Obaveze oko presaljaja su me odvukle od pisanja i postavljanja..., ali evo kutije su raspakovane, pa bi uskoro moga stići nastavak. Hvala na strpljenju Da, Milica ima B već duže vrijeme, tako da nije potpuni novajlija u saobraćaju, što je sigurno olakšalo ulazak u svijet dvotočkaša. Ali, uprkos svom lobiranju, nema te kategorije koja će je nagovoriti i da se uhvati pera, barem za sada Dakle, ko želi da čuje i njenu stranu priče- dobrodošao je kod nas u Grazu ili se vidimo negdje

Hvala Dragane Biće još, slijedi Napulj uskoro. A što se tiče Miličinog pisanja (Bruno i doktor su izrazili želje , kojima sam se i ja pridružio), pa na to ćemo morati sačekati barem još jednu sezonu. Ko zna, možda tada uzme i pero a ne samo guvernal u svoje ruke.

Nabacah malo više fotografija, pa se snađite

Ujutru se i na doručku vidjelo da tu odsjeda prosječan Italijan, koji se ne libi da upakuje par sendviča i strpa u torbu. Sa druge strane većina osoblja je prijatna, pogotovo sezonski omladinci koji se baš trude da zabave i popričaju. Par fotkica, počev od kraja doručka (koji je izuzev pršute, standardan), pa kroz šetalište do plaže. Danas je dan za uživanje na plaži, za knjigu, za opuštanje. Tipičan nebajkerski dan, predveče ćemo malo izvesti motore u šetnju..., kada nas glad potjera u civilizaciju. Pa onda lagano na kapućino za mene, a Milica se odlučila za kafe kremu... Pošto je kafe krema bila slatka kao šampita, onda je odlučila da se malo "popravi" kapućinom, kada je već tu... Neka, mogu ja i vodu, bitno je da se nešto pije dok se sjedi. Nešto se mislim, a što ja da i tu vodu pijem.... Škljocaću aparatom i hvatam ove nezaboravne momente Gledma na našu lokaciju, izgleda nam nestavrno da smo ovde. Dugo smo vjerovali da smo tu veče otišli u Peskići. Posle smo malo tražili na netu o tom mjestu i čuli Italijne kako to izgovaraju- oni kažu Pešći… Dakle, Peskići je centar tog dijela poluostrva. Mnogo šarmantan gradić sa prelijepim ulicama i kućama, sa još ljepšim starim gradom. Po stilu gradnje podsjeća na Santorino, pogotovo stari dio grada. Lutamo po njegovim uličicama, prepun je ćoškova i iznenađenja, ljudi izgledaju nasmijano i raspoloženo, vlada dobra energija. Parkiramo na jednu od rijetkih ulica koje nisu strme. Idemo potražiti centar pješke. Grad se dijelom nalazi na litici iznad mora. Pogled mami fotografije i usporava korake. Nama srcu još dodatno prija što nam je morskim putem sada ponajbliži drugi biser Jadrana, Neum, pa kao da smo kod kuće Eh, to bosansko more. Nalazimo lijepo mjesto na ulazu u stari grad, gdje možemo skupiti energije za večerašnji obilazak. I dalje su ulice i lokali poprazni, ali se po užurbanim pokretima konobora osjeća da veče donosi zaplet i akciju. Makete ribarskih mreža, karakterističnih za ovaj dio Jadrana. Kupišmo nešto, pa sam sačuvao račun. Lira se u ovome dijelu Italij i dalje može vidjeti, baram na računima. Milica se trudi ovih dana da ne jede sladoled, pazi se. Ali eto, uzme pomalo od mene. Međutim, kako ja ostajem vijeran dobrim oprobanim ukusima (ili bolje reći ukusu) pokušava polako da lobira (čitaj prigovara) da se izbor promjeni i što to ja samo po pistaćima tučem gdje god dođemo. Ipak, ne dam se pritisku i ponovo naručujem pistaće na nekom finom štandiću. Ona će dvije kugle nekog nepistaćkog. I onda se desilo otkriće! O moj Bože, ovaj je najbolji koji sam ikada probao. Onaj sladoled iz Riminija, iako vrhunski, je ipak jednu klasu ispod ovoga što sada imam u ruci. Ovo nije pistać, ovo je jače od toga, ovo je čista esencija najboljeg mogućeg pistaća koji je rastao pod ovim Suncem, pretočena u vrhunski sladoled. Zavladala je totalitarnost savršenstva ukusa. Gelateria Michel. Pa samo zbog ovoga vrijedilo je prijeći ove kilometre. Pored štanda okačena ocjena sa Trip Advisora i gledam sada dok pišem putopis da dijele prvo mjesto po ocjeni u regionu, ali ono što zapada za oko jeste broj komentara- čitavih 2.334 komentara. Poređenja radi sledeći ima 914, a posle njega dolazi jedan od 448 komentara. Gužva se lagano hvata, što me ne čudi. Punih ukusa nastavljamo lutati ulicama u laganoj silaznoj putanji. Ovaj namaz od pistaca sam preskočio Ali zato nismo preskočili da fotografišemo "slatki" luster u toj radnji. Razmišljamo da uskoro krenemo nazad, kad najednom iz uličice koja je ispred nas se začu muzika. Ne bilo šta, nego dvije gitare uživo. Imamo šta i da vidimo- dvojicu čikica, koji sjede na svojoj terasi, prikopčani na ozvučenje. Kaže da vježbaju malo za sebe i da slobodno sjednemo. Lijevi je ritam gitara i pjevanje, desni solira, solira iz duše. Ređaju se hitovi Metalice, Pink Floyda, pa neki italijanksi, pa instrumental itd. Sjedimo kao začarani, zalijepljeni kao leptir na svjetlo i uopšte nam se ne kreće dalje. Nismo jedini, ali nas i nema mnogo, svega jedno pet slučajnih prolaznika koji su to veče zalutali u ovome lavirintu ulica i nabasali na pravu. Puni dobre energije i utisaka pronalazimo motor, a prije polaska pravimo još koju fotku. Sutradan ne idemo nigdje, ostajemo u hotelu, na plaži. Osjećamo da nam nedostaju točkovi i put i da nas mjesto ne drži. Fizički smo još tu, ali mislima smo uveliko u Napulju, našoj idućoj destinaciji gdje ćemo ostati čitave četiri noći. Dok čekamo sutrašnji dan da dignemo sidro, danas uživamo u nemirnom moru i ogromnim talasima. Zabavu kvari čuvar plaže, kome je posao da pazi na ukupno nas ne više od šestero i svako malo svira u pištaljku. Biće da utapanje nije uključeno u cijenu. Talasi si su povremeno bili baaaaš veliki , tako bi se barem po fotografiji moglo zaključiti. A u taj dan je uspjela stati i jedna predstava u kućnoj radinosti, upotpunjena neplaniranim gostima . Glavna tačka bila je glumljenje nevidljivosti Rekoh na početku, potpuno bajkerski netipično porvedeni dani. Odmor, odmor, odmor! Trebalo nam je. I tako prođe drugi dan na mamuzi italijanske čizme, i sutra svanu novu divno jutro jutro. Upakovani zagrijavamo motore, dajemo gas i krećemo u novu avantur. Hm, ili ne baš?!

