Ksarovi i ostala cudesa Tataouina i Matmate Kad malo bolje razmislim, a vezano je za onu pricu iz prethodnog poglavlja, imao sam i ja fazu dubljeg odnosa s motorom. Sa 16 godina vozio sam APN 4 ili 6, ne sjecam se vise. Nakon pucha i automatika bio je to vec ustaljeni red. U garazi je bila vespa od starog. Nisam mogao smisliti taj motor. Medjutim, apn je postao dosadan vrlo brzo, izbora nije bilo, i malo pomalo vespa je nocu izlazila iz garaze. Sve dok je nisam preuzeo tihim pucem. Bila je, u nedostatku drugog, moje jedino prevozno sredstvo. Pazi sad izjave: "Postala je dio mene." Ko je sad bajker, a? Doslovno, dio mene: Stala je brojati kilometre na nekih 80000, a presla je bar jos toliko bez sata. Prednji kraj je, istina, presao upola manje. Dobar je to bio motor. Ili sta vec je. Blazeni dvotaktol, blijedozuta posudica za ulijevanje istog i kljuc od svice. Pere me nostalgija. Ili, grublje receno, prolaznost. Vratimo se mi u Tunis. Obisli smo par Ksarova oko Tataouina. Ksar je u slobodnom prijevodu nesto kao pustinjska utvrda. To su berberske nastambe i sela u kojima se dijelom zivjelo, a dijelom ih se koristilo kao skladista hrane, ulja i ostalih ziveznih namirnica. Ksar Ouled Soltane, juzno od Tataouina, nas je sljedeci cilj. To je ujedno i nasa najjuznija tocka na putu. Ouled Soltane je, kazu, medju najljepsim i najocuvanijim. Mislim da su u pravu. Ovako to izgleda unutra... ...ovako prema vani. I jos malo... Unutar samog Ksara nalazi se mala galerija i, vjerovali ili ne, internet cafe sa dva kompjutera iz doba studentskih dana Billa Gatesa. Mladi vlasnik male galerije dobar je poznavatelj povijesti i jedan od rijetkih koji govori odlican engleski. Odrzao nam je malo predavanje da razbije dosadu, a mi smo zauzvrat kupili dvije njegove slike za cijelih 40 kn. Gladni smo. Sjetio sam se da je gospodja Nada preporucila dobar restoran u Ksaru Ouled Debbab. To je na drugoj strani. Idemo lagano. Usput smo se malo pogubili pa smo za pravac upitali jednu babu. To me uvijek podsjeti na devedesetogodisnju babu jednog mog prijatelja koja kad je pitaju za nesto, a ona ne zna, odgovori ovako: "Moj sjor, da me jebete ne bi vam znala rec di je !" Ksar Ouled Debbab. Cisti turizam. Daj ljudima ono sto traze. Totalna suprotnost onom prije. Ovako to izgleda unutar zidina... Posto smo i ovdje bili jedini gosti, gazda je inzistirao da nas provede imanjem te nam pokaze dio koji pretvara u hotel. A mi gladni. Ovaj se navio na francuskom ponosno pokazujuci "prototip" sobe. Jos bi mi tamo bili da nisam odlucio napravit rez kazavsi da nam se zuri. Evo sobe: Evo i proljev u elementu: Rucak je, moram priznati, bio odlican. Zna teta Nada di se dobro jede. Kao sto vidite do sada nije bilo slika hrane. Za to cemo na kraju odvojiti malo poglavlje. Nakon rucka pravac Matmata. Al ne bilo kako. Terenom, samo terenom. ...mak-makadam, mak-makadam, mak-makadam, makadam...(ovo ide uz muziku iz Baltazara, probajte) Ovaj dio puta mi je posebno drag. Prekrasno. Nigdje nikoga. Nemamo puno slika odavde, zato mi vjerujte na rijec. Cijelo popodne smo se vozali ovim planinama i brezuljcima izmedju Tataouina i Matmate. Bez putokaza. Gustali smo "ka prasci". Nisam od onih koji slusaju muziku u voznji ali sam u par navrata pomislio kako bi bas volio poslusat jednu pjesmu. Da putopis bude multimedijalan u potpunosti, ovo mi se slusalo. Bas u ovoj izvedbi: I predvecer...Matmata... ... slijedi nastavak... Matmata, Mustafa Majfrend i Đorđe Lukas...

