Dobrodoslica...

Dobrodoslica... Moj motorcic je za tebe

Dobrodoslica...

Dobrodoslica...

Dobrodoslica...

Dobrodoslica...

Jedan nepoznat put... Zvrrr zvrrrrrrr zvrrrrrrr zvrrrrrr.... Dosadan zvuk koji kaže da treba da se probudim. Zašto da se budim kada neispavan ne treba sjesti na motor? Ne odgovaram na ovo pitanje, već se dižem, spremam, pakujem. Sve spremno, rezervoar napunjen. I... krećem na put. Prvo zaustavljanje u Danilovgradu da se dopuni rezervoar i da pozovem Marconya da se spemi. Htjedoh tu da napravim i prvu fotografiju, ali pojavi se onaj mrski natpis ,,batery low''... marcony i njegova pratnja Ivana me čekaju u Nikšiću sa svojim ,,banditom''. Dogovoramo se da ne forsiramo tempo i da otprilike svakih dvjesto kilometara ,,bacimo pogled'' ima li kakva benzinska pumpa. Marcony kao poznavalac rute ide prvi, ja ga pratim. Do Šavnika put je sa dvije trake, a poslije bez ikakvih oznaka, dosta uži, ali je bar asvalt ravan. U par navrata uopšte nisam bio siguran da smo na pravom putu. Ipak stižemo do Žabljaka. Tada sam mislio da će nam ta dionica od Šavnika do Žabljaka biti ujedno i najsporija. Poslije Žabljaka nismo uopšte uživali u okolini, slabo se šta vidi od dima. Požar je zahvatio dobar dio kanjona Tare. Stajemo poslije mosta Đurdjevića Tara, ali nema svrhe da slikamo, sve obavijeno dimom. Ružna slika ,,suze evrope''. Sjedamo na motore i nastavljamo put. Stajemo u Pljevlja da dolijemo gorivo u rezervoare naših limenih atova. Poslije toga nastavljamo put. Ja sam oduševljen odabranom rutom. Sezona u jeku, dobro za vožnju, a nema gužve u saobraćaju. Sretnemo ili preteknemo tek po koje vozilo. Ima nešto u tim sporednim putevima. Oni su stvoreni za vožnju, dok je glavni put namjenjen onima koji žele samo da stignu na cilj. Granica. Na srpskoj strani se malo zadržavamo jer me policajac pita da li je kazaljka brzinomjera dolazila do kraja. Morao sam mu obećati da ću pokušati da to uradim inače me ne bi pustio u Srbiju. I to je sarm sporednih puteva, nema rutinskog obavljanja posla kao na Brodarevu. Kod Prijepolja ulazimo na glavni put. Sada ja vozim prvi. Gužve, nervozni vozači... sasvim drugačija slika puta. Prvi put prolazim obnovljenom dionicom preko Zlatibora. Odlično odradjeno. Stajemo u Mačkat da pojedemo toplu lepinju sa kajmakom. Marcony mi ne dozvoljava da platim, ipak sam ja u Srbiji, njegovoj državi... Dobro za mene, loše za srpski turizam... Ni punih stomaka nije preporučljivo voziti... Kod Požege skrećemo sa glavnog puta pa za Valjevo. Put preko Divčibara kao od Šavnika do Žabljaka, s' tom razlikom što je asvalt sav u talasima. To je dionica kuda smo imali najsporiji tempo. Na toj dionici sjetio sam se mog detinjstva. Možda se još neko sjeća serije ,,priče iz Nepričave'' sa Milenom Dravić. Prošli smo kroz Nepričavu... To mjesto stvarno postoji. Ljepše su ipak iluzije iz djetinjstva. U Valjevu dolivamo gorivo u rezervoaru, gdje sam morao obećati radniku na benzinskoj pumpi da ću potražiti njegovog brata koji radi u Budvi. Poslije toga opet glavni put, kolone, dosada... do Beograda. Tu me Marcony prati do Zemuna gdje ja nastavljam dalje preko Stare Pazove, Indjije do Novog Sada. U Zemunu se opraštam se sa Marconyem i Ivanom, jednim parom na motoru... lijepo, a ja sam ,,usamljeni jahač'' i kao takav nastavljam dalje. Stižem u Temerin, ali tamo nema one dvojice avanturista, pošli su na neku avanturu, valjda. Dogovaram da se sa njima vidim u Novom Sadu prilikom povratka da vidim kako teku pripreme za njihovo osvajanje Transfagarasana. U Temerenu me je uhvatio mrak. Dalje