Nešto sam kukao na prethodni doručak i biće da me je neko čuo i da je jutros odlučio da me iznenadi. Veće izobilje i prijatniju dekoraciju ne znam da smo vidjeli. Nas dvoje se samo gledamo i divimo. Jasno nam je zašto se hotel zove Heaven. Uz sve to prilazi radnica sa recepcije i donosi tek ispečene hljebčiće sa orasima. Bukvalno vreli. Jedan ide direktno na tanjir. Nisam neki kafendžija, to više Milica ganja, volim da popijem šolju bijele kafe. Ali ta aroma kafe, čak i tako mlijekom razređena je čak i na mene ostavila jak utisak. Bi mi jasno zašto na Bookingu ističu da su im gosti ocijenili kafu kao jako dobru- ko je voli, očigledno da i to prati. Na svo to izobilje, ista ta radnica, inače recepcionarka od juče, prilazi od stola do stola, te se i nama obraća sa širokom osmjehom i pitanjem: Waffle or crepe? Vidjevši našu zbunjenosti sa još većim osmjehom kaže: Or both? i ode do kuhinje, ne čekajući naš odgovor, da poruči svježe napravljen bakin kolač i palačinjak. Ni Nutellu preko svega toga nije štedila. Onako vrelo, pa se sve to nešto razlilo Saznajemo da im je kraj sezone, da rade još koji dan i onda se hotel zatvara do iduće godine, do početka sezone. Da li su zbog toga svi toliko veseli? Da li se to uz našu velikodušnu pomoć lišavaju preostale zalihe, kojima bi rok svakako istekao do sledeće sezone?! Naša sumnja raste proporcionalno njihovome gostoprimstvu. Komentarišemo kako, ako nekada budemo htjeli provesti odmor samo na jednom mjestu, onda će to biti ovdje. Imaju čak i lijep bazen…, a kada se crta podvuče za nas dvoje je jedan noć u raju koštala 34 evra. Nevjerni povjerovaše… Vikend je počeo, subota je. Za danas imamo vrlo jednostavan plan. Sjesti na motore i odvesti nekih gotovo 500 kilometara niz čizmu sve do mjesta Peschici, pa onda još malo dalje do našeg smještaja gdje ćemo biti dvije noći. Htjeli smo da obiđemo i tu mamuzu na čizmi, jer o njoj ništo posebno mnogo nismo čuli. Prvobitni plan je bio da idemo sve do Barija, ali to ostavljamo za neki drugi put. Pošto je broj kilometara pozamašan, magistrala bi značila vožnju pored mora koje je vejrovatno gusto naseljen, Odlučujemo se za auto put, a za kraj nam ostaje magistrala na mamuzi. Stajemo da sipamo gorivo na izlasku iz Riminija. Nekako se hoće da je pumpa sa lijeve strane. Italijani jure, saobraćaja baš ima i sve to zahtjeva brzu reakciju prilikom presijecanja lijeve trake. Naravno to ne ide Milici u prilog, kuka preko komunikatora, bori se i viče ispod kacige što nikako ne nalazi dovoljno razmaka izmedju auta da skrene, dok stoji tako na sred puta. Neprijatnost raste, više gledam u špiglu i na nju, nego kuda ja vozim. Pomogao bih, zavrnuo bih gas za nju i prošao, ali ne ide to tako, taj hljeb svako sam peče. Uspijeva da uhvati momenat, eto je nakon nekoliko momenata sa podignutim palcem. Taman da otpusti ruku, koja je siguran sam već bila u onome nesvjesnome grču koji joj ne služi, osim da joj već u startu troši snagu i smanjuje pokretljivost zgloba. Dok komentarišemo saobraćaj prilazi nam Italijan u srednji godinama, radnik na pumpi i sipa prvo meni, pa njoj. Dok se privikavam da se benzin ne zove niti benzin niti super 95 nego Senza piombo izvodim očnu vratolomiju poredeći cijenu litre goriva koja stoji na tabli pored puta i cijene po kojoj nam ovaj šef natoči. Otkud sada da plaćamo 1,839 kada lijepo piše 1,559?? Servicio, kaže čovjek uz blagi i stidljiv osmjeh djeteta sa tute koje se samo iznenadilo kako je odjednom nešto zasmrdilo. Ne znam da li sam umislio, ali po slijeganju njegovih ramene imam osjećaj da mu je barem malo neprijatno što na foru i bez upozorenja dočeka da oguli nekog stranca. Da sa razumijemo, nije to ni pravo guljenje na tih naših 27 litara, nego više kvari sliku i doživljaj Italije. OK, ulaznica je plaćena i sada znamo da ćemo izbjegavati svakoga ko nas pogleda i krene rukom ka pištolju (za točenje). Divlji zapad. Neka hvala. Put ko put, podosadan kada se ide samo pravo. Na lijevoj strani promiču turistička mjestašca i mjesta, nazire se tu i tamo ponešto primamljivo, ali vozimo dalje i puštamo da se kilometri nižu. Na jednoj benzinskoj stajemo da točimo i pauziramo. Pa onda još jedna pauza. Stavljam namjerno sliku u većoj rezoluciji, da se malo zagedamo u brižne roditelje sa naše desne i lijeve strane Pa onda još jedna pauza, toči se, toči... Prilazi stariji Italijan našim parkiranim motorima dok je Milica u WC-u. Rekao bih da mu se sviđaju. Donekle sam u pravu, jer hvali samo ljepotu jednog..., a to nije BWM. Definitivno nema smisla za tehniku, jer da ima, znao bi da ljepota dolazi iznutra, iz bokser agregata, a ne japanske šminke i hromiranih dijelova…, c c c! I taman kontam da ljubomorno prešutim Milici da joj je Virago ponovo, po ko zna koji put, pobijedio na takmičenju u ljepoti, kada eto ti čiče ponovo i ponovi sve i pred njoj, još malo i na njemačkom progovori, ne bi li bio siguran da smo razumjeli. Grazie mille čiča, ukopaj me do kraja, a odmor je tek počeo. Valja sada opet slušati priču o ljepotici i zvijeri preko komunikatora. Krećemo dalje i mašemo mu dok se sprema da u svom Mercedesu 190D sa ženom nastave ka jugu kao i mi. Ubrzo zatim nas obilazi na autputu i na nekih 130 otvara svoj prozor i maše nam od srca, rukom izbačenom do lakta. Dobar čovjek, ali što bi se reklo, operisan od estetike, pa to ti je Dosadu na autoputu razbija mrtva trka nas i oblaka koji se gomilaju na našoj desnoj strani. Tamo negdje vidi se da dobro pljušti i nekih 50 kilometara nije bilo jasno ko će pobijediti. Ipak nas put odvodi dalje južno i oblaci nestaju iza nas. Dok se borimo sa Italijanima koji kada nas obilaze redovno sijeku i ostavljaju desne točkove u našoj traci, pada nam na pamet da smislimo način komunikacije rukama ako nam otkažu baterije na komunikatorima. Milicu pomalo zeza isključivanje žmigavaca, dugme jednostavno nije odolilo zubu vremena, pa je tu i tamo nakon obilaska opomenem da ih isključi. Iako