-
Broj tema i poruka
138 -
Pridružio se
-
Posetio poslednji put
Tip Sadržaja
Profili
Forumi
Galerija slika
Kalendar
Articles
Sve što je postavio član: Kiza Pirat
-
Ma nije za poredjenje Potpuno si u pravu... Mene iz kola baš mrzi da fotografišem, tako da to gnjavim suvozačicu Mislim da je bicikl zakon za količinu fotografija i uopšte da se putuje. Prelaze se mnogo veća rastojanja nego hodajući, jako brzo se staje, ne ide se previše brzo pa se stalno nešto zvera okolo i svašta se primeti... na usponima, kada je duša u nosu fotografiše se i kad nema šta da se fotografiše, samo da se malo opravda pauza Po razvijenim evropskim zemljama je neverovatno razvijena mreža biciklističkih staza i puteva, baš svašta može da se obiđe i vidi. Neki nacionalni parkovi su recimo besplatni za bicikl, neke zemlje imaju šumske puteve koji su samo za pešake i bicikle, itd... E sad, motor prelazi približno tri puta veće rastojanje dnevno od bicikla, pogled je više usmeren na put, ne gleda se previše okolo, usponi se ni ne osete, lakše čak uz brdo nego niz brdo... sama vožnja je zanimljivija, zahtevnija, više zaokupi čoveka, nekako sve drugo postane ne baš toliko bitno... pokušavam sebi da objasnim, ali mislim da sam ja više fotke pravio da bih uradio ovaj putopis nego što sam ih radio zbog sebe, nije tu meni ništa jasno... ko zna, možda ova sezona donese više škljocanja
-
Hvala puno, nosio ja i pravi foto-aparat, ali na kraju dosta fotografija izabrao napravljenih mobilnim Mali poraz za moje foto-umeće Prošlo je tu dosta fotki kroz Photoshop, da malo budu atraktivnije. Inače baš malo fotografišem kad putujem motorom, a manijak sam po tom pitanju. Uvek se vraćam sa gigabajtima fotografija. Sada jednostavno prodjem, dok shvatim da je dobar kadar prošo kilometar, jedino da se vraćam.. a ko će se vraćati Toliko me vožnja motora čini srećnim da je fotografija otišla u drugi plan. Inače sam ranije znao noću, po mećavi, da šetam gradom da bih ulovio neki dobar kadar
-
Hvala puno, ovo mi je bio prvi moto putopis, i baš mi je bilo stalo da uradim što bolje mogu. Nadam se da će ih biti još. Ostale vožnje koje sam pravio su jednodnevne, eventualno trodnevne, ali tu nije bilo previše za neku priču.
-
Trebao bi Ima sigurno dosta nas kojima bi to bilo zanimljivo. Nama matorima da nešto novo naučimo, da se podsetimo i sl. a mladim naraštajima da se zainteresuju i usvoje taj način putovanja Jezero Van sam video samo iz autobusa, ogromno je, ceo dan smo se vozili oko njega, ne sećam se da smo se brčnuli. Tako da su od toga urokljive mačke mnogo bolja opcija I samo da dodam, krenem li ove godine ka bliskom istoku, ti si kriv A ozbiljno razmišljam
-
Pa s obzirom da su ga oteli od Jermena, da je naseljen Kurdima, a vlasništvo Turske, nije zezanje. Ako se nije nešto promenilo, (od 2007) na Ararat se ide samo preko agencije. Ima više agencija u samom Dogubajazitu, prošetaš, iscenjkaš i ideš sa njima. Time ne dobijaš samo vodiče, jer generalno to nije zahtevan uspon, nego i bezbednost. Mi smo imali situaciju da su jednom planinaru maznuli nešto opreme iz šatora za vreme završnog uspona. Dok smo se vratili, sva oprema je pronadjena i vraćena. Častili su nas jagnjetinom spremljenom na balegi, pošto oni drva baš i nemaju, a mi smo njih finansijski i mislim neki poklon preko. Imam kontakt vlasnika agencije sa kojom smo mi išli ako nekom treba. Mazge i magarci se posebno plaćaju. A postoji i problem gde ostaviti vozilo i stvari koje ne nosiš na uspon. Jermenima je inače zabranjeno da penju Ararat, Turci su na to jako osetljivi od kako su jermenski planinari ostavili svoju zastavu gore. Jermenija na zastavi države ima baš Ararat. Moguće je da sada treba dozvola, moguće je da je i tada trebala a da je agencija to rešila. Ne znam. Sećam se da su oni pustili Kurde da prave biznis od toga i na taj način rešili malo mir. Mada video si ona oklopna vozila. Tada su samo takva bile ispred policije u gradu. Ni jedna obična kola. Zapamtio sam da su LandRover Nisam ni znao da ta firma pravi takva čuda. Inače su jako dobri, obavezno su prilazili da se slikaju sa nama, trudili se da pričaju, ustajali u restoranima i kafićima da bi nam dali bolje mesto, stolicu sa naslonom i sl. U tim visinskim kampovima su nam pevali, igrali kolo sa nama, i sl. Pravili su dodatna mesta za nas pošto nas je bilo dosta... U startu su nam rekli da ne uzimamo mleko i mlečne proizvode od Kurda, nismo otporni na te bakterije koje su kod njih. To je malo nezgodno odbiti kad te ponude, srećom nas je bilo puno pa su valjda shvatili da bi im sve mleko popili, pa nas nisu nudili kas smo se sklonili u jednu "kuću" zbog kiše. Inače sam Ararat je vulkanska planina koja se izdiže iznad poprilično puste ravnice, tako da pogled nije neki. Tu ništa nisi propustio. Mogu stavim neke fotografije sa tog uspona ako misliš da bi bilo zanimljivo i da ne remeti tvoju priču.