sam vozio na relaciji Sirig, Srbobran, Vrbas, Crvenka, Sombor. U Somboru je bio moto skup, i to na putu za Apatin, samo se prije mosta sa kaldrmom skrene desno, ako sam dobro shvatio. Ipak došao sam kasno, gro društva se već razišlo, pa nastavljam za Apatin, jer ipak je tamo razlog mog putovanja. Možda više ne budem ,,usamljeni jahač''. Uglavnom od oktobra Apatin ima stanovnika manje... a Budva jednog više... To je taj nepoznati put iz naslova. Put koji moraš doživeti sam da bi vidio kako je to. Put koji ti niko drugi ne može preneti... Nedjelja, vozamo se Apatinom, šetamo pored Dunava... sada ja imam suvozača. I, onda sasvim neplanirano, skrećemo ka Sonti, pa granica i eto nas u Osjeku (sa sobom uvjek imam pasoš i zeleni karton). Nedjelja, mjenjačnice ne rade, eure niko ne prima, ne mogu naći lokal koji prima plastiku (na mojoj piše MasterCard). Istina, u svakom lokalu su bili ljubazni kada su nam saopštavali da nema plaćanja preko plastike ili u eurima, ali... Šetamo, i u jednom momentu na jednim vratima vidjeh zalepljeno MasterCard, manje sam se obradovao kada sam vidio gdje je to zalepljeno. Pojedosmo sladoled u McDolandsu, prošetasmo još malo i onda natrag za Apatin. Još jedno zapažanje, Osjek je jedini grad gdje sam vidio da svaki motorista ima kacigu na glavi, bez obzira da li je 50 ccm ili 1000 ccm. Pohvalno. U povratku Hrvatski policajac je gledao da li se broj šasije slaže sa dokumentima, no, ipak smo se duže zadržali na srpskoj strani. Tamo mi nisu tražili ništa od dokumentacije, ali sam morao da popričam sa čovjekom sa kojim sam služio vojsku. Nikada ne znaš gdje ćeš sresti nekoga koga znaš. Ponedjeljak je dan za povratak. Prvo laganom vožnjom do Novog Sada. Sada na dnevnom svjetlu vidim kakav je asvalt i ne mogu da dodjem sebi da sam ja po takvom putu dosta brzo vozio. Strah me da ubrzam, pokušavam u par navrata, KLE prosto upija sve neravnine. Zato ja prije dvije noći nisam imao prestavu kakva je put. U Novom Sadu se nalazim sa Joseph B. i quasaar-om, potom starim putem preko Sremske Karlovca i Indjije u Beograd. Na putu izmedju Sremskih Karlovca i Indjije nalećem na jednu izbočinu. Brzina mi je u tom momentu bila oko 120 km/h. Uspio sam samo da ispratim mobilni telefon koji ispada iz kučišta. Stajem, vraćam se i pronalazim samo ostatke telefona. Najžalije mi je telefonskog imenika koje sa izgubio. Neraspoložen nastavljam do Beograda i svraćam do djevojke koja je doputovala autobusom iz Apatina u Beograd (tamo radi, za sad). Kada se čovjek vraća nema onog zadovoljstva kao kada ide. Ovoga puta odlučijem da idem glavnim putem jer ipak sam kasno krenuo iz Beograda (oko 13 časova). Imam dobar tempo, stajem samo da bi nasuo goriva. U kanjonu Morače obilazim kolonu automobila, kamiona, autobusa koja stoji. Poslije četri kilometra obilaska vidim uzrok zastoja. Prevrnula se cistjerna sa mauzutom. Čekam da dizalica pomjeri cistjernu. Potom kroz kanal za odvod vode (ipak imam enduro) se provlačim izmedju šlepera i nastavljam put. Sa druge strane opet kilometarska kolona. Danas čitam u novinama da je zastoj trajao šest sati. Pri tome mojih pola sata ne izgleda mnogo. Jedini nedostatak mog motora koji sam na putu primjetio je premekano sjedište. Prijalo bi da je tvrdje. U tri dana prešao sam 1.667 km. asvaltnih puteva i to nije nepoznato. Nepoznat je onaj put koji me čeka od oktobra (tada se ona djevojka iz Apatina seli u Budvu) KLE gleda na put, ne svidja mu se što stoji Montenegrin u Osjeku jedan od mnogobrojnih požara u Crnoj Gori prevrnuta cistjerna u kanjonu Morače krivine ;D