Ksar Ghilane i Kamena pustinja Stigli smo u Ksar Ghilane i trazimo smjestaj. Prvi kamp i dogovor pada. Spavanje u beduinskom satoru, vecera i dorucak za male pare. Ovaj put nismo jedini gosti. U cijeloj oazi, osim nas, jos je dvoje gostiju. Francuski par s dreadlocksima u svom 4x4 kamionu-kamperu. Sve u oazi radi jer uredno dolaze Toyote s Japancima koji masno placaju da ih se ovdje dovede iz turistickih resorta. Sama oaza poznata je po tom malom jezeru, izvoru tople i slane vode. Inace, sve je ovdje podredjeno turizmu ali osim tog izvora i lagane dostupnosti s istocne strane nije oaza nista posebno. Ima nekoliko puno ljepsih ali manje poznatih oaza dublje u pustinji. Obilazak oaze motorima... Nas kamp... Nas smjestaj... Kad smo vec kod smjestaja u satoru, sjetio sam se necega odnedavno. Sretnem jednog poznanika i ovaj me pozove na nekakav moto susret. Kazem, ne idem na moto susrete, a covjek stane pa se cudi. Kao, vozis motor, bavis se motorima, a ne ides na susrete!? Pokusam mu objasniti da me to ne zanima, da nije moj tip zabave te da mi moto susret spada u kategoriju vjencanja i sprovoda. Negdje izmedju. Da se razumijemo, nemam nista protiv susreta, klubova i ostalog ali jednostavno nisam taj. Ovaj me vec pomalo krivo gleda. Sta nisi u klubu nikakvom? Jesam, kazem, mislim da sam jos upisan u lokalni videoklub. To je jedini klub u kojem sam ikada bio. Osim pionira, naravno. Jos dobacim da ne volim nikakve oblike pripadnosti, pogotovo ne one koje ukljucuju hijerarhiju, cinove i uniformiranost pa makar sve skupa bilo na nekakvoj formalnoj razini. Sad vec poprilicno uzrujan, glumeci zajebanciju, pita zasto uopce vozim motor. Nevjerovatno. Covjek me nastavio gledati pogledom kakvim ni punicu ne gleda. Vjerovatno poprilicno strsim u njegovom idealnom bajkerskom svijetu. Antibajker. Najbolji prijatelji mi nemaju nikakve veze s motorima, ne idem na susrete, ne zanimaju me klubovi, ne pratim moto utrke. Ima li jos sto? Ima, kako da ne. U razgovoru ga bocnem, onako usput znajuci za njegove sklonosti, kako mi nije jasno kako netko naziva motor bebom. Ili macom. To mi vec lagano ulazi u domenu zdravstvenog problema. Volim motore ali ih smatram strojevima te mi je izrazito tesko ugurati ih u svijet zivih. Ipak je to samo sredstvo koje mi donosi ugodu. Voznju. Nikakvo glancanje i lickanje, a pogotovo ne zaljubljeno tepanje stroju. Slag na kraju bio je razgovor o jednom mom putovanju. Naime, na upit o spavanju spomenuo sam da mi je sator dobar na slikama ili u ducanu kamp opreme te da preferiram mekane podloge i krov nad glavom. Ajme! Nisam uspio promjeniti njegov "koja pickica" pogled ni priznanjem da mogu prespavati u vatri, vodi i nabujaloj rijeci ukoliko to zahtjeva situacija. Cak ni spominjanje proslosti i spavanja u opakim uvijetima nije promjenilo pogled u njegovim ocima. Nista vise nije pomagalo. Tonuo sam sve dublje. Jednostavno, cak i kad mozes te imas uvjete spavati pod krovom moras to odlucno odbiti i uzdignute glave podignuti sator. Sve drugo se ne vazi. Ipak je spavanje na tvrdom to sto odvaja avanturistu od ostalih. Razotkriven sam. Ako sam ikada imao truncicu avanturistickog duha sada je definitivno raspuknuta. Kriza mog bajkerskog identiteta je na vrhuncu. Dakle, da rezimiramo, najbolji prijatelji mi nemaju veze s motorima, ne druzim se s bajkerima, ne idem na moto zabave, nisam u moto klubu, ne spavam u satoru (osim u onom povise), drugi mi peru motor. I jos vozim quadove. Imam i skuter. Jebote! Moj poznanik me s pravom gleda kao izroda. Oduzmite mi motor i bacite me lavovima! Vratimo se mi u Saharu. Ksar Ghilane u par slika... Predvecerje za opustanje. Jedni se buckaju... ...drugi citaju Slobodnu Dalmaciju... ...dok ostali zdusno navijaju pred plazmom. Dok sam se jos malo vozao po okolnim dinama, Ivan se odlucio na prilicno nepromisljen potez. Zamijenio se s beduinom. Motor za konja. Taman sam se vracao kad vidim nekog zamotanog u crnu maramu kako u punom gasu izlazi iz zavoja. Na pijesku, naravno. Motor samo sto ne izleti ispod njega. Prvo sam pomislio da se Ivan ludira, a onda vidim da mi ovaj mase da podjem za njim. Nisam imao sanse pratiti ga. Taj je vozio ko ludjak. Dok sam ga ja pokusavao stici ovaj se vec okrenuo i nazad. Ne sjecam se da sam ikad vidio duzu voznju na rubu pada. Totalni ludjak. Kad smo se vratili do Ivana, vidim mu na faci da je skuzio kome je dao motor. Imao je srece. Ovaj se jos hvali kako je uhvatio 140. Evo kamikaze... Ivana su slikavali ostali beduini... ...i on njih. Kamikaza na svojoj pili... Kasno navecer u kamp su stigli Talijani. Njih desetak na raznim enduro motorima uz potporu par terenaca koji im nose prtljagu. Jos se cude nama sto smo pretovareni dosli pustinjom. To su ujedno i jedini motoristi koje smo sreli na cijelom putu. Sto je stvarno cudno. Mislim da je sad najbolje vrijeme za odlazak u Saharu. Najveca temperatura bude oko 17. I to tek popodne. Tako da su uvjeti za voznju idealni. I nema nikoga. Nema turista, nema guzve. Ne trebas se bojat da ce te iza dine pogodit Land Cruiser pun Japanaca ili Talijana. S kamikazom za volanom. Evo sad i fancy strane Ksar Ghilane... Onda ide ovo... ...pa ovo. Jutro je. Evo temperature u 8 sati. Da znate otprilike kako je bilo u 4. Nije ni Sahara ko sto je bila. Prije puta, dorucak... Malo da vidite grupu turista koja je dosla terencima na jutarnje kupanje... Ajmo mi dalje... Prvi dio jos malo juznije od Ksar Ghilane, a onda se blago penjemo na zapad prema Tataouinu. Malo smo se opet pogubili... I onda dolazimo u Kamenu pustinju... E ovo je posebno zahtjevan teren. Vozi se dosta brzo, jako su opasna kamenja, a svakih toliko su bazeni s dubokim pijeskom i manje dine. Tako da se svasta zna desit. Cak i najboljima. Vozili smo na otvorenim djelovima negdje izmedju 80 i 100 jer put dopusta tu brzinu. Moras izbjegavat kamenja sto vire i onda iznenada naleti zona dubokog pijeska. Udri po kocnici i onda pred samim pijeskom opet pun gas s pustenim volanom. Ludo ali ucinkovito. Cim smo naisli na normalan znak znali smo da se cesta blizi... Chenini, prekrasno mjesto... Kakva kamera, takvi filmovi. Bolje nemamo. Nakon Cheninia idemo za Tataouine. U obilazak par okolnih Ksarova. ...slijedi nastavak... Ksarovi i ostala cudesa Tataouina i Matmate

