Novembra meseca upoznao sam na poslu novog kolegu. Rec po rec, dosli smo do toga da je on vozio Astru iz ove teme. Ostatak dana smo proveli u prici o tragediji koja se desila, najvise o soku koji je tada doziveo. Noge su mu se, kaze, u jednom trenutku oduzele i nije mogao da hoda. Tek neku godinu stariji od nesrecnog Dusana. Nastavlja kako ga nije ni video ni cuo...Jos dugo nakon toga sam bio potisten, prosto nisam znao koga vise da zalim. Imam sina pribliznih godina...
Prosle nedelje, par stotina metara ranije: crveno svetlo za Zrenjaninski put, nama koji se ukljucujemo je zeleno. Ja cu levo...izlece mi auto...ukopao sam se u mestu, sreca, nisam pozurio sa polaskom. Sve i da sam krenuo ranije, kad je trebalo, da smo se sudarili, ne bi se desilo neznam sta. Svejedno sam se zgranuo! Mogao sam da vozim motor! A u autu je bio moj novi kolega!
To me je podsetilo price mog druga koji je u Nemackoj kupio svoj motor: prodavac je pasionirani ljubitelj brzina, profesionalni pilot, a na kopnu sportski automobili i motori. Nemac mu je izrekao pravilo sto duzeg uzivanja u voznji: "Uvek si sam kriv!"
Kada se desi onda je kasno.