Viva Mozambique! Jutro je donijelo lose vijesti. Mislim, kako za koga. Andre je provjerio... s motorima u Mozambik ne mozemo. Nemamo papire. U Juznoj Africi papiri za vozila nisu potrebni, ovdje imate one sesterokute na motorima u koje se stavi papir s bar kodom na kojem su svi potrebni podaci. U Mozambiku to ne pali. Daleko su oni od bar kodova. Nista...od Mozambika ne odustajemo. Andre nas vozi svojim bakkijem. Vidim da Ivan nije previse tuzan sto je s motora morao u bakkie. Nesto mi je tu cudno. Ko da Messija trener stavi u obranu, a on miran. Opusten. Cak stovise, nasmijan. Kasnije mi je ispricao pricu o mjesto na koje idemo. Bio je tamo samo jednom. Motorom. Kaze kako je to tako tesko za odvozit da bi nam za zadnjih pedesetak kilometara trebalo, s ovim gumama na punih 40 stupnjeva, dobra dva dana. Ako se ne polomimo. Odmah poslije granice pocinje pijesak. Deseci malih puteljaka koji se krizaju i odvajaju sve do same obale. Koja je nas cilj. Putevi su siroki tocno za jedno vozilo, puni su kolotraga koji nemaju pravac, a krivudaju i penju se po malim dinama. I jucer smo imali zajeban pijesak. Onaj najfiniji koji u sjevernoj Africi zovu fesh-fesh ali je razlika u tome sto je jucerasnji put bio sirok, bez velikih zavoja i brijegova, pa si imao prostora za odvrnut gas. Ovdje nemas prostora za to, a bez gasa na pijesku imas veliki problem. Zato je nas Afro opusten... Kad sam prvi put dosao u JAR meni je pijesak predstavljao veliki problem. Imao sam nekoliko bliskih susreta s njim. Nosom. Nakon dijelova koje smo odvozili u Sahari i Americi situacija se drasticno popravila. Sada cisti pijesak i dine vozim bez problema. Spustio sam kocnicu u glavi i otvorio plin. Medjutim, pijesak na uskim putevima, pun kolotraga koji nemaju cistu liniju, ostrih zavoja i brijegova, nikom nije lako za vozit. Jednostavno nemas gdje odvnut gas kako bi dobio potrebnu brzinu, isplivao, i vozio po samoj povrsini... Dosta o pijesku, treba to probat pa vidit. Imamo mi jos jedan problem. Nemam vizu. Idemo pa kako bude. Ako blef ne upali vracamo se u Sodwanu. Znaci, imamo dvije Juznoafricke i Njemacku putovnicu za koje ne treba viza i moju Hrvatsku kojoj je viza potrebna. Na granici klasicna strka. Juznoafricka strana slici na granicni prijelaz i do nje vodi cesta dok su na strani Mozambika dvije kucice i pijesak...Juznoafrikanci nas nisu ni pogledali kako treba, briga njih za vize. Andre je otisao u kucicu za vozila dok smo nas trojica stali pred suprotnu kucicu. Onu za putnike. Lik iz kucice dao nam je papire koje trebamo ispuniti. Uredno sam napisao drzavu iz koje dolazim pa sta bude. Dok je Boda ispunjavao svoj upitnik, ja i Afro predali smo svoje dokumente. Njegove je vratio brzinski nakon sto je opalio poveliki stambilj. Moju cudno promatra. Odmah sam krenuo s pitanjima o mjestima koje treba posjetiti kao da cu najmanje godinu dana biti ovdje. A idemo na dan. Upalilo je, lik se nesto raspricao na engleskom od kojeg sam pohvatao svaku sedmu rijec. Al sam dobio stambilj...he, he. Odmah sam uhvatio crtu dalje od kucice kako bi me ovaj sto prije zaboravio. Boda je bez razmisljanja predao svoju putovnicu. A lik kaze, Gospodine, vi trebate vizu za ulazak u nasu zemlju! Boda misli kako je neka zajebancija pa mu dobaci, Jeste sigurni? Da, trebate vizu koju mozete dobiti u nasem konzulatu u Johannesburgu. Nekih 1000 kilometara daleko. Ima jedna stvar koja je skoro pa pravilo kod sluzbenika u ovim zemljama. Tvrdoglavost. Kada oni zapnu, pa cak i kad skuze da su u krivu, nista ne pomaze. Boda je pokusavao objasniti kako za gradjane Njemacke viza ne treba, cak je nudio i mobitel kako bi na internetu provjerili isto. Nema sanse. On je svoje rekao i ne pomaze tu vise ni sam predsjednik Mozambika. Tada je Boda, tu se vidi 30 africkih godina, pitao sta se moze napraviti da mi odradimo nas izlet u Mozambik. Sa 650 randa dosli smo na 300 za pecat koji nije bio potreban. Znaci, sada imamo dvije Juznoafricke putovnice za koje ne treba viza, jednu Njemacku kojoj je viza kao potrebna i jednu Hrvatsku kojoj je viza kao nepotrebna. Koji ludi kontinent. Krenulo je zestoko...ni Nissan nije slusao pa je Andre rjesavao situaciju ispustanjem zraka... Mozambique Kada je 1992. godine zavrsio gradjanski rat u zemlji, Mozambik je bio jedna od najsiromasnijih zemalja na svijetu. Sada je situacija bolja ali jos uvijek daleko od dobrog. Kao Portugalska kolonija zemlja je bila postaja njihovim brodovima na putu po ovom dijelu svijeta. Pocetkom 20. stoljeca, Portugalci su prodali veci dio farmi i gospodarstava Englezima. Oni su izvlacili iz Mozambika radnu snagu za rudnike u JAR-i. Tijekom godina je nastao njihov pokret za nezavisnost, a svoj glavni cilj ostvarili su tek 1975. Prvi predsjednik bio je ovaj lik... Ima ih oko 19 milja. 75% ih se bavi poljoprivredom. Glavni proizvodi su secer, pamuk i caj. Ljudi su jako srdacni i pristupacni u odnosu na neke druge narode juznog dijela Afrike. Nas cilj bili su obalni gradici Ponta de Ouro i Ponta Malongane. Zanimljiva je posebnost koju uzivaju te dvije ronilacke destinacije. Do njih se moze doci jedino dobrim 4x4 vozilom. Ne pale ovdje nikakva fensi SUV vozila. Samo posteni terenac...kao sto vidite... Pokusali smo pomoci al nije islo. Nema sanse. Tip s Kiom bio je jebeni optimista. Doci ce ekipa s ovim da ga izvuku iz govana... Tako smo se mi, kako i svi ostali na ovom pravcu, pokusavali dokopati obale. Na putu do tamo nalazi se nezaobilazna postaja. Malo mjesto s trznicom i Fernandos bar. Ovo bar uzmite s rezervom. Ako me nesto moze zakociti na putu onda su to ovakva mjesta. I zakocilo nas je. Posteno. Tu bi mogao ostati danima. I promatrati okolinu uz dva najpoznatija ugostiteljska artikla Mozambika. R&R i Prawns. Prawns su, kao sto znate, kozice, rodjaci od skampa. R&R je mjesavina ruma i soka od kupine. Ili maline. Vidit cete kasnije. U ponudi bara samo je jedno jelo. Mozambican Prawns. Uf, tezak odabir. Na jelo smo cekali vise od sata, mozda i dva, a spremali su ga van kuhinje jer je unutra spavalo njih desetak. Da, da u kuhinji. Zahod je bio odmah do kuhinje i imao je samo pisoar. Ali bez one cijevi ispod tako da uz pisanje imas i hladjenje nogu. Ili grijanje, u hladnijim danima. Kuhinja... Menu... Fernandos bar i okolica u par slika... I tako...R&R po R&R. Ako su mi slike malo mutnije, ne zamjerite... Kada pijete mjesavinu ruma i soka od maline na preko 40 stupnjeva nemate osjecaj kako u sebe ubacujete nekakav alkohol. Sve do nekog trena... He, he, he... Ako i vi zelite da vam bude tako...kliknite ovdje, skoknite do ducana i ne snimajte se kasnije... Sta vam je stala muzika? Klikajte pa idemo dalje... Kod Fernanda svi ostavljaju svoje stare kartice, vizitke i ostale tipove posjetnica. Zasto bi bas mi bili iznimke... Pojeli smo svoje "...skampi za veceras" i krenuli dalje. R&R je 30 randa. Nekih 20 kuna. Prilicno skupo za Mozambik. A porciju velikih prawnsa platis 50 randa. Kilo u porciji. Mukte. Obale smo se dokopali nakon par stajanja. Ozedni covjek od pustog ruma... Kako ces posjetit Fernanda, a zaobic Lourenza. Nema sanse... Lourenco zna s rashladnim uredjajima... Poslije naseg Lovre malo mi se pogubio redoslijed...vjerovatno vrucina...znam da smo dosli na obalu tamo je bilo sve nesto fensi za Mozambik pa smo samo popili picence, dva, i spicili dalje za nekakvo drugo mjesto kojem se ne sjecam imena. Vjerovatno vrucina...ili mozda dehidracija... Do tog drugog mjesta na obali vodio je put kroz sela s jos vidljivim posljedicama gradjanskog rata...znam slike su malo mutnije...opet ta vrucina... Ludi Andre je voznjom opravdavao svoj nadimak dok su zene kupile djecu s ulice, a ovce i ostalo blago skakalo u grmlje... U sljedece mjesto stigli smo relativno brzo, bez vecih zrtava, jedino je krov Andreovog bakkia dobio stotinjak udaraca. Zao mi je sto nisam ponio kacigu. Znate za sunce i to... Od velike voznje covjek ozedni... Definicija ili "izrezanost" je konacna misicna masa, koja preostane nakon sto se vjezbanjem ukloni (visak) masnog tkiva. Klasican primjer definicije su stari endurasi u fazi nakon ljecenja kronicne dehidracije. Obicni ljudi i pristojna djeca na pokazivanje definicije od strane kronicno dehidriranih endurasa obicno reagiraju ovako... ...ili ovako... Ovaj mali dio obale prilicno je razvijen, bilo je nesto turista, onih iz dijela podvodnog turizma. I sami smo razmisljali o zaronu ali smo zbog...khm...hladnog mora odustali. Ne vidim drugi razlog zbog kojeg bi to propustili... Dosta nam je obale i turizma, idemo mi u kopnene krajeve. Nakon Fernanada i Lovre te jos nekih kojima nismo pamtili imena...logican slijed bio je Alfy... Navecer brzo do granice...prije neko zatvori... Ovako je Mozambik izgledao nakon nas... Jutro je. Uf...osjecao sam se ovako... ..., a glava mi je bila ovolika...I kaciga mi se smanjila. Zahvalili smo Andreu i zeni na odlicnih par dana. Posebno za ovaj "Dan u Mozambiku". Bila je stvarno vrhunska zajebancija. Sljedeca dva dana picili smo raznim terenima i cestama kako bi dosli sto blize Lesotu. Za tu me zemljicu i moj poludnevni posjet prije pet godina vezu lijepe uspomene. Plan je bio doci do Durbana pa se penjati dolinom tisucu brezuljaka prema Lesotu. Odvoziti Lesoto za dan, najvise dva, pa nastaviti prema Joburgu. Opet bez vize. Ide to mene. Ovo je i jedina slika tog dijela puta. Nekako mi se nije slikavalo, samo smo vozili. I gustali. Dirk je cijelo vrijeme bio u kontaktu s nama. Javljali smo mu u bolnicu kako napredujemo. On i Ivan neko vrijeme radili su ture po Mozambiku, Namibiji, i Juznoj Africi. Imali su tada 13 KLR-ova. Gosti su obicno dolazili iz Japana, Njemacke i Australije. Zato ove sve puteve pozna jako dobro pa nam je iz bolnickog kreveta pomagao u navigaciji. Dao nam je i jednu ponudu. Nadolazeci vikend ima zadnju skolu voznje za ovu godinu na stazi Kyalami pa nam je predlozio da odustanemo od Lesota, ranije se vratimo u Joburg i jurimo po stazi. Hm...koji pokusaj. Nismo ni razmisljali...Lesotho...here we come! Skrenuli smo malo s rute kako bi nas Vodja odveo pogledati vodopad u nekom gradicu. Zaboravio sam ime vodopadu...a bogami i gradicu...Ako vas zanima pitajte Vodju... Vozili smo se zemljom Zulu plemena...pokrajinom Kwa Zulu Natal. Moram priznati kako ovdje ljudi nisu tako srdacni kao u ostatku zemlje. Ili, recimo, u Mozambiku. Ispred jednog od lokalnih limenih ducancica bila je nekakva pijana ekipa koja je pokusavala izazivati raznim glupostima i sjedanjem na motore. Pomalo su sirovi ovdje, drze se za velike ratnike pa vole glumiti. Alkohol im pomogne. Otisli smo kako ne bi imali povoda za moguci sukob. Mozda je to bio samo moj los osjecaj potpomognut kisom koja nas je nemilice prala. Nije vise ni bitno. Znate sta najvise voli putnik motorom kad pada kisa? Tocno. Najvise voli kad kisa prestane. A znate kako se osjecate kada se to desi i sunce probije nasred Doline tisucu brezuljaka? Ne znate? Evo ovako se osjecate... Gustajte... ...nastavak slijedi...Lesotho Wild Run...

Fala ljudi! Trudim se docarati bar dio onoga sto smo prosli...kad vidim svidjanje lakse ide pisanje...