-
Čekaj bre Sveto 69 godina? Ako dobro računam? 35 puta dva je 70, minus 1 je 69! Mislim nije komplikovano, ali ne mogu da verujem, možda matematika greši? Garant Defintiivno svaka čast i moj naklon do poda A ja mislio da sam sa 50 mator za motor, tako mi pričali neki ljudi... ma nemaju oni pojma Bravo za izbor "hotela". Takodje najradije kampujem i nešto bih dodao svima koji su skeptici kad je šator u pitanju. Ako želiš na putovanju da spavaš u čistom, onda kampuj, šator+vreća+podloga, savršeno. Ljudi nisu baš čista bića, misle da su čisti, ali svašta iz njih iscuri po onim krevetima po hotelima i hostelima i pansionima i kojekude, da sad ne detaljišem... Šator može da se postavi na lepšim mestima od većine hotela. Hotel može da ima maksimalno valjda 7 zvezdica? Šator ima na hiljade. Neki kažu "šator je hotel sa milion zvezdica"
-
Svaka čast na putovanju i putopisu Idem sad lagano iz početka sve da prodjem ponovo Hvala Definitivno je u pitanju deo sveta koji treba da se poseti, ali ne samo turističke regije. Turska je zemlja kontrasta, stvarno tu svašta može da se vidi i doživi. I fenomenalno je kako poštuju gosta. U sklopu neke planinarske akcije na Ararat smo 24 dana putovali tim krajevima. Kada sam polazio, bio sam spreman da se možda i neću vratiti, tako mi to delovalo, a onda je ispalo sasvim drugčije. Turska ima više antičkih spomenika od Grčke, ima šta da se vidi i poseti, ljudi su ljubazniji, kada nešto kažu to i ispoštuju, gorivo im nije skupo, hrana baš ume da iznenadi sa cenom, toplo je, imaju super ratluk i sladoled Sasvim dovoljno Znači ove godine idemo u Tursku?
-
Hvala puno Ovo sada ispao auto-put, neće više biti, sigurno Pretpostavljam da za ove puteve ne treba Vinjeta? Ako sam dobro razumeo to bi bilo ovako:
-
Nije bez razloga video radjen na ovakvom terenu. Na nekom kamenjaru je maltene nemoguće postaviti ovakav šator. Oblik se formira tek kada zategnete napred i pozadi. Ako ne možete da zabodete kočiće gde treba nastaje problem. Što se tiče težine, ako idu dva motora može da se podeli, to je onda ok, ali ne mogu oba da se parkiraju unutra. A cena? Pa dobri šatori često mnogo koštaju, vidjao sam šatore za dve osobe, mnogo manje a slične cene. A ako želite da parkirate motor u šator, pa čak i dva možete da uzmete neki porodični Aprenaz 4.1 kod Dekatlona recimo, samo 100 eura. Možda bi mogla i tri motora, taman da se njegova težina (10kg!) podeli na tri dela. Ovo je malo šala, ali dotični fensi-šmensi moto šator mi nekako po dimenzijama skoro kao ovaj porodični, samo nema ulaz sa strane.
-
Nema na čemu. U putopisu Moto Češkanje na ovom forumu je baš taj šator. Ok vreme je relativan pojam, neki šatori bez problema izdršavaju i oluje na Himalajima i minus 40, kao i potope biblijskih razmera Naravno i koštaju, i malo se teže postavljaju... itd... U suštini, svako vreme po kome možeš da voziš motor je dovoljno dobro za ovaj šatorčić. Mi smo ranije na turama delili šator, jedan nosi spoljni sloj i kočiće, drugi unutrašnji i šipke. A šator je neki komforniji za tri osobe. Pre nekih 5 godina krenem na neku cikloturu sa ekipom koja nije mogla ni oko vremena polaska da se dogovori, tako da sam morao da uzmem neki manji i lakši šator. Uslov je bio i da može da se postavi na svim terenima, naravno da izdržava kišu i kakav takav vetar i da je dvoslojan. Jedino što sam našao a da nije baš skupo je bio taj na oglasima na KP. Prijatno sam se iznenadio da mi je bilo toplo i na nekim većim nadmorskim visinama. Inače vizuelno mi se baš i ne dopada, valjda zbog te visine na malu osnovu. Sledeće godine, negde u Hercegovini, toliko je duvalo da je savijalo šator maltene do mene. Nisu pukle šipke. Prokisnuo nije ni malo, mada taj ulaz nije baš dobro rešenje, otvaranje dotičnog po pljusku svakako znači i kišne kapi unutra.
-
Koristim dotični šator, dosta je lagan a radi posao. Nije mi bilo hladno u njemu, i nije propustio kišu. Isproban je i na moru i u Norveškoj na višednevnim turama. Staviš vreću po dijagonali, stvari rasporediš kako ti odgovara. Cena u oglasu je malo jača, imaš sad Dekatlon kod nas, mislim da je 23 eura prava cena. Bude na akciji u okruženju i za 20. E sad, za motor, ako hoćeš i neki kofer unutra uzmi model za tri osobe. Model za dve osobe je težak 2.2kg, model za tri osobe 3.O kg Fino je što možeš da ga namestiš na bilo kojoj podlozi, pa i na kamenjaru gde je malo problem da se zabodu klinovi. Za tu cenu šator je vrhunski. Mada su ga uradili najjeftinije što su mogli. Ne znam da li ti je bitno, ali u mraku se ne vidi baš previše, što je fino za neka divlja kampovanja.
-
Hvala, malo sam budžio fotografije. Neke više, neke manje. Kako sam u kom trenutku bio raspoložen Fotoaparat je vremešni Nikon D5000, a dosta je napravljeno mobilnim Xiaomi Redmi Note 7. Jeste kinez ali sam prijatno iznenadjen kako radi, posebno one panorame. Za ekranski prikaz ništa ne zaostaje za nikonom, naravno ako su dobri vremenski uslovi. Noćne fotografije nikon pravi bolje, kao i fotografije kad je ružno vreme sa malo svetla i sl.
