U Železniku kod Nisove pumpe, obavezno dva psa jure, kako automobile, tako i motore, jedan crni, a drugi braon crni, nisu ni mali baš nešto.
Prošle nedelje sam stao na pumpu da natočim gorivo, a braon funjarski za levu nogu me ćapi. Sreća pa pantalone nije probio. Ja siđem, a oni štrafta preko ulice. Pumpadžija se krsti čovek. Kako sam sipao gorivo, upalim motor, kad evo ih trče. Gas i paljba.
Danas pre pumpe, stanem ispred pešačkog da propustim pešake, a vidim da su me snimili, al šta ću, moram da stanem. Kako sam krenuo oni se zaleću, raspalim braon kera čizmom, tačno sam čuo kako mu škljocnuše vilica o vilicu. Dođem kući, a sve mi žao zbog psa. Odem pešaka do pumpe da mu se izvinim, majke mi, greota. Idem ka njemu ,a on kad me vide samo što ne polomi rep od mahanja. Mazim kera i ne verujem koliko je pitom i zahvalan na maženju, na pažnji. Jbg, nisu oni krivi, ipak mora čovek da se odbrani, neko šutne nogom ( pa mu bude krivo ), neko da gas, sve je stvar trenutka. Ne postoji volja nadležnih službi da reši lutalice, to je problem veliki.