruta ide kroz jug Ialije,posto je tamo malkice zanimljivije od utegnutog sjevera. Nesto slicno italijanskom sjeveru zi zivim u Njemackoj svaki dan, pa mi to ludilo juga malo i fali jga. 

Za danas sam panirao put do Zagreba nekih 450km,kroz Austriju,Sloveniju. Obzirom da zivim na samoj granici Njemacke i Austrije, brzo ulazim u Austriju i autoputem vozim u pravcu Graza. Austrija zemlja gdje sve funkcionise, osim kad sam ja u njoj. Kolone auta i kamiona hrle putem kojim sam i ja naumio, ko' da sutra ne postoji. Svakih 20-30km nekakav zastoj, doduse ne i za mene na motoru,al svejedno, gubim vrijeme na zastoje. Prelazak iz Austrije u Sloveniju, iz Slovenije  Hrvatsku,.. da ne duzim sa birokratskim zanimljivostima, ceka me kum i Barba kojem je rodjendan. Ostala raja se pridruzuju kako ko zavrsava obaveze. Dernek u najavi. Kum je kum. Kad on zove "kume" ja se odazivam. Kad ja zovem "kume" on se odaziva. Nema se tu sta dodati ni oduzeti. Ostale bezmalo znam malo jace od 30god jos iz vremena kad sam zivio u Zg. Svi Dif-ovci, profesori, putnici, skijaši… mangupi s karakterom i kondicijom.

Svi dolaze na motorima, specifikacije ko MotoGP paddock:

Bobo i Lazo 2x KTM 1290, Barba i Beba 2x GS1250, Dubioza na novom BMW 1000 R i je RR (jebem li ga ja se ne razumijem u te zvjerke. Uglavnom crn je, ima one crveno - plave ratnicke boje, grmi ko MIG i ljut je Bozeee). To bi bla specifikacija motora koje mozete vidjeti na Zg ulicama i u servisima. Kum i ja vozimo V Stromove 650 i 1000. Nas mozete sresti samo na ulicama . 

Piva-dvije u kaficu i prebacujemo se u restoran Europa negdje na obodu grada na kasni rucak/ranu veceru. U Europi respekabilan stejk. Respektabilan i za mojih 110 kg cistog sexipila. Nakon 3-4h idemo kod Barbe na vikendicu, koja se renovira na jos poneku pivu. Sjedimo na gajbama i zidicu, zidovi goli, kablovi vise, a mi kontamo hoce li se moci skociti sa balkona u bazen i ostale mudrosti. Zaboravih reci da smo vecnski porijeklom bosancerosi, al to ste vec mogli skonati barem po ovim zadnjim bazenskim mudrolijama. Mjesamo alkohol, sretni sto ne mjesamo beton, al bit ce prilke. Prica lagana, ne zna se ko koga zejebava, al najvaznije da se niko ne ljuti. 

Negde pred ponoc, glas razuma:"ljudi na motorima smo, moramo stati sa pivom", pa nedugo nakon prigovora savjesti idemo kuci. Kum i ja jos po jednu... "njima zene ne daju, papucari" i dogadjaj veceri- raspodjela zadataka za predstojeci put planiran za oktobar 25.

Otprilike ide ovako:

-moment kljuc? - Ja

-Kleme? - Moje

-kompresor?.... Itd. 

Vise o tom putu drugom prilikom. 

 

Jutro, 7h ustajanje. Kum ce kod punca i punice na vikendicu da zavrsi neki poslic dje se puno mora misliti, nisam siguran jel treba neke fosne il pjesak prebaciti ili oboje, al nesto tako. 

Ja se spremam i polako autoputem majcici Bosni. 

Gradiska, granica.. opet guzva. Srecom, ja opet na motoru, pa mogu izmedju

Prelazim u BiH, pravac u Gradisku na cevape...Mala daj ponesi jos jednu porciju, za puta. Pravi dijasorac, pozelio cevape

Odatle prema rodnom gradu, B. Luci, al ne dolazim, samo prolazim, st'ono jednom pjesnik rece. (Đ. B. slava mu) 

Doboj, Maglaj, Zepce, Zenica se nizu kao djerdani. Bosna lijepa. Meni najljepsa. I konacno Sarajevo. Stari mangup me docekuje rasirenih ruku, kao sto docekuje i prepoznaje sve svoje i sve dobronamjerne koji mu dolaze. Sve one sa iskrom u oku, koju on nepogresivo prepozna. Stizem kuci, familija, pita, cuko, burek (je samo sa mesom), kafa, pita...(neupuceni citalac ce reci da sam se pozelio pite, al ja je jednostavno mogu jesti uvijek i zao mi je kad se najdem, jer samo tad ne mogu vise). Umoran od vrucine, ne i od puta,ali sretan sto sam medju svojima i sto sam kuci. Tu cu biti narednih 8 dana. Obzirom da dolazim svakih 1,5-2 mjeseca, nije dovoljno 8 dana, ali je donekle ok. 

