Bas lipo. Bravo cure!

Jako lipo! Pratimo!

Odlican djir u 4 dana! Taman smo vam ugrijali asfalt na onom spustu za Sarande

Iz kojeg perioda? ;D 20 dana. Vise nego dovoljno. Mozete stvarno puno da prodjete. Osim ovih uobicajenih mjesta, ne zaboravite Zagoriu i Kanjon Vikos. I sami jug Peloponeza za koji ja nisam imao vremena.

Klopa i dojmovi... Spiza. Izbacite uljeza. Dva od ovih jela nisu iz Grcke. Jedno predjelo i jedno glavno jelo. Predjela i salate... Nesto na zlicu... Glavna jela... Slatko... Hrana u tavernama nije preskupa. Ko i u nas. Osim salata koje su prilicno skupe. Za primjer, vrhunsku musaku ili veliki souvlaki jedete za nekih 6-7 eura. Da se ne zaboravi, to je u predsezoni. Pivo. Probao Mythos i Alpha. Onako. Ouzo ne volim. Vina slatkasta. Voda ko voda. Kava i slastice skupe ko vrag. Al je zato taj njihov jogurt s medom zarazan. Spavanje, u prosjeku 35 do 40 eura za dvoje. Obiteljski hotel ili nekakav pansion. Gorivo 1,4 eura. Sve je ovo, jos jednom napominjem, u predsezoni. I to u krizi. Inace, djeluju prilicno ravnodusni i nezainteresirani dok ih nesto ne upitas. Onda se otvore i raspricaju. Ne staju. Ocito im treba neka inicijalna kapisla. Zanimljivo mi je svako jutro bilo gledati njihov program. Nesto kao Dobro Jutro Hrvatska. Ali tamo obavezno pet ili sest sugovornika. Svi debatiraju ujutro najranije. I to prilicno zestoko. Dakle, 100 eura bila bi neka dnevna racunica. Za dvoje. Naravno, pravi bajkeri mogu i za 50. Jedva cekam postat bajker. Sto jos reci. Mislim napisati. Najprije, da ne zaboravim juznu Albaniju. Prvom prilikom, sibam dolje. Osjetno laksi, s pravim gumama, pravac Albanske planine. Cetiri zemlje, cetiri prekrasne obale. Grcka. Osam dana sve skupa, pinku manje od 4000 kilometara. Od Meteore nadalje bez plana. Meni najdraze, Zagoria. Sasvim slucajno. I kanjon Vikos. Sta cu kad volim prirodu. Napflio, lijepi sareni gradic. Od kamenja, definitivno Olimpija. Onako najveca hrpa. Salim se, ne treba trositi tipkovnicu na grcke arheoloske lokalitete. Svaki vrijedi posjeta. Ako izostavim Zagoriu i Meteoru, Peloponez mi drazi od kopna. Pitomiji. Zeleniji. Krasna zemlja. Nije Zeus bio lud... Dame i gospodo, drugovi i drugarice, radni ljudi i gradjani, bilo bi to sve za veceras. I ovu polusezonu. Zivili!

Zagori(a) mi rucak dok sam Viko(s)... Parga. Lijepi gradic na sjeverozapadnoj obali Grcke. U iscekivanju turista. Ako mi je zao neceg s ovog putovanja to je onda filmic koji sam mislio da snimam vozeci se Pargom od vrha prema obali. Kroz labirint ulicica pjesacke zone. Toliko su uske i strme da smo u par navrata prolazili doslovno u milimetar. Mogu mislit kako je ovdje ljeti. Covik na coviku. Kad smo vec kod toga, moram priznat da nisam bas lud za ljetom. Jebiga, od njega zivim, nebi smio prigovarat ali... Sto je ustvari "ljeto"? Ljeto. Sedmodnevno uporno przenje na suncu zbog kojeg lade samare, prtljaznika punih tariguza i smrznutog kruha, cekaju satima pred tunelima na autocesti. Tih sedam dana nista im na svijetu ne moze otezati. Sedam dana sladoleda, hektolitri jogurta razmazanih po uzarenim plecima, smjesak na licu boje jastoga, sedam dana slikavanja odmrznutih liganja u rashladnim vitrinama Dalmacije. Ej stari, sedam dana. Sedam dana. I pet na putu. Ljeto. Tjedan tupog pogleda nezainteresiranog konobara. Tjedan mreza svih vrsta. Onih roaming i onih za leptire koje naseg vrlog gosta pretvaraju u iskusnog ribara. Tjedan peraja, maski i nezaobilaznih disalica od vrhunske, jestive, kineske gume. Tjedan privremene tetovaze. Tjedan plasticnih kesica rastegnutih pod tezinom lubenice. Pola lubenice. Tjedan liganja kodnog imena C4, marokanskog šampjera i lubina iz uzgoja. Tjedan tecaja. "7.25" "Jesi lud, ovamo je 7.26". "Ok, super, moze, promijenite mi onda 10 eura." Ljeto. Kakvo godisnje doba. Doba svakodnevnog podizanja GSS-a bezazlenim izletima "lufticem" na Brac. "Glupi Brac. Tako blizu, a tako daleko." Doba kad u mnogim istocnoeuropskim drzavama ostanu samo predsjednik i tajnica. Svi ostali na Jadranu. I svi rodbina vlasnicima apartmana. Doba falsih galebova, ribarskih veceri s cevapima i onih