Yamaha...., šta?..., neko reče Hodna?..., svašta, dakle Yamaha svoj optimum za vožnju doživljava na 80-90 km/h, malo malo je Milica potjera i 120 km/h. Vidim to kao znak opuštanja i privikavanja na motor. Situacija je neuporedivo bolja nego prije dva mjeseca, a evo već je uveliko zašla i u svoju drugu hiljadu na motoru. I tako dolazimo do kraja autoputa i plaćamo po 28€ braći Italijanima, te silazimo na magistralu. Za danas tek u tom momentu počinje pravo bajkersko uživanje. Vozimo oko 60 km/h, silazak sa autoputa prija. Manje je auta i to skoro samo italijanske tablice. Mogli smo još na autoputu lijepo vidjeti prelaz iz sjeverne u južnu Italiju. Gradnja je djelovala siromašnije, luksuz je ostajao iza nas, sve je više bivalo improvizovanih krovova i sve manje saobraćaja. Sada na magistrali se primjecuje stočarstvo, većinom krave, i one nekako pomršave, te ovce. Turizam nije na tom nivou razvoja kako bi se očekivalo kada si pored mora. Dobar primjer je imanje u podnožiju puta koje se nalazi uz samo obalu jezera Lesina, koje umjesto ribarskih čamčića i restorana ima kamene zgrade i poneku poljoprivrednu mašinu. Sa desne strane poneka oronula kamena štala, teško je reći da li je napuštena ili je i dalje u upotrebi. Smeće je kraj puta. Put širok ali neispeglan i krpljen. Ipak, priroda je zanimljiva i lijepa. Put ide nekih 100 metara iznad mora, a do mora se postepeno spuštaju dugačke livade i brežuljci. Stajemo da fotkamo. Kako se približavamo mjestu Peschici, koje danas nije na redu za obilazak, ali pored koga trebamo proći kako bismo došli u naš smještaj Gusmay Beach Resort, primjetih u vožnji sitan kalibar na tabli za ograničenje brzine od 80 km/h. Svašta smo se naslušali o jugu Italije i o mafiji i prizor te table baš i ne unosi mir. Ubrzo zatim i tabla koja upozorava na auto bande na ovom području. Kako nisam baš previše čitao o samome Garganu, prepustio sam se da me iznenadi. I već jeste, pitam se da li je ovo pravo mjesto za odmor i za nas dvoje. Šta je, tu je, vozi dalje. Nedugo zatim hoće se da sa tog glavnog puta navigacija odlučuje da nas isključi i vodi desno. Put uzak i veoma loš, penje se uzbrdo, vozimo prva-druga-prva, za moj motor teško za manevrisanje, za Milicu takođe zahtjevno što se manjka iskustav i dobro potrošene snage tiče. Osjeti se današnjih gotovo 450 km. Guramo tako par kilometra do vrha, pa onda lagano ka dole. Jedva nalazimo mjesto da stanemo, da pogledam šta navigacija planira sa nama. Vidim da je izabrala kraći i gori put i šta da joj čovjek kaže.., nastavićemo tako dalje. Dok sam gledao u nju, prošlo je tu i tamo poneko lokalno auto. Gledamo se. Oni se vjerovatno čude otkud mi ovde, a ja gledam da to nisu oni što sitno po tablama pišu. I kada bismo brzo trebali da krenemo u junačko povlačenje, ne može, jer je Milica parkirala i otišla malo da razgleda. Kada eto je vraća se. Otkrila je da odmah tu imamo nekoliko starih stabala rogača, taman zrelog i sočnog da se ubere. Njami. Sa druge strane uz put raste smokva, slatka i zrela. Može li ljepše. Miris mora i miris drveća se miješa. Koristimo pauzu na najbolji mogući način, te nakon toga prelazimo još tih 20-tak kilometara do smještaja. Za danas dobrih 485 km. Maksimum izvučen uz pomoć autoputa. Ja sam se dobro umorio, a još vozim turera i imam poprilično dobru zaštitu od vjetra. Sa druge strane gledam na Viraga, pa gledam u Milicu..., šta li nju drži, ovo mora da je za nju još napornije. Put Graz-Venecija je bio oko 430 km, ovo sada je za 50 kilometara više. Pomijera sopstvene granice kilometara, volje i izdržljivosti. Šta reći o smještaju? Ostajemo tu od subote do utorka, tri noći. Htjeli smo da probamo nešto malo bolje, da se počastimo, odmorimo i iskupamo. Tako smo došli na ovaj hotel sa četiri zvjezdice, sa cijenom od 40€ po osobi za noć, sa doručkom. Uklapa se u budžet, pa da probamo. Hotel je u stvari poveći kompleks sa još jednim hotelom od pet zvjezdica, sve je uz more, sa privatnom plažom, terenima za tenis, bazenom, rekreacijama, zabavnim programom za djecu i odrasle. Ma zvuči kao obećana zemlja. Nakon prijave, koja je potrajala, saznajemo da wellness, prije svega sauna nije uključena u cijenu. Ali za „samo“ 35€ po osobi može se koristiti…, pola sata! Mislio sam da se zezaju, da djevojka ne priča dobro engelski. A opcija neke večere? Šta ima u blizini? Paaaa, nema ništa, osim grada Peschici, koji je nekih 15 km udaljen. Nema šanse da večeras ponovo sjedamo na motor, umor je stigao, tu smo gdje smo. Do toga je došlo da prihvatamo večeru u njihovom restoranu, švedski sto, za nekih 70 evra. Zasebno nas guli svaka od ove četiri zvejzdice, valjda je to tako kada je gotiva. Za večerom, na kojoj nam šef sale uz Bog zna kakve manire (ne bi li i time digao nivo) pronalazi sto za dvoje, se dobro pojelo…, više puta. I onda je došao red na tuširanje, ali i na još jedan izlazak iz sobe. Jer voda je morska, istina filtrirana ali i dalje poslana. Ne smeta toliko prilikom tuširanja, ali za piće se ne može koristiti, ne gasi nego otvara žeđ. A rekoh da se pojelo. U frižideru nema ništa. Došlo mi da stavim glavu iznad one prskalice kojom zalivaju travu, mada i ona vjerovatno dolazi sa iste pipe. Sreća da nam je ostalo na motoru još jedno pola litre, inače ne znam gdje bih. Možda ima frižider u Wellness centru…, da ne lajem. Dakle, čisto da se stekne neki osjećaj, da gotiva ne počinje od 40€ po osobi, nego vjerovatno treba dodati još jednu nulu. Vraćam se u sobu sa flašom i čujem kako me Milica doziva iz kupatila. Ulazim, vidim je kako se opušta, u kadi punoj pjene. Hm, nabacujem osmjeh, lijepo izgleda. Pozvala me je samo da mi pokaže kako ne može da ispruži i podigne ruke mnogo više iznad površine vode- padaju nazad kao da nisu njene. Premalo odmora, previše kilometara i „brze“ vožnje na ne baš tako udobnom Viragu. Shvatam, shvatam sve..., pa i ono između redova i vraćam se u sobu..., liježem na krevet i zaspivam u momentu.