U Sarajevu, tekuce obaveze, prijatelji, rodbina.. Uglavnom za ovu pricu nista zanimljivo.

To bi bio sve za ovaj put, uskoro nastavljam i ubacujem slike. 

 

Promenio Sreda u 04:08 član Papa del Camino

[Papa del Camino 52 Napisano Sreda u 21:43]

Dan 1. Sarajevo-Drač/Dures

 

Ponedjeljak, 7h ujutro. Plan: stići u luku Drač na vrijeme za trajekt za Bari u 22h. Realnost: nikad se nisam vozio trajektom preko mora, a kamoli na međunarodnoj ruti – dakle, pojma nemam kako to funkcioniše. Na sajtu piše: čekiranje, pasoška i carina – sve to mora dva sata prije. Pošto nemam kartu, ne želim da mi trajekt maše iz daljine, pa odlučujem igrati na sigurno – bolje ranije doći nego brodolom.

Izlazim iz Sarajeva kroz jutarnju gužvu, preko Lukavice, pravac Foča. Vozim kanjonom rijeke Bistrice i divim se bosanskim planinama, gudurama i prirodi koja oduzima dah. Kako malo čovjeku treba da shvati koliko je lijepa rodna gruda. Da je ovo tuđe, kakva bi to poetika bila prilikom opisivanja, a ovdje je normalno da u 50 km puta prođeš pored Bjelašnice, Visočice, Treskavice, Zelengore, Maglića i Sutjeske... Sreća da nije tuđe.

Ispred mene se ukazuje Drina, ljepotica, čista, zelena, bistra... Punim rezervoar na pumpi, još brzinska kafa i mogu krenuti prema Crnoj Gori. Put od Foče do Šćepan Polja više liči na test izdržljivosti nego na granični prelaz. Put? Hajmo reći da je to više koncept nego konkretna stvar. Kao da je neko rekao: "Neka priroda sama napravi trasu".

Sustižem dvojicu Nijemaca na GS-ovima, ko pačići uredno voze iza auta na makadamu i punim plućima udišu prašinu. Nije im dugo trebalo da poprime balkanska pravila vožnje, valjda ohrabreni njemačkim tablicama kod mene, eto ih za mnom. Malo li im treba . Prolazimo u grupi BH carinu i dolazimo kod CG carinika. Carinik, iako sjedi, golim okom se vidi da je to oko 2 m / 120 kg, sjedi u nekoj limenoj kućici veličine 1 m², ako nije i manje – više sigurno nije. Logika nalaže da mora biti ljut... Na prvu pokušava da mi fakturiše "preticanje kolone"...

– "Jaro, znaš li da je pod kacigom i u jakni jedno 50 stepeni? E haj zamisli, majke ti, da se ja sad izvrnem ovdje... Ko bi bolan hitnu zvao, mene poljev’o vodom, nakupi ti se auta, valja ti raditi pod stresom... Treba li to tebi? Al’ budi pošten."

Jaro se u tom trenutku malo prekonta, nasmija: "Dobro si ti to... haj vozi."

Ne da mi đavo mira, moradoh još malo: "Jesi ti, jaro, sam ušao u tu kućicu, il’ su oni tebe postavili na stolicu, pa kućicu oko tebe sastavili?" Jaro puca od smijeha i maše rukom da idem .

Nastavljam dalje kroz kanjon Tare i uživam. Slikam boju rijeke (ko bi mi ovdje u Njemačkoj vjerovao da je takva), snimam kamerom one tunele, branu i Pivsko jezero. Ne mogu da se nagledam ljepote. Put prema Nikšiću i dalje prema Podgorici prolazi u nevjerici – kako u CG voze... Mislim, nismo ni mi u BiH sjajni, al’ ovo je, brate, previše. Uživam u pogledu i vrućini. Sasvim solidnih 37°C. Nema da fali.

