Posle šest godina...
2007 godine, datum mi nije poznat. Posle veoma uspesnog osamnaestog rodjendana sa jos par ljudi u vidno alkoholisanom stanju odlazim na obližnje brdo (Crvena Stena) iznad Bajine Bašte. Vreme dva, tri sata posle ponoći. Kolona od jedno petnestak ljudi se vukla nekom izmisljenom putanjom u nameri da se dočepaju vrha i tamo ispiju par paketa APATINSKOG piva 2,5L. Pri samom vrhu pocinje da me hvata vrtoglavica i sa čela kolone ostajem u začelju. Hvatam se za drvo, ostali odlaze. Lagano osećam eroziju tla ispod svojih NIKE patika. Ali i dalje ne želim da pustim tri flaše piva koje koje sam obgrlio levom rukom. Desna ruka popušta i krećem da se kotorljam niz veoma veliku nizbrdicu. Kao da je trajalo satima tako mi se činilo. U jednom momentu zakačinjem nogom za neko drvo, koleno mi iskače. Kotrljanje se i dalje nastavlja, a ja gubim svest.
Otvaram oči, odavno je svanulo. Ležim u šumi, motam u glavi šta mi se dogodilo. Ustajem i osećam nenormalan bol u kolenu, izgreban sam po rukama i licu . Fali mi desna patika i dobar deo desne nogavice. Krećem dalje, jedva se vucem, a ispred mene par kvadrata kupina... Prolazim korz tu agoniju, dovlačim se do puta. Ni jedan taksista neće da me primi u vozilo. Odatle se vukoh jos dva kilometra do kuce peške.
I posle šest godina danas prvi put odem na tu stenu da se prošetam i malo fotografišem. Posle par sati provedenih na steni odlučujem da krenem niz šumu, kroz stenje, drvlje i kamenje...
KAD SE ISPRED MENE POJAVI U NAJMRAČNIJEM DELU SUME MOJA PATIKA!!!
p.s.
Malo se ofucala, a tada je bila glanc nova! Obučena prvi put taj dan...