-
Ko zna koliko sam noći proveo čitajući putopise na ovom forumu. I ne samo putopise, ima svašta da se pročita. Ja se registrovao tek kad sam kupio motor Pre toga samo malo krišom čitao, da niko ne primeti
-
Prolazili smo kroz nacionalne parkove i zaštićena područja, da nam akcenat nije bio na vožnji mogli smo svašta da obiđemo. Zato sam i stavio par linkova sa mapy.cz i to varijantu sa fotografijama. Česi inače idu u Slovačku da planinare, tamo je lepše kažu. Mada je to narod koji mnogo putuje, oni će da gladuju samo da putuju. Češka mislim da ima 600 dvoraca, zamkova, tvdjava i koječega još. Ko to voli, super je za skitanje. U nekoliko navrata sam biciklirao gore, ali sve to onako usput bilo, fenomenalna zemlja za bicikl, ali sve je gore-dole. Treba fina kondicija Mogu da stavim još malo fotografija sa tih bicikliranja kasnije
-
Hvala ti, rešeno je valjda, nisam isprobao još Jaknu goreteks sam imao ali je nisam stavio, solidarisao sam se Odmah po dolasku sa ture sam pazario pantalone i one navlake za obuću. Ostale navlake za rukavice, čekam da stignu. Ne idem više bez kišne opreme. Mada kad je ponesem ne pada kiša
-
Ma shvatio sam da mi treba još prethodne jeseni Ali za tu kacigu tada nije bilo, posle sam skapirao da je ta kaciga bila greška. Kupio sam novu kacigu uz koju se dobija pin-lock, ali nisam ga poneo. Jul mesec je reko, šta će mi. Ajd kao da ga malo sačuvam. Tako da ga nisam stavio, a nisam ni poneo, i tu sam imao naravno opravdan razlog, da se ne ošteti u koferima Kod prve kacige sam malo otvarao vizir, pa proslinavim od ladnoće. Ova ima mogućnost da se vizir malo odmakne, to je super, izuzev kad pada kiša. Sledeći put kad krenem na sever stavljam pinlock
-
Hvala puno, u par navrata sam imao preko 500, ali to je bilo sa dosta autoputa. Moja saputnica je nespretna i plašljivac totalni, više voli da čita putopis nego da učestvuje u njemu. Nekom prilikom ju je neko povezao na motoru i to nije baš najbolje ispalo, pa je možda to razlog. Mada možda ovako i nije loše, mogu da pobegnem kad krene da džvanjka Slažem se naravno sa svim što si napisao. Dosta sam putovao biciklom, i tu smo često jurili kilometre. To je izgleda ozbiljna greška, treba biti opušteniji.
-
Nikako vremena da nadjem za praznike, tek posle. Samo neke posete i krkanja i spremanja da se krka i da se ide negde... Moraću da se preselim negde gde je za novu godinu toplo i da se vozikam ko čovek. Ova zimska verzija mi postala smor
-
Hvala puno Meni eto trebalo pola veka skoro Stavio sam još nekolio parkinga. Jul mesec je, nisu još krenuli turski gastarbajteri da se vraćaju na rad. A i parking je nešto pre granice, a naši ljudi jurcaju da što pre zauzmu red. Definitivno je poseban osećaj vožnje na motoru. Motor može da se voli ili ne voli. Ne može da se bude ravnodušan. Mada su i oni što ne vole vrlo diskutabilni.
-
Hvala... Gotova priča, to jest gotove sve priče Hondica je došla iz Švice predprošle jeseni, ja sam prvi vlasnik u Srbiji. Boja nije moj izbor, ali sam se vremenom navikao, sad mi se i svidja.
-
Izvinjavam se što tek sad odgovaram, hteo sam prvo sa završim sa pričom. E sad, to se malo rasteglo. Hvala za savet, dobrodošao je naravno. Imam moto aktivni veš dugački, onaj iz Lidl-a doduše, ali mislim da je ok. Nosim to kad je hladno, nije mi palo na pamet da se na taj način branim od vrućine. Kožna opema će malo da pričeka, za sada samo tekstil. I ovo je sve bilo preko mojih mogućnosti. Polaganje vožnje za kamion sa prikolicom, za motor, pa kupovina motora, pa onda oprema, pa prva kaciga me ubijala, pa druga... neke škole moraju da se plate. Generalno mi nije bilo problem da vozim po vrućini, ono što me ubilo u pojam je ta vožnja po gradu, gde je u stvari mnogo stajanja u mestu, i ta gužva koju sam imao kod Budimpešte u odlasku. Ono stvarno nije bilo normalno.
-
Dan sedmi Ujutro se malo švrćkam po kampu, da vidim šta sve ima, da napravim još neku fotografiju. Boravak mi prija i ozbiljno razmišljam da ostanem još jednu noć. U toku dana radi i veliki bazen u kome može i da se pliva, dubina je sasvim ok. Ali kako raste temperatura vazduha tako kupanje u toploj vodi gubi svaki smisao. Pa jul mesec je, valjda se brčkamo da bi se razladili malo. Ovo nikako ne ide, baš mi čudno. Ipak trpim, malo brčkanja u malom, pa onda malo veliki, nekako izdržavam. Znači, patim se E sad, u jednom trenutku mi prilazi spasilac, i nešto mi govori, nije mi baš najjasnije, neka žena pored prevodi i pokazuje na narukvicu. Kakva sad narukvica, navodno trebam to da imam, i da je besplatno samo da odem do recepcije. Tu već polako gubim volju, trebao bih i u neko snabdevanje da odem ako ću da ostajem, a već me hvata i zoza-neuroza, Hondica zove. Lagano se pakujem, napuštam kamp i pravac kući. Ipak biram malo alternativniji put. Odlučio sam da pratim Tisu, neću na Horgoš idem na Đalu. To se pokazalo super, maltene nema nikoga, carinik sa naše strane super lik, pitam ga jel treba nešto, a on će: -Pa jedino ako imaš nešto da prijaviš! Odmahujem glavom, stvarno nemam, ništa nisam kupio. A on će: -Ma samo GAS! Palo mi je na pamet da je neki bajker, tako je to nekako rekao. Od tih nekih mesta koja prate Tisu preskočio sam Kanjižu, svidja mi se to mesto, ko zna koliko sam tu puta pristao ladjicom i noćio, ali sada nisam video neki poseban razlog za svraćanje. Inače i oni imaju neki kamp pored reke i bazen sa lekovitom