Ne mogu jesti, a već je prošlo podne odavno, al’ vodu pijem barelima. Btw, jedna od pametnijih stvari koju sam naručio sa Aliexpressa je onaj nekakav držač za flašu, što se montira na crash bar. Još sam ja to dodatno vezicama pritegao – nema da mrdne. Inače sam ja mjera za naručivanje gluposti sa Aliexpressa. Ja to samo otpakujem i nikad ne upotrijebim.

Podgorica i ja gorimo na +40°C, preusmjerenje zbog radova, a na sve to još me navigacija skrene kroz neke podgoričke mahale, pa još i upadoh u jednosmjernu ulicu. Kud će sreća, na raskrsnici ulice brko policajac, zaustavlja me. E jbg. Dižem vizir i, k’o sav sretan da razbijem tremu, pitam ga: "Jel’ se ovuda ide za Budvu?"

Ne da brko ni da se zaustavim, koluta očima i samo maše da bježim dalje. A realno, ko bi sad sa mnom razgovarao na +40. Sam sam mu još ja trebao.

Podgorica – Tuzi, granica sa Albanijom, prolazim bez problema. Nastavljam kroz Albaniju do Skadra na Bojani. Zemlja kontrasta, ali lijepa. Vile, objekti – mermer, inox, a odmah pored favela i makadam. Lijepa je Albanija – planine i krš okolo, plodne ravnice u sredini. Liči mi malo na Hercegovinu, onaj dio kad se krene od Stoca prema Trebinju.

Super su mi one prodavnice voća i povrća sa strana ceste. Stajem kod dvije. Na jednoj se divim izboru maslina – brat bratu jedno 15 vrsta. Voća i povrća – nema šta nema. Uzimam flašu cijeđene narandže iz nekog lavora u kojem teče voda iz šlaufa – valjda da bude hladno. Pijem i razmišljam o izreci: "Sjeda k’o budali šamar".

Izlazim na autoput prema Tirani. Aerodrom "Majka Tereza" neposredno pred Tiranom. Uključujem se na cestu za Drač/Dures. Još malo – i luka. Navi je podešen da vozi pravo do luke, pa kroz Drač samo proletim jer me već kopka hoću li naći kartu za brod.

Na ulazu u kompleks luke su neke male kućice kao turističke agencije, piše da prodaju karte. Ja sam još u Sarajevu izguglao kartu za mene i Suzu, screenshot nekih 79 eura. Parkiram u sred kružnog toka, poučen primjerom albanskih vozača, i uđem da pitam za kartu. Kaže mi žena koja radi: 110 eura.

– "Tetka, evo vidi sliku", i pokazujem joj online kartu.

Tetka nešto gleda u kompjuter, "Eh evo uspjela sam naći jednu jeftinu kartu, samo za tebe – 85 eura."

– "Tetka, ja baš tu tražim. Prodata."

Još mi reče da dođem 2h prije plovidbe da se čekiram. Znači imam nekih 3,5 h.

Pravac južno od Drača, nekih 10 km od luke, neko turističko mjestašce. Gledam restoran da je blizu plaže, da mogu nešto jesti, parkirati motor i okupati se.

Nalazim neki restoran, malo sa gazdom pričam, njegov sin nam prevodi. Raspitujem se šta nude za jesti, može li se plaćati u eurima i dogovaram da mi čuvaju motor jer su sve stvari na njemu, a da ću se ja vratiti kod njih na večeru kad se okupam.

Plaža – onaj najsitniji pijesak, baš kakav mrzim. Draže mi je stati u g... nego da mi se to lijepi po nogama. Poslije današnjih vrućina i puta – ma nema nazad. Presvlačim se. Sam čin presvlačenja nekog od 100+ kg sa nekakvim malim peškirom za plažu ne izgleda baš graciozno, na opšte zadovoljstvo publike sa tribina tj. ležaljki .

Konačno ulazim u more! Ček, jbt, pa ovo sve plitko. Kako idem sve dalje i dalje, a mahove se dubina mijenja. Te preko koljena, pa odjednom ispod koljena... Nikad u dubinu ući. Išao bih ja, al’ se sjetim da mi je pasoš u koferu, pa me strah da ne izleti odnekud talijanska carina koliko sam se odmaknuo od obale.

Elem, završi se kupanje, mokar, bos i u gaćama – pravo u restoran. Pitam da se presvučem u WC-u – ma sve može, i sve sa osmijehom.