Znate sta...kako idem stariji sve mi je teze odlazit na putovanja. Ovo stariji je pod navodnicima kako me ne bi po godinama kojim slucajem vezivali s ovim Africkim gospodinom koji prolazi kroz moje price. Mozda se ne bi reklo ali meni je mjera za put nekih dva...najvise tri tjedna. Nisam bas putnik na duge staze. Prije je to bilo lakse...sada mi fali familija. Kada putujete motorom rizik je nesto veci, a kako godine idu...teze padaju rastanci. Nisam, kao velika vecina moje generacije lud za Stulicem...volio sam drugu glazbu...ali mi ova pjesma pada na pamet dok pisem o odlasku na put. Dok se rastajem od mojih zvijercica. Sada ce zagrizeni kazat kako je ova verzija upropastila dobru pjesmu. Meni je draza i jebe mi se... Ovaj put nisam imao tako gadan osjecaj. Moja i Ivanova familija pridruzit ce nam se za blagdane u ovom dijelu svijeta, odradit cemo par tisuca kilometara zajedno, pa sibamo nazad. To me cini sretnim. Nista ne moze zamijeniti iskustvo putovanja u drugi svijet. Posebno kod djeteta. To je prozor u svijet. A ne jebeni windowsi... Ima jos vremena do tada, pred nama je nekoliko tisuca kilometara puta. Puta po kakvog smo dosli u Afriku. Jesam pisao kako imamo plan. Da. E pa nismo ga imali zadugo. Umjesto na put idemo kod Marka, Ivanovog rodjaka, na farmu. Spavat cemo tamo jednu noc. Farma je nekih dva sata od Joburga na poznatom Game Farm podrucju, kako ih oni zovu. Ogromne safari farme s divljim zivotinjama, kako bi mi to nazvali. Prije nego odemo moramo vratiti motore. Oprane...bio bi red. Ne moram spominjati koliko smo zahvalni Dirku koji je u dva poziva osigurao Hondu i Yamahu od svojih prijatelja iz ta dva tabora. I mom Afru koji je recenicom, "Treba mi motor za sutra...", izvukao GS-a od svoje veze u njihovom stozeru. Vratili smo pile i objektivno obrazlozili zakljucke koje smo donijeli s voznje ovog vikenda. Necu o tome ovdje, previse bi bilo razbacane žući za jedan pristojan forum. Posjetio nas je na farmi i drugi Mark, onaj iz narancastog tabora...i doveo pokloncic koji nismo imali vremena testirati...nazalost. I Jamesa smo vidjeli, vozi s ekipom utrku od 24 sata pa je stavljao na motor nekakve zice kao osigurace. Nista ja to ne kuzim. Onaj...hm...motor je vec zamijenio. Dao je taj...hm...motor i jos jedan bijesni Ducati za svoj novi...hm...motor. Ponovno krasan odabir. Budete vidjeli. James je legenda. Mozambik, moj pik! Aj gasite Stulica, dosta je placa...idemo ovako... Malo smo tanki s motorima. U garazi su nam ostale dvije Tenere 660, obe s manje od 2000km, i Dirkov Tiger 800. Jedna Tenere od Stevena, Ivanovog prijatelja iz djetinjstva koji nudi i svog GS-a, a druga je od Marka, rodjaka na ciju farmu upravo idemo. Kazu nam obojica kako smo idealni testeri dok su im motori jos pod garancijom. Necemo ih iznevjeriti. Posto Dirk svoj posao vodi s Ivanove farme u njegovom skladistu imamo jos tri CBR-a 1000, tri CBR-a 600, cetiri male XR125, motore koji se koriste za skole. Tu su jos i dva WR-a 250, jedan Dirkov, jedan moj i Ivanov. Tu je i njegov CR 250. I dvije male Honde od Troya. I Dirkov T-max za po gradu. I dva TT500 u poluvoznom stanju. I jedna XT500 u kutiji. Johan , Jamesov radni partner nudi nam svoju Betu 250 ako odemo na hard, Mark, onaj narandjasti, daje tri KTM-a za De Wildt. Sad znate kako mi je bilo onomad u Trstu... Da ne zaboravim Bodu, koji uz KTM-a 990 prikolicara ima i KLR 650, koji nudi ako zatreba. Meni je Tenere dovoljna. Afro je i tako pokupio Tigera jer je znao ako uzme Teneru kako cu biti u prednosti. Sta ces, moras pustat starijima...i tako kad vidi da sam brzi pobjegne kuci... Ajmo prvo kod Marka na farmu... Poveli su nas na Safari... Malo smo se poigrali s malim krokodilom. Koja brzina... Veliki problem u cijeloj Africi ilegalan je lov na nosoroge. Neki, u glavu bolestan kinez, prodao je pricu kako je njihov rog ljekovit. Isto sranje kao s tigrovima. Kad istrijebe nosoroge naci ce ti kineski manijaci neki novi dizac spolovila. Sto se mene tice, visegodisnji zatvor. Minimalno. Ovdje to ide u toliku krajnost da se helikopterima izvidja teren. Pa po noci dolaze po plijen. Ubiju jadnu zivotinju i macetom otkidaju rog. Ostalo ostave strvinarima. Tada rog prodaju nekom za sitne pare da bi ovaj blentavom kinezu uzeo masnu lovu. Zato ovdje, zbog preventive, uspavaju zivotinju i oprezno odstrane rog. Zalosno. Jedan od smaknutih... Bilo je to jedno mirno ljetno poslijepodne dok Markov sin, Chad, nije spomenuo quadove i vecernju voznju. Zar se to moze?, pitao sam. Pa nije bas preporucljivo zbog zivotinja ali...nema sad nikog i tako, kaze Chad. Ako sam nekada znao nesto voziti, bili su to quadovi. Na njima sam proveo dobrih pet sest godina, svakodnevno vozajuci grupe turista po brdima mog otocica. Zimi se ludirao okolo. Bilo je to dovoljno da njima dobro upravim. Sada ih ne mogu vidjeti. Vec nekoliko godina nisam sjeo na quad ali su mi isto oci zasjale kada sam u garazi ugledao nekoliko yamahinih top modela. Znao sam sto se sprema. Krenuli smo lagano. Ivan i njegov drugi rodjak Shawn u pozadini, ja i Chad na celu. Odlicno zasticeni...u majicama i slapama. Jedini sam imao kacigu. Pipkali smo se pomalo dok nisam vidio da malom Chadu nije mrzak gas. Ako je tako, idemo. Sat i po totalne jurnjave po mraku. U jednom trenutku Chada je doslovno preskocio veliki Kudu. To je ona ogromna zivotinja iz porodice antilopa koja kad se prepadne skace ko klokan. Nije nam bilo svejedno pa smo malo zauzdali. Ivan i Shawn nisu pratili nas tempo, sto zbog mraka, sto zbog prasine, sto zbog neiskustva na ovim vozilima. Rekao mi je da sam manijak. Obicno to bude upuceno njemu. Ostao sam iznenadjen. I uvredjen... Mark nas je smjestio u male sator kolibice...jako lijepo... Ujutro smo zahvalili Marku na gostoprimstvu i spicili za Joburg. Dosta je bilo zajebancije...idemo po sto smo dosli. Idemo u Afriku... Jos jedna lagana promjena plana prije polaska. I Boda ide s nama. Klr je spreman. Znam kako su Boda i Ivan dugogodisnji prijatelji...puno su toga prosli zajedno...ali se svakako veselim vidjeti kako na zajednickom putu funkcionira Njemacka ljuta organizacija i Hrvatsko-Africko-Talijanska slampavost. Zmaj Boda... Sastali smo se na benzinskoj pumpi, koju ovdje zovu "garage", malo izvan Joburga. Boda ima cepove, kazem cim ugledam Kawasaki. Samo pickice voze cepove u Africi, na to ce Afro. Dobro. Ali Boda ima alat, vidim po torbi. Alat po Africi nose mamini sinovi, opet ce Afro. Dobro. Ima Boda i gps. Sta ti je to, mi u Africi imamo zvijezde... ž Bila je to postena voznja. Przili smo muski terenom kako bi odradili sto vise kilometara danas. Pratio sam Ivana i Bodu na pristojnoj udaljenosti kako bi izbjegao njihovu prasinu. Boda je, kao i vecina Ivanovih manijaka, odlican vozac. Vozio je utrke neko vrijeme. Mislim da jos uvijek zna nastupiti na nekoj od utrka starih trkacih motora koje ima u garazi. I on je upoznavsi jednog Hrvata, poceo prasiti teren. Jedino sto jos ne posudjuje njegove popularne majice. Bar nesto dobro. U jednom trenu usli smo u mokro podrucje. Usporili nismo. Kada ste na cesti nije to neki problem ali je africka zemlja zajebana. Interesantno je kako ljudi kad im spomenes Afriku odmah pomisle na pustinju i suhu zemlju. Afro se uvijek tome nasmije. Ima ovdje vise blata nego u mnogim zemljama na koje pomislite kad kazete blato... Sta se desilo? Vozio sam normalno i odjednom se nasao na podu. Je, klizavo je kao na ledu ali nesto ne stima. Ko da sam izgubio pogon, a zadnji kraj me pretekao. Nista mi nije bilo jasno. Vec sam Ivanu poceo napadati za ono kako nam u Africi ne trebaju cepovi kad sam ugledao bocnu nogaru kako visi bez opruge. Netom prije pada ispala mi opruga pa se nogara otvorila i ugasila mi motor. Zato me pretekao zadnji kraj. Nismo je nasli pa je pala improvizacija...Boda ima sve. Morao sam se snalaziti na razne nacine... Sjecate se Jana iz proslog putopisa...njegove prekrasne off road akademije i farme usred nicega. Nije ga bilo doma. Vodio je Juznoafricku ekipu na GS chellenge u Juznu Ameriku. Njegova zena spremila nam je kavicu i napojila nas zedne... Nismo se dugo zadrzali...dug je put pred nama... Prasili smo uz samu granicu Swazilanda, jos jedne Kraljevine u koju sam, ovaj put na nekih par minuta, usao ilegalno. Juznoafricka patrola na samoj granici... Cilj nam je bila Sodwana Bay, na obali Indijskog oceana. Dio Juzne Afrike poznat po koraljnim grebenima. Uz obliznju je obalu Mozambika jedno od najljepsih pozicija za ronjenje, mozda i na svijetu. Tamo svoju skolu ronjenja ima nas sljedeci domacin, Andre. Ivanov stari prijatelj, jedini je jednooki pilot i master instruktor ronjenja u Africi. Oko je izgubio tijekom rata u Angoli. Afro kaze kako ga je on prvi put odveo na ronjenje, a ovaj se odmah izgubio. Andre se iz ludila Joburga preselio u mirniji kraj na obali, a imanje, sve kolibe i ostalo, napravio je svojim rukama. Dok je bio jos novi u Sudwana Bayu imao je prvu provalu. Uhvatio je provalnika, objesio ga na drvo, pustio pse i otisao na spavanje. Svakih par sati obisao bi lika koji je bespomocno visio na stablu. Ujutro ga je pustio kazavsi mu kako je to samo upozorenje. Nikada vise nije imao problema, a od tada ga dobro poznaje cijela Sodwana. Ne zovu ga zaludu, Ludi Andre... Nitko mi nije rekao kako do Sodwane ima sto kilometara dubokog pijeska. Ko da je to bitan podatak. I sta ce ti cepovi u Africi. Kako bi ja sada volio biti pickica... Pitate se kako nemam vise slika s ovog dijela. Nemojte, molim vas... Kada sam se dokopao Andreovih koliba osjecao sam se poput brodolomca kad ugleda kopno. Afro je vec raspakiran...nije mu to bio neki problem... Ako nista, bar je njoj bilo komodnije... Andre nas je ugostio ko kraljeve... Vodja kaze kako ujutro idemo za Mozambik. Ja kazem kako mi treba viza. Andre kaze kako on zna rupu u zici. Boda kaze kako do tamo ima sto kilometara cesta, a onda 50 – 60 km najfinijeg pijeska Afrike. Meni nesto nije dobro. Jebe mi se, jurit cu ko manijak, lebdit cu na pijesku i doci prvi. Ko prvi dodje kaze, Mozambik, moj pik! ...slijedi nastavak...Mozambik, moj pik!... Sta nije to danas trebalo bit? Ups...nema veze bit ce sutra. Dodat cu i malo "Zemlje tisucu brezuljaka" da se iskupim. Znaci...ide nastavak...Mozambik i Zemlja tisucu brezuljaka...