Napad na Saharu - pokusaj drugi Dorucak. Jedini smo gosti u svakom hotelu do sad, osim onom prvom u Tunisu, pa nas drze ko malo vode na dlanu. Cak smo danas od djecjih radosti dobili tri marmelade svaki. Veselju nije bilo kraja. Vadimo pile iz hotela i pravac Sahara. Prvo mi padne motor s bocne nogare. Dobar znak, kao ono "slomi nogu" u kazalistu. 5 stupnjeva. Nije lose za Saharu. U pocetku ima tragova i nije problem pratit "put". Problem je vozit. Malo smo teski al se ne zalimo. Sad je vec malo toplije... Postoje tri mogucnosti za doci Saharom iz Douza u oazu Ksar Ghilane. Laksi put je vecinom po manjim dinama, onaj tezi ide dijelom rubnim podrucjem sa vecim dinama, a najtezi put je onaj po velikim dinama. Taj najtezi je samo ponekad prohodan i to s hard endurom u vise dana. Dakako, postoji i obilazna varijanta za koju se odlucuje vecina. Mi biramo ovaj srednji put uz par varijacija na temu. Kad kazem put shvatite to uvjetno jer u jednom trenu tragovi se razilaze i nestaju pa ste prepusteni zvijezdana, suncu ili u novije doba GPS-u. Voznja u dubokom pijesku... Uz pomoc mog gurua pokusat cu objasniti osnove voznje po dubokom pijesku. Ovako on to tumaci. Imas pet osnovnih pravila: 1. Uvijek pogled onamo gdje zelis ici, nikako pogled u prepreku. Ovo je inace i osnovno pravilo svake terenske voznje. 2. Gas... 3. Gas... 4. Gas... 5. Samo gas... Voznja u dubokom pijesku ima neke svoje zakonitosti. Motor mora bit dovoljno brz da izadje i vozi povrsinom pijeska. Tezi motor, veca brzina. Medjutim, glava uvijek trazi drugi izlaz. Otpustanje gasa. U ovom slucaju to je kobno. Samo dodatno otvaranje gasa izvlaci vas iz gabule. Druga bitna stvar je pustanje volana. Ne mislim doslovno. Jednostavno pustite da motor vodi, vi radite samo manje korekcije. Volan uvijek mora biti bez opterecenja. Najveci problem su duboki kolotrazi. Bar meni. Izbace vas iz putanje momentalno ukoliko im se podsvjesno opirete. Meni je u svakom slucaju lakse proci vecu dinu nego bazen pun kolotraga. Kod prelaska preko dina najveci problem predstavlja ono sto je s druge strane. Ako je dina s druge strane otpuhana, a dosli ste prebrzo, najebali ste. Ako ste spori, ukopani ste. Tajming je bitan. Par puta mi se desilo da sam dosavsi na vrh dine vidio da nema druge strane. Jezivo. I dovoljno visoko da se nabijes na prednji kotac. I onda 300 kila oplete po tebi. Kad se udje u stos postane to veoma zabavno. I naporno. Jos jedna stvar je zanimljiva. Vec nakon pola sata voznje osjetite kako zadnji amortizer vise ne vrsi svoju funkciju. Na svaku grbu udara do kraja. Kad se skinete s motora i pokusate ga dotaknuti samo sto ruku ne oprzite. Mozete mislit kakvo je ulje unutra. Prije voda nego ulje. Dolazimo u zadnju postaju prije tezeg dijela. Cafe u Sahari. Gazda je iznenadjen sto nas vidi. Nema bas gostiju u ovo doba pa smo mu dobro dosli. Clanak s naseg puta izlazi ovdje... Vrijeme je da se krene. Imamo mi jos veslat... Nakon nekog vremena ostali smo bez vidljivog traga. Neobicno i pomalo zastrasujuce. Najljepsi i najzabavniji dio...velike dine... Doslo je vrijeme da saznate. Jos uvijek nisam siguran jel dobro sto otkrivam tajnu. Odakle je Fatamorgana? Sahara. Bez vode smo, iscrpljeni. Dolazi ona. Fatamorgana. U halji bjeljoj od poljudskog sjevera u ljetnom derbiju, glave umotane beduinskom maramom pod kojom sjaje prodorne plave oci. Evo je na 2:35. Pruzam ruku ne uspijevajuci izustiti glasa. Fata otvara svoj pokretni frizider sumnjive kineske kvalitete i vadi nekoc poznatu zdepastu bocicu orosenu kapljicama hladnoce. COCTA. Zadnjim atomima snage zamasem glavom lijevo - desno. Ispucale usne urliknu: "Koji ti je k****, ne pijem gazirano !!!" Fata zastane, ispustivsi svoj otvarac za boce u obliku bivse Juge. Otvarac klizne niz bedro, zavezan negdje unutar halje. Opet posegne u friz i izvadi polulitarsku bocu najbolje vode na svijetu. RUMKE. Voda posebne kakvoce utocena na nepresusnim izvorima podzemnih garaza Joker centra. Pruzi mi bocu i odmakne se. Ne mogavsi se zahvaliti rijecima pokazem na svoju majicu. Fata pogleda, nasmije se, te na tecnom balkanskom uzvrati: "Fala! Nego, sto radis bolan ovde Dalmatinac?" "Malo se vozin, a ti?". "Nasla oglas na internetu pa dosla da vidim. Kao, traze neku Fatu. I ostala. Sad mi je ovo poso. Dubliram orginalnu kad ova ide na skijanje ili bolovanje. Ajd, zivio!" "Zivila Fato!" Eto sto ti je globalizacija. Fatagrafit... Dolazak pred oazu Ksar Ghilane... Svecano polaganje motora u pijesak. Bez pada kroz Saharu... Evo odakle smo dosli. Nije lose, a? Vilica na kojoj je prije puta frisko promijenjeno ulje i dodani distanceri od 2 cm. Sad zamislite dokle bi isle da nema distancera. Stigli mi u Ksar Ghilane. Vrijeme je za obilazak oaze i papicu. I neki smjestaj da nadjemo. I tus obavezno. O tome u nastavku. ...slijedi nastavak...Ksar Ghilane i Kamena pustinja...