Donesoše jelovnik – na albanskom je, al’ dosta se može skontati "pleskavic"... A imaju i slike. Cijene simbolične – 5–6 eura porcija ćevapa, pljeskavica, riba 8–9 eura.

Dok ja gledam i biram, pronesoše jelo nekim Talijanima za sto pored. Ne izgleda mi kao da ću se ja od toga najesti, a uhvatila me glad baš. Naručim neku pljeskavicu sa pomfritom i neki sudžuk kao kobasica kod nas. Da se odmah razumijemo – nije neki gastronomski doživljaj. Ja sam se najeo i utalio glad.

Druga stvar mi je bila sjajna – toliko su uslužni i žele pomoći da je to, nakon naših konobara, otkriće. Npr. pitam gdje imaju utičnice jer hoću da napunim kameru, telefon i komunikaciju. Dečko kad je vidio da vadim 3 punjača – ode negdje iza i vraća se sa produžnim kablom. Ne treba ništa više. Vjerujem u albanski turizam. Vrijedni su, uslužni i siguran sam da je to dovoljno za početak. Ono što ne znaju o turizmu – siguran sam da će u perspektivi naučiti i da će postati ozbiljna turistička destinacija.

Plaćam račun i polako se pakujem za povratak u luku. Usput kupujem vodu, grickalice da imam na brodu. Ubrzo sam u zgradi luke i čekiram se za brod, carinska i pasoška kontrola – i ukrcavam se. Nakon što sam uzeo neophodne stvari, mornar je došao sa španerima i ankerisao motor kako treba. Ja se penjem prema gore. Brod ima 8 paluba. Stjuardese me upućuju na moj sprat. Imam mogućnost da budem u nekim avionskim sjedištima ili u restoranu. Obzirom da sam među prvima ušao, imam luksuz da biram mjesto.

Izabrao sam neki kožni dvosjed sa dvije fotelje. Namjestio sam sebi da mogu fino leći kad mi se prispava jer se putuje cijelu noć do Barija. Dolazak je predviđen u 8h ujutro.

Nakon raspremanja, odlazim na palubu i gledam Drač u iščekivanju da zaplovimo prema Italiji.

Noć na brodu je prošla ugodno, nije bilo puno ljudi, pa sam mogao leći na taj dvosjed i noge pružiti na fotelju. Spavao sam sigurno nekih 5–6 sati, s kraćim prekidima. Jutro, 7h – uplovljavamo u luku Bari... A ja tu završavam pisanje za danas. Pišem vam ubrzo – prava događanja tek slijede

[Papa del Camino 52 Napisano Petak u 18:01 (promenjeno)]

 

 

 

---

Prije nego što nastavim s dnevnikom putovanja, želim poblize iznijeti okvirni plan povratka u Njemačku – koji je, naravno, podložan promjenama, ali ima nekoliko ključnih tačaka koje se „moraju“.

Startam iz Sarajeva prema Draču, gdje me čeka trajekt za Bari. Odatle počinje južnoitalijanska etapa – prvo što planiram jeste posjeta Napulju. Osim obaveznog krstarenja kroz šaroliku Špansku četvrt (Quartieri Spagnoli), želim kupiti dres Maradone – čovjeka koji je ovdje svetac, a ne samo fudbaler. U Napulju planiram probati sve što je moguće od lokalne kuhinje – od prave napolitanske pizze do uličnih delicija, i naravno – čašu (ili dvije) lokalnog vina.

Planiram i jedno kampovanje, da isprobam novi šator – prvo testiranje je negdje oko Napulja.

Na ruti Bari–Napoli planiram svratiti u Alberobello –UNESCO gradić poznat po kućama zvanim trulli, koje su građene bez vezivnog materijala i imaju specifične stožaste krovove. Priča o njihovoj gradnji, navodno kako bi se mogle brzo srušiti i tako izbjeći porez, dovoljno je zanimljiva da završi u posebnom poglavlju bloga – uskoro više o tome.

Nešto dalje nalazi se Matera – jedan od najstarijih stalno naseljenih gradova na svijetu. Njene pećinske kuće urezane u stijene izgledaju kao da vrijeme stoji, ne pada mi na pamet da to zaobiđem.

Ako me put (i vremenske prilike) posluže, svratit ću i do Amalfijske obale, bar da osjetim miris mora i limoncella u zraku.