glupih stvorenja sto cvrce po stablima. Ni Tonka im nije znala izgovorit ime. Doba kronicnih guzvi, ulicnih sviraca bez sluha i samozvanih umjetnika svake vrste. Ljeto. Kondom doba. Jebeno godisnje doba. Dodjite. Ljeto. Ima ono i svoju dobru stranu. Dalmaciju. To je dobra strana ljeta. I cijele godine. Ajmo nazad u Grcku... Iz Parge smo krenuli prema Ioannini planirajuci spavanje u tom gradu. Usput malo cirnemo Zeusovo prorociste u Dodoni, nekih dvadesetak kilometara od Ioannine. Opet, kamen ka kamen, zidic ka zidic. Bez slika ovaj put. Vec nakon dvadesetak minuta po dolasku u Ionnainu meni lagano blica crvena lampica za gradove. Lijep stari dio grada na jezeru ali... Puno prometa, buke i ostalih gradskih znamenitosti za moj ukus. Ajmo mi dalje. Do Albanije. Kakva pronatalitetna politika.... Dvadesetak kilometara od grada, na putu za Albansku granicu, vidim putokaz Zagoria. Poznato mi to nesto. Citao sam negdje o toj Grckoj Zagori. Prodjem skretanje, odlucih u trenu, tri, cetri nize i okret na cesti. Pravac Zagoria. Nece Albanija pobjec. Moram priznat da mi je ovo definitivno najbolja odluka na putu. Prosudite sami. Tisucu metara dubine, dvaseset kilometara duzine - Kanjon Vikos Smjestaj u pansionu jednog od prekrasnih Zagorijskih sela, Monodendru. Obilazak ultralijepe okolice... Jos malo Zagorie... Monodendro... Nakon vecere u jedinoj taverni, zaspali ko bebe. Ujutro za Albaniju. Negdje na jugu Albanije. Krf u pozadini... Plaze, kilometri plaze... Iako mogu skocit s balkona u more, rijetko sam u njemu. Jako rijetko. Predvecer, ponekad. Kad sunca nema. Moji prijatelji iz nase metropole, i ostatka svijeta bez slane vode, se cude. I kad dodju ne izlaze iz mora. Tada se ja cudim. Imate vi vode doma? Sta se toliko sporkice skupi kroz godinu da se morate prat danima? Onda oni moju nezainteresiranost svrstavaju u lijenost. Da, da, lijenost. Zajebite stereotip. Pa se bune. Ne valja ovo, ne valja ono. Dalmacija, lijenost, nerad. Pa meni dopizdi nakon deset dana prigovaranja. Samo vi pljucajte po aparatu za disanje. Je, dobro ste culi, aparatu za disanje. Aparatu vrijednom par milijardi. Udaha. Svaka cast vama i industriji, koje trenutno nema, al da nije sacice nas neradnika, lijencina i ovcojebaca koji na svaki moguci nacin izvuku te milijarde iz djepova turista, zajednicka bi nam drzava imala sudbinu oronule macke pod kotacima slepera s prikolicom. U naletu. A da mi malo te pare u skrinjicu pa na Palagruzu. I vadimo na kapaljku, a? Onda zastanem, uz guc bevande, pa nastavim. Zato ne pljucajte po aparatu, da nakupljena pljuvacka za pedeset godina ne napravi kratki spoj. Da nasi unuci ne izreknu onu najgoru recenicu u povijesti svijeta: "Cekaj, stani malo!" Nisam neki lokalpatriot, dijete sam svijeta, samo me strah te recenice kad ima usklicnik na kraju. Sve je to nasa prijateljska zajebancija uz bevandu, mene vise brine onaj stvarni, nepotrebni, antagonizam sjevera i juga. Ako ga i treba bit nek ostane unutar zidova stadiona. Hajduk zivi vjecno! Vratimo se mi u Albaniju. Prosli smo je prilicno brzo. Koliko to dopustaju ovakve situacije.... http://www.youtube.com/watch?v=aOKJcc8S5pc http://www.youtube.com/watch?v=NlYHueVPLus http://www.youtube.com/watch?v=voVnYrQAnMo ili ovakvi obilasci.... http://www.youtube.com/watch?v=P-Rol31Csyw http://www.youtube.com/watch?v=kwM7ZKfTja8 U Baru vecera u ministarstvu turizma. Ministar nas poveo u obilazak Sutomora. Malo cakule, pozdrav s Ministrom i spavanje. Ujutro, na putu doma, skrenem za Lovcen. Da ne propadne dan. Dosli skoro do vrha. Kako razbiti frustraciju zbog neuspjelog uspona. Prsutom, brate. I sirom. Kod Njegosa. Spustimo se u Kotor... ...i sisaj doma. Zadnja pauza kod Vrgorca. Taman se javlja jedan od ona dva bandita iz Xross Siberie koji je iskoristio trenutak da boravi u mom gradu dok sam van zemlje. Uf, ko zna sta ce sad ovde da izgori. A doma veselje bez kraja. Uvijek mi se prije bilo tesko vracat s putovanja. Nekako tuzno. Ima tri i po godine, vracam se sretniji nego kad odlazim. slijedi, uskoro, i onaj zadnji dio....par dojmova, hrana, klopa, spiza....nesto za pod zub....