prije 20 dana

Napad na Saharu - dio prvi Nemamo sta razmisljat. Idemo odmah u pustinju. Prvo par sati da udjem u stos pa ozbiljni ulaz u Saharu. Imam nesto iskustva u voznji na pijesku iz Juzne Afrike ali je razlika ponoviti isto s dinama i pretovarenim motorom. Sto se Ivana tice, on je na africkom pijesku doma. Posto se i nismo bas predstavili na pocetku price, za sve one koji nisu upoznali Ivana, rijetkog Hrvata koji ne zna maternji jezik, mogu to napraviti u nasem putopisu iz Juzne Afrike. Da se ne ponavljam. http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,121736.0.html Iz Douza krecemo u obilazak okolinih sela. Dio cestom, dio pustinjom. Lagano zagrijavanje... ...pa malo zesce zagrijavanje... Evo i filmic... ...pa malo plivanja... Dosta je bilo zajebancije, idemo na dine... Nakon trece ili cetvrte dine, penje se Ivan na sljedecu ispred mene. Idem za njim. Evo sto me ceka s druge strane. Zar nije sramota da ce covik s kamena, koji je zadnji put vidio pijesak na plazi u Ducama kraj Omisa, morat davat satove voznje coviku rodjenom na africkom pijesku? A sad ozbiljno. Svatko ko misli da je ovo bezazlena situacija grdno se vara. Ivan je preletio volan i usput slomio vizir. Zasto se to desilo nekome ko je na pijesku doma. Lako smo dosli do zakljucka iskopavajuci motor. Naime, nalazimo se na rubnom dijelu Sahare, a upravo je prosao tjedan gadnih kisa. Nekih pet do deset centimetara pijeska na vrhu je jos uvijek vlazno i to moze iznenaditi vozaca. Cim taj tezi sloj pocne nenadano ukopavati prednji kotac u silaznoj putanji, nema vise povratka. Nije to nista strasno da nam pomrsi planove ali moramo otici do prvog sela rjesiti vizir. Ostao je ostar dio koji strsi i nije bas pozeljno sarati pustinjom s necim takvim pod vratom. Stizemo u Zafrane. U boksu su vec spremni. Malo piljenja... ...malo brusenja...i zavrsni touch. ...Ta-na-na-na... "Designed by Zafrane" Evo sto su rekli: Promatrajuci s konjuktivno subjektivnog aspekta to je delikatan primjer senzibilnog elementa koji intezivno pretendira u ortocentricnim koncentricnim individualnim emocijama! Pininfarina (citat iz mjesecnika "Italian Design") Cool! Bruketa i Žinic (citat iz magazina "Story") Neš ti! Odusevljeni gradjani Dalmacije (citat s ulica) Ajmo mi nazad u pustinju... Dosta je vjezbe. Odluka je pala. Idemo jos danas bez viska prtljage kroz Saharu do oaze Ksar Ghilane. Ako ne stignemo, spavamo vani, ako stignemo, dobro je. I sutra nazad po stvari. Pocetak je bio obecavajuci. Na pravi put nas je izveo lik na motoricu kojem je lanac ispadao svakih dvjesto metara. Kad smo se ponudili da mu pomognemo oko lanca, odbio je rekavsi da je to u redu. Vjerovatno covjeka zabavlja i nije mu dosadno. Izasli smo na "put" koji je u pocetku vidljiv, a svakim kilometrom tragova je sve manje. Sve je bilo kako treba dok nismo zasli dublje u pustinju. Nakon sto je moj "Pastrana" zastranio na jednoj dini te izveo atraktivan skokic, cujem kako puca plastika. Vidim njegovu tablicu i zadnji kraj naslonjene na gumu. Nije dobro, vjerovatno amortizer. Gledamo, nije amortizer. Cijeli zadnji kraj visi. Dobro je, rama je pukla. Zasto kazem, dobro je. Naucio sam jednu stvar u Africi. Kad vec ovdje imas kvar na motoru, najbolje da je bilo sto vezano za zeljezo. Ovdje uvijek ima stotinjak aparata za varenje po kvadratnom kilometru. Doduse, nama je otegotna okolnost trenutni polozaj ali to nije nista sto dva pristojna mladica ne mogu rijesiti. Skidamo Ivanov kofer, sljedi pregled stanja. Kao sto vidite po boji puknuca bilo je to naceto i prije. Sto sam i pretpostavljao. Svatko ko zna sta ovaj motor prolazi mogao je ocekivati ovako nesto. Inace Ivan u svom zadnjem kuferu nikad nema ispod 20 kila. A ovaj nosac je idealna poluga. Zadnji put je dosao kod mene sa desetak baterija sa svih svojih motora. I jos par stvarcica. Mislite da taj uspori na lezecim policajcima? Inace ga se cesto moze vidjeti kako svoj mali motor vozi na svom velikom motoru. Probat cu jednom nac sliku. Dakle, nismo iznenadjeni. Ni uvrijedjeni. Ovo je slikano kad smo vec podigli zadnji kraj. Donja strana jos donekle drzi. Plan je da nosim njegov kofer, a Ivan ce nazad lagano. Jako lagano. Prije svega, marenda. Kofer je kod mene. Vjerujte, nije nimalo lako voziti duboki pijesak bez mogucnosti pomicanja nazad. Zanimljivo iskustvo. Ponekad je bilo brljavo... ...ali zanimljivo. Prvi slobodni majstor je nas. Birali smo ozbiljnijeg. Malo projektiranja u letu i idemo u proizvodnju. Prvo s jedne strane... ...pa s druge... ...pa s trece. I evo ga. Lakse nego gumu promijeniti. Da vide ovaj rad u Yamahi uzeli bi ovaj uhodani duo pod svoje. "The Mean Machine" je opet u igri... Majstor je svoje zaradio za danas pa je pala cajanka. Cajanka i s nase strane... Bilo je tu jos bijesnih pila... Gledajuci kao pravi Dalmatinac ljude kako rade, dosao sam do zakljucka. Bili smo podtovareni sto je otvaralo prostor za prilicnu slobodu nasem "Travisu". Dakle, sutra napadamo Saharu pretovareni. Tako ce moj kolega imati manje prostora za egzibicije, a ja cu imati vise prostora za valjanje. Po mojoj slobodnoj procjeni smo negdje oko 300 kila. Bez sofera. Mislite da ce nama to biti problem? "Joj kad ovo veceras montiram pa izletim u grad. Sve su zene moje!" Sudeci po naljepnicama, ovdje tankaju samo pravi muzevi... Ovo je jedini motor koji smo do sada vidjeli u Tunisu. Glavna faca u selu. Sigurno nacelnikov sin. Vecera. Vrhunski chef... I spavanje. Sutra je dan D. Ustvari, dan S. Sahara. ...slijedi nastavak...Napad na Saharu - dio drugi