Nakon Amalfija, planiram naći kamp negdje prema Napulju, prespavati u šatoru, a sutradan – cijeli dan posvetiti Napulju. Želim ga osjetiti punim plućima, bez žurbe, upiti njegovu energiju, haos i čaroliju.

Plan je potom kratko proći kroz Rim – bez dužih zadržavanja – i nastaviti prema Parmi, gdje ću posjetiti i prespavati kod Bebe i Haska, rodbinu moje supruge. Od tamo me čeka sjever, preko Alpa, nazad za Passau. To je u kratkim crtama plan sa određeni željama. Detaljan plan pravim dan za dan. O tome vise u nastavku... 

Promenio Petak u 19:16 član Papa del Camino

[Papa del Camino 52 Napisano pre 23 sati]

 Dan 2. Bari-Alberobello-Matera-Pompei

 

BARI

Buđenje na trajektu sat vremena prije uplovljavanja u luku Bari. Kafa u ruci i pogled prema Italiji. Sunce već počinje da grije, iako je tek sedam ujutro. Tišina jutra polako nestaje – more se umiruje, a talijanska obala postaje sve jasnija.

Po pristajanju – iskrcavanje, pasoška kontrola, kratko "Benvenuti!" i eto me – Italija. Bari je ubrzan, tipično talijanski – Talijani stoje s nogu, piju espresso kao da im gori pod petama, svi negdje žure (utorak je), govore brzo, mašu rukama i već su na gasu, a ja zelim da sto prije izadjem iz grada i guzve. 

Vožnja pored stadiona na kojem je Crvena Zvezda igrala finale Kupa šampiona protiv Marseja – mala fusnota istorije u brzom prolazu. Slikam stadion jaranu Pedji. 

Kurs postavljam prema Alberobellu. Put vodi kroz maslinike i vinograde – ali ne one sterilne, njemački precizno poredane, već prave mediteranske, niske čokote, uokvirene suhozidima, sve liči na Pelješac. Odatle je Primitivo. I burrata. Puglia.

Stajem u nekom selu kojem sam zaboravio ime. Osteria stara barem 100 god, doruckujem burata sir sa paradajzom i malo maslinovog ulja. Umacem hljeb i uzivam. Gledam neke ljude koji sjede na klupi ispred kuce. Niko mobtel ni u dzepu nema. Primjecujem da nemaju ni satove na ruci. Ocito da se ovdje vrijeme ne mjeri minutama i satima, nego danima sunca. Uzivam na maksimalno. 

 

ALBEROBELLO

Put me dalje vodi prema Alberobellu, selu koje izgleda kao da je iskočilo iz neke bajke. Trulli – tradicionalne kamene kućice sa stožastim krovovima – poredane su duž uskih ulica kao čepovi na boce lokalnog vina. Parkiram motor na ulazu u stari dio grada (ranije sam izguglao siguran parking sa kamerama i rampom) i uzimam par sati da se izgubim među tim neobičnim zdanjima.

Alberobello je pod UNESCO zaštitom još od 1996. godine, upravo zbog jedinstvene arhitekture. Trulli kuće su nastajale bez maltera – sve je složeno suhozidom – kako bi se lako mogle rušiti i tako izbjeglo plaćanje poreza. Taktika starih seljaka protiv starih poreznika, koja danas privlači hiljade turista.

Zadržavam se oko tri sata. Obilazim, fotografišem, kupujem magnet za moje kcerke, a onda sjedam na kafu ispred malenog trga s neobičnim spomenikom. Po onome što sam pročitao – a i kako sam ja to skontao – spomenik je podignut u čast partizana iz Drugog svjetskog rata. Pomalo neobičan prizor u ovakvom ambijentu, ali dodatno daje na šarmu i dubini mjesta.

[Papa del Camino 52 Napisano pre 22 sati]

MATERA

 

Nakon tri sata u Alberobellu, izvlačim se iz bajke trullija. Sunce već prži, a ja pod punom moto opremom – jakna, moto farmerke – i već pomalo ludim. Čim se malo odmaknem od grada, stajem na proširenje i ekspresno presvlačim u bermude. Automatski mi postaje mnogo ugodnije.

Nastavljam prema Materi, gradu s više hiljada godina dugom istorijom (osnovana u 5. vijeku pne) . Iz pokrajine Puglia prelazim u Basilicatu, jednu od najsiromasnijih regijua Iatalije, poznatu po uzgoju žita. Prolazim pored nepreglednih polja pšenice – izgleda kao scena iz američkog filma o farmerima.