Sjecam se prvog odlaska u Trst. Bilo je to davno, u doba masovnijeg napada na njihove ducane od strane nas, balkanskih željača svega. Bio sam jos dijete...povele me mater i teta koje su, zajedno s pola svog poduzeca, odlazile u Trst na redovnu sezonsku turu. Sve je to meni bilo prilicno dosadno i naporno dok me tete pred kraj svog pustosenja polica nisu odvele u nekakav mali ducancic prepun slatkisa i svega sarenog, kako bi se zajedno iskupile za maltretiranje djeteta soping groznicom. I kazali mi da biram tri stvari. Koje god hocu. Gledao sam u cudu ne znajuci sta da napravim. Od velikog ludila i neodlucnosti skoro sam briznuo u plac. Na kraju sam izabrao brooklyn zvake, limenku cole i onaj privjesak sta se javi kad zvizdis. Bio je to ultimativni hit osamdesetih. Prvih sat dva sve je bilo u redu dok nismo usli u autobus i krenuli prema granici na uobicajenu carinsku predstavu. Prije granice zazvizdao sam privjesku. On nista. Probao sam ponovo, privjesak ne jebe. Mislim da je do Karlobaga, ako ne i Zadra, cijeli autobus zajedno sa soferom pokusavao vratiti zivot mom privjesku. Nije islo. A u mene tuga pregolema. Danas, tridesetak godina poslije, na jednom od semafora Joburga rodjak mi hoce prodati isti takav privjesak. Bar mislim da je isti. Necu ga kupit. Iz principa. Na ulicama ovog grada, posebno na semaforima, koje oni zovu "robot", mozes kupiti sve sto pozelis. Doslovno sve. Zescu drogu, slatkise, pistolj, ljuljacku, travu za pusenje, zenu, travu za vrt, dijete, hladan sok, bubreg, pelikana od bakra, silikonski umetak, mrezu za komarce, napitak za produzenje spolovila, sve, bas sve...vjerujte mi. Razne kape i punjaci za mobitel su klasika. Bestseleri. Jednom sam naletio na lika koji prodaje sebe. Bar mu tako pise na tabli oko vrata. Zdravo izgleda al se, unatoc tome, ne cijeni bas nesto. Kazat cu vam par zanimljivosti prije nego nastavim s pricom. U Joburgu nema klasicnog javnog prijevoza. Vecina se vozi popularnim taxi kombijima koji na godinu u raznim nesrecama ubiju oko 16000 ljudi. Zato je vlada u sklopu programa obnove taxi voznog parka davala nepovratno pri zamjeni vozila novim 50000 randa te besplatno zbrinjavanje stare kante. Donekle je stvar upalila, a Toyota je uzela lovicu. Unatoc tome, policajac je 2009 zaustavio taxi registriran za 26 ljudi i iz njega izvukao 105 djece i osam odraslih. Njegov kolega, u klasicnom taxiju registriranom za 9 osoba, uspio je pronaci 23 osobe i jednu kozu. U africi imaju izreku koja govori o tome kako nemoguce ne postoji. Sto se pretovarenosti u prometu tice, tamo nemoguce stvarno ne postoji. Negdje sam vidio sliku malog pick up-a, koje oni opcenito zovu bakkie, kako je natovaren zapeo za krov na naplatnim kucicama. A sleper prodje komotno. Interesantno je kako su pojasevi, kao i kacige, obavezni, a u zadnjem dijelu bakkia bez sankcija mozes vozati 50 ljudi. Ako stanu. A sudeci po vidjenom, stanu. Joburg je grad bez ikakve poznate setnice ili ulice s ducanima i slicnim ludostima koje krase sve velike gradove. Mjesta za sportske aktivnosti ima ali klasicne setnice ne. Ovdje se sve odvija u velikim trgovackim centrima i raznim resortima. Setnja gradom u klasicnom smislu ne postoji. Mozete vi setati...nitko vam ne brani. Ali takve odluke obicno zavrse poduzom setnjom u vjecnim lovistima. Da, kriminal je strasan problem Joburga, i ove zemlje opcenito, ali sam o tome pisao nakon proslog posjeta pa cemo ovaj put naglasak staviti na njenu ljepotu i neobicnosti. Mpumalanga – Eastern Transvaal Idemo lagano... S mojim Afrom nikad nemate mira. Taj nabije takav tempo da ponekad ne znate gdje se nalazite. Budjenje u 5 i 30, kava kod indijca Mansa na BP pumpi...i akcija. Kod prijatelja na rucku, kod rodbine na veceri, kod rodjaka na farmi. U ducanu yamahe kod prike iz razreda, u ducanu ktm-a kod prike s utrka, u ducanu bmw-a kod prike iz vojske. Stalno nesto. I sto je najvaznije, nikad ne kaze gdje smo sutra. Dovoljno dugo ga poznam i dovoljno dugo putujemo zajedno da bi skuzio kako ni sam ne zna plan za sutra. Ne zna taj ni plan za danas. Dirk kaze kako je on jedini covjek na svijetu na kojem nikada neces vidjeti kad je negdje izgubljen. Iz jednostavnog razloga...on je uvijek izgubljen. Meni je to drago i zato svog Afrikanosa volim. Prepustis se...pa sta bude. I tako kad zapne on nazove svoju Debbie, koja je njegov procesor i memorija, pa dobije potreban podatak. U vecini slucajeva onaj o izgubljenim kljucevima. Najbolja stvar u svoj toj strci, nasa su prijevozna sredstva. Otkad sam stigao, ima par dana, svakodnevno mijenjam vozila. Probat cu u jednoj od prica ubaciti sve sto mi je bilo na raspolaganju. Necete vjerovati. Nekoliko tjedana prije mog odlaska javio mi se Damir, znan kao Pudla, s pricom kako poslovno putuje za Cape Town te bi trebao negdje iznajmiti motor i pouzdanog vodica za slobodan vikend koji ima. Posto smo u isto vrijeme tamo kresnem skype i pitam Afra za savjet. Slusaj men, tell Damir to buy the karta for Joburg and take jedna gace and odijelo kisa. The rest is on us. Prenio sam poruku. Damir zna sto mu je ciniti. Dva dana prije Damirovog dolaska bili smo u standardnoj strci. Negdje oko podne pitam ga sto smo rijesili s Damirom, gdje idemo? Imali smo neki plan Damira odvesti na jednu postenu vikend voznju terenom par stotina kilometara od Joburga. Dvije tenere i tiger cekale su red u garazi. Popodne se sve promijenilo. Idemo za Eastern Transvaal, kaze, spremaj se moramo po motore. Kakav sad transvaal...pa nismo surferi? Kakvi crni motori, svi su u garazi, sta ti je? U osam ujutro bili smo ispred zgrade Honda SA, u deset sam grijao Supertenere iz Yamahe SA, a u podne sam okretao kljuc GS-a u stozeru Bmw SA. Nisam postavljao suvisna pitanja. Znam da su bila dovoljna samo tri telefonska poziva. Situacija je sljedeca. Dirk je, unatoc svom nezavidnom zdravstvenom stanju, odlucio ici na voznju sa nama. Posto tezak teren nije dolazio u obzir odluka je pala na fancy vikend u tom vaalu, Transvaalu. Pridruzio bi se i James, legenda, covjek s puno motora i jednom manom. Ne ide ga odabir. Pudla nije imao pojma gdje ni s cim idemo. Nisam ni sam do maloprije. Uz ova tri motorcica, Dirk ce na prikolici vuci svog Tigera, a James je posebna prica. Na odredistu ce nam se prikljuciti i Boda, Nijemac na privremenom radu u ovoj zemlji. Privremenom radu dugom 30 godina. Zna se, Ktm 990. Damir je stigao vecernjim letom negdje oko 22. Na putu od aerodroma do farme pricali smo mu malo o Joburgu, a na farmi, nakon zakljucavanja svih resetki i pustanja pasa, predali mu alat za pod jastuk. Dobro je podnio prvi test, ocekivali smo reakciju s manje krvi u licu. He, he. Jutro je, na putu smo za Mpumalangu. Dirk u kombiju s prikolicom, Ivan na Hondi, Pudla na Bmw-u, a mene dopala jadna Yamaha. James je na...hm...motoru. Odrediste je bio Sabie, gradic godine za 2012 i jako moto odrediste. Tu je poznata 22. Cesta kojoj dolaze u posjetu svi koji vole zavoje i brzu voznju. Sve skupa 44 kilometra uzitka. Dirk je bio i ostao kralj te ceste. Neko vrijeme odrzavao je vikend skole voznje na tom potezu. Osim toga, na sirem podrucju regije, nalazi se Kruger Park, Blyde River Canyon, Gods Window...googlajte ako imate volje. Tek sto smo se smjestili i sjeli na pivo...mayday...mayday...ktm u nevolji. Boda, sušta suprotnost mom Afrikanosu i jedan od najorganiziranijih ljudi koje sam upoznao, zove u pomoc. Krecem s Afrom na teren kako bi postavili ktm na prirodnu poziciju. Prikolicu. Samo prednja guma ali Boda od mnostva alata i obilja zracnica bira laksi put. Prikolicu. Ujutro smo napravili krug okolicom i mijenjali se za volanima... Dirk na Jamesovom...hm...motoru... Bilo je i kise, magle, svega. Afro, Pudla i moja malenkost odlucili smo malo prosvrljati okolicom na nas, enduro nacin. Dirk bi se rado pridruzio al ne moze, i ne osjeca se dobro, dok James placa danak svom predivnom odabiru...hm...motora. Bio je to prilicno klizav dan...kao sto vidite... ...i maglovit. Na trenutke nismo vidjeli puno. Par metara. To nije sprijecilo naseg vodju da glumi neizgubljenost. Sve do trena kad naglo stane i okrene motor... Na kraju smo izbili na vrh planine domisljatog imena, Misty Mountain...i umorni opalili cugu u odlicnom hotelu istog imena. Na povratku je kisa prestala i vrijeme se pomalo smirilo te osusilo cestu pa nas je Dirk pozvao na jednu kratku voznjicu od 44 kilometra. Afro se, kako i prilici starijem gospodinu, povukao u sobu kako bi mi mladi imali cestu samo za sebe. Uz mene i Pudlu voznji su se prikljucila dvojica mladica na cestovnim motorima. A sta reci...kada vozite iza nekog cije stop svjetlo ne zasvijetli niti jednom u 44 kilometra, a fluidnost voznje i sama putanja natjera vas da se osjecate sigurnim pri brzinama kakve vas obicno ucine nervoznim. Vozio sam se iza Dirka nekoliko puta kod nas u Hrvatskoj i znam kako to izgleda ali je ova cesta poseban gust... Uzeo sam Hondu jer je ST imala cepove...evo i zasto... Volio bi o tom covjeku napisati posebno poglavlje ali sam ga vec spomenuo prosli puta pa cu nesto nadodati ovdje. Dirk je trkac od djetinjstva. Od oca farmera nije imao neku podrsku pa se na svoju prvu utrku zaputio bez kacige i rukavica. U obicnim hlacama i kratkoj majici. Utrku je odvozio u radnim rukavicama i posudjenoj avio kapi. Nakon godina utrkivanja, pobjedjivanja i dobrih rezultata u domovini, odlucio je srecu okusati u Europi. Kako je JAR-a bila pod sankcijama zbog apartheida voziti se moglo samo privatno ili za neki strani tim. Novaca nije bilo. U Nizozemsku je stigao s punih 180 randa. Za primjer, sok je tamo kostao 2 randa. Zaputio se u nekakav moto servis i ducan za kojeg je cuo od prijatelja i objasnio ljudima situaciju. Pomogli su mu pa je u posudjenom kombiju poceo obilaziti utrke. Sam svoj majstor. Svo vrijeme vukao je probleme s bronhitisom i plucima. Prvu godinu mu nije islo bas najbolje pa su ga na povratku u domovinu oprali u moto casopisu. To ga je dobro prodrmalo i zacementiralo odluku o novom pokusaju. Narednu godinu, uz pomoc prijatelja, vozio je mnoge utrke od Belgije do Italije. I postizao dobre rezultate. Na kraju je nastupio na dvije motogp utrke. Mislim u Belgiji. Mnogo puta vozio bi dvije klase. S istim motorom. Cetiri puta bi morao mijenjati cilindar i kubikazu u jednom danu. Zbog bolesti pluca odustao je od Europe...ali je pokazao svojima kako se moze. Nakon povratka doktori su odlucili odstraniti jedno plucno krilo. Unatoc tome, Dirk je i dalje nizao pobjede u maticnom prvenstvu. U jednoj od brojnih posjeta bolnicama pokupio je neku od onih superbakterija. Cim imunitet padne, ona se aktivira. Sada mjeri kisik i nosi sa sobom aparat za isti. Tezi ravno pedeset kila. Dirk je jedan je od ljudi cijoj se zelji za zivot morate diviti. Nikad, bas nikad, necete cuti kako se taj covjek zali na nesto. Mnogo je ljudi kojima je pomogao i svi ga izuzetno cijene. Nakon karijere ostao je u moto svijetu i otvorio Michelin Superbike skolu, koja na svim stazama JAR-e poducava ljude voznji. Honda, kao glavni sponzor, svakih par mjeseci uredno mijenja njegove motore dok se Michelin brine o gumama. Firma ujedno uvozi Yoshimuru, IXS-a te jos neke brandove u Juznu Afriku. Mislim da ne moram spominjati kako mu se zivot promijenio nakon sto je, prije mnogo, mnogo, godina, upoznao jednog Hrvata. Vise nista nije bilo kao prije...poceo je voziti teren. I posudjivati njegove najdraze majice. Katastrofa. U nedjelju su Dirk, Pudla i James krenuli nazad za Joburg dok smo Ivan i ja odlucili malo obici okolicu. James je otisao...hm...motorom, kojeg je prodao vec u ponedjeljak. Pudla i Dirk otisli su kombijem...na prikolicu smo nabacili triumpha i supertenere koja je imala cepice, a nebo nije obecavalo. Krenuli smo na Ivanov nacin, od 500 kilometara napraviti tisucu...ovako nekako je to izgledalo... Znam da nisam dovoljno dobar s rijecima za opisat ovu ljepotu...zato gledajte... Pa jedan set slika s nasim rodjacima... Doslo mi je da im kazem, micite se s ceste majmuni. Al nisam htio vrijedjat. Blyde River Canyon...uzivajte... I jos malo... Lipo, a? Prekrasan kraj, ne samo kanjon. Kasnije nas je dohvatila kisa pa smo, uz par stajanja po selima i kasni rucak, spicili za Joburg... Pudla je vjerovatno vec na poslu u Cape Townu, Dirk je nazalost zavrsio u bolnici sljedecih dva tjedna, ona kisa i hladnoca bile su previse za njega, James kupuje novi motor, Boda uci mijenjat gume...a mi? Mi imamo nekakav plan...dan do dva u Joburgu, pa na put. Zamislite, imamo plan. ...nastavak u obradi...Mozambik, moj pik!