Ma kakav Romel i njegovi puti... Nakon Chebike idemo se provozat planinama. Toliko je puteva, staza i cesta po tim planinama u okolici Tamerze i Redeyefa da bi nam trebalo par godina za sve ih obici. A lokalci za svaku kazu: "E bas je to Romelova pista". Odlucili smo otici na planine izmedju Chebike i Redeyefa, izbjegavati asfalt i uzivati u terenu i prirodi. Iskreno, jebe nam se za Romela. Imamo mi svoje pute. Pitaj pastira na motoru i nemas greske... ...a za uzvrat, pomozi mu vratit zalutalo blago. Jos malo price o motorima s nasim lavom... Ode nas prijatelj za stadom... Vidjeli smo mi put kojim bi se moglo do planine ali zar nije lakse ovako... Na samom usponu na planinu naisli smo na asfalt. U susret nam dolazi lik na motorinu i spominje nekakve mine. Kao, pocekajte malo tu i kad cujete BUM mozete dalje. Posto se temperatura popela na pristojnih 17, iskoristili smo pauzu za oslobadjanje od viska odjece i laganu marendu. Doslovno. Molimo zene koje prate putopis da posalju decke i muzeve da bace smece. Ovakvi prizori se ne vidjaju cesto. Iskoristite to. Marenda... Zar nije u najmanju ruku cudno da zemlja u kojoj nema vode ima tri puta jeftiniju flasiranu vodu od nas, zemlje koja ima vode u izobilju. Netko tu nekoga... Evo nas Bosko Buha... ...samo mi nismo culi nikakav BUM. Ajmo mi na planinu, mozda se covjek salio. Ovo dalje nemam sta komentirat... Ovdje negdje se zacuo jedan BUM. I jos malo... A sta cu kad volim ove planine... Malo uzivo... Dosta je bilo. Idemo dalje, na jug. Plan je doci u Tozeur pa cestom preko slanog jezera do Douza. Ko pita ne skita... Ko pita ne skita 2. dio ... Dosli u Tozeur i bauljamo gradom... ...kad odjednom zacujem iza ledja: "Alo, stanite, stanite!" I to na hrvatskom. Okrenem se, neka zena stoji na ulici i vice za nama. Vratimo se i zena stvarno govori hrvatski. "Odakle vi ovdje?", pita. Uzvratim istom mjerom: "A odakle Vi ovdje?" "Pa ja ovdje zivim", kaze gospodja. Dakle, situacija je sljedeca. Gospodja Nada, kako je zovu kod nas, rodjena je Austrijanka koja godinama dolazi u Hrvatsku gdje ima dvije kuce, u Makarskoj i na Hvaru. Govori tako dobro nas jezik da ne mozes prepoznati odakle je. Inace, gospodja ima i par kuca u Austriji, jednu na skijalistu, dvije u Becu, kucu u Tunisu, Indoneziji i ko zna gdje ne. Prosla je cijeli svijet uzduz i poprijeko nekoliko puta. Ona i muz vode veliku firmu u Austriji i spremaju se za prodaju iste i penziju. Odmah nas je pozvala na rucak kod sebe. Domaca spiza. I juhica. Nije nam bilo mrsko. Gospodja Nada je zakon. Jos malo Tozeura... ...i onda jezero. Netko ga koristi za ludiranje, mi ozbiljniji razgledamo. Malo smo se i vozali. Kazu da je sol dobra za motor... I napokon, Douz, vrata Sahare. Potraga za hotelom. Kako saznati pravi li se brkati Ahmed da ne zna engleski? Jednostavno, ako nosite pravu majicu. Dakle ovako, pregovaram ja sa brkatim covom na recepciji o cijeni hotela. Njegova prva cijena je 60 Dinara za dvoje. Odmah u glavu pokusam sa starim trikom, pricom da smo prethodnica ekipe s kojm dolazimo dogodine i nudim mu 20 Dinara. Ovaj uporno na francuskom trazi najmanje 50 Dinara. Kao, i to je malo, zena rodila ko zna koje dijete, rodbina gladna, stara majka umire i ostale fore. Vadim ja svog jokera doslovno iz rukava. Pokazem mu svoju majicu i malo podebljam pricu o 25 ljudi koje vodimo dogodine. Ahmed se nasmije i mi spavamo za 35 Dinara. Ne bih se zakleo da nisam i ovako platio puno al bar znam da i Ahmed zna engleski. Evo majice: E da, sve je to ukljucivalo i poseban tretman za motore. Vjerujte mi, imali su bolju sobu od nas. Sliku zahoda necu stavljati. Mozda netko upravo vecera. Dakle, stigli smo u Douz, nasu stanicu za napad na Saharu. ...slijedi nastavak... Napad na Saharu - I i II dio