vodom, ali je dotična ladnjikava. A sam kamp se nekada nije naplaćivao, a sada je navodno to nešto simbolično. To je ipak neprovereno, znači treba proveriti U Senti je čuveni Mojo klub, rado bih svratio, ali kako da ne popijem pivo, a kako onda da vozim? Otpada i Mojo, šmrc Ali zato sladoled u Adi ne otpada. Imam prijatelje iz Kikinde koji voze bicikle bukvalno svaki dan. A baš jedna od destinacija leti im je Ada. Objasnili su mu gde se otprilike nalazi. Pitam jednog pešaka, mlađi čovek, ali me ne razume. Na kraju komuniciramo na Engleskom koji mu je traljaviji od mog. Posle sam pitao još bar troje njih, na kraju uspevam da dobijem pravu informaciju. Problem je izgleda bio što mi nisu znali da objasne kuda da idem. Nije problem pešaka, prodje se kroz parkić, ali da se dođe asfaltom, e to već nije tako lako objasniti. Super, pronašao sam ulicu, sad samo da pronađem poslastičarnicu. Ali tu se javlja novi problem. U toj ulici ih ima čak tri, koja je prava? Ne mogu da verujem, da li je normalno da jedno malo mesto kao što je Ada u jednoj ulici ima čak tri sladoledžije. Pošto sam žderonja krećem lagano, empirijski. Prvu sam odbacio jer je montažni objekat. Druga je obećavala malo više. Ipak to nije bilo to, moram do treće, nema mi druge. I to je bio pogodak. Stvarno dobro, mada bi kugle mogle da budu i veće. Limunada za sovicu Pošto sam doručkovao i ručao nastavljam vožnju, ali sada mi više ništa nema zanimljivo. Sve je viđeno toliko puta, na kratko se dvoumim izmedju "Zrenjaninca" ili Novosadskog autoputa. Pobeđuje ovo drugo, tu je nekako i moja tura završila, ostala je rutinska vožnjica do kuće. Super je kad se to tako negde otputuje, prosto ti se obraduju kad dođeš kući, možeš malo i da izvoljevaš šta bi za večeru. Ja sam još imao i dodatnu okolnost da sam samo sladoled jeo za ceo dan. Jeste 8 kugli, ali ipak je za ceo dan. Mislim da sam pored večere dobio i šnenokle Za kraj evo kako je izgledala ova moto-tuturica, svih 7 dana. Mislim da je bilo nešto preko 2500 km, ali nisam to nešto detaljno sabirao. Potrošnja je izgleda bila oko 5 litara. Ili sam nežan na gasu, ili Hondica malo troši, ili sam ja prevideo neko točenje. Kako god, mogu da živim sa tim. Uspeo sam nekako da privedem kraju ovaj putopis. Hvala svima koji su pročitali ovo moje kuckanje ili bar pogledali slike. Potrudio sam se koliko god sam umeo. Gotovo sigurno sam bio preopširan, ali upozorio sam na vreme
-
Dan šesti Ustajemo, idemo po motore, spuštamo moje kofere dole. Neko odlazi na posao, a neko nastavlja sa vozikanjem. Plan mi je da vozim do Balatona, pa da tamo negde kampujem. Ima dosta kampova, pogledao sam malo cene, odabrao neki, sad još samo da sve ispadne kako treba. Jesam možda napisao da mi ide slabo sa planovima? Mislim da će mi 2019. godina ostati u pamćenju po tome. Maltene svi planovi su mi se izjalovili. Ne bi me čudilo da moji ukućani drže u nekom kavezu vudu lutkicu sa mojim likom. Samo da nigde ne mrdam. Sumnjivi su mi nešto Pošto nisam pratio navigaciju, poprilično sam išao nekim glavnim putevima. Mislim, uključio sam je, ali je stajala sve vreme u tank torbi. Prvo sam pratio putokaze ka Bratislavi. Palo mi je na pamet da bi bilo lepo da se malo provozam tim gradom, čak bih mogao da nastavim do Beča. Ali gradovi me trenutno uopšte ne privlače. Prošao sam pored dva radara, od toga je jedan bio ogroman, recimo veličine velikog kućnog frižidera. Neverovatno tako nešto za tu razvijenu Evropu. Videlo se baš izdaleka, mislio sam da je neka maketa, ali nekoliko policajaca je bilo pored. Nisam nešto puno brže vozio, lako sam usporio, nisu ni obratili pažnju na mene. Generalno za sve radare je bilo obaveštenje, izuzev za tih nekoliko mobilnih. Mada koliko je bilo ovo čudo, ne znam kako je uopšte i mobilan. Kao da je rengen, a ne radar. Sliku iz opravdanih razloga na žalost nemam. Baš bi bilo super da sam stao pored da se slikam sa tim radarom. Moram za nastupajuću sezonu da kupim neku bolju kamericu, pa da snimim video bar. Nešto što bi stajalo negde zgodno, da mi ne smeta, a da mogu brzo da starujem. Izgleda da sam baš dobro napredovao, čak previše dobro. Nekako sam se baš brzo dokopao autoputa ka Budimpešti. A onda totalni zastoj negde kod Đera otprilike. I dok sam razmišljao da li je bolje da se provlačim ili da idem zaustavnom trakom, lagano je krenulo. Ubrzo nailazim na "saobraćajku" Renoov žuti lepi kamion sa leve strane puta se zabio izmedju drveća, drugi stoji sa strane. Sve izgleda jako ozbiljno, vozio je ka Budimpešti, šta se dogodilo ne znam, proleteo je kroz zaštitnu ogradu na sredini autoputa, prešao u suprotan smer i izleteo sa puta. Dok sam vozio u više navrata sam obilazio baš lepe šlepere. Obično po dva tri ista. Stvarno su super izgledali, mada malo čudni, recimo totalno crni, sa crnim staklima po sredini. Ali sve je toliko crno da tek iz blizine vidiš da su to stakla. A nikakvih obeleža. Tek nešto malo nekog teksta na kabini u ćošku. Naravno da taj tekst u brzini nisam ni mogao da pročitam. Reno je bio dosta karakterističan, crna kabina, žuta poluprikolica. Polako počinjem da povezujem. Garantovano se održava trka formule 1 u Budimpešti. Čuveni Hungaroring. Nekada sam to pratio, sada baš i ne. Želja mi je da odem na neki MotoGP, a san naravno Isle of Man Onako da stojim pored ograde dok zverke prolaze brzinom koju ja eto nikada nisam vozio. U suštini ni nemam neku želju