Sad će me mnogi linčevati. Jeste, ima u saobraćaju ljudi umornih, senilnih, besnih, drogiranih, pijanih, maloumnih, koji zaslužuju kaznu, robiju, oduzimanje dozvole pa i po neku ćušku. Ali brate mili i motociklisti previše očekuju da ih drugi čuvaju i da ih drugi vide. Automobilista i traktorista da non stop zevaju u retrovizore ne bi li se od nekud supersoničnom brzinom, u sekundi pojavio motociklista. Da, jeste, postoje pravila u saobraćaju kojih bi se trebali svi pridržavati, ali ne sme bajker da dozvoli da vozi na takav način kao da će se svi učesnici savršeno pridržavati propisa, a pogotovo ako se istih i sam ne pridržava. I kao da će uvek automobilista uočiti malu siluetu u daljini koja mu se približava. Mora se računati na tuđe greške u saobraćaju. Mi smo živi ljudi, čovek nije mašina, čovek greši i to je normalno. Ko može da kaže da nikad za volan nije seo umoran, tužan, depresivan u nekim mislima, mamuran od sinoć, ili da ne spominjem dalje.
Elem, da pođem eto od sebe, ja se ne naljutim kad me ne vide, i ne mlatim ljute. Da, ponekad malo, pokažem im gestikulacijom da ne mogu da verujem šta su uradili, ali više se naljutim na sebe što sam očekivao da me vidi i što sam se na to previše oslonio. Jednom sam imao blaži udes tako što je klinac u nabudženom Jugu ispred mene naglo odlučio da skrene levo i nije me video u retrovizoru da ga pretičem. Naravno da ga nisam izmlatio. Bio je izbezumljen više od mene. Isto tako sam i ja kao automobilista krenuo da radim polukružno kad se odjednom niotkud stvori kolega bajker koga sam zakačio po nozi i auspuhu i srećom se samo sa blažim ogrebotinama završilo. Zamalo se održao da ne padne. Eto ubijte me ali NISAM ga video. Naizvinjavao sam se, platio štetu i produžili dalje. Mislim da to svakom može da se desi.