Michelin T63 i Ivanova zadnja Sahara Evo, sad cemo dalje

Planine i kanjoni Tamerze i okolice... Nedavno je bilo razgovora o tome zasto se putuje. Ne znam za druge, ja putujem za osjecaj. Onaj osjecaj kad dozivis ljude, njihovu kulturu i nacin zivota. Posebno kulturu razlicitu od tvoje. Putujem za onaj tren u kojem iskreni smjesak domacina razbije jos jednu predrasudu u mojoj tintari. Zasto motorom? Motor je tu samo sredstvo. Najbolje sredstvo za postizanje jos jednog cilja. Cilj je opet osjecaj. Osjecaj slobode. I onaj moment pod kacigom, kada nista nije vazno i ne mislis na nista drugo osim na put ispred sebe. To nitko i nista ne moze platit. Pa cak ni MasterCard. Dorucak i gibamo. Djecje radosti i zestoka kava... Neki opasni momci su harali ovim podrucjem... Ajmo... Zmijska koza, za srecu... Pravac Chebika... Chebika, popularna oaza, turisticka tocka. Tu susrecemo i prve turiste, Talijane u Toyotama. Manje papat i bit ce to u redu... Toliko iz Chebike. Vrijeme je da krenemo. Odavde pocinje ono po sto smo dosli. Cisti teren. Probat cemo vozit sto je vise moguce bez asfalta. Medjutim, imamo jedan mali problem. Malo smo se zaigrali okolo i preracunali s gorivom. Za pet minuta lokalci rjesavaju problem. Evo nase pumpne stanice. Skupila se djeca te postajemo glavna atrakcija u selu. Podijelio sam im nekoliko privjesaka i nesto dinara. Nakon pola minute dosla su sva djeca u okolici stotinjak kilometara. Stize i ponosni naftas... Malo u XT... ...malo u XTZ. Eto ga. Sad mozemo sta hocemo. ...slijedi nastavak...