Italijanski doručak mi dođe kao neka poslastica posle poštenog obroka. Jedan kroasan, malo marmelade i šolja kafe ili mlijeka. Biraj, jer Indijac ne pita dvaput Sreća bilo je još nekog tosta, nešto se iskombinovati dalo. Da ne spominjem da sam i dio Miličinog dorucka pojeo . Ona, jel' te, za razliku od mene pazi na kcal. Zato smo za ostale smještaje gledali da imamo čestit doručak koji je vidio i ulja i tave. Nabacujemo osmjeh, motori su na mjestu, to je bitno. Juče smo, orjentacije radi prešli ovu turu: Primjećujem da su italijani zarad vjerodostojnosti ovog putopisa sve do danas ostavili otvorene radove na pomenutome dijelu puta između Palmanove i Portogruaroa, kako bi se mogao napraviti screenshot sa ovim čikicom koji kao nešto gura. Hvala, hvala... Pakujemo se i krećemo lagano u pravcu Riminija. Za danas imamo kraću turu, plan je doći do smještaja u mjestu Torre Pedrera, odakle se praktično može posjetiti Rimini, bez da se uvlačimo u njegovu gužvu. Pregovaramo kako bi bilo dobro danas naći vremena i posjetiti San Marino. Ipak odlučujemo da ne planiramo previše, nego da vidimo kako će se dan odvijati. Vozimo mimo autoputa, pred nama je nekih 200 kilometara, većinom pored mora, a dijelom i preko delte rijeke Po, koja se nekada spominjala na časovima geografije. Put širok, dovoljno prostora za sve, tako da se poneko auto koje nas obiđe i ne trudi da prijeđe u drugu traku. Nije baš prijatno pri većim brzinama, ali vidimo da se na ovome dijelu puta tako vozi. Ili se barem nadamo da je ovo samo izuzetak. A put prav, nigdje krivine da se guma bare malo očeše sa strane. Ipak, dobra je alternativa za auto put, prije svega što je besplanto i može se malo gledati lijevo-desno. Za razliku od juče kada smo se preznojavali na motoru, danas je druga priča. Jak bočni vjetar duva sa kopna ka moru, otežava vožnju i navlači oblake. Kišna odijela su nam u pripravnosti i taman gledamo da stanemo negdje, pa da ih obučemo, kada ulijećemo u pljusak koji pojačava. Do tada smo mogli i da biramo i da se premišljamo gdje ćemo stati, sada koristimo prvu moguću opciju da se sakrijemo. U ovome slučaju to je kafana koja ispunjava dva osnovna uslova da ponese epitet krajputaške: ima dovoljno parkinga za kamione, a dva aparata su locirana tačno gdje treba, pored WC-a. Vidimo da ove kafane imaju istu atmosferu, tip gosta i ambijent kao i bilo koja druga na našim prostorima. Nešto kao McDonalds, već znaš kako i šta funkcioniše i lako se uklapaš. Pljušti napolju. Neka, neka i ona isćeifi. Inventar kafane je i neizbježna konobarica, koja ima dovoljno ženskosti da skuva dnevni meni, a dovoljno muškosti da sa nakrivljenom cigarom u ustima natoči pivo sa savršenom pjenom. Milica će kafu, ja ću specijalitet kuće, ipak će pauza potrajati. I tako, posjedismo možda i dva sata, čekajući da nas vrijeme pusti napolje i da nam prekroji plan, te ostavi San Marino za neku drugu priliku. Oblačimo veoma funkcionalna kišna odijela, koja svoju funkcionalnost prije svega ispoljavanju efikasnošću rastjerivanja omanjih oluja, pijavica, te i jačih monsusnkih kišnih oblake, pa tako neokvašeni stižemo u naš smještaj, hotel Heaven uz samo šetalište i plažu. Čekajući recepcionarku, krišom nadomiještmo opali nivo šećera u krvi gumenim bombonama Baš sladak neki hotel Hajde da prvo obučemo kupaće, možda se brćnemo.Vrijeme i more ne izgledaju baš najprijatnije, padalo je i ovde, ali se situacija popravlja kako dan odmiče. I dok vadimo stvari iz Miličinih bisaga, jasno nam je da im vodootpornost nije jača strana. Čak smo ih na prethodnoj pauzi kod kafane prekrili za to specijalno nabavljenim nepropusnim prekrivačem, ali nije ih uspio sačuvati. Zamolim više nego prijatnu recepcionarku da nam pozajmi peglu, ako ima. Dovoljno je bilo da joj pokažem izguglanu sliku pegle i već maše rukom da je pratim. Sleti žena niz stepenice do podruma tom brzinom, da mislim da drži rekord sjeverne zemljine hemisfere u toj disciplini. Dok sam došao do vešeraja, prođoh pored disko sobe, pa fitnes mašina, pa stonog fudbala…, nema šta, fino upakovano sve u prodrum, da gostu ne bude dosadno. Dok sa puno elana sušimo stvari, bacih oko na Booking i skontah da sam zeznuo rezeravaciju za iduća tri dana, tj. pomjerio sam je jedan dan unaprijed. Da se stornira ne može više besplatno, valja zvati. Potrajalo je, ali na kraju je bilo uspješno. Osjeće se kraj sezone, mirno je, omjer turista i domaćih Italijana se vraću u egal. Hm.. treba nešto ubaciti u kljun, slatkiš od doručka iz Mestre-a je davno popustio. Šta pojesti u 16h, gdje pokucati kada ništa ne radi i tek se otvara u 17:30h ili u 18h? Italijasnka poslepodnevna pauza, koju rado koriste. Vrtimo se gore-dole i vidim da u jednom restoranu njih pet baš fino i obilno jede. Promolim glavu i pitam: Mangiare? – i odmah mi bi jasno da se to osoblje lokala časti uz sve moguće što se u njihovoj kuhinji napraviti može, ali da za nas tu neće biti ništa. Nađosmo piceriju pored mora, koja peče pice, ali eto, u tom periodu ih ne serviraju za sto, pa to onda prepuštaju nama. Rado pravim tih osam koraka- četiri do pulta gdje mi daju picu i četiri nazad. I, baš je sjela. Brćnuli smo noge u moru. Vjetrovito je i niko se ne kupa, pa plaža pripada skoro samo nama. Dugačka pješčana, karakteristična za italijansku stranu Jadrana. OK, Rimini nam je tu. Tražimo prevoz i za po dva evra stižemo direktno busom do grada, super poveznica. Nećemo imati vremena da obiđemo sve, pa se odlučujemo za onaj više kopneniji dio, gdje je stari rimski most Ponte di Tiberio, trg Piazza Cavour, nekada veoma raskošna hirurgova kuća, gdje su pronašli instrumente za operisanje i još štošta, zatim Rimski amfiteatar. Sve to obilazimo u jednom krugu. Impresionira činjenica da su ga napravili Rimljani i da se do danas koristi za saobraćanje, čak i auta prelaze preko njega. Nije bilo fušerenja u to doba. Prilazak ka mostu vodi kroz vrlo "slikovitu" ulicu, Via Marecchia. Trg Cavour Na trgu Cavour postavljeni stolovi i prodaju se ručni radovi, nakiti, polovne stvari. Ko je šta imao, imam osjećaj da je iznio tu veče iz kuće uz parolu, možda se proda. Recimo: Na Miličinu ideju biramo sitan vez koji bi pristajao uz rezervoare naših dvotočkaša Malo dalje grupa bajekra, reklo bi se u posjeti jednom domaćem, koji ih provodi i objašnjava ponešto od istorije grada. Stajemo da Milica upita za kafu, ako mogu da joj naprave jednu za ponijeti. Iako nam je u momentu postalo očigledno da je radnica privela sve kraju nakog dugog dana ipak sa širokim osmjehom i vrlo ljubazno pristaje. Tu se bakšiš daje od srca. Zatim pred Avgustovim trijumfalnim vratima nam umalo promiče jedna poveća poslastičarnica, gdje sladoled stoji u posudama ugrađenim u radni sto. Samo po natpisima na poklopcima možeš da vidiš šta imaju. Pošto postoji izvjesna privlačnost između mene i italijanskog sladoleda sa pistaćima, izbor je iz moje perspektive dovoljno sužen i savršeno lak. Dvije kugle. Žao mi je što ne fotografisah, nisam očekivao da ću umjesto klasičnog kugla-sladoleda za istu cijenu dobiti vješto odigranu predstvu u kojoj glavne uloge igraju kornet i špalta koji se u okretnim prodavačicinim rukama savršeno prepliću jedno oko drugog, nabacujući sloj po sloj gusto-kremkastog sladoleda. Dobro, možda to i nije bilo baš tao spektakularno, ali ko to osim Milice i mene može da opovrgne Znamo da prodavačica ne bi imala ništa protiv ovog opisa . Konstatujem da je ovo najbolji sladoled od pistaća koga sam ikada probao. Zaista. Mastan, intenzivan ukus, baš dobar. U dubokoj noći napuštamo Rimini i vraćamo se u sobu busom. Rimini nam je priuštio osjećaj ogromnog grada koji ulazi u mirnu jesen i kao da je željan odmora. Ljudi koje smo danas sreli su nam stvorili prijateljsku i lijepu sliku o njemu, kakvu ćemo ponijeti sa sobom.