za prebrzom vožnjom, ali imam želju da posetim to ostrvo u pravo vreme. (Slike udesa nisu moje, sa neta su, nemam običaj da to slikam) Posle sam kopao po netu, ali nije bila informacija zašto se to dogodilo, samo informacija da je vozač vozio propisno i da nije puno povredjen, da je odvezen u bolnicu. Definitivno je dobro što nije udario u drvo, nego između, da li je to sreća, ili je ipak koliko-toliko mogao da kontroliše kamion, to verovatno samo on zna. Ne pišu ni šta je bilo unutra, ali ako su dva šlepera, dva bolida na stazi, onda se zaključak možda sam nameće. Bar ja to tako povezao... Treba da idem desno sa autoputa, ka Balaton jezeru. I bio je i tu putokaz, a i kasnije, al ja tvrdoglavi magarac, ne vadim mobilni da pogledam, nego sve nešto po intuiciji, kao još je rano za skretanje, dovešće me na početak jezera, ja želim na kraj. Kakav genije, to sam tek skapirao kada sam na tabli video koliko malo imam kilometara do Budimpešte. Iskreno, toliko mi prija vožnja da ne želim da prekidam. Zato i nisam stajao, samo vozi. Mislim da bih mogao samo da vozim motor i spavak kad baš mora. Verovatno bih posle nekog vremena umro od gladi. Pošto sam prošao sva smislena skretanja ka najvećem madjarskom jezeru, ostaje mi samo da nastavim vožnju. Bez problema mogu da stignem kući, ali to mi je nekako glupo, da skoro 800km ispeglam u danu eto tako. Stvarno je hondica žderonja kilometara. Ponovo se kamp u Segedinu nameće kao rešenje. Generalno to i nije tako loše, pošto sam u godinama, jelte. Malo popravljanja išialgije ili čega već će dobro doći. Imam malo frku od prolaska Budimpešte, plašim se gužve. Naravno ne idem kroz centar, ne pada mi tako nešto na pamet, samo obilaznica. E sad, pošto sam imao net u EU, uključio sam da mi pokazuje gde ima gužve u saobraćaju. Otprilike se to uklapalo sa onim kuda treba da idem, doduše sa nekih 2km crvene linije. Pokazalo se da nije toliko strašno, prvo malo provlačenja, a potom malo vožnje zaustavnom trakom, lagano i pažljivo... Posle je sve bilo klasično peglanje, ništa posebno. Malo sam se i uspavao, 120km/h sam držao, kad me obilazi kombi francuskih tablica. Mašu mi ko blesavi, smeju se, nešto viču. Mahnem im, taman me malo rasanili. Delovalo mi je da me zezaju, jer me obilaze sa tim kršom od kombija, ko će ga znati. Svakako su bili dobro raspoloženi i veseli. Kasnije sam malo ubrzao, možda i malo više i obišao ih u gomili drugih vozila. Došli su na parking na kome sam pravio pauzu, ali se nisu javili. Pa dobro, nema veze, nekako mi zanimljivo to kad postoji ta neka pozitivna komunikacija među vozačima. Generalno zbog toga mi se motor i dopada, ako izuzmemo one koji nas ne vide, svo ostali učesnici u saobraćaju, a i ne samo oni, su super. Pratim putokaz za Segedin i napuštam lagano auto put. Od mene dosta autoputeva za danas, a i za sledećih nekoliko dana. Prolazim pored Lidl-a, od kako ima i kod nas, ovaj madjarski i nije toliko zanimljiv. U stvari meni više ni jedan Lidl nije zanimljiv. Ipak pravim neko malo snabdevanje, tek da imam neku večeru, red je nešto da njamnem. I to planiram da nešto spremam, kad već nosim pribor za kuvanje toliko kilometara. Kamp naravno tražim uz pomoć navigacije, nepogrešivo znam gde se nalazi, ali ne ide mi sa ulicama po starom delu grada. Po dolasku u dotični, pokušavam da se smestim negde što bliže bazenu koji radi noću, i baš kad sam u tome uspeo, dolazi tip na biciklu, on kao tu nešto radi, i otera me odatle. Naravno sve onako fino, objašnjenje skroz na mestu, nešto kao da je to zona bazena.. bla...bla...bla Ok, tražim nešto drugo, i ima mesta koliko hoćeš, ali ne ide mi. Hteo bih da je blizu, da pored imaju klupice sa nadstrešnicom, malo hladovine. Na kraju sam morao da se zadovoljim nekom klupicom bez hladovine. Dosta sam rano došao, taman da podignem šator i bacim se na kupanjac. Bazen je plitak, nije za plivanje, ali ko još pliva u bazenu sa poprilično toplom lekovitom vodom. Kada nas je spasilac sve fino izbacio jer je gotovo za danas, odlazim da spremim klopu. Bar da pokušam. Pokušaj je ispao, da sad ne kažem šta. Reko spremiću fino jaja sa slaninom, ali plinski rešo je opet odlučio da me ostavi na cedilu, boca je ispustila sav plin svuda okolo, samo nije tamo gde treba. Već mi se to dogodilo na moru, i uspeli smo da saniramo, popravimo, a sada je sve to u redu ali meni ruke prekrivene ledom od tog plina... Najradije bih ga bacio u Tisu, ne pamtim da me je ijedno parče opreme toliko puta zeznulo. Ali bacanje je zagadjivanje životne sredine, znači otpada. Raskošna večera u vidu jaja i slanine je zamenjena znatno skromnijom u vidu iste te slanine sa nekim Lidl kiflicama, a kad je njih nestalo, utehu sam pronašao u "stiroporu". Stiropor sam namenio za grickanje uz pivo, ali nužda zakon menja. Nije bilo baš previše ukusno, ali nije mi se išlo do neke prodavnice, mrzelo me da tražim, već je i bilo oko 9... sasvim dovoljno razloga znači. (Moja skromna trpezarija i kuhinja Lepo sam ja to vozio toliko, a nisam koristio. Nema veze, malo da vežbam) Sa mrakom je došlo i vreme za novo brčkanje, za pivce pored bazena, uz grickanje gore pomenutog "građevinskog materijala". Da bude malo lepše poneo sam i muziku. Onda su se tu pojavili drugi gosti, najviše u vidu vremešnih bakica. Bake ni malo mutave, donele vino, ali onako na kvarno, u nečemu što je pre ličilo na čajnik neki. I čaše neke obične kao, ipak staklene, da se čuje kad se kucaju. Malo sam se brinuo da li će se buniti za muziku, ali im se dopalo, čak su u par navrata i pohvalile. (Carlsberg i "stiropor" kako moji ukućani zovu pločice od ekspandiranog pirinča, šta da radim, meni se dopadaju) Pošto ništa pametnije nisam imao da radim, a prijalo mi je, ostao sam baš dugo. Gotovo sigurno je bilo da neću do kraja godine tu da dolazim. Mada za ubuduće planiram par puta da posetim ovo mesto, kao i još neke banje u blizini. Ovo mi se dopadalo jer su bazeni u sklopu kampa. Može ceo dan i noć da se banja čovek. Da li je bučni splav na drugoj obali Tise u medjuvremenu potonuo, ili sam ja bio toliko umoran, ne znam. Ovu noć mi nisu remetili san. 537 kilometara je bilo iza mene tog dana, kao i 5-6 sati banjanja
