Vlajko, ti pojmaš koliko si sreće imao što se ovo meni desilo!
A evo zašto:
U Beograd sam krenuo jednostavno što mi je ujutru tako "ćunulo" u glavu, a na šta je presudan uticaj imalo i to što sam dan ranije neplanirano došao u posed nekoliko hiljada dinara (taman za gorivo, trošak, provod, ....). A plan je bio da se nenajavljeno pojavim u "Laboratoriju", da iznenadim Rajka, da sretnem i uživo upoznam Đuntu, da svratim u kafanu kod Bandolerosa. A za povratak (kao poslasticu) sam planirao da "banem" kod tebe na vikendicu, udavim te malo pričom i popijem koju ladnu vodu. Predpostavljao sam da neko od gorepomenutih zna lokaciju gde mogu da te "navatam" ili da bar broj tvog telefona saznam. A ispade da sam dan proveo u urgentnom, a pare dao taksistima i ovima što su mi motor oterali na "depo".
Što se tiče udesa ne bi ovde pomogla ni sirena, ni aspuh, ni duga svetla ni manja brzina (išao sam oko 20-30km/h), niti veći luk! Jednostavno se sve sklopilo da je ovo moralo da se desi.
I još nešto (ko hoće neka veruje a ko neće ne mora).
Još pre nego što sam krenuo od kuće imao sam gotovo stopostotni predosećaj da ću da imam udes! I taj me osećaj pratio do kraja. Onog momenta kada sam na metar od mene video auto koji ne mogu da izbegnem znao sam da je to to i bukvalno sam osetio olakšanje. Niti sam bio iznenađen, niti uplašen, niti ljut. Jednostavno se zaokružilo predosećanje i zadovoljan sam što se završilo sa blagim posledicama.
A di sam ja na spisku za posetu???