Odakle je Fatamorgana? Ne znate? Uz malo strpljenja, saznat cete u nastavku. Plan je bio Maroko, jebem ga u oko. Ostali smo kratki za koji tjedan, sto je dosta bitno da bi Maroko odvozili kako treba. Aktivirali smo plan B. Tunis. Nasa, nezasluzeno nazvana, rezervna opcija. Krenuli smo, kao i uvijek do sada, iznimno organizirani. Znali smo da idemo u Saharu, vozit se malo po pustinji. I to je to. Trajekte nismo rezervirali, plan puta nismo imali, krenuli smo tri mjeseca kasnije nego smo mislili u Maroko i tako... Ukratko, sve kako treba. Evo par slikovitih natuknica, cisto da znate vrijedi li ostati s nama do kraja: - nesto za ljubitelje dobre terenske voznje... - nesto za ljubitelje dobre ceste... - poseban odjeljak za varioce, brusace i ostale majstore... - i za sve ostale, svasta pomalo... I nemoj slike samo da gledate, ima da citate. Necu ja pisat za nista. Inace... Krenimo redom. Jedno popodne prije petnaestak dana nazove me Ivan i kaze da su mu vratili putovnicu iz americke ambasade gdje je bila zbog vize. Mozemo sad na put. Kad idemo? Sutra. Aj dobro. Internet, provjera brodova. Idemo iz Dubrovnika za Bari pa voznja do Palerma i tamo brod za Tunis. Medjutim, provjerim jos jednom navecer i brod iz Palerma otkazan. Novi plan. Idemo za Anconu pa voznja do Civitavecchie i brod za Tunis. Tako smo i napravili. Ovaj ho-ruk stil organizacije nas je kostao na povratku. O tome kasnije. Do Ancone morem... Da ne propadne put do Civitavecchie idemo malo do Toskane... Kad neznas put, pitaj... Nisam ja majke mi... ...samo sam se naslonio. Bjez dok ne vide... Sienna Rucak i sibaj dalje... Ivan je upao u majicu... Brod je kasnio cijelih 10 sati. Poznavajuci talijansku poslovicnu tocnost to me zaprepastilo. Svatko je kratio vrijeme na svoj nacin. Zeus Palace, morski autobus, brod koji ne staje s plovidbom na linijama iz Italije za Tunis. Znaju li Tunizani hrvatski? Znaju, znaju. Ne vjerujete? Pazi sad ovo. U Tunis smo stigli kasno navecer. Gladni i bez smjestaja. Prvo rjesavamo glad. Bez razmisljanja upali smo u prvi restoran i to pred zatvaranje. Opalili smo 4 puta kus. Sto znaci 2 kus kusa. I sladoled. I jos neke ludosti. Cijelo vrijeme imao sam otkopcanu jaknu. Doslo je vrijeme placanja. Moja jakna je jos bila otkopcana. Evidentno nezainteresirani konobar gurne mi komad papira na kojem pise 39 dinara. I nista drugo. Posto jos nismo promjenili novce pitam mogu li euri. Moze, kako da ne. Dam mu 30 eura on mi vrati 10 dinara. Tek kasnije sam skuzio da me obradio na tecaju. Al znam i zasto. Zato sto covjek zna hrvatski. Sjecate se moje otkopcane jakne. E pa nosio sam ovu majicu. Vidite da znaju hrvatski. Da se razmemo, nije to neki novac za nase pojmove, 5-6 dinara, al je njima to dobra napojnica. Hotel smo nasli nedaleko centra. Nismo mogli bas birati u 11 navecer. Nocni pogled iz hotela... ...i jutarnji Al-džumhurija at-Tunisija Na spomen Tunisa, prosjecnom Hrvatu, pred ocima se otvori slika staklenog izloga lokalne turisticke agencije, obljepljenog sarenim plakatima s natpisom Djerba, Hammanet i slicno. To i jeste ono sto cini Tunis najjacom turistickom destinacijom na Mediteranu ove godine. Iako joj, po Bajsu, za vratom dahce "Mala zemlja za veliki odmor". Medjutim, nas to ne zanima, tako da se ne cudite sto nismo bili na tim razvikanim destinacijama. Lazem, bili smo u jedanom od tih resorta na brzinu u povratku. Inace, da nam je do plaze, guzve, visokih cijena i polupijanih europljana, samo bi "otvorili ponistru". Nas cilj je onaj drugi Tunis. Ako ga jos uvijek ima. Tunis ukratko... Tunis, mala zemlja za Africke pojmove, granici s Alzirom na zapadu i Libijom na jugoistoku. Sjever i istocni dio drzave nalaze se na Sredozemnom moru. Saharska pustinja pokriva veliki dio drzave, skoro 40 posto. Tunis upada u povjest kada su Fenicani poceli graditi postaje na njegovim obalama. Najpoznatija postaja je Kartaga osnovana 800 i neke godine prije Krista. Nakon par stoljeca Kartaga postaje velika pomorska i trgovacka sila. Rimljanima to bas nije bilo po volji. Dvije tadasnje sile krecu u rat. Bili su to poznati Punski ratovi. Rimljani su tada uz pomoc pobunjenih Berbera pobijedili Kartagu. Tada Kartaga postaje glavnim gradom Rimske provincije Afrike.Uglavnom, nakon tog doba pocinje djumbus. Bilo je na Tuniskom tlu ratova, napada, velikih osvajanja, gusara i jos mnogo toga. Nakon Turaka, koji su dugo vladali Tunisom, 1881 godine Francuzi upadaju u Tunis i preuzimaju vlast. Drzavu pod Francuskom vlasti zahvacaju velike promjene. U isto vrijeme nastaje jaka nacionalisticka stranka koja Francuzima zadaje glavobolje. Za vrijeme drugog svjetskog rata, mnoge poznate bitke vodile su se na tlu Tunisa. Neko vrijeme Tunis je bio i pod njemackom okupacijom. Tek 1956 godine Tunis postaje nezavisna drzava. Dugo godina nakon toga drzavom je vladao predsjednik Bourguiba. Jos jedan od onih samoproglasenih dozivotnih predsjednika. Ni on se nije bas nesto proslavio. Bilo je tu raznih previranja, kriza i pobuna. Danas je Tunis jaka turisticka destinacija Mediterana. Zemlja raznolike ekonomije. Glavni sektori su poljoprivreda, industrija i turizam. Tunizana ima oko 10 milja. Vecina je Berberskog podrijetla iako se izjasnjavaju kao Arapi. Prosjecna placa im je izmedju 110 i 130 eura. Jezik je Tuniski arapski al' vecina govori i francuski. Eto, Tunis ukratko. Sve ostalo probat cemo pribliziti, uz slike, u narednim djelovima. Odmah sibamo sto dalje na jug. Zapadnom stranom Tunisa. Posto su nas docekala 3 stupnja i kisa, odustajemo od prve zamisljene stanice, Table de Jogurtha, i nastojimo stici u Tamerzu. Ko zna put bolje od njih... Grijane rucke su "must have" u Africi... Juznije je vec bolja situacija. Cijelih 7 stupnjeva. Boca nije nasa al znamo cija je... Tamerza, nasa prva stanica... Only for Americans... Nasa rezidencija... Jedini smo gosti u Tamerzi, a sudeci po dosad vidjenom i u cijelom Tunisu. Vecera u restoranu Dva lava. Zivopisno mjesto. Gazda je dao preparirati dva pustinjska lava. I to je napravljeno tako lose da sam mislio da su ovce ili neko slicno blago. Njega to nije sprijecilo da ih ponosno stavi uz vrata. Slika nazalost nemam. Zato mu je hrana odlicna. Vrhunski kus kus. ...nastavak slijedi...