O, bit ce to lipa tura. Mi, nazalost, nismo imali vremena za otoke. Ima dana...

Olimpija i ostala cudesa zapadne strane poluotocica... Krenuli smo odmorni i naspavani nakon kafice na rivi. Koja je u odnosu na hranu, besramno skupa. Sto se mene tice, moze biti i 100 eura ali "maj vumen" ukljucuje zivotne funkcije tom salicom precijenjene kafene tekucine. Vozimo jugozapadno preko planina Peloponeza nebi li izbili na zapadnu obalu negdje kod mjesta Kalo Nero. To je ujedno i najjuznija tocka naseg putovanja. Zapadna obala - Jonsko more Aj slikaj me, slikaj me! Obalom prema Olimpiji... Olimpija...Lijepo mijesto...meni najdrazi arheoloski lokalitet... http://hr.wikipedia.org/wiki/Olimpija Ovdje cak ima i guzve... Olimpija u par slika... Jebena hrpa kamena ova Olimpija. I mogu meni Grci pricat sta hoce al ja znam da je O-lim-pi-ja-da Ti-to-va pa-ra-da! Vrijeme je da se krene. Na kopno. Pravac Patra. Taman za zenu. Steta sto se vise ne radi. Do Patre smo dosli prilicno brzo uz jedno stajanje za rucak. Na kopnu smo. Imamo i mi ovakvog na Ciovu. Mozda pinkicu manji. Spavamo u mjestu Messolongi koji je susta suprotnost Napfliu. Messolongi s turizmom povezuju dva drzavna hotela iz nekih proslih vremena. Soba, pansiona i ostalog nema. Tipican ribarski gradic u mocvarnom podrucju zapadne obale. Bas onako Grcki. Upadam u prvi od dva hotela. Liberty. Pred ulazom skupina mladica sarafi po autu otvorene haube koje se godistem uklapa uz hotel. Vidim da pogledom traze prekrasnu NGK lulicu moje Tenere. I mi smo tako nekad. Impozantno predvorje u kojem sve podsjeca na neka druga vremena. Onako Brijunski tip hotela. Pa cak i recepcioner u sakou iz vremena Abbe. Kaze covjek 50 eura. Meni malo cudno da je najskuplje spavanje u predsezonskoj Grckoj bas u hotelu gradica koji s turizmom ima veze koliko i treca indijska kriket liga s formulom jedan. Svratimo mi i do drugog hotela na obali. Theoxenia ili tako nekako. Vidi se da je ovaj od sezdesetih na ovamo u par navrata obnovljen. Kaze nezainteresirana recepcionerka 60 eura. Nema cjenjkanja, jebe se njoj ocu ja pristat ili ne. Ovde mi bar oni momcici nece lulu popalit. Aj da mi vidimo sto je to u Messolongiju vrijedno takvog smjestaja. Evo sobe. Ruku na srce ima kvadraturu omanjeg stana, a kupatilo je netom obnovljeno. I to stvarno kvalitetno. Dah proslih vremena....zadnji put je svirao Radio Luxemburg... Zanimljiv na kraju bio Messolongi. Tako ziv gradic. Svi, ali doslovno svi, su navecer po glavnoj ulici u centru. Staro i mlado. Svatko u svojim kaficima i tavernama. Stariji ljudi u odjelima, svi sredjeni, nalickani, ko da je praznik. I tako svaki dan. Jako zanimljiva kulisa uz veceru. Slika iz grada, nazalost nemamo... Ujutro sibamo za Pargu. Mali gradic koji slovi kao najljepse ljetovaliste sjevernog dijela zapadne obale. Ajde da i to vidimo. Narance kod Nicka koji nece da naplati. Jos mi vadi nekakve masline koje stavlja skupa s limunom i mrkvom u neku njegovu tajnu tekucinu. Jako ukusno. Negdje uz obalu... Dvoje novopecenih golupcica sjedi na plazi u podnozju. Njezno je zagrlivsi krene on na sve ili nista: "Vidis li, duso, onu prekrasnu liticu ponad nase plazice." "Da, vidim." "Vidis li, zlato, kako je samo opasno strma?" "Da, vidim." "A vidis li, sreco, onaj najistureniji, prelijepi vrh te litice?" "Da, vidim." "E tu se dasa posro!" ima jos...Zagori(a) mi rucak dok sam Viko(s)...