South African Enduro U ovim kratkim pricama s juga svijeta svatko ce pronaci nesto za sebe. Ima toga dovoljno. U mojoj narednoj prici nesto za sebe naci ce prljava ekipa... Ej Antonio, kako si!...simpatican glasic i prepoznatljiv hrvatski dopire s parkinga Tambo aerodroma. Idemo brze, kasnimo na utrku...vice nas Afrikanac i nakon brzinskog zagrljaja polupospanog me gurne skupa s koferima u auto. Ulazimo zestoko u pulsirajuci promet africkog velegrada. Trebali smo ovamo zajedno ali je zbog ocevog zdravlja Ivan morao doci mjesec dana ranije. Sada je, na srecu, sve u redu. Tvrda je ta loza iz Grabovca, nema tu smrti bez sjekire. Joburg...krecemo... Vec smo na utrci. Pokupili smo naseg prijatelja Dirka, visegodisnjeg Juznoafrickog moto prvaka i bivseg motoGP trkaca. Dirk je u moto svijetu cijeli svoj zivot i malo je onih koji ga ne poznaju. Tu je i njegov desetogodisnji sin Troy, moj hard enduro partner na sljedecih nekoliko voznji. Stari motokros i enduro motori svih vrsta i dezena, vecinom u odlicnom stanju, dizu blato u zrak na nekad najpoznatijoj stazi u Joburgu. Otvorena je nakon mnogo godina samo za ovu priliku. Svi su tu, svi koji nesto znace u enduro i motokros svijetu Juzne Afrike. Tu je i Darryl Curtis, uz Alfi Coxa, njihova najveca legenda. Covjek koji je u enduru osvojio sve sto se ovdje osvojiti moze. Dok ovo pisem Darryl vozi Dakar...navijamo i nadamo se dobrom plasmanu. Darryl je ljudina. Ivan i on znaju se godinama, vozili su se dosta zajedno dok je ovaj bio mlad i zelen. I sporiji od naseg Afrikanosa. Slusaj mali, sad kad dodjes na taj Dakar drzi ruke ovako... Dirk, daj mi broj telefona ako sta zapne u Juznoj Americi... I dvije tri slike iz Darrylove šupe, cisto da se stekne dojam... Enduro je u Juznoj Africi zakon. Ok, enduro je zakon uopce ali je ovdje bas ono zakon. Ovdje se ljudi voze od malih nogu, a imaju terene kakvih je malo po svijetu. Ivan mi godinama govori kako me mora dovesti na kultnu hard enduro poziciju. Popularni De Wildt. Nakon sto su ga doveli tamo jedan od najboljih enduro vozaca danasnjice kaze kako nije vjerovao da postoji enduro raj i pakao u jednom. Imat cu priliku kroz neko vrijeme opipati De Wildt. Veselim se tome. Moj prvi dan u Africi i odmah voznja. Ceka me Dirkov motor dok Ivan vadi svoju pilu iz 94. Voli on tu hondu vise od svih svojih motora. Mnogo su pehara zajedno nabacali u kartonske kutije. Mali Troy pici na 80 kubicnoj hondici. Pravac rudnici zlata...Maraisburg, jedan od popularnih hard enduro poligona...prakticki u centru Joburga. Pjescani usponi, isusena korita malih rijeka, vododerine. Za mene, naviklog na kamen, idealan trening... Slusaj vamo... Na satu uspona... Ucitelj u elementu... Bilo mi je jako neobicno prvih pola sata. Mislio sam kako s motorom nesto nije u redu. Imam isti motor kuci ali ovaj tu jednostavno ne ide kako treba. Sve mi je postalo jasno onog trena kad sam se sjetio kako Joburg lezi na 1800 metara. Nema tu pomoci. Na Maraisburg smo se vratili jos jednom par tjedana docnije...bilo je papreno... Ivan kaze kako su dani provedeni na padinama ovih rudnika bili njegov najveci trening. Voznja po rudnicima bila je zabranjena ali se ekipa snalazila na razne nacine. Mislim da ni sada nema sluzbene dozvole ali je prag enduro tolerancije visoko postavljen. Sve dok ne naletis na nevidljivu zicu. Ili metak. U dva mjeseca mog druzenja s njegovim prijateljima doznao sam interesantne stvari. Nisam znao sve detalje jer moj Afro malo prica o tome. Svoju najbolju utrku odvozio je 2001 godine u dobi od nesto sitno preko cetrdeset godina. Bio je to njegov prvi pokusaj izlaska na jednu od najpoznatijih hard enduro utrka na svijetu: Roof of Africa. "The Mother of hard enduro", kao je zovu lokalci. Nakon sto mu se u voznji raspala pjena, koju koriste umjesto zracnice, Ivan je bez rezervne gume i mogucnosti izmjene skoro odustao od utrke. Ipak su mu dopustili da sutradan starta...ali kao posljednji. Kaze da je vozio kao nikad u zivotu i s posljednjeg se probio na trece mjesto u svojoj klasi. Gumu mu je dao i pomagao u montazi sam Alfi Cox, deveterostruki pobjednik Roofa. To dovoljno govori o samom Alfiju i velicini kojom ga drze u svojoj zemlji. Godinu poslije, 2002, nas africki Hrvat dosao je do prvog mjesta u svojoj klasi na istoj utrci. Iako i sam kaze kako nije vozio ni priblizno dobro kao godinu prije, rezultat je to kojim se malo tko moze pohvaliti. Pehari su mu i tako nabacani negdje u jednom od kontejnera, dok sam u zahodu nasao ovaj casopis iz 2002. Zbog svega toga ovo i pisem... Jako je zanimljiva enduro scena ove zemlje. Nebrojeno puta veca od nase. Puno voznji, utrka, dogadjanja. Ako izuzmemo crno stanovnistvo koje taj hobi ne zanima...ovdje prvenstveno mislim na one medju njima koje si ga mogu priustiti, a njih je sve vise i vise...ostaje populacija od 4,5 milje. To su zapravo i nase brojke. Naravno, jedna stvar koja te brojke razlikuje financijska je strana price. Mnogi si ovdje mogu priustiti ovakav hobi. Samo to nije presudno. Zasto bas enduro? Jednostavno postoji dovoljno duga tradicija terenske voznje. Toliko skola terenske voznje, kampovi, vikend tecajevi. Kad kazem enduro, mislim na sve podvrste tog sporta. Mali, srednji, veliki terenski motori. Svejedno, ovdje svi sve voze. Sasvim je normalno da vozac harleya ima hard enduro u garazi. Drugi je to svijet. Interesantne su price koje smo culi od njihovih trkaca. Recimo Darryl i njegov kolega Riaan pripremali su se za Dakar na rally utrkama u Maroku i na jugu Francuske. Ostatak priprema odradjuju doma, dok momci s vrha poretka imaju kuce u Maroku i na jugu Spanjolske te prakticki treniraju non stop. Njih dvojica ove godine imaju takozvani "factory package"sto ukljucuje mehanicara, motore, kamp prikolicu i jos neke ludosti ali bi sponzori trebali platiti za svakog dodatnih 10000 eura kako bi imali pristup kompletnom tvornickom set up-u ovjesa. Sto je ludost. Darryl kaze kako ga nije ni briga jer ne osjeca te nijanse u ovjesu koje ovi naplacuju u zlatu. I ovako sve to kosta previse. Cak i za nekog iz prve lige, unatoc svim sponzorima kojih u njihovom slucaju ne manjka. Recimo paket za nekog iz familije, uz kompletan pregled utrke, kosta dodatnih 10000 eura. Darryl se vratio iz Europe tocno tri dana prije najludje africke utrke, prije Roof-a. Posto je ovo njegov dvadeseti nastup na utrci smatrao je kako ne bi trebao imati vecih problema. Previse je iskustva iza njega. Medjutim, od nervoze je jedva nastupio. Fokusirao se na Dakar i potpuno zapostavio Roof. Bez zadnje kocnice, uz veliku nervozu, ostanak bez goriva i probleme s motorom, Darryl je utku zavrsio cetvrti. Lako mu je kad zna... Toliko o enduro sceni ove cudnovate zemlje. Mozda cu jos malo nabacit kad na red dodje De Wildt. Mark, Ivanov prijatelj, direktor u ktm-u SA nudi sebe i tri motora po izboru iz palete 2013. Nije red odbit covjeka... Sta reci za kraj..osim dobro znane cinjenice: Slijedi nastavak...Mpumalanga - Eastern Transvaal...

Ilegalno ste u nasoj zemlji vec pet godina, sir! Po vazecim zakonima slijedi vam visemjesecna zatvorska te novcana kazna od dvije tisuce randa za svaki mjesec ilegalnog boravka u zemlji. To su ozbiljne stvari, sir...tumacio je na losem engleskom, uz prijeteci pogled, jedan od trojice likova u neuglednoj kucici na 2825 metara visokom prijevoju, znanom kao Sani Pass. Napetost se mogla opipati dok je covjek s kapuljacom zatvarao skripava vrata malene kucice. Ocima sam sarao prostorijom kako bi izbjegao bijesni pogled drzavnog sluzbenika Kraljevine Lesoto. Na zidu dvije slike, dva crna muskarca. Kralj je na jednoj, sto posto. Ko je drugi, stvarno nemam pojma. Nije me ni briga...imam vaznijih misli trenutno. O njihovim zatvorima nacuo sam zastrasujuce stvari. Nije mi napeto provjeravati ih osobno. Jutros, netom prije penjanja na prijevoj, kod naseg domacina na dorucku, cuo sam pricu o doktoru kojeg su zatvorili zbog njegove lijecnicke torbe. Ilegalan unos opijata i slicne besmislice. Samo tako, bez suvislog objasnjenja, odveli ga u pritvor naocigled uplakane mu supruge i kceri. Na kraju je pusten, uz par sati pregovora i intervenciju vojske. Nece doktor vise za Lesoto...garant. Tko zna, mozda i meni uskoci vojska. Nisam bas doktor al imam jokera za uplakanost. Malo spreja za lanac po ocima...islo bi to njega. Idemo sir!, odvoji me od crnih misli ruka oko nadlaktice i izrazito los engleski. Dramaticno, ha? Naravno da jeste, ovako bi pisao da imam sponzore za svoja putovanja. Cisto da opravdam ulozeno. Kako svoje guste placam sam, ne treba nam dramatika. Kazat cu vam negdje u nastavku kako je zapravo bilo. Strpite se malo... Dva mjeseca. Dva zestoka africka mjeseca... http://www.youtube.com/watch?v=5085xxQILfQ Ubuntu...male price s juga Majke Afrike Ubuntu...staroafricka rijec s mnogo znacenja, a jedna od njih kaze: Ja sam ono sto jesam zato sto smo svi to isto. Ubuntu je nacin zivota. Govori o tome kako ne mozes biti covjek za sebe. Nema izoliranih jedinki...svi smo mi ljudi. Ubuntu! Nisam spavao dobra dva dana. Kinez na sjedalu do mog hrce za nijansu tise od dragog africkog prijatelja. Ni miris koji se siri oko njegovih, skoro pa djecjih, stopala zasigurno nema neku cvjetnu notu. Nervozan je, ne pusi vec dvanaest sati, a u Afriku stize kako bi dogovorio otkup duhana za svoju kinesku firmu. Dobar neki lik. Mjesavina Jackie Chana i Mao Tse Tunga. Nisam prigovarao... da ne popusim kruzni. Razmijenili smo podatke, nikad ne znas kamo te zivot odnese. Nakon dvadeset sati valjanja po raznim sjedalima napokon izlazim iz zatvorenog prostora. Udar toplog zraka i africke buke blokira mi osjetila. Nije mi mrska ova crna zemlja...u isto vrijeme nasmijana i tuzna. I mašu, svi ti mašu. Jedni iz zabave, drugi iz potrebe. Volim njenu surovost i pitomost. Istovremenu. I mirise. Onaj svjeze pokosene trave i onaj ustajali miris kravlje balege. Volim poludivlji promet i opustajucu mirnocu prirode. Kad se uvuce pod kozu, ne izlazi. Volim njenu razlicitost...volim Majku Afriku. nastavak slijedi...South African Enduro...

Izvrsno

Sve kako triba bit...

Fala svima jos jednom! Evo jos par filmica. Nisu neko cudo al opet steta bacit. Dolina smrti, danju... Dolina smrti, nocu... Na jednom od "djecjih" igralista u Arizoni... Negdje na plazi... Isprana cesta... Turisticka preša...kaze 200 000 PSI-ja I, to je to.

Planirano nista. Mozda uleti nesto spontano, nikad se ne zna.