Sama Matera se nalazi na nekoj poluplanini; imam dojam da se stalno penjem. Dolazim u grad i idem prema parkingu koji sam prethodno izguglao. Garaža, međutim, ima veliku tablu da ne primaju motocikle, pa se upućujem dalje, prema obodu starog grada. Parkiram motor ispred neke ustanove – možda opština ili tako nesto – ima još skutera, pa zaključujem da je relativno sigurno. Sa druge strane ceste je kafić s velikom baštom i dosta ljudi – dodatni plus za bezbrižnost.

Pješke krećem prema katedrali Madonna della Bruna, koja zaista dominira na ulazu u stari dio grada. Madonna della Bruna je zastitnica grada. Sasvim slučajno nailazim na jedan od najboljih vidikovaca u Materi – ostajem zatečen prizorom kuća koje su bukvalno uklesane u stijene. Nažalost, slike ne mogu dočarati osjećaj poštovanja i fascinacije koji vas obuzmu dok hodate gradom koji je kontinuirano naseljen više od 2500 godina, a čije porijeklo i tragovi zivita na ovom podrucju seže i do 10.000 godina unazad u paleolit. 

Inače, Matera je 1950-ih godina bila smatrana sramotom Italije – ljudi su živjeli u pećinama zajedno sa stokom, bez vode, struje i kanalizacije. Djeca su umirala od zaraznih bolesti, a stanovništvo se iseljavalo trbuhom za kruhom. Obnova počinje tek 1980-ih, zahvaljujući pomoći dijaspore i javnim donacijama. Grad se polako vraća u život.

Matera stiče dodatnu slavu 1993. godine kada se tu snima kontroverzni film "The Passion of the Christ" Mela Gibsona.

Kasnije je lokacija za "Ben-Hur", pa i za posljednjeg Bondov film "No Time to Die". Savršena kulisa za filmove – to je Matera. Otud valjda i preko 120 filmova snimljenih u Materi. Negdje sam prcitao, cini mi se da Wikipedia, da iz Matere porijeklo vode Francis Ford Capolla tvorac legendarnog Kum-a i Nicolas Cage.

Nekada "sramota Italije", danas – kamena duša Italije.

Nakon tri sata provedenih u ovoj arhaičnoj bajci, sjedam na motor i krećem prema gradu Potenza, preko kojeg ću se spustiti prema Amalfijskoj obali

[Papa del Camino 52 Napisano pre 22 sati (promenjeno)]

Amalfi obala (zamalo) - Pompei

 

Vozeći u pravcu Potenze, krajolik se mijenja – postaje blago brdovit, a koliko god pogled seže, sve žuti od žitarica kojima je prekrivena ova italijanska provincija. Iako temperatura pokazuje 38°C, na horizontu se navlače tamni oblaci. Pomislim: Ma nema šanse, sresam se od pomisli da oblacim kišno odijelo po ovoj vrućini.

Deset minuta kasnije – naravno – oblačim kišno odijelo, ali kasno. Mokar sam do kože. Kiša ne da pada – ona plavi cestu. Sipa takvim intenzitetom da pravi mala jezerca na putu, koja s osmijehom na licu (gotovo je, mora sam vec) i bukom pod točkovima prolazim, osjećajući se kao kamion . Mokar sam, ali je toplo, pa nije ni toliko neugodno.

Nailazim na neko selo i odlučujem skrenuti s puta da se alo sklone dok ne prodje ovaj kijamet. Selo je napušteno, zaraslo, izgleda sablasno – nigdje nikoga. Apokaliptičan i neugodan osjećaj. Tu ostajem narednih sat vremena, čekajući da se nebo smiri.

Shvativši da od Amalfi obale danas neće biti ništa, ukucavam u navigaciju kamp koji sam ranije našao za večeras. Nalazi se odmah uz ogradu arheološkog lokaliteta Pompeji. Bez obzira što sam doslovno 50 metara od jednog od najpoznatijih lokaliteta Italije, ovaj put ih zaobilazim. Jednostavno, ne želim to odraditi u žurbi. Sat vremena nije dovoljno da se razumije Pompeji. To ostaje kao razlog za povratak.

I Amalfi također.

Ulazim u grad Pompeji, sipam gorivo i kupujem hladan Heineken (ovdje je "veliko" pivo 0.66l, što mi savršeno odgovara). Dolazim u mali kamp, završavam kratku birokratiju i parkiram motor. Tu je još jedan stariji biker sa svojim motorom – kampuje sam.