-
Dan peti Dan koji je nekako bio baš prazan. Ujutro smo se spakovali i sišli na doručak. Dogovoren je bio neki omlet sa lukom. Ništa posebno, ali topao obrok će svakako da prija. Hladno je jutro bilo, hladno i u trpezariji, smestili smo se i čekamo. A to čekanje uz cvokotanje nam teško pada, posebno što se iz kuhinje sve čuje pa znamo kad se šta događa. Nema neizvesnosti. A onda dolazi naš doručak, nisam mogao da verujem kada sam video. Pa na Balkanu je tanjir za posluženje sitnih kolača veći od onog što smo mi dobili. Čisto sumnjam da je omlet imao deset cm u prečniku. Debljina simboličnih 5-6 milimetara. Najmanje što sam ikada video. Doručak nisam slikao, bilo mi je žalosno i pogledati dotični. Bio je dijametralno suprotan onome od prethodnog dana. A možda sam trebao? Kako god, koliko je Zamek Bischoftein za preporuku, toliko ovaj pansion pored puta možda i nije. Čisto je i uredno je i može se tu prespavati, to je ok, ali mislim da treba bolje. I sama vožnja je bila u senci prethodna dva dana. Predeli se stvarno ni po čemu nisu izdvajali od ovih naših krajeva. Napravili smo par pauza, jedna je bila za ručak, koji je bio kao kod nas maltene... Ništa nemam da izdvojim, jer ovaj dan je nekako bio vraćanje kući. Putevi su se jednostavno sami nametnuli, nije moglo previše da se bira. A nebo je opet obećavalo kišu. A to obećanje je i ispunilo. Sklonili smo se ispod neke buske stanice, srećom nije previše dugo trajalo. Entuzijazam nas je skroz prošao kada smo videli prognozu za taj neki deo koji smo još planirali da obiđemo. Odustajemo od toga, pravac kući gde nas čeka Nešina nežnija polovina. Ona je za razliku od nas zdravije provela vikend, to jest bila na planinarenju. A ovo je bio pokušaj da i mi budemo malo zdraviji Kolač sa borovnicama, sveže ubranim toga dana. Mljac... Sve je prošlo kako treba, hondice su ostavljene da se druže u onoj fensi-šmensi garaži, a mi na njamicu-papicu i rezime utisaka. Posle sam napravio totalni džumbus sa prepakivanjem stvari, ali bio je to kontrolisan džumbus. Ujutro za to nema vremena, radni je dan, moji domaćini su vredni, idu na posao, nisu kao ja lenština na odmoru. (mala napomena Sve panorame koje sam postavio su poprilično velike i detaljne pa ko voli mora klik na sliku, pa plus... tako nekako, i onda se dobije puna veličina. Za mobilni tel ja sam više nego zadovoljan kako ispadaju. Što se tiče ostalih fotografija neke su pravljene sa pravim krštenim DSLR-om, a neke mobilnim. Za ekran i ove rezolucije nema previše razlike)
-
Polako, polako, niste se izvikli, ima još. Evo obećavam da neću da toliko gnjavim kao prva dva dana. Ubrzavam pisanje, časna pionirska reč Četvrti dan Smeštaj je bio sasvim ok, sobe nemaju tuševe, valjda zbog veličine, ipak je ovo zdanje napravljeno mnogo davno. Ali to nije smetalo. Nisam nešto primetio da je gužva, bar ne u samom objektu. Ali zato ujutro na doručku krkljanac. Svi su odnekle izmileli, iz ne znam kojih rupa i budžaka. Verovatno kamperi. Doručak je definitivno nešto što ne treba preskočiti, vanredno je raznovstan, ozbiljan izbor svega i svačega. Oduševio me i izbor čajeva, jer eto, par godina ne pijem kafu. Zastupljena je bila i slana i slatka varijanta klope, samoposluženje u fazonu švedskog stola. Mislim da sam napravio dva slana i jedan slatki krug. Moje perfomanse su iznad ta tri kruga, al reko ajde da budem fin. Bilo bi fino kada bi svugde pansioni držali ovakav standard. Deluje mi da se baš trude, a čuo sam da to sve vodi jedna porodica. I to neki veći broj godina unazad. Super je i što imaju i površine za kampovanje, i što dozvoljavaju i kucove, mada traže da dotični budu na povodcu. Imaju i razne zezalice za klince. Imao sam neku ideju da ujutro malo obiđem jezero i one stene, ali cvrc, sve kapije zaključane, nema izlaska, zarobili nas. A ja se brinuo za motore. Relativno se brzo pakujemo i krećemo sa vožnjom. Lanci na oba motora su podmazani još pre doručka, taman da budu spremni na vreme. Maloj Hondi je to definitivno trebalo, izgleda da u servisu nisu odavno to uradili. Po izlasku iz dvorišta dvorca obreli smo se ne nakom krš putu. Uopšte ne znam kako se to dogodilo, tuda je bilo ucrtano, tuda nam je bilo znatno kraće, jednostavno se to nekako nametnulo i nismo uopšte ni razmišljali o tome. Bilo je to neko kratko parče, ma nema dvesta-trista metara puta, ali je dosta nizbrdo i bez asfalta i voda je to nekako kanalisala... I tu se dogodi ono što sam nazvao u početku padanjem na popravni u Češkoj umesto diplomskog u Rumuniji. Spuštao sam se nizbrdo, išao baš lagano, u jednom trenutnku sa obe strane imam neke kanale... ne