Fala svima na komentarima! Arkanzas Ajmo bacit jos par slika iz Arkanzasa pa da zapecatimo. Kao sto sam vec pisao, Ivan je tamo proveo neko vrijeme prije nego smo otisli za Kaliforniju. Kao dugogodisnji clan CMA-a, bio je gost njihove dvotjedne konvencije. CMA je, u nekom slobodnom prijevodu, svjetska krscanska moto udruga. Ivan kaze da je iz blize okolice bio i predstavnik Srbije. Mozda se prepozna netko sa foruma. Vise o tome ne bih znao posto nisam bas lud za udrugama, klubovima, strankama, zadrugama niti za bilo kakvom drugom vrstom pripadnosti. Pa se nisam ni interesirao. Ivan bi to mogao detaljnije. Mislim da bi bilo zanimljivo njegovo izlaganje na tu temu. Na maternjem jeziku, naravno. Uglavnom, strasno mi drago sto mi je prijatelj bio tamo jer je napokon nasao sebe u moto svijetu. Covjek koji cijeli zivot vozi enduro, i samo enduro, a diljem svijeta iz nekog, najblaze receno, cudnog razloga kupuje Harley Davidson majice, napokon je pronasao vozilo po svom gustu. Kaze da je prva liga. Ko sam ja da sudim? Prepustam vas slikama. Za vecinu slika, zasluzan je Ivanov prijatelj. Ovaj na kacigi. S pletenicom na bradi. Ostalo je Ivanovo. Malo ovih s dva kola viska... Puno endurasa... Sve je to bilo lijepo i krasno dok se ovaj nije docepao mikrofona. Tako je on poceo o carobnom semeringu prednjih vilica.... ...preko nesalomljivih ultralaganih handguardsa.... ...do guma s cepovima koji se nakon trosenja regeneriraju. 15 sati. Ko Fidel. Evo kako treba izgledat svaki, tipski uredjen, salon Yamahe. Nekoliko cetverocikala ispred... ....jedan choper i tri tisuce komada dugih, kratkih i srednjih cijevi. S pripadajucom municijom. Svega pomalo... Covjek se u sumrak i nocu malo igrao aparatom... Tako vam je to u Arkanzasu, prijatelji moji.

Fala Slike ne rade. Valjda zato sto se mijenjao forum. Evo stavio sam linkove s motori.hr, ako koga zanima procitat.

Kad vidis da se ljudima svidja lakse je to slozit. Da nije tako davno bi odustao. Tekst napisem u minuti pa me kasnije ubiju ove slike. Zato hvala jos jednom!

Pacific Highway 1, more than just a road... "Ivan!" "Ivaaan!" "Ivaaaaaan!" "What?", cuje se s kreveta do mog. "Snoring, thats what!" "Do I?", okrene se i nastavi. Bacim oko na sat. Pet sati je. Ne spava mi se vise. Gledam taj kicasti ventilator na plafonu s propelama punim prasine. Svaka soba im je ista. Ili slicna. Dva velika bracna kreveta, tv, frizider i, eventualno, mini aparat za kavu. Umoran sam od ovih motela. U ovom se nisu bas nesto ubili od ciscenja. Na daljinskom, oko "power" botuna, tri prsta crnila. Takav je i program. Okrenem "weather chanel" ko svako jutro. Simpaticna plavusa izdiktira prognozu za desetak dana. Prognozu koja je vise nego dobra. Bez oblacka. Idilicna cak. Onda slijedi ono najludje. Najava slijedeceg priloga. Preko ekrana velikim slovima pise "It can happen tomorow !". Lagana stanka, slijede slike srusenih kuca, odroni, ljudi koje nose bujice, letece zivotinje, krovovi i auti. Nevjerovatno! Okrenem drugi program kad ono "braking news". I tako vec danima isto sranje. "Ukleti kruzer", "Prokleti odmor", "Pakleno krstarenje" i slicni termini skacu po ekranu. Na vijestima vojska helikopterom dostavlja hranu, vojnici u bazi onako partizanski dodaju jedan drugom pakete. Clanovi familije, psihijatri i razni strucnjaci za "kruising" u studiju. Cudo! Spiker govori o kruzeru koji jos pluta uz napomenu kako je situacija neizvjesna ali se putnici osjecaju dobro. Okrene se jednom clanu familije koji isprica kako im na brodu nije lako jer nemaju toplu vodu. "U nekim trenucima nisu mogli ispirati zahodske skoljke.", kaze dramaticno. Jebote! Prestrasno! Onda ide "live" slika, al onako iz daljeg. Ko da je na brodu kuga pa kamerman nece blize. Tamo ljudi leze na lezaljkama kod bazena. Na stolicima kokteli i slamcice. Nekakav lik u havajskoj kosulji sa sladoledom u ruci mase kameri. Ovi u studiju samo sto ne zaplacu. Ne mogu, brate, vise! Stisnem onaj crni "power" botun. Koji je ustvari crven. Jednom sam citao o nekom kralju ili caru koji je rekao da je strah prijatelj vlasti. Sad znam da je bio u pravu. Idealan alat za manipulaciju masom. Strah. Jeftin u proizvodnji, prilicno skup u prodaji. Ajmo, klikaj pa da nastavimo: Interesantan ducan u San Pedru... San Pedro. Trideset pet tisuca nasih. A vecina s Visa. Iz Komize. Stojim ja tako na ulici ispred nekakvog novog prostora Hrvatske zajednice u Kaliforniji dok je Ivan dosta dalje. Prilazi auto, otvara covjek prozor i kaze: "Nece ti to otvorit do sride" i to onako sa zestokim otockim momentom. "Kako znate odakle sam?", pitam jer nemam nikakvu oznaku na sebi pa mi nije jasno. "Nemos ti meni utec, oma ja vidin ciji si. Aj za menon odvest cu te u nas klub", kaze covjek pa nas odvede do drugih prostorija. Unutra pet, sest ljudi starije dobi gledaju htv na velikom ekranu. Cim smo usli i kazali odakle smo, resetanje: "Sta je s Hajdukom, kako je doma, ima li turisti, sta ima novoga, kako ovaj tvoj ne zna hrvatski i sl?" Odmah sam im objasnio da me pitaju o svemu osim o politici jer o tome nemam pojma. A njih bas zanimalo ko je vise pokrao u zadnje vrijeme. Tako smo cakulali sat vremena uz pelinkovac. Pretresli smo svu spizu Dalmacije i okolice. Onda su poceli nabrajat koliko ko ima slanih srdela, koliko maslinovog ulja, prsuta, paskog sira, posipa. Jebote, vise nase spize ima u San Pedru nego doma. Bilo je ugodno nakon nekog vremena opet progovorit svojim jezikom. Krenuli smo cestom broj jedan iliti Pacific Highway-om za San Francisco. Pomalo, u tri noci. Cesta je to koja skoro cijelim dijelom prati obalu Pacifika i ima kultni status. More than just a road. Prva stanica, Santa Barbara. Na putu do tamo prolazite dijelom obale rezerviranim za bogate i slavne. To je ona kuca iz koje se stepenicama spustite na pjescanu plazu. A more ko led. Takvih kuca na ovom prvom dijelu ceste, na samom jugu LA, ima na tisuce. Mi u Dalmaciji imamo jedan problem. Dobro, znam, imamo mi puno problema al ovo je jedan o kojem cu nesto napisat. Ustvari, povuc paralelu s Amerikom. Cesto kod nas udjete u ducan ili lokal i nitko vam se ne obrati. Pogotovo ujutro. Takvi smo. Grintavi. E, u Americi je to potpuno drugacije. Tamo udjete u bilo koje doba, a mlada dama sva napeta ceka s onim priglupim smjeskom, istreniranim do bola na nekom od satova "team buildinga", te jos glupljim pitanjem na koje i ne ocekuje odgovor: "How are you sir?". I tako po sto puta na dan. Ja bi nesto izmedju, ako moze. Najobicniji "dobar dan". Al da nije preglumljen. Sjecate se Baywatcha. Ovo je ulaz na Venice Beach. Vozimo mi tako cestom broj jedan i sasvim slucajno uletimo na snimanje. Malo smo im sjebali koncepciju. Bilo je ono "Cut!". Izvinili smo se policajcu koji nas je dosao upozoriti da parkiramo desetak minuta dok ovi zavrse scenu. Najprije nam nije bilo jasno jel pravi policajac ili samo dobro glumi. Evo par fotografija, mozda netko skuzi ko su ove djevojcice. Koliko sam ja skuzio "stuntman-a", koji se dosao raspitivati o gs-u, to je nekakav remake Beverly Hillsa. Santa Barbara. Tu spavamo. O Santi Barbari sam znao ono sto su mi davno pokazali Eden i Cruz. Jako mi se svidjelo mjesto. S glavnom ulicom u kolonijalnom stilu prepunom simpaticnih restorana, ducana i galerija. I velika plaza uz cijeli grad. Petica. U sobi do nas spavao je Australac koji je za tri soma dolara kupio ovo sa slike i putuje Amerikom. Prvi mu je motor. Krasan odabir. Cesta od Santa Barbare preko Ben Sura do Carmela je stvarno nesto posebno. Izmjenjuju se klisure, pjescane plaze, planine. Zavoj na zavoju. Pismo Beach. Ulazak na plazu dozvoljen samo uz placanje. Opet smo se svercali. I opet prosli lišo. Spavali smo u Carmelu. Carmel je simpaticno mjesto ciji je stanovnik i bivsi gradonacelnik, Clint Eastwood. U biti, Carmel su dva mjesta. Carmel i Carmel by the sea. Carmel je nekoliko kilometara dublje u unutrasnjosti. Tipican stari Americki gradic. Jako lipo. Carmel by the sea je nesto malo drugacije. Fancy mjesto na plazi. Cisto, uredno. Ima dusu. Lipo je to Prljavi Hary poslozio. Par slika s plaze... Iz Carmela preko Montereya krenuli smo za Santa Cruz. Nase posljednje odrediste prije SF-a. Monterey. Dio grada gdje su bile najvece tvornice za konzerviranje ribe. Sada je to turisticka tocka. S jakim mirisom. O tom je dosta pisao John Steinbeck koji je ovdje zivio. Na drumu.... Santa Cruz. Grad mladih i otkacenih. Surferski raj. Uhvatila me lagana kriza. Dosta mi je Amerike. I Ivanu. Mjesec dana je tu. Nisam covjek za velika putovanja. Moja mjera, dva tjedna. Trinaesti dan kriza. Da me gura nekakav natjecateljski duh kao kod ovih, u zadnje vrijeme popularnih, ultrabrzih putovanja svijetom ili da bas moram, mogao bih. Posto nisam iz te price i ne moram, idem doma. Fale mi moje dvi zviri. Kad zasvrbi guzica, eto mene ponovo. Zemlja po zemlja. Polako. Cetrnaest dana bez oblacka. Bolje pozeljeti ne mozete. Do San Francisca spicili smo na brzinu. Pregled motora. Uf. Oprosteno nam onih par crta od polaganja. I zmigavac potpomognut selotejpom. Fala vam lipa. Ajmo taxi, brze, idemo doma... Da zakljucimo, Amerika. Zemlja priglupih i debelih? Hm. Nije to bas tako. Istina je da se, zbog nekog nerazumljivog zakidanja na opcoj kulturi, ponekad dobije takav dojam ali...Ovo je ogromna zemlja. Tesko se to moze ugurat u nekakav stereotip. Preveliki su za kalupljenje. Ustvari, sta ja radim, ne mogu pisat o Americi. Pardon, SAD-u. U ovom putopisu mogu pisat o jugozapadnom dijelu zemlje. Dojmovi su zbrkani. Kao i zemlja. Dobro i lose. Od odlicnog, priroda. Prekrasna priroda. Ona koja oduzima dah. Sve imaju. Planine i snijeg, pustinje i pijesak. Oceani, rijeke, jezera. Cuda prirode. Grand Canyon, broj jedan. To vrijedi vidjeti za zivota. U neku ruku nije ni cudo sto ih tako malo putuje van zemlje. Ljudi. Jako srdacni. To se primjeti na prvu. Prilaze, pitaju odakle si, gdje ides. Otvoreniji od nas. Puno otvoreniji. Debeli? Cudno, rekao bih ne. Vjerovatno sam ovaj put pogodio krivi dio zemlje. Jedu li kako? Nikako. Nije to hrana. Da se razumijemo, nema te hrane koja se ne moze dobiti ovdje al ono sto valja kosta ko suho zlato. To si prosjecan Amer ne moze priustit. Ni mi. Jako postuju policiju, ogranicenja, dobri su u prometu. Ono sto me najvise smeta je ta njihova beskrajna razmazenost. Imaju sve, a ono sto nemaju dobit ce brzom postom za dvanaest sati. To ih unistava, vjerujte mi. I nas ce brzo. Covjek se lako nauci na bolje. Kad krene obrnuti smjer, ispliva ta razmazenost. Preraste u problem. U krizi su, to spominju stalno. I jesu, samo sto je njihova kriza ono sto smo mi imali u najboljim vremenima. Ako ih je bilo uopce. Puno beskucnika. Onih pravih i onih koji to furaju kao zivotni stil. Da, da, do te mjere to tamo ide. Kao i svugdje u svijetu, mala mjesta su ta koja popravljaju sliku. Dobar osjecaj, bez trke, hladnija piva, vise vremena za covjeka. Jos jedna stvar. Grize ih taj konstantni strah. Paranoja. Mediji vode zestoku borbu oko najstrasnijeg. Proizvode strah. Srdacno i nesebicno pomogne i drzava. Opet stvar spasavaju mala mjesta. Tamo toga nema. Pod trijemom je hladovina. Nakrivis sesir i boli te mamuza. Eto, moja Amerika. Do sljedeceg puta, Zdravi i veseli bili !

