Vidi ovako...
Izadješ na ulicu, samo tetki da daš lekove, ne staviš nokšir na glavu, a i 40 stepeni je pa ti i jakna smeta... i onda takav bandoglav buntovan, pravi bajker u srcu, ne ispratiš baš najbolje situaciju na drumu, i "malkice padneš"...
imaš varijantu 1: Poginuo si, (ne)dužni vozač kome si se rasprostro po šajbi te nosi ostatak života na duši, odgovara za ubistvo u saobraćaju. Tvojoj porodici je teško do 40 dana, oko 6 mjeseci te tu i tamo spominju, a na prvu godinu ti dodje dva - tri dobra, baš dobra prijatelja i to samo oni koji nisu na poslu... Druge godine si postao 5 parcela, treći red, 17 grobno mesto. Uplatnicu za održavanje doo "večna kuća" šalje jednom godišnje. Onaj kojij te je razvukao odlazi na godinu do tri u tvorza, u slučaju da ima porodicu, ona se ili raspada ili žestoko pati zbog smanjivanja kućnog budžeta. To što si se doživotno usrao u živote najbližih u tvojoj familiji (djeca, žena, roditelji) i u dugotrajno u živote drugog učesnika tvog debilizma oseća samo par ljudi.
Varijanta 2: Preživeo si, polomljen si. Tvoje lečenje plaćam JA kroz zdravstveno. Tvoju invalidninu / preranu penziju plaćam JA kroz penziono, popravku vozila takodje plaćam JA kroz obavezno osiguranje, dodaj tu još i dnevnice svih onih koji su morali da izadju na saobraćajku: policajaca, hitna, vatrogasci (da speru sve tečnosti koje su ostale od žuljanja tvog i tela tvog divnog motora po asfaltu), takodje plaćam JA kroz PDV. Ne treba zaboraviti ni dodatne troškove u vidu kašnjenja, problema u dostavi, logističkih problema i ne obavljene poslove svih onih koji su imali sreću da čekaju uvidjaj u koloni možda čak i nekoliko sati... Na kraju, ako imaš sreću, malo će da te bole zglobovi na promenu vremena, a ako baš i nisi imao sreće, raspon mogućih ograničenja je od Duleta Vonabibajkera pa tamo do nekog fikusa / filadendrona kome kašičicom dodaju papicu a gnojivo skupljaju pelenom...
I onda? Hoćeš li i dalje da se kurčiš?
Pamet u glavu, opremu, i jako jako oprezno!
onda bolje ni da ne sedamo na motor.
Isto to mi kaže žena kada želi da me otrgne od motora... Opremu ne pominje, samo kako će ona sama sa troje dece... I šta mi je bitnije u životu...
I pored svega toga i dalje vozim...
svako iole normalan, posle razmišljanja bi se zauvek odrekao motora. Naravno da su mi deca, žena, cela porodica na prvom mestu, da mije neki cilj da od njih napravim ljude, iškolujem, postanem deda...
A ja opet i dalje vozim...