Ponedeljak je, prvi dan u radnoj sedmici i ujedno dan kada se putopisi na BJB najviše čitaju Pa rekoh da vidim ima li novih komentara... Komša, dok Milica ne napravi svoj profil, ja se zahvaljujem u njeno ime Na brata Dragana smo slučajno nabasali, gubeći se po sokacima

Slučajnost bila da dobijem ovu tablicu kada sam ga registrovao. Kada sam je samo vidio A inače sam motor ima ABS..

Miličin najveći neprijatelj koji vreba odmah tu ispred zgrade, polukružno na semaforu, čije zeleno svijetli jedno tri sekunde, je savladan i sve velike prepreke na putu do Italije već su iza nas . Pred nam su nekih 420 kilometara do mjesta Mestre, odakle ćemo posjetiti Veneciju i gdje ćemo prevesti prvu noć odmora. Put do tamo nam je dobro poznat, prešli smo ga više puta, što autom, što BMW-om. Pošto smo krenuli oko 10h i pošto nećemo da nepotrebno šaramo po Austriji, idemo odmah prijeći tih nekih 200 km do granice. Vozimo 100 do 110 km/h. Prija nam što se kilometri nižu, posebno zato što to vidimo kao neku indirektnu potvrdu da odluka da se idemo motorima nije bila loša . Gledam u Viraga koji se drži ispred mene, lagano prolazi pored Klagenfurta, gdje je i kupljen. Lijep mi je osjećaj što sam ga nakon kupovine ja dovezao do Graza, a sada ga Milica vozi tim putevima. Obilazak kamiona i sporijih auta Milici ide bez problema, ali je vrlo važno da sve to bude obavljeno prije ulaska u neki od tunela. Jer u tunelu se ne oseća lijepo prilikom obilaska, tako da ja pazim na navigaciji i nagovještavam dolazak novih tunela, da se ne nađe u neželjenoj situaciji . Kratko vozimo sa jednim parom na Hondi Gold Wing-u, ali čak i za naše standarde brzine su nam prespori, pa ih obilazimo. Prvih 100 km je iza nas i to svečano komentarišemo, zadovoljni kako ide. Malo fotki sa ovog dijela puta, dijelom što nama nije nov, dijelom što smo mislima u saobraćaju. Točenje goriva na svakih 120 km (manje-više) zbog malog rezervoara na Viragu dobro dođe, da se protegnemo, provjerimo kofere i malo prokomentarišemo poneku situaciju sa puta koja nam se desila u međuvremenu. Ubrzo posle prve pauze nas obilaze dvojica na ogoljenim i bučnim Harlijima. Djelovali su kao da idu direktno na snimanje Sons of Anarchy-ja, u kožnim hlačama i prslučetu, te sa maramom oko nosa kao gotovo jedinim zaštitnim dijelom opreme. Ubrzo zatim primjećujemo u suprotnoj traci pozavidan broj grupa motora, mahom Harlija i kako se približavamo Villachu postaje jasno da je za vikend na programu motorijada na Faaker See-u, tradicionalno i ozbiljno okupljanje Harlija (za sve ostale motore predviđen je odvojen parking ). Potpuno samo zaboravio na to. Da navratimo nismo baš za, ipak idemo svojim putem. Izlazimo iz Austrije i eto nas već u Italiji , autoputevi su sastavljeni i nema čekanja i usporavanja. Sve isto…, iz moje perspektive. Međutim Milica primjećuje nešto, nešto joj se ne sviđa na italijanskom autoputu. Kao da je su joj se trake suzile, kao da ima manje prostora. Pretpostavljam da je do zaštitne ograde koja je nešto drugačija i viša pa daje taj osjećaj. Tek posle saznajem da su im sve tri trake (dvije plus zaustavna) uže nego austrijske, što očigledno igra ulogu i biva brže primjećeno za nekoga ko je nov na motoru. Prva pauza i točenja goriva u Italiji. Valja se mentalno navići na drastičan skok u cijeni. Sa austrijskih prijatnih 1,16€ na vrelih 1,52€ kod susjeda. Odluka pada da nastavimo dalje autoputem iako je ovaj dio, koji ide kroz Alpe, veeeoma zanimljiv i sa dobrim i širokim putem. Jasno je da na ovom putu neće biti peglanja krivina, to će doći sa vremenom. Sada je cilj da se malo prije Udina skinemo na magistralu, kako bismo zaobišli dobar dio čisto ravnog autoputa i dionicu od nekih 50 km između Palmanove i Portogruaroa, gdje se prema informacijama sa interneta vozi 50 km/h zbog radova. Ali hoće se da mašamo odvajanje i da nastavljamo ravno ka Palmanovi, gdje nam više ne ostade druga opcija nego ući u radove, pa kako prođemo. Prijatnu svježinu Alpa mijenja sve topliji vazduh i nakon dva-tri upozorenja za smanjenje brzine dvije trake se sužavaju i stapamo se u koloni koja se vuče. Iako je u međuvremenu postalo veoma vruće, neka utjeha je što nismo u suprotnoj traci. Nikada dužu kolonu kamiona nisam vidio nego tu. Hajde što oni ne voze, nego i automobili stoje pored njih, niko se ne kreće. Jasno je da ćemo u povratku gledati da zaobiđemo ovaj dio, koji su Italijani odlučili da prepravljaju tokom cijele ljetnje sezone . Ostatak puta do Mestre-a je malo prohodniji, te nas oko 16h navigacija dovozi na cilj. Parkiramo na ulici, stigli smo i prva etapa je uspješno završena. Zadovoljni smo Odlazim do zgrade gdje nam je smještaja i zvonim, ali nema odgovora. Zapišem broj telefona koji je tu nalijepljen, pa reko da zovem, kada vidim da Milica priča se novom drugaricom . Na italijanskom teško, mora da je engleski. Sve pretpostavke padaju u vodu kada sam čuo srpski. Jelena živi u Mestre već godinama, pa je čula nas dvoje kada smo se parkirali i eto našla se tu da pomogne ako šta treba. Slažu se kockice kako to samo može biti i ona zove vlasnika smještaja, objašnjava da smo tu i vrata nam se otvaraju. Hvala joj! Dobijamo informacije od nje o parkingu, koje i naš domaćin, reko bih Indijac, upotpunjuje i nakon ne baš laganog uznošenja stvari na drugi sprat i parkiranja dolazi vrijeme za tuš i neku laganiju odjeću. Jedva se dočekalo. Mestre je ne tako malo mjesto, okrenuto ka turizmu usko vezanim za Veneciju. Pokušaj da odemo busom dvojkom do Venecije se završava tako što idemo prvo da potražimo karte za bus. I onda mi dolazi da sam ovaj smještaj (B&B Caponi Bros) izabrao baš zato što je željeznička stanica u blizini. Idemo se umiješati među turiste Karta do Venecije košta 1,35€ i za nekih 15 minuta već smo tu, u biseru Jadrana. Izlazimo sa stanice i u krugu od 50 metara imamo sve, super pogled, kanal i čamce, predivan most, crkvu ispod koje su katakombe i prilično dobar, rukom dorađen, sladoled. Toliko toga je smješteno na tako maloj površini, da bi se poneki gradski centri podičili kada bi imali takvo bogatstvo. A za Veneciju ovo je samo djelić grada, podaleko isturenog od centra. Šta više reći o njoj, a da se ne ponavlja i ne citira rečeno. Teško. Zato evo par fotkica, počev sa izlaskom sa željezničke stanice. Ponte degli Scalzi... ... i pogled sa njega. Chiese di San Simeon Piccolo... ...i njena katakomba. Inače u potpunom mraku, osim kada sijevne blic. Dejvid Koperfild na djelu: Pa onda da se malo predahne Staklene figurice sa Murana, ručno rađene. ž Veče nas hvata na Ponte di Rialto. Kraj dana i zalazak sunca dočekujemo na Trgu Sv. Marka, oduševljeni viđenim i doživljenim u ovome dugome danu. Tijelo, a prije svega noge, već izdaju. Hvala Googlu, uz pomoć koga otkrivamo vodene taksije. Jedan nas vodi sa Trga direktno nazad na željezničku stanicu, naše je samo da uživamo. I da se molimo da se ne sudarimo sa nekim od raznoraznih plovila koja po mojoj procjeni voze prije po slobodnom nahođenju nego po nekom opšteprihvaćenom pravilu. Ko se ovde ne sagne barem malo....hm. Santa Maria della Salute nas ispraća i želi nam laku noć. Bacamo oko na motore, sve OK, sigurna je ovo i poštena zemlja