Arizona, off road paradise... Volim rijec "polako". Ka i svaki Dalmatinac. Nekad, ne tako davno u mojoj mladosti, "polako" bi znacilo mjesec ili pak godinu. Sada je "polako" desetak minuta, pola sta najvise. Ovdje, u Americi, "easy" se mjeri u sekundama. Nazalost. Tako je danas i u turizmu. U par sati se preleti destinacija. Jos koji minut za kupnju suvenira. I stavljanje slika na fejs. Proklet bio. Ne turist. Fejs. Nemam nista protiv napretka, cak naprotiv, al u nekim stvarima ide naopako. Opako naopako. No, to je za neku drugu pricu. Skrenuo sam. Mislim s teme. Jednostavno ne zelim da mi djete mladost provede pred ekranom. Neizbjezno? Nema veze, idem u laganu borbu s vjetrenjacama. Svjesno, za razliku od onog spanjolskog junaka. Probudili smo se, ne znajuci tocno kamo dalje. Odlucili smo pratiti Kolorado i biti jos neko vrijeme u Arizoni. Nije nam mrska. Onako lagano divlja. Vozili smo neko vrijeme cestom dok Ivan nije vidio interesantan put. Na karti ga nema. Na gps-u prazno. Idemo pogledat. Ovo je opet za moje endurase. Vozili smo dugo isusenim rijecnim koritima. Pa malo puta. Pa opet korito. Kamenja, pijesak, uzbrdice, nizbrdice. Sve. Bas kako treba. Idealno za pretovarene motore bez osiguranja. Evo kako to izgleda... Ili ovako... Nakon duge i prilicno naporne voznje naletjeli smo na nesto cudno. Evo pogledajte: Nije nam bilo svejedno. Jednostavno nema nekakvog legalnog razloga zbog kojeg bi ova ekipa bila tu. Ovdje nitko nije prosao godinama. Put je unisten. Pogotovo onaj tip iz razbijenog vozila koji je prekriven tetovazama zatvorskog tipa. Ili zenska koja nonsarlantno pusi u autu. Nisu bas zracili povjerenjem. Pitali smo jel sve ok i trebaju li pomoc. "Hvala, ne treba." Jos ovaj u bijelom kaze kako nas put ne vodi nikuda. Nismo se puno mislili. Celom nazad, hvatamo onaj put kojeg smo vidjeli desetak minuta prije. Bilo je malo plivanja. Srecom bez posljedica. Prilicno naporno... Izasli smo na cestu dobrih nekoliko sati nakon sto smo nasli put. Nastavili smo cestom dalje na jug. Jednostavno nismo mogli vjerovat, miljama s jedne i druge strane ceste mali brijegovi koji sezu u nedogled. Malo kamena, vise pijeska. Tvrdog. Mekanog. Svi sa tragovima motora. Pa zavoji medju brijegovima. Uzbrdice, nizbrdice. I tako stotinama milja. Ovo je raj za off road. Raj. Ivan je ponovio stotinu puta: "I cant look this any more." Izasli smo provozat ove tenkove na jednoj od tisucu takvih pozicija. Evo... Jos malo... Pazi ovo na 0:45, iz ovog vas samo iskustvo moze ostavit na motoru. Malo smo se zaigrali pa usli u jos dublji pijesak. Nije bilo lako ove motore izvuc van. Kazu decki s kojima smo pricali kako je ovako stotinama milja uokolo. Ogromno je podrucje pa nema guzve. Al je izrazito opasno jer se ljudi osjecaju sigurno, blizu ceste. I onda zalutaju ili se prevare pa krenu s malo vode. Ovde treba napravit tocno ono sto vecina njih i radi. Kamper, motori unutra i ovamo na godisnji. Raj, ljudi, raj. Umorni smo usli u Kaliforniju, stali u motel izvan Palm Deserta i zaspali. Ujutro smo samo kratko bauljali mjestom. Palm Desert je "fancy place". Usred pustinje, s vilama, lijepim kucama i skupim automobilima. Nista posebno al je netko poznat vjerovatno probio led. Slika nemamo al imamo par filmica: Jucerasnji teren sredio je Ivanovu cizmu. Treba nam ljepilo. Wall Mart. Najveci lanac ducana na svijetu. Njih ima svugdje, a svi veliki. Kako sam se samo zazelio malog ducana. Onog kvartovskog. Jedna mortadela, parizer, dvije vrste jogurta, duvan, banane, piva i novine. I zdenka sir. Ja ove njihove ducane ne mogu smislit. Onaj najmanji je ko nasa robna kuca. Gledam one police s vitaminima, ljekovima i antidepresivima. To se mjeri u desecima metara. Pa toliko nemaju sve nase apoteke zajedno. Nije ni cudo. Onda odes kupit jogurt. Ne vidis kraj polici s jogurtima. Al ti oces onaj najobicniji. Bez iceg. Nema. Jednostavno nema. Imas od onog sa svjezim krokodilovim suzama do onog s mljevenim zupcanikom pete brzine. Al obicnog, onog najobicnijeg, nema. Al su im zato jabuke zakon. Socne, slatke. Nevidjeno. Kupili smo ljepilo. Dvokomponentno, nije Ivanova cizma zajebancija. Kao sto vidite: Nastavilo smo dalje lijepom cestom dublje u Kaliforniju. Danasnji dan je odmor. Ukljucit cemo nasu zensku stranu. Zasto zensku? Evo zasto: Chaparral - najveci ducan motora i opreme na svijetu. Da, na svijetu. Tako bar oni kazu otkako se zatvorio jedan veci Japanu. Zanimljivo mjesto, a? Slike nisu najsjajnije al cete dobit dojam o cemu se ovdje radi. Zanimljivo je kako ovo funkcionira. Unutra ima bar pedeset zaposlenih, a niti dvadeset musterija u vrijeme dok smo bili tamo. Sto je cudno iako ih je jako pogodila kriza. Mislim, cijelu Ameriku. Evo kako oni funkcioniraju. Naime, dva brata vlasnici ducana prije dosta godina poceli su s malim ducanom moto opreme. Kako su dobro procjenili trziste prvi su u ono doba poceli internet prodaju moto opreme i djelova. Kako je to buknulo, skladiste je raslo do te mjere da im je najednostavnije bilo napraviti veliki objekat pa umjesto jos jednog skladista imati i showroom. Tako je uz sve vecu prodaju nastao i najveci ducan na svijetu. Cijene motora necu postat. Sram me je. Poslije Chaparrala otisli smo kod Malcolm Smitha. Ogroman ducan kakvog nema u nasim krajevima. Poslije Chaparrala izgleda ko ducancic. Malcolm Smith je enduro legenda. Danas vjerovatno ima 70 godina i jos ponesto odvozi. http://en.wikipedia.org/wiki/Malcolm_Smith_(motorcyclist) Tu sam se malo ponovio. Dobio sam nemoralnu ponudu za kacigu. Sve Malcolmove pile... Nije bilo lako vozit u ovom. Kamen je isto tvrd, onda i sad. Ko iz ducana... Malcolm i Ivan su kolege s iste utrke. Samo drugo vrijeme. Plan je obici Los Angeles u sto sirem luku jer nas grad ne zanima. To je lakse zamisliti nego ostvariti. Ceste oko LA su ogromne i sezu stotinu milja uokoklo. Ide sve to prilicno tecno al svejedno vozite satima na 5-6 traka s milionima auta oko sebe. Umorni smo dosli na obalu u San Pedro. Kod nekog Indijca u motel. Zanimljivo mjesto s mirisom curyja u zraku. slijedi nastavak...Pacific Highway 1, more than just a road...

Grand Canyon Dorucak na ulici. Ono sto mi je bitno nisu muzeji ni gradjevine. Vec ulica. Da, ulica. Zapravo, sve ono na ulicama. Ulicama kojima morate stalno i iznova setati, a za to vam treba vremena. Kojeg opet nemate. Zajebano, a? Kako upoznati zemlju prolazeci je u trku. Nikako. Zato probajmo polako, koliko se moze. Jednu po jednu. Uvijek imam istu zelju dok gledam ulicu kako pulsira sjedeci u lokalnoj birtiji nepoznate zemlje. Znate koju? Biti nevidljiv. Mogao bi tada sjediti satima, upijajuci zivot cudnovate sredine. Uciti razlicitost ne privlaceci paznju. Ponavljati je svakim putovanjem. Pokusati poloziti razlicitost, najvecu svjetsku nauku. Kolokvij zivota. Jutro je. Pravac Veliki Kanjon. Napokon smo usli u kanjon kako treba. Motorima. Posto se ni ovdje ne smije voziti van oznacenih cesta morali smo se snalaziti na nas "balkan way". I onda izbijete ovdje... Mislim da za ovo tekst ne treba.... Grand Canyon je jaci od mog zubara. Jedino mi on moze drzati usta duze otvorena. Ovo mjesto je stvarno nesto. Sama velicina, dubina kanjona, boje. Cudo prirode. http://hr.wikipedia.org/wiki/Nacionalni_park_Grand_Canyon Nasli mi na rubu kanjona jedno lijepo mjesto za marendu. Pogledajte. Jos smo malo bauljali rubom kanjona van nacionalnog parka. Ovaj dio pripada Indijancima. Navajo. Ispred nekakve suvenirnice na otvorenom sjedio je stari Indijanac. Navajo. Malo smo cavrljali. Na kraju mi kaze: "Nemam vise snage. Zivim samo za djecu i unuke. Da nije njih, otisao bi. U vjecna lovista. Tamo negdje u mir." To me jako podsjetilo na pjesmu koja mi svaki put napravi grop u grlu. Veliki grop. Nerijetko i suzu. Pjesmom koju je napisao covjek koji sebe naziva "pjesnikom opce prakse". Arsen Dedić. Najbolju verziju, onu "Klapa Maslina feat Arsen", ne mogu nac na internetu. Nasao sam samo ovu losu snimku i "losiju" verziju bez Arsena. Sve ono sta valja i tako nije na internetu. http://www.youtube.com/watch?v=nKCHkYz0g3g Nakon kanjona nastavili smo rutom 66 prema granici Kalifornije. Rucak i pauza u mjestu Oatman. Rudarski gradic. Glumili smo kauboje. Pucali u Wayatta Earpa. Rucali ovdje...zanimljiv lokal...pogledajte. Bas me zanima situacija kod prodaje objekta. Jel ide s inventarom ili bez? Inace, ovako dise Arizona... Jos malo Oatmana... Tovari... Prekrasna cesta na putu dalje... Malo smo se zazeljeli terena. Enduro. Nema bolje. Spavali smo u nekom mjestu na granici Arizone i Kalifornije. Ne znam kako se zove. Zaboravih. slijedi nastavak...Arizona, off road paradise...