Nafplio, grad po mojoj mjeri.... Prvo Mikena. Smjestena na proplanku s odlicnim pogledom na okolicu. Interesantno je vidjeti kako je to izgledalo nekada. Odlican muzej prepun eksponata iz Mikenske kulture. Vrijedi pogledati. http://hr.wikipedia.org/wiki/Mikena Lavlja vrata i ostalo... Zidic ko zidic... "Jeli smo neku finu ribu. Mislim da se zove Gradela." Pravac Nafplio. Mali gradic na obali Argolskog zaljeva na sjeveroistocnoj strani Peloponeza. Odmah na prvu, osvojio me svojim sarmom. Simpatican gradic. Ziveci u gradu spomeniku, naviknutom na kamen lako me osvoji sarenilo Nafplia. Ovo bi trebao biti primjer turistickog gradica. Jasno, Nafplio je sam po sebi lijep ali mu posebnu draz daju taverne i ducancici svi redom onako sareni. Ne kicasto sarenilo kao negdje, nego onako lijepo....kreativno sareno. Uostalom pogledajte sami. Napflio, grad po mojoj mjeri... Popodne u posjet istocnoj obali i Epidauru... Posto smo upali pet minuta prije zatvaranja, posjet gratis... http://en.wikipedia.org/wiki/Epidaurus Na povratku malo grckog makadama, cisto da se ruke smire... Pa malo bauljanja po brdima u okolici.... Povratak u Nafplio taman na veceru... Spavanje kod prve gospodje koja nas je pozvala s balkona. Lijepi pansion, 40 eura za dvoje. Ispod toga, ne ide u Napfliu. U sezoni ide do 80. Dok sam se cjenkao nismo se razumjeli pa smo pisali na papiru. Ja napisem 4. Ona se nasmije i doda jos jednu nulu. Jebena je ta nula. Sama po sebi ne vrijedi nesto, a kad je na kraju sasvim druga prica. Tako prodje nas dan u gradicu koji nas je osvojio svojom sarenom stranom. Mozda bi ostavio drugi dojam da dodjemo usred sezone kada ulicama teku rijeke turista. Ovako poluprazan je bas cool. Razmisljao sam pred spavanje, lagano opijen grckim tekucicama, kako bi dobro dosla neka knjiga. Cisto da budem in u gradu koji ovako izgleda. Onda se sjetih jednog balkanskog filozofa koji je rekao nesto sto je bio moj moto kroz cijelo skolovanje: "Knjiga je svetinja. U svetinje se ne dira." slijedi....Olimpija i ostala cudesa zapadne strane poluotocica...

Bijeg iz Atene....Korint nocu, Korint danju.... Zasto bas u Grcku? Pa da pomognemo malo ljudima. U banani su. Duzni ko Grcka. Moze se reci da Grci grcaju u dugovima. Svih nasih dvadesetak godina lopovluka, mila je majka za Grcki vanjski dug. Nije da brinem za njih, izvukli su se oni i iz vecih sranja al da ce bit lako, nece. Moram priznat da mi, turisti, to ne osjetimo. Svugdje sam pitao za krizu i svi slijezu ramenima. Kao, nije to ovdje kod nas, to je u unutrasnjosti. Onda pitas ove u unutrasnjosti, a oni kazu da je to kod ovih drugih. I tako dalje. Ludi ovi Grci, nisu ni svjesni da su u krizi. Meteora nam je bila plan za prvi dan Grcke. Dalje smo bez plana. Sreca da imam dobru probavu pa svako jutro na zahodu odlucim za dalje citajuci netom kupljeni vodic. Kaze vodic, Delphi. Ajde da i to vidimo. Lagana kisa prati nas putem na jug. Masline, masline i samo masline... Cim se popnes na planinu, magla i kisa, kad se spustis, bolje je. Na jednom od prijevoja puse za popizdit. Divlja vjetar sa svih strana. Izgleda da se Eol zaigrao negdje na obroncima Olimpa. Potenciometar na zidu pecine opet otkazao poslusnost. A lijepo mu je Zeus govorio kad je ovaj sredjivao pecinski stan: "Ostavi se Peveca sine, kupuj samo kvalitetno, nece taj dugo". Nije Zeus bio lud... Da je ovaj starog poslusao sad bi se mi vozili po bonaci. Delphi Vrijeme se smirilo. Delphi. Lijepo mjesto na obroncima planine. Arheoloski dio, onako. Mene ne impresionira. Da ne pisem puno: http://bs.wikipedia.org/wiki/Delfi Ajmo mi dalje. Spreman sam provesti dan bauljajuci malim mjestima okolice dok bolja polovica navija za Atenu. Najezim se od same pomisli na veliki grad. Medjutim, ovo putovanje je njen poklon meni za rodjendan. Dobro, pomogao sam i ja malo ali je bar dvije trecine njeno pa prigovora nemam. Pravac Atena. Cak je i lagana sljiva. Jebiga, zima je, normalno da je, kad radim tri posla, a sva tri vezana uz sezonu. Pa mogu putovat samo zimi ili u ovo doba. Ali nije to tako lose, vjerujte mi. Guzve nema, cijene su manje, vruce nije. Jedino je nesto veci rizik loseg vremena. Tu malo srece nije na odmet. Zadnji put prije sezone. Svojevrsno punjenje baterija. Istina, pobjegne se nekad i u sezoni za sto je zasluzna stara izreka: "Posao treba dobro raspodijeliti. Drugima." Mozda je i ovo prosuo neki od Grckih lumena, a? U Ateni kaos. Guzva, buka, nered. Sve odlike velikog grada. Brzi obilazak Akropole. Hrpa kamena. Dobro ajde, impresivna hrpa kamena. Milijuni ljudi posjete ovo mjesto godisnje. Evo i mi medju njima. Jebiga, nemos izbjec neizbjezno. Svejedno moram priznat da mi je draze deset minuta u lokalnoj taverni Grckog sela nego cijeli dan na ovakvom mjestu. Lijepo, bat litl bit tu mač for mi. Gore nismo bili jer su Grci uredno zatvoreni. Kao, kriza je, a oni zatvoreni ponedjeljak popodne. Nema sta, jaki su Grci. Malo smo bauljali starim dijelom grada, cak smo pomisljali na ostanak, kad se meni upali crvena lampica s oznakom velikog grada. Bjezmo odavde. Sto dalje. Misljenja sam da je besciljno bauljanje motorom po velegradu jedna obicna ludost. Znam kako obici velegrad i toga se drzim. Najprije ti treba nekoliko dana. Po dolasku spiciti direktno u rezervirani smjestaj i ostaviti vozilo. Ili, jos bolje, stici avionom. Ostalih par dana provesti obilazeci grad pjesice, taxi ili javnim prijevozom. I to je to. Ovako nesto samo ti dodatno cementira odluku o napustanju velegrada: Pravac Korint. Stigli smo u sumrak. Kaze tip u lokalnoj slasticarnici da je najbolje da spavamo u Loutrakiju. Kao, to je turisticko mjesto. Ajde dobro. Prije da obidjemo poznate Korintske mostove. Ovaj je zanimljiv. Interesantno... Pa se prebacili na drugi... Presli mi to navecer i ujutro...da utvrdimo gradivo... Evo za lijencine: http://bs.wikipedia.org/wiki/Korintski_kanal Spavanje u gradicu Loutraki. Turisticki gradic na obali Korintskog zaljeva. Nista posebno. Turista jos nema. Naletjevsi na prvi hotel, obecavajuceg imena Bellevue, upadam na recepciju. Tamo lik od preko osamdeset godina. Pitam ja za cijenu te pravac za Stari Korint. Dida se navio na nekom ultrabrzom dijalektu Grckog, s kojim bi vjerovatno i Chuck N. imao problema. Ni majka ga rodjena nebi skuzila ali sam, prateci njegovu facijalnu gimnastiku, slozio prijevod u glavi: "A moj brate napaceni, di si mene nasa pitat. Meni ti je to sve isto, kamen ka kamen, zidic ka zidic. Ostavi se sinko pizdarija, lipo ostani ovde kod nas, hotel ti je prva liga." Mozda je on mene poslao u tri materine i obradio mi redom uzu i siru familiju al je meni to ovako izgledalo. I mi ostali u tom hotelu. Kasnije on nazvao nekog s kim sam telefonski dogovarao cijenu. 30 eura za oboje. I stari cuva motor jer je on kao cijelu noc na recepciji. Kad je tako, nema frke. Ko bi pored dide, koji je vjerovatno dubao Korintski kanal, cackao po motoru. Pazi cijene na vratima. Jaki su Grci. Ujutro u vizitu Antickog Korinta. Evo kako to izgleda. Kamen ka kamen, zidic ka zidic, stupic ka stupic! "Nista ne moze bit stvoreno bez truncice ludila." Aristotel Ko ima volje: http://hr.wikipedia.org/wiki/Korint Covjek ogladni od silnog kamenja pa smo opalili marendu u blizini... S druge strane... Cuo sam negdje da je Nafplio prekrasan gradic. Volio bi se uvjeriti u to. Na putu do tamo nalazi se Mikena. Steta to preskocit... Peloponez je krasan... slijedi kad stignem......Nafplio, gradic po mojoj mjeri...