mogu da se setim da li sam možda zgazio kočnicu. Najverovatnije nisam, ali ko će ga znati. Samo mi je zadnji točak proklizao i ja se preturi u stranu. Huh, kako me je to pogodilo, baš sam bio bljak. Ok, znam ja da umem da budem smotan, ali na motoru se trudim da sve predvidim, i šta je do mene, a i šta je do drugih vozača. Ne mogu da kažem ni da sam se skroz preturio, jer je tu ukoso sve. Nije mi motor ni pao na nogu, mada mislim da ne bi zbog zadnjih kofera ni mogao. Brže nego što sam ja mogao da reagujem, dvojica čeških biciklista koji su se tu zadesili, obaraju svoje bicikle na zemlju i priskaču u pomoć. Šta sam drugo mogao, nego da im pomognem. Bili su prisebniji od mene. Nisam bio ni ogreban, u suštini ja nisam ni pao, nego kako je motor proklizao u taj, da kažemo kanal, preturio se levo, moja leva noga je dobila oslonac, i jedino što sam se sagnuo ne ispuštajući upravljač iz ruku. Zahvaljujem se momcima koji su mi pomoglji. Bukvalno se sve dogodilo jako brzo. Od trenutka kad je točak proklizao, pa do mog ponovnog sedanja na motor jedva minut-dva da je prošlo. Još jednom su me Česi prijatno iznenadili. Posebno što nisu bili bajkeri nego biciklisti. E sad, peh je da mi je pukla ručica kvačila. Srećom ne skroz, ostalo je fore za dva tri prsta da stanu. Spustam se do kraja nizbrdice, više problema nije bilo, razočaran u sebe psujem ko neki kočijaš, Neša me čeka, smiruje me da ne psujem, u pravu je... Gasim motor, spuštam ćopu i gledam kakve su posledice. Ogreban lak sa strane malo, jedva vidljivo, i malo zagreban kofer. Dobro de, pao sam na popravni i položio u junskom roku, ok, ne idem u avgust. A ima i jedan dodatak celoj priči. Molim da mi se zbog onih što dele motoriste odnosno bajkere, na one koji će da padnu i na one koji su pali, da mi se upiše da sam pao. Znači to sam obavio i sada više ne mora da brinem da ću da padnem. Hvala lepo Ostatak dana mi je bio nekako pokakan, maksimalno sam bio odsutan, a i to nije bio kraj pehovima. Koliko mi je prethodni dan bio super, toliko ovaj nije valjao. E sad za razliku od ovog jutarnjeg peha, za koji sam definitivni krivac ja, za ovo što se dogodilo uveče krivac sam bio ja... Ovo sam baš dobro sročio, malko naopako doduše. Naopak dan zaslužuje i malo naopakog pisanja, ali idemo redom. Prvo mapa cele vožnje. Dan je bio rezervisan prvenstveno za vožnju po najvišim Češkim planinama Krkonošama, to jest po Krkonoškom nacionalnom parku. Pošto ove planine dele sa Poljacima, to nam je i nešto vožnje po Poljskoj sledovalo. Inače nikada nemojte Česima da iznosite ideju da planirate da vozite po ovoj njima susednoj državi. Sve će da urade da Vas od toga odgovore, prvenstveno pričama kako to uopšte nije zanimljiva zemlja za vožnju, kako se maltene stalno vozi po naseljenim mestima, kako jedino lepo od prirode što imaju je ovo uz granicu... Mene uspeli da ubede, ali za sada, a do kada, videćemo. Ovaj nacionalni park je definitivno zanimljiv za vožnju, krivine su stalno, i uvek je neko gore-doliranje zastupljeno. Bilo je lepo tuda voziti. Pravo mesto da se vidi kako neki drugi ljudi žive. Od ovoga smo stvarno jako daleko. Maltene sve vreme smo mogli da gledamo kako dolaze planinari, prevoz do bilo kog dela ovog nacionalnog parka super funkcioniše, na stanicama izlaze baš velike grupe ljudi. Prolazili smo i bicikliste, nije bilo puta bez njih. A sretali smo ih raznih, iako su većim delom bili "zveri" koje žestoko peglaju uzbrdo, prolazili smo i one koji su jedva okretali pedale. Ali iako jedva vrte svoje točkove, nasmejani su. Nisam mogao da odolim da ih ne pozdravim. Ta pozitivna energija svakako popravlja raspoloženje, na momente uspevam da zaboravim jutarnji peh. Veći deo dana samo vozimo, poneka pauza da nešto meznemo, sipamo gorivo i to bi bilo to. Predeli su lepi, popeli smo i najviši putni prevoj u ovom delu sveta, mada to nisam ni primetio, ni po čemu se nije razlikovao od drugih uspona. Definitivno je toga bilo dosta. Mogu još da izdvojim par događaja.. Sve vreme sam bio u strahu da ne "popijemo" kaznu za prekoračenje brzine, a dobili smo eto za stajanje. 100 kruna kazna čika Neši što je stao pored nekog jako važnog jezera za vodosnabdevanje. Bio ogroman znak, ali ko to još gleda. Dokoni Česi imaju oni jedna policijska kola kojima je baš to posao, da kruže oko jezera i da takvim "negativcima" naplaćuju kaznu. Bio je jedan malo čudan događaj na pumpi. Stali smo da natočimo gorivo. I u jednom trenutku dolazi Mazda MX-5 sa nekom tetom unutra, i za njom ide tip na Hondi. E sad to ne bi toliko bilo čudno da se tip na motoru ne ponaša kao sluga. Ženska nije izašla iz kola uopšte, kao da živi u njima, Pita je da li joj nešto treba, ona odmahuje glavom, da bi mu onda dala praznu flašu da baci. I on lepo uzima i ide do kante. Stali su da u motor natoče gorivo. Bilo mi je zanimljivo da napravim fotografiju tri motora na pumpi i jednog sportskog kabrioleta. Pitao sam fino da li smem, i ona onako nasmejano i raspoloženo odobrava. Posle kada sam gledao fotografije na kompu primetim da je stavila ruku ispred lica?!? Možda je neki važan lik, nemam pojma, ali mi nekako mi čudno da se neko zeza i smeje, a onda krije lice. Možda je bajker obezbedjenje, ko će ga znati... A možda je sve to bilo bezveze. Tokom jedne pauze u centru nekog malog mesta klinac vuče mamu do mog motora. Vidim da im se dopada. Pitam malog da li želi da sedne, mama