Samo da vidim čitate li vi to sa pažnjom ili sam' slike gledate

Koliko nas koji vozimo motor i koji smo osjetili ljepotu sjedenja za upravljačem bi pristalo da se prebaci na mjesto suvozača i bude voženo dan ili dva ili ne daj Bože tri sedmice na godišnjem odmoru? Da pasivno učestvije u ulasku u krivinu, te da se na pravcima prepusti uživanju u pogled na potiljak vozačeve kacige ? Zvuči nezanimljivo, zvuči kao da već znam odgovor. Stoga mi djeluje sasvim prirodno što je ta avanturistkinja u Milici odlučila da za sledeći odmor napravi transformaciju i prijeđe sa mjesta suvozačice na mjesto vozačice. Hm..., da li to onda znači da ja prelazim na, pu-pu-daleko-bilo, uže sjedište ? Jeste da sam viši i da bi mi pogled prebacio preko njene bijele kacige. Ali ipak zvuči... nehumano ili da kažem nebajkerski. Kao argument protiv koga se ne može uložiti primjedba prilažem činjenicu da je moj motor zajedno sa koferom i sa mnom na suvozačevom mjestu ( opet neka jeze prođe niz kičmu) jedno šest puta teži od nje same i da eto čak i da sve ostalo štima, protiv fizike se ne može. Dakle, projekat počinje- sticanje dozvole za motor, te kupovina našeg drugog, a za Milicu njenog prvog motora. Šta bi odgovaralo nekome ko još nikada nije ni skuter vozio? A da opet ne bude skuter, jer sa skuterom teško da se može na ozbiljniji vikend izlet a kamoli na veće putovanje (da se kolege skuteraši ne uvrijede, ovdje je bilo riječi o onima od 50 kubika). Kako i kada do vozačke, a i koje od A1, A2 i A. Priča se povela na vrijeme, na kraju sezone 2018, tako da je bilo dovoljno vremena za razmisliti i djelovati. Među prvim opcijama učinila se najzanimljivijom ona da se odradi šest časova jedne subote u martu/aprilu 2019 na motoru od 125 kubika i da se bez ispita dobije pravo vožnje motora do 125 kubika sa B katagorijom. Prednosti su bile jasne- za jedan dan i uz minimalne troškove se rješava problem dozvole. Formalna mana je ta da ovu dozvolu priznaju Austrija, Italija, Španija, Portugal, Češka i Litvanija. Pa dobro, za prvu godinu biće nekih tura po Austriji, možda Italiji. Taman da se vidi da li Milici to leži, pa ako da, da se onda uđe ozbiljnije u priču o pravoj A kategoriji. (Važna opaska: uvod putopisa nastao je dijelom kao plod mašte autora i nikakvog govora o mom prelasku na zadnje sjedište nije bilo . C!! Čisto da se zna..) I tako je ta ideja rasla i razvijala se. Kako se približavalo proljeće 2019 ja sam se sve više suočavao sa mišlju i novim osjećanjem da će neko moj sjesti na motor i da ću se ja brinuti o njoj, kao što su do sada neke osobe brinule o mojoj sigurnosti. Ideja da preuzmem odgovornost obuke i savjetovanja nakon tih odrađenih šest časova sve mi je više izgledala neozbiljno. Jedno je kada neko ko vozi motor objašnjava, drugo je kada ti je tu instruktor, koji svoj cijeli radni vijek radi samo to. Tako smo lagano, ali na kraju potpuno uvjereni u ispravnost odluke, prešli na mnogo zahtjevniju ideju, ideju da ona od starta krene sa obukom za A kategoriju, gdje će steći prvo iskustvo sa motorom i to pravim, od preko 600 kubika, kako na poligonu tako i u gradskoj vožnji. Uporedo sa tim smo gledali i oglase, tražili nešto što bi se uklopilo kubikažom, izgledom (zašto ovo stoji tek na drugom mjestu?!) i funkcionalnošću i naiđosmo na Hondu Virago 535. Stigla je kod nas i prije nego što je obuka za motor započela. Mirno je čekala na svoj novu gazdaricu, da se zajedno povedu u bajkerske vode. A gazdarica se ganjala sa terminima i nefleksibilnim auto školama, zvala, hodala i tako nesvjesno položila svoj prvi bajkerski predispit, pokazavši dovoljno volje i želje za dva točka. U junu je položen i vozački ispit, i to iz prve. I eto nam nove bajkerke u društvu. Pa, dobro došla !!! Slatke muke, kuda sada da se krene? Apetiti rastu, opcije su razne, nijedna ispod tri hiljade kilometara. Odlučujemo se za Italiju (što se po naslovu dalo naslutiti), jer nam je najbliža i jer je nismo obišli do sada kako bismo htjeli. Plan je da se krene u septembru, a do tada da lokalnim vožnjama okrenemo koji kilometar na Viragu, kako bi motor sjeo i kako bi se steklo iskustvo pred veliki put. Obuka je odrađena na Yamahi MT 05, a Virago je potpuno drugačiji tip motora. Trebalo se u kratkom roku navići na dva motora. Bilo bi neiskreno reći da je sve teklo glatko i po planu. Više puta smo što Milica što ja posumnjali u opciju odlaska do Italije sa dva motora, te je često opcija odlaska autom izgledala kao realističnija. Neke pripremne vožnje su bile više nego dobre, dok su neke ukazivale da ipak treba skupljati još iskustva prije velikog puta. Recimo, vožnja auto-putem gdje se po prvi put trebalo na nekih 110 km/h upravljati, naginjati i boriti sa drugim autima i kamionima. Malo prije planiranog polaska su nabačeni nosači i bisage na Viraga, zaprljane ruke i odrađeni mali servisi na oba motora i oba su spremna čekala na odluku da li ćemo ih povesti u avanturu ili ne. A odluka je pala neposredno pred put- idemo motorima. I tako je nastala priča koju pretačem u putopis. … Motori su još sinoć postrojeni i upregnuti. A danas je četvrtak, peti septembar 2019. Sunčan, lijep dan. Nas dvoje, dva motora… i pet napakovanih kofera (plus torba na rezervoaru). Mašine se zagrijavaju ispred zgrade, sve je spremno za avanturu. Oblačimo jakne i zatvaramo vrata iza sebe. U mislima ostaje slika stana. Stan će nas takav dočekati za malo jače od dvije sedmice, ali kao i posle svake ture, čovjek se vrati drugačiji. Neke stare se poguraju dalje, dok se neke nove granice postave, vjetar oko tebe otpiri nepotrebne brige i izmjesti te iz svakodnevnice, a čula upiju bljeskove nadražaje. Neopipljivo bogatstvo putovanja. Hvatam kilometražu malo prije 10h, da se brojkom nakon povratka možemo "uštinuti" i provjeriti da sve to nije bio samo san. Uz pomoć kamena kao stativa pravimo fotkicu prije puta Provjeravamo komunikatore i zavrćemo gas...

Odlična tura. Kao da čitam dva putopisa, jedan sa ljetovanja, drugi sa zimovanja, a sve ste to upakovali u par dana. Super pisanje, super fotke, čekam nastavak

Hvala Mr. ZOKI, drago mi je Hvala i BJBikersima na osvježavanju teme i počasnom mjestu kao poslednji izabrani putopis za ovu godinu

Komso zelimo ti brz i dobar oporavak i jos mnogo kilometara Ne bi mi svejedno sve dok nisam vidio da si se i ti na kraju javio. Cuvaj se i zdravo!!