Fala ljudi U prosjeku, sada van sezone, izmedju 35 i 40 eura za dvoje. U sezoni je to sve skuplje. Ulaznice od 6 do 10 eura. Klopa nije skupa po tavernama, jela su od 5 eura navise, salate su skupe. Kava i kolaci skupi ko vrag. I tako....

Evo, kad navaljujes ;D : http://www.bjbikers.com/index.php?option=com_smf&Itemid=53&topic=53942.0

Nije Zeus bio lud...... Da ne pravim zabunu otvaram novu temu, iako bi ovo uredno moglo u treci nastavak ovog putopisa: http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,144387.0.html Inace, nije meni do putovanja samo sam prije Afrike skinuo skoro nove tourance pa rekoh: "Ajmo ca to potrosit. Steta, brate, da se baci." Kako je to bilo prijasnjih godina... Srijeda popodne. Dolazim doma. "Ajmo, pakiraj se!", vicem s praga. Ona ce na to: "Sta da pakiram, di idemo?" "Nemam pojma jos di idemo, samo ti spakiraj stvari, ujutro krecemo." "Ti nisi normalan!", izusti uz smjesak, a ruksak vec poluotvoren u ruci. Navecer odlucimo gdje idemo i ujutro nas nema. Bilo je to takvo doba. Svaka zaradjena kuna otisla na putovanje. Cesto i ona nezaradjena. Koliko puta nas je bilo sram kazati da opet putujemo negdje. "Ma idemo samo do prijatelja u Zagreb". A mi u Berlinu. Bilo je to doba putovanja koja nisu za ovaj forum. Ruksak, avion, brod, auto. Motor je samo povremeno bio ukljucen. Sada je to potpuno drugacije. Motor je preuzeo ulogu svih ostalih prijevoznih sredstava. Dobro, jos se putuje i na druge nacine ali sada to mogu reci, nema boljeg od putovanja motorom. Mozda ima udobnije, ima i jednostavnije, znam da moze brze i sigurnije al nista nije kao putovanje motorom. Tu iznimnu mobilnost nemoguce je dobiti na druge nacine. Niste ograniceni javnim prijevozom, ne smetaju vam guzve, cekanja nema. A tek ispravke pogresaka u navigaciji, stajanja, vracanja. Sve je to puno lakse. Treba li uopce spominjati razliku u dozivljaju, mirise, osjecaj. No, sve je to individualno. Prijatelji me cesto pitaju sto se patim s motorom. Sto ne odem s autom. Tesko je to objasnit. Nisam ni pokusavao. Sad rjedje pitaju, vjerovatno kuze da ima nesto u tome. Samo ne znaju sto. Nazalost. Sto se jos promjenilo? Puno toga. Mala zvjercica od tri godine sada je centar naseg svijeta. I ona putuje. S tri godine bila je u vise drzava nego netko u zivotu. Ona je i razlog zasto otici negdje, kao prije, vise nije tako lako. Sada je potrebna lagana priprema. U posljednje tri godine nismo bili zajedno na putu duze od cetiri dana. Osim kad je zvjerka bila s nama. Ne zato sto nismo mogli. Jednostavno je u glavi lakse kada je netko kuci uz to malo zanovijetalo. Doslo je vrijeme da tu granicu od svega par dana malo podignemo. Baka servis je spreman. Nema vise zajebancije. Jebote, ko da blog pisem, a ne putopis. Ne zamjerite, samo bacam na tipkovnicu ono sto mi se trenutno mota po tintari. Sto nas ceka u nastavku: Ajmo redom... Krenuli smo rano ujutro da bi dogurali prvi dan sto dalje. Na svjezinu. Cak smo odlucili ne prijavit prolazak kroz Bar ministarstvu turizma CG jer znamo da nas u tom slucaju ceka neizbjezan rucak. Medjutim, kakvo bi to ministarstvo bilo da nema svoju tajnu sluzbu. Na izlazu iz Bara prema Albaniji vidim GS-a u retrovizoru. Ministar, osobno. Kao, vidio nas na semaforu i te fore. Ko da mi ne znamo za tajnu sluzbu. I tako mi na putu za Ohrid, a on nas odgovori i uputi juznom rutom preko Albanske obale. Tako smo mislili nazad al eto, promjena plana. U Albaniji ludnica, kao i uvijek. Guzva, ceste se rade sve u sesnaest. Krave, magarci i ostalo blago i dalje rade posao cestara vezan za odrzavanje travnatih povrsina. Od Vlore nadalje, dobra cesta. Prekrasna obala. Mrak nas dohvati negdje kod Himare. Dalje po mraku, stravicnim Albanskim planinama gdje drumski razbojnici jedu malu djecu za dorucak, motoriste za rucak, a ostale za veceru. Stajemo u nekom mjestu i pitamo za smjestaj. Cijelo selo se aktivira, nazalost bezuspjesno. Jedini pansion, zatvoren. Iako bi nas ljudi primili po kucama, odlucimo za Sarande. Da smo blize Grckoj ujutro. I tako, nakon skoro 900km, Sarande. Centar Albanske Rivijere. Hotel. Spavanje. Negdje kod nas... Marenda iza Dubrovnika... (fjaka, bilo je rano za javit se) Trajektom preko BK zaljeva... Juzna Albanija u par slika...onako u letu...s motora... Ujutro kavica u Albanskom Monte Carlu. Gle cuda, motor nezakljucan, nezatvoren, neokovan, prezivio noc u toj strasnoj zemlji gdje svi kradu motore do podne, a aute popodne. Dobro, ajde, mozda je Tenere stvarno ruzna. Za otici u raj ne treba puno... Prvi makadam i hop, na planinu. Tu strasnu Albansku planinu gdje endurase iz zasjede vrebaju plemena ljudozdera nenavikla na nase rastresene bubrege. Albanija, zemlja prasine. Prekrasan juzni dio, odlican prijevoj kroz nacionalni park, nova cesta s pogledom na obalu. Zemlja simpaticnih ljudi i jebenog turistickog potencijala. Samo da se srede malo, imaju plaze i polozaj da svima daju papra u turizmu. Helenska republika Ne tresite se, nece ovo bit jos jedno suhoparno nabrajanje cinjenica o Grckoj povijesti. Koja je stvarno impresivna, samo... U skoli mi je uvijek bio drazi Panther, Spiderman ili Buck Rogers sa sporim tiltom, sarenim keksima i losim tipkama, nego Grcka povijest. Nego skola uopce, da budem iskren do kraja. Nas vise zanima Grcka danas. Kako se zivi. Jede li se jos uvijek dobro? Jel turizam sjebao nesjebano? Naravno, u Grckoj smo, nemos izbjec ono sto je povijest ostavila al cu pokusat smanjit taj dio na razumnu mjeru. Razumnu, kako za koga... Jadan ja kad moj dobar prijatelj, koji je upravo zavrsio za vodica, vidi ovo sto pisem. Ima ih oko 10 i po milja. Grka, mislim. Grcka je pretezno planinska zemlja. Rijeke su im slabe s vodom i nijedna nije plovna. Cudno. Imaju trecu razvedenu obalu Europe. Poslije Norveske i pogodite koga jos? Al zato imaju vise otoka od nas. Turizam im je jak, to je jasno, al gotovo polovica Grka zivi od poljoprivrede. Masline, smokve, duhan, vinova loza. Voce i povrce. Ni u ribarstvu nisu losi al ih turizam prisiljava da dio ribe uvoze. Ima kod njih i nesto industrije. Aluminij, kemija i tako to. I puno, puno malih obrtnika. U Grckoj smo... Netom nakon granice, na otvorenoj cesti, frka. Iskacu ljudi iz svih pretinaca i prtljaznika starog mercedesa. Grcki specijalci sve polijezu na pod. Pokusaj ilegalnog ulaska. Ipak smo krocili u EU. Nakon granice sibamo za Meteoru. Prolazak pored Ioannine, pravac planine. Negdje prije Metsova lavine zatvorile cestu. Moramo nazad. I to skroz okolo preko Trikale za Kalambaku. Sta se mora, nije tesko. Povise Ionnaine... Na putu... Nije da volim brzo vozit, cak naprotiv, al me Grk na velikom Stromu, kojeg u Grckoj izgleda dijele uz Ariel, navukao. "Znala sam!", culo se negdje u pozadini. Tako se mi povatali po tim ostrim zavojima. Pauza. Jagoda party... He, he, he... Kalampaka ili .......baka, smjestaj u hotelu i obilazak okolice... Ja zafuckam, ona doleti pod prozor... Meteora photo session... Za detalje, guglajte... Obilazak samostana i zasluzeni rucak - vecera - spavanje... slijedi nastavak kad uvatim vrimena... Bijeg iz Atene...Korint nocu, Korint danju...Peloponez...

Fala ljudi! Evo iskopao jos par: Sad stvarno nema vise... ;D

Odlicna tema, odlicne slike. Da se i ja upisem.

Fala jos jednom svima na komentarima. Evo jos par iz risajkl bina...

Kad se tragovi razilaze ili kad zadjes dublje u pustinju pa ih vise nema vrijedi GPS. I na ovim planinama kad ima dosta malih puteva okolo dobro ga je imat za neku orijentaciju. Za svu cestovnu voznju ne treba. Samo pitas. Imali smo neku mapu skinutu s interneta Tunis V11 ili tako nekako i ima oznacene dobre terenske dionice.

Fala ljudi Evo jos nesto. Da se ne baci. ;D Eto...

Fala ljudi na komentarima Ako sam uspio prenijeti dio onoga kako je nama bilo, dobro je. Motori su to odradili bez greske. Ako ne racunamo onu ramu. Bila je naceta ranije. I tako je to samo rama. Nista bitno ;D Tenere je bolja za duzi put i opcenito, (zastita od vjetra, autonomija, mirniji rad na malim okretajima), XTR je laksi pa je tu nekad u prednosti. Samo ovaj XTR ima drugi auspuh pa mu ne smetaju koljena kao kod orginala, doradjen prednji kraj i sto je najbitnije vrhunskog vozaca. Uz sve to postaje "The Mean Machine". Po pijesku sigurno trosi vise. Inace oko 5 litara. Nekad manje nekad vise. Nije bas da mjerim nesto. Kilometara nije bilo puno. Nekih 4000. Niti smo ponistili kilometre, niti smo ponistili GPS. Tako uvijek. Mislim da je gorivo 1,3 dinar ili cca 0,7 eura al nisam siguran.