U P O Z O R E N J E Upravo sam se vratio sa puta. U kanjonu Morace prevrnula se cistjerna. Tom prilikom je sadrzaj iscureo po kolovozu. Oko tri kilometra puta, obije trake, sve je masno, posipali su pijesak ali to je i dalje jako klizavo. Kada se ide iz pravca Kolisani to je nekoliko kilometara poslije manastira Morace. OPREZ ako ovah dana planirate tom rutom

Tacno, svirnuli smo, ja sam isao prvi, Marcony i Ivana iza mene Vratih se i ja u Budvu, napravih djir od nekih 1.670 km, dosegoh i do Osjeka. U povratku zastoj u kanjonu Morace, prevrnula se cistjerna. Ah, da, Marcony i Ivana mi pokazase gdje treba stati da se nesto pojede

dobrodoslica...

dobrodosla...

Dobrodoslica...

ja sam od sjutra na putu (hocu da provjerim kakav je KLE za duze rute) tako da... se necu pridruziti...

ja sam do mog prvog motora dosao uz pomoc najstarije valute na Balkanu - Kompezacijom Sada sam porastao i imam KLE 500 ;D

Dobrooslica...

Dobrooslica...

Dobrooslica...

Dobrooslica...

Ne, ali dosta opreme Suomy se moze naci povoljno, najdrasticniji primjer je kaciga Soumy Vandal sa cijenom od 220 eura Ali tamo kupit neki dio za motor (lanac, kočione pločice) je... recimo samo ludost.

Podgorica VG moto u bloku 5, imaju A-Pro IN auto na Zabjelu, imaju Suomy i Dainese Magnus moto kod autobuske stanice, imaju Givi, IXS i Shoei ovi drugi saloni nemaju neku odredjenu marku opreme, zna da bude i nesto od ove gore opreme, zna i nesto drugo da se probere Krisma na starom aerodromu, Napredak u Radoja Dakica, Yamaha... U Budvi, Magnus moto, ali imaju samo kacige, pa ako neces da naracujes preko kataloga podji u njihovu radnju u Podgorici. U Kotor u robnoj kuci Kamelija u Piaggiov salon ima dosta opreme, tuje i VG biroelektronika iz Bara... Inace kada sam poredio neke cijene (Suomy najdrasticnije) kod nas u CG je najeftinije u regionu, tako da izbora ima... A kako je bilo prije samo dvije godine... :o

Muskarac u golf dvijci i zena u jugicu... stereotip, jeste, ali izgleda ima osnova

Trazim da se ova tema obrise, ili bar promjeni naslov. Zasto? Zato sto sam iz naslova mislio da je opet bilo pucanja gume, a ono... :o

Odličan vid protesta.

Dobrodoslica...