Svaka cast Komsa na spontanosti i pozitivnom duhu, vidi se kroz fotke da je bilo dobro druzenje. Sjedoh juce i danas i procitah, pregledah. Lijepo, nema sta. A putopis nije zavrsen sve dok ne vidimo i svecano otvaranje garaze

Neka je sa srecom, pratim! Iscrtana linija od Venecije do Napulja se bas poklapa sa mojom koju planiram kroz koji dan. Taman da cujem iz prve ruke kako , sta... Evo jedna motivaciona za Tunis

Odlican putopis kolega, sve si lijepo docarao i bas sam ga procitao sa uzivanjem. Ponovo sam prozivio ono ushicenje i nevjericu od te nedelje. Bio sam sa jos trojicom kolega bajkera na istocnoj tribini, pa evo cisto da se nadovezem kojim retkom. Svi po prvi put na GP-ju. Sto ti rece oni elektro motori su bili bas cudni, ali iskusno su ih stavili da voze kao prvi, jer posle sve one buke tek ih onda niko ne bi dozivio. Vidio sam ih kroz ogradu, taman smo skidali kisna odijela posle one kise i cudnog vremena. Moto tri je bio bas zanimljiv (prva trka motora koju gledamo u nasim zivotima ). Izelti u nasoj krivni tip, klize sa motorom, zaustavi se pa trci nazad do motora da ga gura i da vozi dalje. Mi ne vejrujemo, gledamo se. Pa to se pred nama desava. Onda krug zagrijavanja moto dvojke. Komentarisemo da to ne moze biti ludje od trojke, jer tu su ljudi vec posteno naginjali i ludo vozili. A onda kada su krenuli da zuje po staz.... Skladno i agresivno kao osenovi, praceni buko. E tu smo pozijavali i samo bi se zgledali posle svakog kruga koji odvezu pred nama i smijali se i odmahivali rukama jedan drugom u nevjerici. Ni njima nije bilo izlijetanje strano u nasoj krivni, jos dvojica fino isklizase. A onda GP... sve si lijepo rekao, nema se sta dodati- brutalno. Koji adrenalin. Marquez i Dovizioso skoro svaki put naprave rokadu prvog i drugog mjesto kada dodju do nas, oni su u svome svijetu. Zakacise se dvojica gumam na ulasku u pretposlednju krivinu, njih dvojica i motor koji zakaci isklizase, a onaj prvi motor se vinu u zrak, okrenu i lupi cini mi se u ogradu pod tribinom... Sve to na jedno 130 km/h. Jedno je to vidjeti na TV-u, a kada se desi na par metara ispred tebe.....,huh, prozivljavas k'o da sam klizes, stisces se i nesvjesno naginjes u onoj stolici. Ne znam.. Uglavnom, izvinjava se ovaj sto je zakacio i bolje prosao, a drugom nije nidocega, tri zenske iz prve pomoci ga nekako iznesose na nosilima. Nekako neiskusne pa umalo da ga ispuste na onaj sljunak sto ih je zausativio pri klizanju. I za kraju, Marqez gubi prvo mjesto pred nasim ocima u poslednjoj krivini. Skakanje, ovacije, aplauzi, skidanje kape... Procitacu ti putopis sigurno ponovo, kada sjecanja malo izblijede. Vrijedi se potsjetiit na taj dan. Isli smo istim putem ka Spielbergu, pauzirali na istom mjestu, kisli po istoj kisi Ako te put kada navede ponovo ovamo, javi se I hvala za putopis, jos jednom svaka cast na cijeloj avanturi!

Svaka cast za put, kilometrazu, vjeridbu, dobru reakciju u kriticnoj situaciji.... Ludo vrijem vas je pratilo. Bio sam par puta u Halstat. Uvijek je puno Kinze koji hodaju sa selfi stapovima. Sto je jos jace, toliko obozavaju ovo mjesto da cujem da su u Kini napravili svoju verziju (kopiju) ovog gradica, a evo i link sa Wikipedie: Hallstatt (China) - Wikipedia EN.WIKIPEDIA.ORG

Pročitano u komadu. Svaka čast za turu, sviđa mi se, posebno centralni dio- fino ste obišli i dočarali Toskanu.

Koliko vidim Stelvio je i dalje zatvoren. Zima tamo još nije prošla. Lijep putopis, sve lijepo i taman opisano. Super za karte, da ne moramo sami tražiti po mapama kuda ste prolazili. Čekam nastavak..., pretpostavljam da nije gotovo

Evo kako je proteklo servisiranje zadnje kočnice, a prije svega upozorenja da ovo radim prvi put i da post služi više kao informator znatiželjnima a ne kao vodič kako pravilno odraditi servis- ne prezuzimam odgovornost ako neko slijedeći ove korake napravi neku greški. Komentar kao dopune, korekcije, primjedbe se nadam da će uslijediti, uvijek je dobro čuti još neko mišljenje i savjet. Stanje prije skidanja: Vađenje osigurača kako bi se oslobodile pakne- važna, a sitna stvarčica, lako se izgubi: Idući korak je vađenje klipa koji drži pakne. Lagano kuckanje sa malim imbusom koji može proći kroz rupu, kako bi klip izašao: 77 I pakne su napolju. Jasno vidljiv kontakt pakne i kočionih cilindara: Zvijezde ovog posta izlaze na svjetlos dana: Stradali su unutrašnji cilindri. Ako je vanjski i dalje očuvan ne bi trebalo značiti da je postojala opasnost da ulje procuri. Ali u svakom slučaju zrelo za zamjenu. Vađenje idućeg dijela. Obratiti pažnju na strelicu koja treba da pokazuje na pravac kretanja diska: Odvajanje nosača kočnice koji nije pričvršćenj šarafima nego jednosatvo sa dvije šipke uvučen u kočnicu: Kako izvaditi klipove? Postoje meni tri poznata načina. Jedan je odvojiti kočnicu i sa kompresorom (sa najmanjim mogućim pritiskom) istisnuti klipove preko rupe za šaraf za ispuštanje ulja. Primjenjivost drugog načina zavisi od vrste cilindra. Ako se cilindar sastoji od samo "vanjskog" dijela, tj. ima šupljinu u sredini, onda postoje specijalan kliješta za vađenje cilindra. U mome slučaju to ne bi funkcionisalo. I treći način za koji sam se i ja odlučio jeste ostaviti kočnice povezane na sistem i stiskanjem kočnice istjerati cilindre koristeći već postojeću hidrauliku. Nakon stiskanja kočnice jeda klip kreće, drugi ne mrda: Malo improvizacije sa drvetom, koje je dovoljno mekano da ne ošteti metal i drugi klip počinje da izlazi: Bliži se momenat kada će i ulje početi da curi, za to koristim kanticu i klipovi ispadaju k'o dječiji zubići. Barem prvi, drugi malo uz pomoć ruke, bitno je samo da je dovoljno izašao napolje prije nego što ulje izađe iz sistema: Nastavak servisa u "sterilnium" uslovima: Šta je korišteno za servis: - Novi cilindir nekih 70e sa dostavom - Nove gumice nekih 20e (stiglo je i ulje za montažu, ali ga ne korisitm) - Ulje za kočnice, 1l = 10e - ATE pasta 15e (Louis) - Keramička pasta 7e (Louis) - Sprej za čišćenje kočnica 0,5l = 2e (inače skuplji, ali sada na akciji) (Louis) - Set četkica za čišćenje 6e (Louis) Vadim stare gumice i pazim da ne oštetim unutrašnjost kočnice. Gumice izgledaju odlično, neoštećene, nakupljene prljavštine nema. Vanjski dio klipova takođe nema vidljivog oštećenja: Evo zaključka i prije kraja- da su cilindri bili čišćeni i zaštićeni od korozije (recimo jednom na početku i jednom na kraju sezone) vjerovatno ovaj servis ne bi bio ni potreban. Skidanje svih gumica i ventila za ispuštanje ulja (dosta rđav): Čićnjenje kočnice sa grubljim i mekšim četkama (grublja mesingana četka za dijelove koji nemaju boju i ne smeta i manja parnica - nikako unutrašnjost kočnice u kojoj leže cilindri) i zatim čišćenje uz pomoć spreja za kočnice. Sprej nanešen jedno tri puta, sa jakim pritiskom gdje god je mogla cjevčicsa da se gurne: Sprej se brzo suši. Kada je kočnica i prije svega unutrašnjost kočnice savršeno čista, može se početi sa sklapanjem (pranje ruku ili nove rukavice, nikako stare): Ventil za ispuštanje ulja očišćen i navoj namazan keramičkom pastom kako aluminujum ne bi oksidirao na šaraf: Postavljanje gumica koje su prvo namazane sa ATE pastom: Šira gumica nakon postavljanja stoji blago nakoso sa ivicom koja je dalja od pakni. Ne izgleda kao greška nego kao rezultat dizajna. Kako sam čitao, ima i razlog. Pošto nakon kočenja ne postoji neki feder koji bi vratio klipove nazad, gumice se pri kočenju nabiru i nakon prestanka kočenja, kada se pritisak hidraulike smanji, gumice se vraćaju u stari položaj blago povlačeći klip nazad. Sve to se vidi i golim okom kada se testira. Klipovi se mažu sa strana ATE pastom i lagano rukom utiskuju preko gumica nazad: Podmazivanje ovgo djelića keramičkom pastom, koji se na ovome dijelu dodiruje za tijelom pakne: Podmazoivanje nosača kočnice koji omogućava plivanje. Neki kažu da ide bakarna pasta, neki keramička, neki ATE, neki ništa... Ja biram ATE: Vraćanje na staro mjesto zajedno sa gumicama: Podmazivanje pakne koja nasijeda na cilindre kako bi se spriječilo lijepljenje, korozija, škripanje... (dio pakne koji dolazi u dodir sa diskom mora ostati čist). Podvazivanje i na rubu, koji vodi paknu lagano ka disku kako se pakna troši: Druga pakna namazano samo na kraju: Klip namazan keramičkom pastom i vraćen, postavljen osigurač. Višak paste lagano obrisan, da se prašina posle ne lijepi: Montaža: dotezanje na 30 Nm, spajanje crijeva, zatim kvalitetno ozračivanje kako bi vazduh izašao iz sistema: Na kraju odrađena testna vožnja, kočeno prije svega zadnjom i sve izgleda kako treba. Ulje nigdje ne curi, kočenje dobro funkcioniše.