Hrana i dojmovi... Sto smo sve bacali u kljun? U Tunisu uvijek znate sto jedete... Ovo vam daju prije svakog obroka...maslinovo ulje, masline, nekakav chili, i nesto sto daje na ribu... Predjela...Brick ili tako nekako je najpopularnije predjelo... Pa ide juhica... Glavno jelo...Kus Kus na mali milion nacina...Onaj od devinog mesa je nama bio najbolji... Ima tu i fazola iliti graha...i to dobrog... ...i nesto od sveprisutne talijanske kuhinje... Ima i ovakvih stvari... A za desert... U Italiji tipicno talijanski... Tradicionalni caj je zakon. Kava prejaka. Pivo bezalkoholno. Sokovi ko i u nas. Voda samo flasirana. Toliko o tekucinama. Dojmovi i par zapazanja... Prije nego nabacim par dojmova da razbijemo jednu famu oko ovakvih putovanja. Stalno se spominje kontekst nekakve avanture. Sve ovo sto smo mi odvozili, ukljucujuci Saharu, nije nista posebno sto uz nesto vjezbe i otpustanja par kocnica u glavi ne moze napraviti svaki ljubitelj terenske voznje. Svi me pitaju sto nam je bilo najteze, aludirajuci na Saharu. Istina, pijesak je nesto tezi dio ali ne puno tezi od nekih dionica koje prolazimo skoro svakodnevno na kilometar od kuce. Da shvatite koliko je ovo bilo tesko kazat cu vam dvije stvari koje su mi bile najteze na cijelom putovanju. Prvo: zaspati pored Ivanovog hrkanja, i drugo: trazenje odgovarajucih slova na arapskoj tipkovnici u lokalnom internet klubu. Tunis. Sto reci? Pokusat cu to na ovaj nacin. Kad ponovo odem u Tunis odmah preskacem sjeverni dio i picim na jug. Baza u Douzu i onda tjedan dana na potezu izmedju Tamerze i Matmate. Ukljucujuci par dana dublje u Sahari. Podijelio bi Tunis crtom. Recimo ovako kako je podjeljeno plavom crtom na karti. Sve juznije puno je zanimljivije od sjevernog dijela. Ne kazem da sjever nije interesantan ali je jug ono sto bi mogli nazvati pravim Tunisom. Sto se tice znamenitosti na sjeveru zemlje, za Kartagu odete u Solin, za El Jem u Pulu, a za dosadne "majfrendove" na trznicama Kairouana posjetite ulice restorana u Dubrovniku ili Trogiru. Ili zelenu pijacu. Salim se, naravno. Sve je to lijepo vidjeti. Ali jednom. Ono sto me se najvise dojmilo u Tunisu je srdacnost ljudi u selima juga, prekrasna okolica Tamerze, planine oko Tataouina i Matmate te naravno Sahara. Podrucja koja su na karti zaokruzena zelenom bojom. Jako mi je zao sto zbog vremena nismo posjetili predio Table de Jogurtha. Svi, ali bas svi, kad im spomenem put u Tunis odmah pitaju za Saharu. Svima je to najljepsi dio. Meni nije. Mozda je najatraktivniji i vozacki najtezi... Sahara je prekrasna, ali su predjeli oko Tamerze i Redeyefa kao i planine izmedju Tataouina i Matmate jos ljepse. Ljudi u Tunisu su opcenito srdacni i gostoljubivi. U velikim gradovima i turistickim centrima ta srdacnost je povezana s turizmom. Sto je dobro ali ne uvijek iskreno. Na jugu, u siromasnim selima, srdacnost je iskrena. Osjetna je razlika izmedju bogatijeg sjevera i siromasnog juga. Kriminala prakticki i nema. Kazne su rigorozne, a policije ima doslovno na svakom kantunu. Veliki gradovi nisu mjesta koja ostavljaju neki poseban dojam. Pogotovo Tunis. Tunis je, mislim, najmanje africki grad u cijeloj Africi. U Tunisu, kao i u vecini africkih zemalja, cistoca nije visoko na listi prioriteta. Ako to ne prihvatite takvim, moja je preporuka, odite na odmor u neki od turistickih resorta. Ali znajte, tesko cete tako upoznati Tunis. Tamo je sve samo jedna velika predstava. Sudeci po tome da smo samo u Tunisu, bez ikakve stednje ali uz konstantno cjenkanje, potrosili ravno 500 eura iliti 250 po tintari, Tunis je jeftina zemlja. Sve to moze biti vise ako mislite spavati u biranim hotelima ali i manje ako ste pravi bajker kao moj poznanik iz price u poglavlju "Ksar Ghilane..." Pridodajte tome jos trajekte koje cete, ako ih poslozite pinkicu bolje nego mi, platiti cca 250 eura bez kabine te dodajte za onaj dio Italije koji je neizbjezan jos 150 eura. Dolazimo do cifre od nekih 650 eura. Ne puno, za ono sto dobivate. Ova racunica stoji za dobru organizaciju na potezu Dubrovnik - Bari - Palermo - Tunis i nazad. Do Dubrovnika racunajte sami. Mozda nesto komodnije, bilo bi na potezu Split - Ancona - Civitavecchia - Tunis. Ali i nesto skuplje. Mi smo za ovaj put potrosili vise jer smo imali kabine na odlasku, (doduse, onu na Jadroliniji nismo nesto platili jer znamo ljude koji znaju ljude), i proveli smo tri neplanirane noci u Italiji. I za kraj, jedno moje razmisljanje i mala prica na temu financiranja putovanja i putovanja uopce. Poznanik mi kaze danas: "Lako je tebi kad mozes". Covjek ne radi nigdje pa mozda s pravom to govori ali... Dok smo pricali zazvoni mu telefon. Iphone. Ok, radim tri posla i imam telefon star sedam, osam godina. I ne treba mi bolji. Da imam iphone ili neko slicno cudo opet bih koristio samo ovo sto koristim na svom starom telefonu. On ne radi trenutno nigdje i sigurno mu treba iphone. Da prelista rezultate kladionice. E sad, ovako ja to gledam. Razlika izmedju njegovog gadgeta i mog telefona moze ga odvesti na prekrasno putovanje, zar ne? Nekoliko mjeseci bez njegovih dvadesetak kuna kladionice je ovaj put u Tunis, zar ne? Najlakse je naci izgovor u novcu. Bitna je zelja, majfrend. Putovao sam na razne nacine kad nisam imao za kisik. I uvijek bi se nekako snasao. Nije novac opravdanje. To je uvjeravanje samog sebe. I izgovor. Glupi izgovor. Sto se same voznje tice, za ljubitelje terenske voznje Tunis je raj, a ni ostali ne bi trebali biti zakinuti sudeci po cestama kojima smo prosli. Mi se vracamo sigurno, a vi koji jos niste, idite. Isplati se. "Bilivmi, majfrend!" Do sljedeceg puta, Zivili!

Ma nije to nikakva avantura. Ovo sve mozes i sa YBR 125, kako nebi mogao KLE. Svi misle da je ta Sahara nesto strasno. Malo vjezbe, otpustanje par kocnica u glavi i ide to bez problema. I GPS, naravno. Sve ovo prolaze tisuce ljudi godisnje, nije to nikakav bauk. Pa teze terene prolazimo mi takoreci svakodnevno tu na kilometar od kuce. ...fakat... ;D ;D ;D Nego, sta bi na kraju...? Koliko je kostala avanturica...? Znam ja da bi Klementina mogla, nego ja ne bih... tj, ja od gospodje... ;D ;D ;D Sve najbolje generacijo, i da se ovo ponavlja na redovnoj bazi, kao antistres terapija... ;D ;D ;D ;D... Prepisao mi doktor... ;D ;D ;D Sutra kad stignem zavrsit cu i napisat brojke. Bit ce toga jos, polako

Ma nije to nikakva avantura. Ovo sve mozes i sa YBR 125, kako nebi mogao KLE. Svi misle da je ta Sahara nesto strasno. Malo vjezbe, otpustanje par kocnica u glavi i ide to bez problema. I GPS, naravno. Sve ovo prolaze tisuce ljudi godisnje, nije to nikakav bauk. Pa teze terene prolazimo mi takoreci svakodnevno tu na kilometar od kuce.