Viva Las Vegas Kliknite pa idemo: http://www.youtube.com/watch?v=uPuKoqu6kMk Carstvo neona. Disneyland za odrasle. Samo dodji, dodji, mujs, mujs, mujs. Jedes i pijes koliko mozes za 10 dolara, spavas u najboljem hotelu za 40 dolara. Mujs, mujs, mujs. Samo udji, zlato, udji. Kad udjes, nema vani. Osim znaka "EXIT" i dnevne svjetlosti, nema sta nema unutra. To je opis Las Vegasa, najkrace moguce. Ne kockam, pa me ne moze ostavit bez para al me zato ostavlja ravnodusnim. Najiskrenije. Hrpa kića usred pustinje Mojave. Dobro za doc, vidit i otic. Tek sam ovdje, moram priznat, dobio potvrdu onog sto vec dugo znam. Pregazilo me vrijeme kad je informatizacija u pitanju. Pazite ovo, u Kaliforniji, majci interneta, ne mozete na internet. Ne vjerujete? Stvar je jednostavna. Ne mozete na internet ako nemate alat. Kompjuter ili telefon koji podrzava tu globalnu mrezu. Mi nemamo ni jedno ni drugo. Preostaje nam naci nekakav internet kafe ili nesto slicno. Nema toga ovdje. Wi-fi je svugdje oko vas al vam treba alat. Kad sam u nekom lokalu pitao za internet ovaj odgovori protupitanjem. "Imate li mobitel?", pita. "Imam", kazem, i izvadim mobitel. Ovaj se jedva suzdrzava od smijeha. "Muzejski primjerak, tesko cete s tim na internet, sir." Interesantno je bilo u Las Vegasu. Vidim ja u nasem motelu par kompjutera sa strane. Ajde super, eto da se javim doma i pogledam mail. Dodjem na recepciju, primi me lik u kasnim cetrdesetim. Fura se na Elvisa. Tona gela u kosi. Kazem da bi na internet. "Nema problema, dajte mi broj sobe i 2 dolara pa imate free internet dok god ste nas gost." Prva liga, to je Amerika, takve vas volim. Dam ja Elvisu dva dolara, a on meni vadi nekakvu karticu s kodom. "Ne treba mi kartica vec mi ukljucite jedan od ovih kompjutera sa strane." "No, no, soory sir, na ovim kompjuterima se posebno placa internet." Ajde dobro, bolje i to nego nista: "Koliko vam dodje sat?" "5 dolara - 12 minuta, sir". Vjerovatno je covjek mislio 12 sati al upitat cu ponovo. "5 dolara - 12 minuta, sir", ponovi Elvis. Jebala vas Silicijska dolina, da vas jebala. Odustao sam od interneta i sad mi Elvis treba vratiti 2 dolara. Trazi putovnicu. Ajde, valjda zna covjek sta radi. Uzme putovnicu, izvadi 2 dolara iz kase te ode do printera. Kopira, skenira, faksira, sve se pusi iz printera. Donese Elvis dva papira na potpis. Potpisem. Eto njega s jednim manjim papiricem. Potpisem i to. "Znate trebalo bi jos ispuniti ova dva formulara pa ste slobodni.", kaze zalizani. "Znas sta prijatelju moj, evo ja tebi ova dva dolara za gel i pomade, a ti mi pozdravi sefove na jednom od vasih sastanaka." Jebala vas korporativna strategija. Da vas jebala. Obisli smo grad i promatrali lica na izlasku iz kasina. Razmisljali o odlasku na koncert ili predstavu. To je ujedno i najbolji dio Vegasa. Svaku vecer stotine predstava. Najbolje kostaju. Bas kostaju. To nam je par dana puta. Odustajemo. Sad mi je zao. Corona, corona, corona itd....Spavanje. Budjenje. Dorucak. Jaja i slanina. Pravac Hoover Dam. Hoover Dam. Ovdje su opaki kad je sigurnost u pitanju. Usli smo u Arizonu. Negdje amo na putu kroz pustinju Mojave. Jako lijepo i zanimljivo mjesto. Gustali smo ovde vozit. Isli smo za Grand Canyon. Krivi Grand Canyon. Ustvari, pravi Grand Canyon al kriva strana. Mi smo dosli na ovu blizu Las Vegasu ali tu ne pustaju vozila unutra. Moras u bus ili helikopter pa onda na nekakav stakleni fancy "skywalk". Kakav brate "skywalk". Ja ocu motorom na liticu. Celom nazad. Pet sati jahanja do druge strane kanjona. Vidim u gps-u nekakav mali put koji bi nam ustedio bar uru. Makadam. Na samom skretanju stoji ogromna ploca, nekoliko metara velika, na kojoj je detaljno objasnjeno kako je to Navajo rezervat i njihova sveta zemlja te je strogo zabranjeno ulaziti prije nego se ishodi dozvola. Pogledali smo se. "Ako zaustave, pricas Hrvatski", kaze Ivan. Ok. Nije me bilo briga ako nas zaustave al mi je bilo neugodno ako je to stvarno nekakva sveta zemlja s grobljima i slicnim. Kasnije sam saznao da je ta sveta zemlja vise ubiranje prihoda nego istina. Sto i nesto milja vrhunskog sirokog makadama koji se penje i spusta planinama uz kanjon. Vozili smo taj dio otvorenih usta. Daleko jedan od drugog jer se prasilo ko u paklu. Samo za moje endurase. To je onaj makadam koji na vrhu ima sloj pijeska. Ne pijeska, sljunka. Mi u Dalmaciji to zovemo žalo. Moras vozit dosta brzo da bi isplivao al onda je ko na jastucima. Milina. Jedino sto nemos stat. Treba ti kilometar. Nazalost, imam samo jednu sliku kad smo na brzinu promijenili pile. Slika je za nista, pa mi vjerujte na rijec. Milina. Samo smo vozili i vozili. Enduro. Nema bolje. Izasli smo u mali gradic na ruti 66 u kojem je muzej i centar rezervata. Ivan je pitao jednog iz muzeja smije li se tom cestom. Kaze ovaj, ni slucajno bez dozvole. A vani motori bijeli ko snijeg. Na ruti smo 66. Iako turisticki isfurana cesta, moram priznat da je zanimljiva. Dosta toga je ostalo iz dana Jamesa Deana i drugova. I tako... ...dosli smo do malog mjesta Wiliams. Mislim da se tako zove. Meni najdrazi dio putovanja koji nije vezan uz voznju. Smjestili se u motelu. Simpatican gradic. Setajuci praznim ulicama culi smo country u nekom lokalu. Saloon. Onako malo van ruke. Odmah se vidi da nije mjesto za turiste. Lokalni djir. Na tabli pise: Every Friday - Karaoke Bob. Petak je. Ispred 5-6 pick up vozila. Radnih, vidi se. Sa slamom i zemljom po podu prtljaznika. To je nase mjesto. Udjemo unutra, sve na trenutak stane. Mozda mi se samo ucinilo kad su nas odmjerili. Na jednom kraju par kauboja, na drugom nekoliko tetoviranih zena igra biljar. Sank pun ljudi. I Karaoke Bob. Crna kosulja, crne hlace, crni sesir, velika kopca na remenu. Bijela kosa i brada. Sedamdeset mu je godina. Minimun. Al barata onim karaoke aparatima ko dj morales gramofonom. Sve ko na filmu. Osim napetosti. Ovdje su je razbili za sekund. Odakle ste? Di cete? Sta ima? Kako ste? Popijte nesto. Jako mi je drago da smo ovdje dosli. Cijelu vecer smo slusali price ljudi koji jos uvijek zive kaubojski zivot. Dobar dio njih tako i izgleda. Ovi sto su pjevali, izuzev jednog mrsavog, rasturali su. Nismo mogli vjerovat kako ljudi pjevaju. Mogu se ubit ovi po talent emisijama. Dvojica do mene pricaju o konjima i rodeu. Pola uhvatim, pola ne. Tesko ih je razumjet dok pricaju brzo, zvacuci duvan. Onaj izrazito jaki americki naglasak. Proveli smo cijelu vecer tu. Bas sam gusta slusat i gledat okolo. Nema ovog po gradovima. Jedino sto mi je kvarilo ugodjaj onaj je veliki znak nad vratima. "Zabranjem ulaz obojenima." Jebiga. I to je Amerika. slijedi nastavak...Veliki Kanjon...

Evo, sad ce

DEATH VALLEY - OFF ROAD DRIVING PROHIBITED - Hau jes no! 8 sati. Dobar je Meksikanac u sobi do. Pa taj praši, s laganim prekidima, od 5 jutros. Viagra, sto posto. Ili chili. S jedne strane praši Meksikanac, s druge strane hrče Afrikanac. Na parkingu cijelu noc nekakav house iz pik-apa. Basovi izbijaju prozore. Gdje sam to dospio. Dolina Smrti. Da mi je dovest onu dvojicu sto cekaju "poso" ispred mog lokalnog ducana, napravili bi gradjevinsku revoluciju u ovoj zemlji. Jebali ih zidovi od kartona. Da ih jebali. Marenda. Komad pizze deblji od Viske pogace. I maffin. Koje krasno ime. Mafin. Ko da jedem pudlicu, a ne kolac. Death Valley Trebali bi proc dolinu do podne. Inace smo reš peceni. Kazu, a i svugdje pise, da je off road u dolini strogo zabranjen. Aha. Nismo se mi dosli po cesti vozat. Imamo mi toga i doma. Ovo, ustvari, i nije klasicna dolina. Prije nekakav skup kanjonja, planina i brda te jednim manjim ili uzim djelom dolina koja se proteze duz parka. Tako sam to nekako dozivio. Uglavnom, cudo prirode. Krenuli smo prvim makadamom pa gdje izadje. I pogodili. Evo gdje smo zavrsili... ...pa ovamo... Malo smo se gubili... Pa ova brda u bojama. Ludilo. Vozili smo tik uz kanjon... Izasli smo i na cestu... ...da bi dosli ovdje. Eto ga, Death Valley - California. Mene odusevilo. Vama kako bude. slijedi nastavak...Viva Las Vegas

Fala svima! Uf, najteze mi je i najmrze komentirat motore. Pogotovo tamo na nasem forumu. Odmah pocne cirkus. Prepucavanja izmedju BMW-KTM-YAMAHA fanova. Draze mi je pisat putopis. Ili otic kod punice na veceru. Al evo ukratko, onako, iz naseg kuta. Ta recenica gore se odnosila na 800 GS-a. Dobri su to motori al moramo priznat da nam je obojici drazi 800GS. Jednostavno je blizi onome sto nama treba od motora. Adventure je odlican motor i vjerovatno za teren najbolji maxi enduro ali je, ma koliko mi sutjeli o tome, ipak maxi enduro. Komad je to motorcine. A to nama bas nije po gustu. GS800 nam je zato drazi. Jednostavno se njime puno lakse barata po terenu, zivlji je, brzi, mirnije radi. Odlican motor. Obavezno veci vizir, malo podignuti motor i volan, druge gume i ide on gdje hoces. Eto. Najsretniji bi bili da smo mogli dovuc nase motore. Sline su nam curile za nekim dionicama koje nismo htjeli ili nismo mogli proc ovim motorima. Ne bi se dobro proveli da smo porazbijali ove motore. Nismo imali osiguranja. Kamera je VIO POV ili tako nekako. Jednostavno je to s jezerom. Ako te uhvate 2000 dolara. Nece nitko da se zajebava. Paze oni na to. Jako postuju policiju, ogranicenja brzine i ovakve zabrane. To se da primjetiti.

Yosemite National Park...medvjedje carstvo... Jesam vec pisao kako smo vozili odlicnim cestama ne bi li dosli u Yosemite? Jesam? Onda necu vise pisat... U Yosemite Park dosli smo kasno predvecer. Znamo da je unutar svakog nacionalnog parka smjestaj dosta skuplji nego vani. Nasli smo najhladnije i najpovoljnije rjesenje. I to dan pred zatvaranje. Spavat cemo u nekakvim satorima. Zanimljivo je bilo na recepciji. Guzva, svi gledaju u dva velika tv-a na kojim se vrte upozorenja i filmovi s medvjedima. Dok sam cekao u redu, zapamtio sam par zanimljivih detalja. Svake godine medvjedi naprave stete u vrijednosti tri milje dolara. Razbiju oko 150 auta i drugih vozila u potrazi za hranom. Medvjedi su izrazito pametne zivotinje. Da bi dosli do hrane znaju koristiti zanimljive metode. Pri rezervaciji sobe potpisujete izjavu prema kojoj spavate na vlastitu odgovornost te uprava parka ni na koji nacin ne odgovara za stetu pocinjenu vama ili vozilima. Ujedno vas stotinu puta upozore da vadite svu hranu, smece i toaletni pribor iz vozila. Izvan nasih satora nalaze se posebno napravljeni pretinci za hranu i toaletni pribor s ruckama za otvaranje ubacenim unutar cijevi tako da medvjed ne moze uvuci sapu. Jako zanimljivo i poucno. U kampu se uredno odrzavaju seminari na temu medvjeda i ostalih divljih zivotinja koje obitavaju u parku. Zanimljive su preporuke u slucaju susreta s medom. Vikanje, skakanje, urlanje i klapanje vise su nego ucinkovite metode. Medvjed se boji covjeka. Ukoliko nista od tog ne pomogne, najebali ste. Jelenko... Ko ima volje, evo: http://en.wikipedia.org/wiki/Yosemite_National_Park Smrzli smo se. Ne da je bila sljiva, nego mi je 10, (slovima: deset), deka bilo malo. Culi smo i medvjede. Neko mladunce izgleda. Pišao sam nocu odmah do satora. Nije mi se nesto islo do wc-a. Ujutro smo nakon marende krenuli kroz cijeli Yosemite NP prema Death Valley .... Prekrasna priroda, mir, tisina. Divota. Pogledajte. Cijelo prijepodne proveli smo po planinama. Ako sam dobro preracunao u jednom smo dijelu bili na oko 3000m. Spustili smo se "amazing" planinskom cestom na Mono Lake. Slika s tog jezera bas i nemamo al evo jedan kratki filmic. Desi se i najboljima... rodjenima na pijesku... Dalje cestom. Ravnom cestom....puno ravne ceste. Mi vozili pooooolako. Samo pretpostavljamo koji je brzi motor. Usli u Nevadu... Rucak negdje usput...kafana, posta, pumpa i crkva... Evo malo unutra. Gazdarica, lokalni kauboj crvenog nosa i jedan sto kocka na aparatima. U Nevadi smo. Ovde su aparati i u crkvama. Idemo dalje...opet u Kaliforniju... Predvecer naletimo na nekakvo veliko presuseno jezero. A sve onako bijelo, ravno, bez tragova. Zar nebi bila steta to propustit. Vidite ovaj stap medju motorima. Na njemu visi kutijica za film, a u njoj papir na kojem pise: "Strogo zabranjena voznja po jezeru. Kazna 2000USD. I jos izlist nekakvih zakona i ostalog s pecatima. Od lokalnog serifa do Schwarzeneggera. "Aaaaa, zato nema tragova po jezeru." Blizu smo. I mrak je blizu. Ovaj put sam ja zasro. Umjesto da se vratimo u najblize mjesto, predlozim da nastavimo nocu kroz Dolinu Smrti. Kad smo zasli dublje termometar je pokazao 90F. Vozili smo prilicno dugo u noc nebi li izasli negdje po sredini. Nije nam to bas trebalo al eto. Smjestili smo se u malom mjestu na rubu NP-a. Ujutro je dolina nasa. slijedi nastavak...DEATH VALLEY - OFF ROAD DRIVING PROHIBITED - Hau jes no!