mu prevodi, dete oduševljeno, pomažem mu da se popne. Očekivao sam da će sada mama da vadi mobilni da to fotografiše, ali ne, to se nije dogodilo. Mali je minut dva sedeo, i onda lagano sišao. Zahvalili su se, vidi se da su srećni zbog dogadjaja, i odlaze. Imao sam nekoliko takvih scena u ovim našim krajevima i obavezno bi roditelji to slikali. Mogao bih da napravim kolekciju slika dece na Hondici. Kod nas je nekako običaj da se sve zabeleži mobilnim. A eto ova mama to nije uradila. Možda to tako ne ide kod njih, a možda je samo zaboravila... U nekom gradiću smo nekako odlutali sa planirane putanje. Neki radovi su na ulicama, malo su nešto izmenjali, vozio sam iza, i tek moj sapatnik staje sa strane, nije mu nešto jasno, pogrešno idemo već neko vreme, nema ideju kako da se izvučemo i lagano mi prebacuje loptu. On ne voli ta savremena sredstva za navigaciju. Smatra da je papirna karta (mapa) romantična i da ja preterujem sa elektronikom. Ali u novije vreme kada je nešto zaguljeno samo mi uvali da nas vadim odatle. Ali ovo sada je bilo baš zeznuto, posmatram kuda smo prošli, gde trebamo da idemo, i nekako ne vidim pravo rešenje. Ali ajde krećemo, pratiću pitanju kuda smo došli, pa onda negde da skrenemo na pravi put... Ali ne lezi vraže, u jednom trenutku, čovek lepo staje pored puta i neće više da me prati. Šta je sad?!? Nešto se nadrndao, pita me da li gledam saobraćajne znakove? Pa ne gledam, buljim u ekran da nas izvučem odatle, patim se bre ko patika, a još i znakove treba da pratim. Previše je to za mene u ovim godina... -Pa jel ti primećuješ znakove za suprotan smer? Dva puta si išao kontra i sad si hteo treći put! E baš fino, srećom nije bilo policije, zbog radova su neke ulice postale jednosmerne, neke su to verovatno i renije bile, a širina je bila ok, češki vozači ne trube, tako da meni ništa čudno nije bilo. Ma dobro, mislim da i nije bilo to tako strašno, imam drugare koji ne bi ni obratili pažnju, al eto, u nekim zemljama sve nešto mora da se poštuje. Izvukli smo se iz tog famoznog gradića, i nastavili lagano ka jugu. Sve bi bilo ok, da nije lagano dolazilo vreme za još jedan peh. Nebo je odlučilo da nas malo pokvasi. A opremu za vožnju po kiši baš i nismo imali. To jest nešto sam imao, nešto nisam, objasnio sam to na početku i zašto. Kažu da je život surov učitelj. Pa eto došlo vreme da naučim da za kišu mora da se ima adekvatna oprema. Od svega samo sam imao gornji deo protiv kiše, ali sam odlučio da se solidarišem. Prvo smo našli mesto da se sklonimo dok kiša ne prodje. Gledao sam radarski prikaz na mobilnom i definitivno to nije trebalo dugo da traje. Malo će da se ispada, a onda je naš put čist, a kiša ide levo i desno od puta. Skoro pa savršeno, do mraka stižemo u smeštaj koji smo rezervisali. Kiša je skoro prestala, krećemo dalje, na brzaka pogledam ponovo razvoj situacije na "radaru"... Sve se nešto promenilo, uopšte nije kao malopre. Bukvalno najveće padavine će se dogoditi baš pred nama. Nisam to uopšte ozbiljno shvatio, a trebao sam, jer vrlo brzo smo bili mokri ko miševi. Ne pamtim da sam ikada tako pokisao. Još na sve to magli mi se vizir... fenomenalno... Pokisao sam na biciklu više puta, nekada i satima vozio po kiši. Ali pri vožnji bicikla se nosi jako malo garderobe, telesna temperatura je visoka, dosta se brzo to suši. Sada je sve bilo nenormalno natopljeno izuzev jakne. Ko zna koliko puta mi je kroz glavu prošlo to što sam tako olako shvatio kišnu opremu. Na kraju stajemo pod neku terasu, imamo još 80 kilometara do smeštaja. Možemo da stignemo, ali nekao i nemamo baš volje da bar još sat vremena kisnemo. Dosta nam je svega. Terasa pod koju smo se zavukli je od nekog pansiona, dolazimo na ideju da pitamo da li ima soba, da otkažemo onaj rezervisani. Posle razgovora sa gazdom, definitivno smo odlučili tako da uradimo. Sam pansion je vrlo korektan, ali nekako čudan. Deluje prazno, a nemaju spremljenih soba. Moramo da sačekamo da domaćica sredi jednu za nas. Taman imamo vremena za večeru, pošto smo ručak preskočili. Sedimo u restoranu i čekamo da nas neko usluži, ali to se nije dogodilo. Kako i zašto pojma nemamo. Motore smo smestili na parking ispod pansiona, pogled na njih smo mogli da imamo samo iz hodnika, taman da spavam u hodniku i da pazim Ipak toliko lud nisam bio. Gazda nam otvara neku prostoriju sa nekim silnim bojlerima i kotlovima na struju. Jako je toplo unutra, taman da osušimo garderobu. Donosi i onu napravu na koju može da se složi gomila veša. Baš je korektan, za sve nam maksimalno izlazi u susret. Doručak smo takodje dogovorili. Brže bolje smo sve mokro naslagali u tu prostoriju, ali je izgleda to bilo jako teško, pa se sve srušilo, pa smo onda u to malo prostora žonglirali da nekako namestimo, praveći sasvim dovoljno buke da nas izbace. Ali ni to se nije dogodilo kao ni večera što se nije dogodila. Srećom imali smo nešto hrane, tako gladni i nismo nešto birali, a i ispalo je sve to sasvim fino. Motore smo naravno obezbedili maksimalno koliko smo mogli, teško da bi nekome i palo na pamet da tu može da bude nešto, tako da je sve ispalo dobro. Srce mi je bilo na mestu kada sam ujutro video da nas čekaju. Stvari se i pored nenormalne temeprature nisu skroz osušile, ali je bilo podnošljivo, dan sa pehovima je završen, preživeli smo i noć, i mi i hondice... vreme je za novi dan... nastaviće se
- 73 odgovora
-
- 11
-
-