Kamp u kojem završavam dan  je tih i djeluje domaće. Nalaze mi mjesto pored nekog zidića, zaklonjeno, taman za mene i moj šator. Dok ga rasklapam, pomaže mi komšija – biker Martin iz Augsburga. Penzioner, vozi Moto Guzzi 850 tt – prelijep, elegantan motor, sa svim talijanskim vrlnama i manama. 

Martin je ovdje već sedam dana jer mu je motor u kvaru – nešto oko elektronike. Zajedničkim snagama podižemo moj šator. On onda ode do obližnjeg marketa da nam  donese hladno pivo, a ja ostajem da raspremim stvari i istuširam se. Inače, šator sam kupio prije par godina u Lidlu, taman pred koronu – koristio ga samo jednom, na kampovanju uz Neretvu. Iglu oblik, ali mu je prednost što ima crnu unutrašnjost koja ne propušta sunčevu svjetlost. Ne bude me prvi zraci sunca – šator ostaje ugodno taman i kad je napolju pakleno. Drugi sloj je vodonepropusan do ne znam koliko milimetara – nisam baš imao volje testirati to ozbiljno. 

Tuš me vraća u život – od puta, prašine, sunca, kiše... Martin se vraća s pivom, sjedamo ispred njegovog šatora i pijemo Birru Moretti. Kasnije dijelimo i moj Heineken, pola-pola, u dvije čaše. Razmjenjujemo priče. Martin putuje svijetom – naljepnice na njegovim koferima govore više od riječi: Maroko, Turska, Nordkap, Francuska, Portugal...zavidim njemacčkim penzionerima. 

Nudim mu da mojim motorom skoknemo negdje na pizzu i još jedno pivo. Zahvaljuje se – kaže da ima neko povrće koje upravo planira da pripremi. Vadi plinsko kuhalo, tavu, ulje – i krene lagano da miješa obrok. Raspitujem se za kvar – kaže da su mu rekli „7 do 14 dana“. Mjesa povrće kao da ima svo vrijeme svijeta. Gledam ga i razmišljam – da sam ja u toj situaciji, ne bih zvao servis pet puta na dan, nego bih jedno pet država ispreturao, što sam, što preko prijatelja. A vjerovatno bih i po kampu hodao kao kakav duh u krizi identiteta. Martin? On miješa povrće i pije pivo.

Biće šta bude.

Divim se toj ravnoteži, mirnoći, disciplini. Zamišlja sebe hospitalizovanog u odgovarajućoj ustanovi... Tako smo razičiti, a dijelimo istu strast.

Rastajemo se do jutra i dogovaramo jutarnju kafu.

Ja se odlučujem ipak zaputiti do gradića Pompeja – nisam daleko, taman za večeru. Guglam gdje lokalci jedu pizzu. Nalazim pizzeriju naziva Il Maradona della Pizza. Od preko 500 recenzija – sve 5.0. Nemam dilemu.

Parkiram na pločniku preko puta i sjedam na terasu. Terasa djeluje kao neka šala – plastični stolovi, PVC mušema, sve nekako nakrivo, kao da je more svaki dan zalije. Naravno, to dodatno pojačava doživljaj. Naručujem pizzu Margherita sa fior di latte bufala mozzarellom, i neko lokalno craft pivo jer Moretti nije dovoljno rashlađeno.

Ljudi – to je neopisivo. Inače nisam onaj što slika hranu i pada u nesvijest od odusevljenja. Ali ova pizza... Ova pizza je nešto sasvim drugo. Nakon nje, mogu razumjeti sve – i kečap, i majonezu, i sve moguće varijacije koje ljudi stavljaju kod nas. Jer kad ti je jednom referenca ovo što sam večeras jeo – jasno ti je koliko toga što mi zovemo „pizza“ to uopšte nije.

Ne želim podcjenjivati naše restorane,daleko bilo, ali ne mogu sakriti oduševljenje.

Vraćam se u kamp, zaspivam trenutno.

Sutra – Napulj. Glavni cilj ovog putovanja. 

Danasnji dan Bari-Alberobelo-Matera-Popei cca 360km

 

Promenio pre 21 sati član Papa del Camino

[sst 354 Napisano pre 18 sati]

Em sam se uželeo vožnje, em sam gladan ... Hvala