Nismo im rekli. Oni jos misle da smo mi stigli na njihovu festu. ;D

Kairouan, povratak guzvi, arapskom stresu i talijanskoj slampavosti... U Kairouan smo stigli kasno popodne. Nije me privlacio dolazak u veci grad. Odmah se pojavio jedan od "Majfrendova" na motorinu. Odbili smo njegove usluge i sami se bacili u potragu za hotelom. Ovdje smo dosli prespavati, pogledati trznicu u starom gradu te ujutro otici dalje prema Tunisu. E da, trebao nam je internet da vidimo kad imamo brod za Italiju. Naisli smo na hotel u samoj blizini ulaza u stari arapski dio. Bio je to najjeftiniji smjestaj na nasem putovanju. 10 dinara po osobi. Nekih 40 kuna. Pristali smo bez cjenkanja. Bilo me sram spustati takvu cijenu. Tesko bi se to moglo nazvati hotelom. Bio je to jedan od onih hotela iz Alan Forda. Ali je zato imao poziciju za 5 zvjezdica. Mislim da smo mi rijetki stranci koji su ovdje spavali. Ima to i svojih drazi. Pun je hotel lokalaca i gastabajtera iz susjednih africkih zemalja pa ujutro za doruckom zna biti zanimljivo. Tako najbolje upoznas zemlju i ljude. Cujes price koje neces cuti u hotelu u kojem spavaju stranci. Ljudi se izjadaju i pokazu kako je tezak zivot u Africi. Pogled na nas hotel... ...i iz hotela. Nas sobicak... ...s ogromnim kupatilom. Otisli smo na stotinjak metara udaljenu trznicu starog grada koja je nadaleko poznata u Tunisu. I medju turistima. Tamo "Majfrendovi" napadaju iza svakog coska te iz svakog ducana. Jos ako ste rijedak turist u moto odijelu, kud ces bolje. Rucak... Dobro smo odoljevali upornim "Majfrendovima". Sve do jednog. Taj lik nije bio normalan. Uporno nas je pratio i ponavljao kao mantru: "Ej, motoristi, vajt mask, vajt mask, mast si, bjutiful, me gajd, me gajd !" Jedno deset puta smo mu zahvalili na ponudi ali lik nas i dalje uporno prati. Ja se okrenem, on zamakne u neku ulicicu. I svako malo izleti ispred nosa, unese se u lice i ponavlja svoju mantru. Tako jedno sat vremena. Smatram se iznimno strpljivim i tolerantnim al mi je ovaj lik digao paru. Cekao sam da jos jednom zamakne u neki ducan pa sam otisao za njim i na cetiri, pet jezika mu rekao da odjebe, potvrdivsi mu to srednjim prstima obje ruke. Mislim da je tada skuzio da nam ne treba vodic. Inace su oni pomalo dosadni al ako ih ignoriras ili im das do znanja da ne trebas njihove usluge odustanu bez problema. Ovaj je stvarno neki mazohista. Navecer caj na stekatu ispred hotela. Interesanto je vidjeti dupkom pun stekat kao i svaki obliznji kafic, a niti jedne zene. Za razliku od glavnog grada koji je susta suprotnost. Nasli smo i internet. PublicNet. I radi cura. Sto nas je iznenadilo. U marami, naravno. Ni ovdje kompjuter nije bas najnovije generacije ali sluzi svrsi. Ujutro dorucak s ekipom iz hotela. Djecje radosti kao i svih dana do sada. Vadimo pile iz "garaze" i sibamo za Tunis. Put za Tunis smo odradili cestom ali ne glavnom. Bauljali smo selima izmedju dva grada. Posto smo uranili, odlucili smo posjetiti jedan od turistickih resorta na brzinu. Yasmine Hammamet. Napokon pravi Tunis, jel da? Znate kako sam se osjecao ovdje? Ko da me netko zatvorio u jedno veliko kazaliste. Sve je tu jedna velika predstava. ... Tamo su kuce od cokolade, a prozori su od marmelade... Da se razumijemo, da mi netko za 20 godina uplati sedam dana u ovakvom resortu ne bih odbio ali ovo ima veze s Tunisom koliko i Velebitska Degenija s Jadranskim Bračićem. Idemo mi dalje. Na caj. Najskuplji i najgori. Iz kesice. Posjetili smo i onaj istureni dio kopna prije Tunisa. Turisticka zona. Slika nemamo. U Tunis smo dosli tocno pred brod tako da je sve bilo na brzinu. Na talijansku brzinu. Brod je trebao krenuti u 8. Krenuo je u 11. Plan nam je sutra iz Palerma sto brze do Barija da bi stigli na brod za Bar u Crnoj Gori. Iznenadit cemo svoje doma jer misle da dolazimo sutradan. Lako je imati plan ali... Uz malo guranja prvi na carini. Najbolja kabina na brodu. Ako nista drugo, definitivno bolje mirisi od one prave... Palermo, ali ne u 7 kako bi trebalo nego u 11 ujutro. E, moji Talijani... Dok smo izisli s broda bilo je podne. Jos sat dok smo za sobom ostavili Palermo. Sibaj po Siciliji. Zakasnimo na brod za kopno u 3 sata. Sljedeci za sat. Talijanski sat. Imali smo dobar plan. Adio Bari. Vidimo se, Ancona. Bella Italia... Da mi je znat ko ovo jede kasnije... Posto je plan propao, spavamo u Calabriji. Hotel u nekom malom mjestu na obali. Pun karabinjera. Tako da smo imali 24-satni nadzor nad vozilima. Ujutro pun gas autoputom do Ancone. Koliko znam imamo brod petkom za Zadar. Opet ono ali... U Anconu stizemo mrtvi umorni i promrzli da bi saznali kako je linija za Zadar otkazana do kraja mjeseca. Lijepo. Na sjeveru zovu tesku zimu. Pomalo ludi jesmo al ipak ne toliko. Aj dobro, cekat cemo do sutra pa na brod za Split. Spavanje u malom hotelu kraj luke. Posto sam dosta godina radio s talijanima, Anconu poznam dobro i nije mi drago ostati jos dan ovdje. Dosadan grad. Odlucili smo sutra do San Marina da ubijemo dan. Iako zovu temperature oko nule. "The Mean Machine" je promijenila zvuk...saznali smo zasto... Nedjelja ujutro. Oblacimo sve na sebe i pravac San Marino. Nismo ni Anconu prosli kad se odjednom nadjemo u koloni stotinjak motora. Jedan stupanj je vani. Nista nam nije bilo jasno. A bogami, ni njima. Mahnem Ivanu da vozi s njima. Evo di smo zavrsili nakon sata voznje po odlicnim brdskim cestama. Nekakva proslava na prekrasnoj planini s dvorcem na vrhu. Bili smo glavna atrakcija tamo. Svi misle da smo dosli zbog toga. I televizija nas snimala. Stotine motora. I najmanje toliko kilograma gela. More GS-ova. Svi cisti i oprani. Prije toga, na pola puta, bila je organizirana pauza. Djelili ljudi caj i kolac promrzlim talijanima u tanjusnim fancy odjelcima. Zivili! Moram priznat da je najvise paznje privuklo ovo cudo. Nije moj tip, ali... Pazite odnos ove male 125-ice i velikog KTM-a... Na rucak smo otisli u neku konobu podno planine. Jeli smo vrhunski. Takav je bio i racun. Zbila nam se jedna interesantna zgoda. Otisao sam platiti i dajem karticu koja ne prolazi. Ivan daje svoju, ne prolazi ni ona. Problem je u njihovim aparatima. Dovoljno novca nismo imali pa smo se planirali provozati do najblizeg bankomata. U to se pojavi gazda i pita sto se dogadja. Konobarica objasni da im ne rade aparati za kartice te se idemo zaletjeti po novac u obliznje mjesto. Gazda nece ni da cuje. Kaze, vi ste danas moji gosti, hvala i vidimo se dogodine. Pohvalan potez talijanskog ugostitelja. Vracali smo se do Ancone odlicnim zavojitim cestama po planinama i brdima u okolici. Kad se samo sjetim koliko sam samo dana proveo cekajuci brod u Anconi, a nisam znao za ove ceste i predivnu okolicu. Na kraju smo imali odlican dan i bez San Marina. Kad smo stigli u Anconu, vidim na zaslonu 15 propustenih poziva. Znao sam da je neko sranje. Zove zena, ni danas nema broda. Malo smo se preracunali. Brod ide sutra. OOO, NEEEEEEEEEEEE !!! Na tlo Italije iskrcali smo se u petak ujutro. Kuci smo stigli tek u utorak ujutro. Dosta mi je Italije za narednih nekoliko desetljeca. Toliko o posljedicama nase iznimne organizacije spomenute na pocetku. ... jos samo dio, ako dopustite ... Hrana i dojmovi ...

