Postoji jedno maleno planinsko selo u blizini Vranja, mesto u kome sam proveo prvih 6 meseci po rodjenju, kupali me lepom planinskom vodom, i zveli smo onda neki drugi zivot.
Majka je prvi posao kao uciteljica dobila bas u tom selu, posto nam se kuca tek pravila, taj jedan period proveli smo u jednom preuredjenom delu skole.
Nikada od onda nismo krocili tamo, sve dok nisam kupio svoj prvi motor, prvi pa enduro, zelja mi je vec dugo bila da posetim to mesto
Iskoristio sam jedno lepo popodne za pokusaj da pronadjem to selo i tu skolu,
Vozio asfaltnim putem bez znakova, spore i brze krivine, uzbrdice i nizbrdice, dinamika voznje fina, posto vidim da sam od poslednjeg naseljenog mesta prosao ohohoo stajem pored neke kuce, skidam kacigu da pitam nekoga gde se uopste nalazim..
Ni manje ni vise izlazi seldzuk (seoska dzukela).
Vidno kivan na mene krece, ja hvatam duplu D kopcu od neogrebane hjc rpha kacige kad eto gazde i razjuri psa.
Gostoprimiv covek hteo da me svrati na po jednu, posle mog predstavljanja, sin od nekadašnje uciteljica, onda sam bio beba, pitaju za caleta i majku pozdravljaju me i upucuju na pravi put.
Pravi put bas i nije pravi, prelazim na off roud, prelepi predeli, dolazim do zgrade koja bi mozda mogla da se nazove skolom, medjutim vidim da je odmah pored, stala sa kravama.
Upitam baku koju srecem za skolu, i tek onda dodjem do skole u kojoj sam nekad ziveo sa roditeljima, prvi put dolazim tu, posle 25 godina..
Prilazi mi komisija sav bojazljiv, stariji covek, predstavim se, on verovatno na blef mi spomene pogrešno ime mog dede.
Verovatno radi potvrde da li sam stvarno ja iz te porodice...
Ispravim ga ja rekavsi mu pravo ime dede i raspricasmo se.
Usamljeni zivot vode tamo... Jako malo ljudi, nigde mladog coveka, tuzno.
Bese ovo za mene dragocena moto avanturica.