Koje slike! Mikka, majstore! Dobro, mozda je malo i do vozaca. ;D

Bravo majstori! Nego, jel klizavo to lisce svako isto ili to zavisi od vrste stabla? Mi toga ovde nemamo, pa da pitam. Ja vam zauzvrat objasnim za kamen ;D ;D ;D Sta ti Dane ne pazis na ovoga nego ga pustas da ide sam? Pa utopit ce se covik negdi.

Pazim se ja, al me uvik nekako navuku. Ka i ova dvojica. Zajebano oruzje. Nije mi bilo lako. ;D ;D

Vidim da vam se svidja bolnica. Evo, vec si tamo ;D : itd...: http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,121736.0.html

Bolnica za motore je stvarno cudo. Nema cega nema tamo. Na slikama se ne vidi koliko je to veliko ali dovoljan je podatak da 20-tak ljudi radi tamo.

Fala ljudi na komentarima! Evo onda jos nesto lokalno, ( posebno II dio ;D ),: http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,144387.50.html Za konzultacije: 1 sat = 1 pivo ;D Tesko. Ni mi ga nebi znali ponoviti. T63 su zakon! Osim u nekim slucajevima....(pogledati onaj link povise ;D) Fala! Ivan is from ......http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,121736.0.html

Bravo pastiri! I ostali kojima ne treba frula pri kupovini motora! ;D Sta je Koma, jel trebaju cepici za usi? TKC, (Tako Krasno Cvrkucu). ;D

Lipo, lipo, lipo !!! Nego, ko ti je taj Alpi? ;D

Ludilo Prelipo! A moj Rakela, dobro si ziv osta. Pamti pa vrati. Imam ja par puteljaka kad bude uzvrat ;D

Jebiga, s tobom smo morali oprezno. Kad smo te ugledali onako neuhranjenoga, vratile mi se slike iz Afrike, pa smo morali oprezno da podijelimo obroke. Vise puta po manje da ti ne naskodi. ;D Sta se Gashe tice, tu nebi imali problema, sve odjednom pa makar veceru morao da preskoci. ;D

Lipo Gasho, lipo. Nebi se ti javio kad prodjes. Sta bi falilo rucku u Trogiru. Taman na po puta.

Svaka cast! Jedva cekam Maroko

Izvrsno Doktore!

To sam i ja nacuo ;D ;D To sam i ja mislio nekad. ;D ;D Sta nisi vidio malim slovima na pocetku: "Ne snosimo odgovornost za ozljede bilo koje vrste prouzrocene bilo cime vezanim za putopis."

Fala ljudi! I dame, naravno.

Cilj dana zadnjeg: Kroz Sloveniju, Gorski Kotar i Liku, sa brzinom u laganom padu, stici doma u komadu. Budjenje u mjestu Luče, jos je dosta do daleke kuce. Talijanski apartman. Tu obicno odsjedne njihova kosarkaska repka. Kad su u Lučama, naravno. Ponovno na planincah. Dobrim makadamom preko prijevoja do Kamnika. Odlican put. Svakako preporuka. Dalje kroz Ljubljanu. Na prvom semaforu nema dalje dok ne prodju biciklisti. Stotine njih. A sunce przi. Drugi semafor ista prica. Kaze Ivan: "Ej man its 21 century. Who ride this things any more!?" Biciklisti, ne zamjerite mu, to je bilo u afektu. Covjek ima doma desetak bicikla. Treci semafor opet. Ovo postaje ozbiljno. Ili oni nas prate ili se vrtimo u krug. Bjezimo glavom bez obzira. Nisu veliki gradovi za nas. Iz Ljubljane dalje prema Crnomelju i Vinici gdje je granicni prijelaz. Cesta odlicna. Vozimo dosta brzo za Sloveniju. Dijelova represivnog aparata nigdje. Negdje u Slo. "Mean Machine" Vruce je za popi.... Ulazak u domovinu bez problema. Dalje odlicnom cestom preko Severina na Kupi za Vrbovsko - Ogulin - Josipdol. U Josipdolu odlucimo preko Plaškog za Plitvice. Odlicna cesta. Dio kroz sumu. Nakon Plitvica rucak, a u Gracacu krenemo cestom za Obrovac. Ne skroz do Obrovca. Skrenemo lijevo za Krupu i ostala sela tog dijela. Fali nam makadama pa idemo u potragu. Naletimo na sruseni most. Ova konstrukcija do mosta napravljena je za ljude, ne za natovarene motore. Tesko je to Ivanu objasnit. Znam sta slijedi. Prvo prolazi XT. Pazimo da na istoj dasci ne bude istovremeno motor i netko od nas. Mozda izgleda bezazleno al vjerujte da nije. Jos se to sve opasno ljulja. Malo smo se precijenili s Tenere. Ne prolazi s koferima pa jedan mora dolje. Neš ti. Peace of cake. Nakon mosta, makadam. Uz rijeku. Pa malo kupanja... ...pa opet nazad. Uz rijeku dalje... ...pa opet most. I tako uz puno makadama do Drnisa pa cestom doma. Umorni ali sretni. Konec