Gumice ubačene, sjele su samo tako, bio si u pravu. Slijedi malo detaljniji opsi. Dane Deda i ja smo govorili o zamjeni ulja u kočnicama, ali hvala za link, zanimljive stvari su tu ispisane, doći će jednom na red i kod mene, sada je na 113k.

Pročita @đunta još u subotu ovo što si mi napisao. I nisam htio namjerno odmah odgovoriti, rekoh bolje je da se malo zamislim. Dao si mi možda i ponajbolji, najmudriji savjet. Hoće se, ne znam ni sam kako, da tvoje i ostale komentare na moj post koji si ovde proslijedio nisam pročitao sve do sada. I vidim sada da si me fino iskritikovao..., neka i treba ... Nisam ni znao ko mi se sve javio u tu temu, a ja ništa odragovo nisam. Nije namjerno. Ali.., možda je i bolje što nisam pročito odmah tvoje kritike. Znao sam i bez njih koliko sam zabrljao. Još važnije, znao sam i zašto, a to je način da se nešto nauči i napreduje. Tako samo onda naručio za svaki slučaj dva zamjenska šarafa. Nakon demontaže klackalice, pri čemu sam se divio BMW-ovoj genijalnosti da upravo šaraf a ne klackalicu prave od mekanije legure, zamijenio oštećeni šaraf i naštimao ventile uz pomoć za to prediviđenog alata i procedure. I tako planiram ponovo sada. Ne čini me to majstorom, ne čini me ni zamjena remena, demonitranje kardana i mjenjača na istom motoru, te ponovno sklapanje svega toga majstorom, ali govori u kome pravcu idem. Svojim komentarima podigao si mi svijest i pažnju za nivo više po pitanju servisa kočnica i svjestan sam sve opasnosti koja vreba iza ovoga. Odvešću ga kod majsotra ako ga ja ne budem mogao servisirati. Tako da- savjet saslušan, ali ne i poslušan. @Dane Deda Kako znam da je poveća gumica? Tako što kada je stavim na klip vidim da se lako pomjera niz klip, dok se tanja navuče u knap i fino stoji. Naručene su originalne gumice, originalan klip, pa vidjeću. Nađoh na Louisu Bremsen Reiniger sa super ocjenama, biće kupljne. Za potrebe podmazivanja vidim da imaju i ATE pastu, vidim po slikama da ju je i đunta koristio. A što se tiče keramičke/bakarne past, biće da se bakarna ne preporučuje za ABS, barem ne na autima. Zašto, kako, ne nađoh nigdje (možda jer je bakar provodnik..), ali kada već ima keramička koja podnosi zavidne temperature, to je onda to. Sledeći zadatak je odgledati videa na YouTubu, pa do Lousia. Što se tiče zamjene ulja, tu sam malo strožiji nego što ti reče, tj. poštujem BMW-ovu preporuku da se mijenja na početku sezone i onda na svakih 10k. Tako sam prošle godine mijenjao ulje u sistemu dva puta. Malo mimo ove teme, dolazim na Exit, možemo organizovati čorbu na nekoj čardi što se mene tiče

Pozdrav majsotri, amateri i entuzijaste Primijetio sam pred kraj prošle sezone da su kočioni klipovi koji potiskuju pločice dobro pohrđali i tu i tamo se počeli i raspadati. Prvi zadatak na početku ove sezone mi je odraditi taj servis. Naručio sam klipove, jedan je prečnika 26mm, a drugi 28mm. Stigli su, super izgledaju. Naručio sam i gumice koje su mi došle sa uljem za montiranje, dvije po 26mm i dvije po 28mm. Montira se jedna uža i jedna šira od 26mm na klip od 26mm i tako i za drugi klip. Prvo što sam primijetio je da uža gumica odlično odgovara kod oba klipa, dok šira gumica malo oblijeće i oko tanjeg i oko šireg klipa, kao da su im dimenzije recimo 26,5mm i 28,5mm. Svaki savjet je dobro došao, počevši od ovih gumica, pa nadalje preko nekih sprejeva za čišćenje kočnica, pasta za podmazivanje (ATE...) i same procedure. Recimo motor ima ABS- treba li zbog toga na nešto posebno obratiti pažnju? Plan je odraditi servis za nekih deset dana, a ako bude uspješan postaviti i koju sliku i opis svega odrađenog. Ako ne bude, biće slika iz nekog salona I da, jedino (i vrlo informativno) što nađoh na forumu je ovo: Pozz!

Kada sam prije deset dana počeo da čitam i "mezim" u dnevnim porcijama ove prezanimljive opise još prezanimljivije rute i destinacije, nisam ni slutio da ću vas sustići pred vratima Ulan Batora. Mislio sam da je tema već uveliko završena. Svaka čast za ovih 12 stranica, da bude barem još tol'ko A ako je ulaznica za ovo druženje gajba piva, ja bih odmah da rezervišem dva mjesta i eto me