Fala ljudi! Jezero Tahoe i Bradova bajka za narandjaste ovisnike... Naravno da nam je prije puta palo na pamet kako bi dobro bilo imati karte u gps-u. Ali brate cemu briga, pa idemo u Ameriku gdje imas karte za gps na svakim hot dog kolicima. Nema tamo zajebancije, to je Amerika. Tamo po zahodima odmah do ovih za kondome stoje i aparati za gps karte. Jel tako? Napokon motori. Sve onako sjajni, uredni, cisti. Ko da pjevuse onu "...na sve sam friži spreman". "Jeste vozili kad prije?", pita momak nakon sto smo potpisali par tisuca listova na kojima se ovi ogradjuju od uboda komarca do atomskog udara. "Ne, nismo", kaze Ivan, "valjda na ovima napokon naucimo vozit." Ovaj se sve nekako ultra oprezno nasmjesi pa krene objasnjavati zmigavce, duga svjetla i otvaranja kofera. Sve do saltanja u prvu. Bar tri puta u toku izlaganja upita znamo li da nam osiguranje ne pokriva stetu, kradju i ostalo. "Znaaaamo, znaaamo, mi smo oprezni, ne idemo ti mi svukuda!", uglas cemo obojica. Jucer smo, onako u letu, obisli nekoliko ducana s gps uredjajima ali karte nema nitko. Decko nas uputi u najblizi ducan koji bi trebao imati sve oko gps uredjaja. Kaze, sva sreca nije daleko pa vam nece trebat gps do tamo. Izgleda da sad on nas malo, a? Ducan ima toliki odjel s gps uredjajima da rade petorica. Jedan doleti ko strijela pa krenemo: "Znate imamo Garmin gps pa nam treba karta Amerike?" Ovaj nas blijedo gleda pa upita: "Kakva karta?". "Pa karta Amerike za Garmin uredjaj!?", kazemo. "A, ne ide vam to tako ovdje. Tu vam svi uredjaji imaju vec karte unutra.", kaze ovaj brzi. "Znamo mi to prijatelju ali je netko te karte stavio unutra. Postoje kartice na kojima su karte i mi to pokusavamo kupit." "Nemamo vam mi to ali imamo odjel koji se zove Geek Squad. Oni bi vam mozda mogli skinut karte s interneta koje cete vi platiti. Praznu karticu, of kors, mozete kupiti kod nas." Sve je ovo nama brzi pricao na engleskom koji je za nijansu bolji od Ivanovog hrvatskog. Ajde, bolje ista nego nista. Nadjemo mi taj Geek Squad te nakon pola sata cekanja objasnimo situaciju jednom od geekova azijske fizionomije. Ovaj gleda kroz zamagljene naocale i, da izvinete, kurca ne kuzi. Kako ce skuzit kad covjek jedva govori engleski. Izgleda da ce nam ovde jezik bit najveci problem. Nitko ne govori engleski u Americi. Nakon jos pola sata natezanja i objasnjavanja izbaci nam ovaj cijenu za to sto bi odradio. Nije covjek normalan. Za te pare kupimo pet uredjaja na onom gps odjelu. Dodje ti da popizdis. U zemlji kolijevci gps-a ne mozes doc do karte za isti. Kad smo vec, nakon dva sata natezanja, odlucili da cemo koristit navigaciju u papirnatom obliku, pojavi se neki plavokosi lik. Vidim plocicu na prsima sa nekakvim, po mojoj slobodnoj procjeni, istocnoeuropskim prezimenom. Ako nam rodjo ne pomogne, nece nitko. Kazemo mu sto je, a ovaj elegantno odseta par metara dalje na odjel s foto opremom i karticama, skine fantomsku karticu s police, donese i kaze "Izvolite". Ovi s gps odjela gledaju u cudu, a jedan od njih kaze nesto u stilu "Kako bi mi to uopce znali, nije to nas odjel!?" Jebo vas team building, da vas jebo. Nema do naseg europskog rodjaka. Kasnije mu sve ispricam, a rodjak ce na to: "Znate, oni su van prilicno fokusirani na svoj odjel." Ajde moj rodjak, i tebe je izgleda opralo. Gurni karticu, bjezmo iz San Francisca. Cilj za danas je Lake Tahoe, sjeveroistocno od SF-a na granici Nevade. Tamo zivi Ivanov prijatelj Brad. Nakon sto smo dosli na sat i po od Bradovog doma, Ivan kaze kako nebi bilo lose javit se covjeku da dolazimo. "Sta mu se nisi javio prije?", pitam. "Nisam, al nema ti to veze, Bradu mozes doc kad oces." Sta da kazem, sutim. Zove on Brada, a covjek dva sata od kuce na putu za San Diego. Ide covjek na prvi odmor nakon godinu dana. I to s velikom prikolicom, motorima, zenom i psom. Medjutim, kad je cuo Ivana kaze covjek: "Vec se okrecem na cesti, vi imate sat i po do mene po planinskoj cesti, ja imam sat i po autoputa, ko zadnji magarac!" Ne mogu vjerovat. Znam da Ivan ima ludih prijatelja al ovaj je totalno lud. Na putu do... Brad je, naravno, dosao prije. Prikolica vec parkirana. Covjeka nisam znao. Doleti s pivama u ruci i izvinjava se sto nema vremena sutra s nama opalit jednu voznju hard enduro motorima po planini. Meni jos nista nije jasno. Covjek se vratio s odmora na koji je krenuo nakon godinu dana rada, mi mu uletjeli nenajavljeno i jos se izvinjava. Sve mi je bilo jasno tek kad je otvorio prikolicu. Prikolica je napravljena specijalno za njega. Kad motori izadju, krevet se spusti s plafona. Kauc se otvori, fotelja izleti. Kuhinja, kupatilo, mali servisni centar. Sve stalo unutra. I sve na botune. Pumpna stanica s 120 litara goriva, agregat od 4 kilovata, specijalno grijanje i hladjenje. Cudo jedno. Vidio sam svakakvih prikolica i kampera, cak sam s jednim kamperom prosli mjesec bauljao Francuskom i Italijom al nesto ovako funkcionalno u tako malo prostora nisam vidio do sad. Lako je to sve strpati u one velike americke kampere al ovo je, brate, nauka. Brad je okorjeli enduras. Trenutno na KTM-u 300. Uvijek pri vrhu u natjecanjima. Rad preko tjedna, vikendi na utrkama. Kaze, 53 godine. Senior Expert. Ostao sam bez teksta, covjek izgleda 15 godina mladje. Ivan i Brad upoznali su se u JAR-i kad je Brad dosao na nekakav GS Challenge. Nakon prikolice, vodi nas u garazu. Narandjasti raj. Evo pogledajte: Sve u savrsenom redu. Brad ima Njemacke i Portugalske krvi. Ovdje je na djelu Njemacka polovica. Trke vozi Portugalac. Ktm frizider, stolice, salice, mudante, lusteri, sva cudesa. Naravno da sam mu rekao kako je gori od nekih s mog foruma. Prostoriju s peharima nisam slikao. Stotine. Da, da, ono s druge strane su dva Ducatija. Odmah mi je rekao: "Znam, znam, ne govori mi nista." I smije se. Felge za trening, za trku, za u spizu. Svasta. Pao je "Real American Barbecue", dobar socni biftek, preko nekoliko piva i utakmica za svjetskog prvaka u bejzbolu. Bradov susjed i prijatelj trudio se objasniti mi pravila. Samo sam klimao glavom glumeci razumijevanje. Nije to sport za mene. Jos uvijek mi nije jasno kakvo je to svjetsko prvenstvo, a igraju americki klubovi. Nema veze, pobjedili su SF Giantsi nakon tko zna koliko godina. Bio je to razlog za jos par piva. U San Franciscu ludnica. Zatvorili su grad jer je milion ljudi vec na ulicama. Brad se jos uvijek izvinjava sto sutra ne idemo na hard enduro. Legenda. Zaspali ko bebe. Inace Brad zivi u lijepoj drvenoj kuci na planini. Upozoreni smo da ne ostavljemo nista jestivo po koferima. Medvjedi to sve pocupaju. Ujutro marenda i pravac Yosemite. Brad, njegova zena Mo i stari pas kojem sam zaboravio ime. Brad je dobio bjanko pozivnicu za Dalmaciju. Samo kartu treba kupit. Jutro je pa nam slike nisu bas najsjajnije. Ne zamjerite. Lokalni serif... Prilicna je sljiva u ovim planinama. Cak i uz jezero. Tahoe je prekrasno jezero i velika turisticka destinacija. Slika nazalost nemamo puno. Evo ovdje za one koje zanima: http://en.wikipedia.org/wiki/Lake_Tahoe Na putu za Yosemite National Park...nas prvi teren...zagrijavanje... U nekih dvjesto metara razlike i snijeg i pijesak... Evo i mali sirovi filmic. I ne, ne pricam sam sa sobom. Jos sam ok sto se toga tice nego imamo ovu scala rider komunikaciju pa cakulamo u voznji. Opet neko vrijeme na cestu. Dobru, planinsku, punu zavoja. Evo i ovdje mali filmic. Rucak u nekom gradicu. Mexican food... Nema do karte... Proporcionalno s nadmorskom visinom raste i cijena goriva... Opet malo na teren. Uz rijeku...onu rijeku iz dokumentaraca po kojoj medo lovi ribu... slijedi nastavak...Yosemite, carstvo medvjeda...

San Francisco, dragulj medju velikima... Nisam ljubitelj velikih gradova. Jednostavno se ne osjecam dobro u njima. Guse me. Mozda nekakav oblik megalofobije. Sto nije dobro. Draza mi je klaustofobija. Posebno ona zagorska. Strah od zatvorene birtije. San Francisco je jedan od rijetkih koji me osvojio na prvu. Ima dusu za razliku od ostalih americkih gradova. Naravno, uz izuzetak New Yorka. Koji zapravo i nije grad. Prije mali svijet. Dakle, San Francisco. Dan nakon onog eksploziva, ili cega vec, u avionima. Unatoc pojacanoj kontroli i cariniku koji me pita jel Tito jos ziv, izletih na brzinu. Prvi kontakt, aerodrom. Jebeno kompliciran aerodrom. Namucio sam se trazeci terminal za Ivanov let iz Arkanzasa. Odmah se da primjetiti kako Ameri vole zakomplicirati jednostavne stvari. To im je izgleda omiljeno. Nakon sto je Juznoafricki Hrvat sletio, spicili smo nekakvim lokalnim prijevozom u centar. Fishermans Warf. Dokovi San Francisca. Nasli smo motel koji je bio najskuplji smjestaj putovanja ali najeftiniji smjestaj u strogom centru Frisca. 80 dolara noc. Nismo se bunili. Imamo dan fore bez motora pa nam "downtown" vise nego odgovara. "Off course, he is alive!", da ne zaboravim moj odgovor onom cariniku povise. . Klikaj ovo pa idemo na slike: San Francisco. Gustajte. Gledajte, nije mene stvarno briga i postujem svakoga ali, brate, dvedeset i prvo je stoljece. Pa nije sjor Otto prije 150 godina provodio dane i noci u garazi da bi mene Hrvat iz Juzne Afrike nagovarao na obilazak Golden Gate-a biciklom. Stari nema sanse. Em sam iz Dalmacije, em postujem sjor Otta. Covjek je napravio sve da bi nas pokretao zglob desne ruke. I sad bi ja to trebao pogazit. Pedalama. Sramota. Nakon pola sata uvjeravanja kako su bicikle danas jako jednostavne i nenaporne, popustim. Nazalost. 14 kilometara, tamo i nazad. Koja sam ja budala. Blazeni Aspirin C. Ajmo njezne dusice dalje uz Tonyja: Dosta je San Francisca, penji se u sedlo... slijedi nastavak...Lake Tahoe i Bradova bajka za ovisnike o narandjastom...

"Putovanje je bogatstvo. Nema veceg. Upoznavanje nove kulture, drugog nacina zivota, ma kakav on bio, vrijedi covjeku vise od iceg. Samo dan u drugacijem svijetu vrijedi ko godina necije ucmalosti. Zaludu nekom novac ako ga ne koristi putujuci. Bar dio. I tako istina dolazi tek kad se djepovi isprazne. Spusti se zastor i maske padaju. Prijatelji se tope i ljubav nestaje. Kakav glupi svijet. Okruglo kazaliste s velikom novcanicom u sredini. Zalosno. Prepoznajte svoju siromasnost i putujte drugovi. Bogatite se, putujuci, u ovom kratkom zivotu." Na kraju dignem ruke visoko te uzviknem:"Bogatite se kroz mene, prijatelji moji !" To ja onako, siroj familiji za ruckom kad pitaju di ces opet. Pa diskretno uzicam koji dinar. Da se nadje. Ovi osamuceni posezu za novcanikom ne znajuci sto ih je snaslo. Once Upon a Time in America South West USA. Tocnije: Kalifornija, Nevada, Arizona. Kako smo, zapravo, dospjeli tamo? Ne znam ni sam vise. Ovako nekako je to bilo. Trebali mi opet u Afriku. Dolje ukrcat male motore na prikolicu te spicit za Namibiju. Samo s Ivanom to ne ide bas tako. Dodje jedan dan do mene i kaze. Na engleskom, naravno: "Znas, zvali su me ovi iz CMA u Arkanzas na nekakvu godisnju konvenciju. Dva tjedna." "E, i?", pravim se da ne vidim kamo to vodi. "Znas, pa mogli bi se nac negdje kad to zavrsi, recimo u Kaliforniji, i opalit turu po jugozapadu Amerike?" "A Namibija?", jos se pravim lud. "Pusti sad Namibiju." "A motori?", pitam. "E da, vidis, nebi bilo lose nac nekakve motore tamo." To s motorima nije islo bas glatko ovaj put. Obojica tamo imamo prijatelje koji bi ustupili motore, ali... Jedni su prilicno sjeverno sto ih automatski iskljucuje, dok drugi imaju motore koji nam bas i nisu odgovarali. Mozete nas zamislit na Harley Davidsonu po brdima Amerike? Ne bas? Ni mi sebe. Dali smo se u potragu za dva jeftina KLR-a koji bi nas posluzili ovaj put. Bezuspjesno. Nema takvih u Kaliforniji. I jos jedna stvar. U Americi je sve relativno jeftino al ne i najam motora. Ubija ih osiguranje. Ustvari, veliki rizik. Medjutim, znajuci ljude koji znaju ljude, uboli smo dva motora. Nismo birali. Odlicna punuda uz mali uvjet... Motori idu bez ikakvog osiguranja u slucaju stete, kradje i ostalih peripetija. Pih. Ne znam stvarno kakvu bi mi stetu mogli napravit na motorima? I ko bi to mogao ukrast motor u Americi? Kakve gluposti. Dok smo mi tako razmisljali sto i kako, Ivan je svako malo upadao s nekakvim novim prijedlogom. Kad sam vidio da bi mogao zavrsit na padinama Novog Zelanda, cementirao sam odluku povoljnom kupnjom avio karte za San Francisco. Povratka vise nije bilo. Tako, gle cuda, zavrsimo u Americi na Europskim motorima. Eto malo za zagrijavanje pa da krenemo od pocetka... slijedi nastavak...San Francisco, dragulj medju velikima...

Bravo majstori. Odlicna voznja, lipe slike. Vidi se vec po bojama da je tu Mika dijelio savjete.