Matmata, Mustafa Majfrend i Đorđe Lukas Pri samom ulasku u Matmatu pred nas izleti lik na motorinu prepunom naljepnica. "Helo, majfrend!" Svi znaju da u Tunisu, i slicnim zemljama Afrike i Azije postoje uporni likovi koji zele biti vasi vodici, cuvari, prodavaci i slicno. Ja ih djelim na dvije skupine. Skupina "Majfrend" i skupina "Egzakli majfrend". Ovi iz prve skupine u jednoj recenici 74 puta ponove "majfrend" i spremni su vam prodati sve po najpovoljnijoj cijeni, naci vam najbolji i najjeftiniji hotel, biti vam vodici te stajati na usluzi danonocno. Ali su bezazleni i rade to da zarade koju kintu. Ovi iz druge skupine su iskusnije varalice, nerijetko uredne zalizane kose i podsisanih brcica. Cesto su mentori ovima iz prve skupine. Svojim "egzakli majfrend" pristupom, potvrdno tepajuci, pokusavaju pridobiti vasu naklonost i povjerenje. A onda vas zapale za pristojan iznos pomocu neke od svojih tehnika. Ovaj na pocetku price, Mustafa, spada u prvu skupinu i jedan je od onih koji od toga zive. U ovo doba godine nema turista pa sam prihvatio njegove usluge znajuci da nije lako prezivjeti zimu. I Mustafa se zazelio price pa nam je lagano otvorio dusu. Mlad decko kao on, u mjestu kao sto je Matmata nema bas neku perspektivu pa mu je ovo s turistima zarada i skola jezika u istom. Specijalizirao se za motoriste. Zali se na Engleze i Amerikance koji zahtjevaju ovlastene vodice, dok je zadovoljan s Talijanima i Francuzima koji za to ne mare. Mustafa nam je preporucio hotel priznavsi da ga ovi iz tog hotela zovu kad im treba vodic tako da se medjusobno pomazu. Lik na recepciji je jedan od onih "Egzakli majfrend". U dugom kaputu, zalizane kose, udara takvu cijenu da bi za te novce mogli spavati kod Štroka u Dubrovniku. Odmah mu objasnim da nismo ni Rusi ni Amerikanci te da smanji dozivljaj. Cijena je na kraju bila 5 puta manja. I to s vecerom i doruckom. Evo sobice: Ujutro nas ceka Mustafa i vodi u brzi obilazak Matmate ponosan na svog "prijatelja Đorđa Lukasa" kojem je pomagao oko nekih stvari pri snimanju nove verzije zvjezdanih ratova. U medjuvremenu je Mustafa odnio Ivanove torbe na sivanje posto su popucali svi savovi. Kaze da je to radila neka zena te da je cijena 10 Dinara. Mustafa majfrend, ne varaj varalice, to je tvojih ruku dijelo! Svejedno je dobio zasluzenih 10 Dinara. Ratovi zvijezda... Ovako to izgleda s "krova"... Berberski muzej... Kustosica muzeja... Tipicna Berberska kuca... Netko ne placa dugove... Pozdravili smo se sa Mustafom. Nije htio uzet novac za obilazak ali smo ga posteno nagradili. Teskom mukom mi je dao da probam pravi motor. Vjerujte, nije lako voziti ovako sofisticiran stroj. S brutalnim kocnicama. Sljedeci cilj, Kairouan. Al ne cestom, kao sto pretpostavljate. Pogodili smo trasu uz novi plinovod koji vodi iz Gabesa na sjever. Mislili smo da nece biti pijeska vise. Prevarili smo se. Ovdje se isto moze vozit prilicno brzo. I onda naletite na pijesak. Pustaj volan, guzica nazad i gas. Ide to. Mama i bebica izdaleka... Izasli smo na cestu negdje prije Kairouana. Malo smo se zazeljeli tvrde podloge, moram priznat. Usao sam u lokal preciznim udarcem nogom u vrata i viknuo: "Mala, pocasti objekat!" U ovom slucaju "mala" je bio "mali" jer zene u ovom dijelu Tunisa nisu bas vidljive u gostionicama. Moglo bi se reci da nisu vidljive uopce. Mali ustane i pocasti objekat. Dinar i sesto iliti sest kuna. Dva caja. Jel itko ikad jeftinije pocastio lokal, a? Ko ima srece ni na zahodu nije gladan... Ovo smo izvukli iz Ivanove gume, a ona postojana ko trovremenski taft... Napustili smo lokal kodnog imena "U ocekivanju Godota" i spicili za Kairouan. ... slijedi nastavak ... Kairouan, povratak guzvi, arapskom stresu i talijanskoj slampavosti...